Pratite nas

Kolumne

‘Mrtvi glasaju’ – ovaj put za Bauka i Šeksa!

Objavljeno

na

Koji Šeks laže? I koji Bauk? Željka Markić je uzalud sve vrijeme pred skupljanje potpisa tražila od odbora za Ustav pojašnjenje koliko je, zapravo, potpisa potrebno za raspisivanje referenduma. Šeks od lani ima jedno mišljenje o tome, a ovogodišnji Šeks posve drugo. Isto tako i Bauk.

Naravno, saborski Odbor za ustav se nije udostojao oglasiti, jer se čekalo da se vidi koliko će potpisa Željka Markić uopće prikupiti za prijedlog promjena izbornog zakonodavstva, koje bi mogle dovesti do toga da Karamarko i Milanović uopće ne uđu u Sabor ili da ih postide većim brojem preferencijalnih glasova, primjerice, Andrej Plenković ili Tonino Picula, i time im sruše autoritet. Usto bi te promjene mogle dovesti u pitanje dosadašnji način sastavljanja stranačkih izbornih lista na kojima visoka mjesta zauzimaju poslušnici, pa bi kadrovi u nemilosti vođe mogli, o strahote, dobiti mandat izravno od naroda, čime bi se opet dovela u pitanje partijska stega i dizanje ručica po naredbi, i uvela demokracija u stranke a ukinulo klimanje glavama. Da ne govorimo da bi eventualni prolaz tog prijedloga ugrozio mogućnost SDP-HDZ-a da ucjenjuje male stranke, jer bi neke mogle ući u parlament i bez da koaliraju s nekim od njih. A najgore od svega, više ne bi mogli trgovati glasovima minornih strančica u koalicijama koje ne predstavljaju nikog.

Naravno da stranka i partija to ne mogu i ne smiju dozvoliti, pa se služe svim sredstvima da to onemoguće. Uključujući tumačenje ustava na svoju korist.

“Prema stajalištu saborskog Odbora za Ustav, dok mu je na čelu bio Vladimir Šeks, i Ustavnog suda, potrebno je oko 450 tisuća potpisa, budući da se računa i dijaspora. Ako bude prijepora oko broja potrebnih potpisa, razriješit će ih Ustavni sud”, konačno je danas rekao Bauk, nakon što je tjednima i mjesecima uredno šutio o toj temi, nadajući se da Markić neće prikupiti 370.000 glasova.

“Ustav je definirao da su birači ‘hrvatski državljani s navršenih 18 godina’. Njih ima nešto više od 4,5 milijuna. U popis birača ne ulaze svi birači – ulaze oni koji imaju prebivalište u RH i važeću osobnu iskaznicu, te oni koji nemaju prebivalište u RH i aktivno se registriraju. Njih je na EU izborima bilo nešto više od 3,7 milijuna. Ovi preostali birači (750.000) su dakle oni koji imaju prebivalište u RH i nemaju važeću osobnu iskaznicu, te oni koji nemaju prebivalište u RH i nisu se aktivno registrirali. Pravo potpisa inicijative ima dakle 4,5 milijuna ljudi. Ova interpretacija da je potrebno 375.000 značila bi da desnica osporava pravo glasa dijaspore o čemu možemo raspravljati, ali sumnjam da bi to htjeli. Evo pokušao sam najjednostavnije objasniti”, objasnio je dodatno na Facebooku ministar uprave Arsen Bauk.

Međutim, Bauk je preklani govorio nešto drugo: “Ministar uprave Arsen Bauk predlaže da se razdvoje registar i popis birača. Ovaj potonji ažurirat će se prilikom svakih izbora. Vlada je odlučila uvesti red u popise i s biračkih popisa brisat će se 340 tisuća osoba. S popisa birača prvo će biti brisani ljudi koji ne žive u Hrvatskoj. Oni su se desetljećima vodili u popisima birača, a nisu imali ni osobnu iskaznicu. Od 4.116.839 birača koji imaju prebivalište u Hrvatskoj, njih 339.650 nema važeću osobnu iskaznicu”, prenijeli u listopadu 2012. mediji Baukovu izjavu, što je popraćeno naslovima poput “I to smo dočekali: Hrvatska počinje brisati fantomske birače s popisa“.

“Novim izmjenama Zakona o registru birača uvodimo točnost i ažurnost. Novi broj birača na taj će način biti oko 3,8 milijuna’, rekao je tada Bauk. Premijer Zoran Milanović pohvalio je ovaj prijedlog. ‘Ovim izmjenama Zakona nismo samo ispunili izborno obećanje, već vraćamo povjerenje građana u biračke popise’, rekao je premijer. Evo kako ga vraćaju: godinama su se sprdali s tim da glasaju “mrtve babe iz Hercegovine”, i to za HDZ, ali sad su očito te navodne “mrtve babe iz Širokog” po prvi put stvarno i postale dio izbornog procesa! Jer, svi dobro znamo da nitko nikad nije glasao bez osobne, a mrtve babe je kako znamo nemaju. Ali za spriječiti referendum osobna nije potrebna – dovoljno je samo u biračko tijelo ubrojiti “mrtve babe” s kojima su se toliko sprdali, i srušiti referendum!

A da ne govorimo i da je brojka od 3,8 milijuna birača, bez dijaspore, debelo prenapuhana jer – prema popisu stanovništva iz 2011., Hrvatska ima 4,28 milijuna stanovnika, a od toga tek 3,38 milijuna starijih od 18 godina! Gdje je tu Baukovih 375.000 bez dijaspore?

A koje je stajalište Vlade Šeksa? Vjerojatno isto kao i Baukovo, jer se ovaj poziva na njega. Ali lani je bilo malo drukčije: “Za HDZ-ovog Vladimira Šeksa dvojbe nema – potpisa imaju dovoljno jer Ustav je tu jasan, potrebno im je 10 posto od broja birača u Hrvatskoj”, prenijeli su tada mediji. “Težište je 10 posto birača u Republici Hrvatskoj, stoga se ne uračunavaju u tih 10 posto oni birači, državljani Hrvatske koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj”, rekao je Šeks.

To je dakle bilo za prošli referendum, ono je bio neki drugi Šeks, ovo je novi Šeks, new & improved. A i Bauk je neki novi, pa najednom više ne spominje čišćenje biračkih popisa. A ni Tomić se više u Jutarnjem ne izruguje s tim što je partija angažirala “mrtve babe” i “lažne birače” i to u kompletu da spriječi referendum. To što dijaspora nije mogla niti potpisivati zahtjev za referendum, jer se potpisi mogu skupljati samo u Hrvatskoj, nije ni važno. Ovog puta nema priče o tome da oni koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj ne trebaju niti glasovati, naprotiv, najednom su i ti birači jako bitni i broje se. Demokracija u Hrvatskoj ide dalje. I prešla je sve razine farse. Nekom bi bilo neugodno tako prozirno muljati, no SDP-u i HDZ-u licemjerje očito nije strano, a nije im ni neugodno.

No ako Ustavni sud ipak odluči u korist referendumske inicijative, što još preostaje stranci i partiji? Jedino staviti u zakon da je za raspisivanje referenduma potrebno prikupiti 110% potpisa registriranih birača, koji će se moći skupljati samo svake pete srijede u mjesecu od 12 do podneva u uredima državne uprave.

izvor.dnevnik.hr, autor Marcel Holjevac

facebook komentari

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari