Pratite nas

Komentar

MRŽNJA, LAŽ I PSOVKA TRI SU NAJVEĆA ZLA

Objavljeno

na

Jučer mi je jedan od prijatelja poslao internetsku poveznicu za tekst čija autorica je gospođa Vedrana Rudan , hrvatska književnica. Već nakon nekoliko redaka ostao sam u čudu gotovo šokiran količinom iskazane mržnje na nacionalnoj osnovi, nizom prostota i uvreda izrečenih u navedenom tekstu. Moram priznati da sam se odmah zapitao zašto je izostala reakcija meritornih institucija, a time i zakonom predviđena  sankcija. Za one koji s navedenim tekstom nisu upoznati prilažem poveznicu  pa pročitajte (Poveznica).

RIJEČ – KOMUNIKACIJA – KOLEKTIVITET

Riječ je zasigurno najmoćnije oružje koje postoji. Čovjeka prati od koljevke do groba permanentno oblikujući njegovo raspoloženje, ponekad do ushita, a ponekad do samog emocionalnog dna. Opći društveni razvoj s vremenom je oblikovao  ljudsko ponašanje, a isto tako i međusobno komuniciranje. Razvojem sloboda društvo je radi zaštite prava, časti  i dostojanstva uspostavilo određene norme koje se trebaju poštivati. Nažalost pojedinci su slobodu shvatili kao anarhiju pa tako ne poštuju društveno postavljene norme. Tada se život u  kolektivitetu pretvara u pakao. Riječ po riječ pa onda  uvreda za uvredom znaju dovesti do fizičkog obračuna koji  ponekad završi čak i tragično. Kad bi proanalizirali bilo koje kršitelje društvenih normi utvrdili bi kako su te osobe s nižim kvocijentom inteligencije ili pak imaju ozbiljne  psihičke smetnje.

KNJIGE O HRVATIMA I NJIHOVOJ POVIJESTI

Istina je, mi Hrvati nismo mnogobrojan narod što ne znači da imamo i malu povijest. Upravo suprotno . Kao jedan od najstarijih naroda na ovim prostorima imamo dugu i bremenitu povijest. Jedini smo narod na svijetu koji od 679.  godine ima ugovor o nastanku svoje države o čemu piše Konstantin VII Porfirogenet u zapisu „O upravljanju carstvom“ (lat.  De administrando imperio).  O našoj povijesti ima mnogo zapisa i knjiga pa tako svatko tko želi saznati tko su Hrvati to može vrlo lako. Sramota je da o našoj ranoj povijesti više znaju stranci nego mi sami. To da sam u pravu uvidjet ćete ako pročitate knjigu „VELIKA HRVATSKA“ čiji autor je ruski povjesničar Aleksandar V. Majorov. Teško da će netko tko ne voli hrvatsku posegnuti za tim knjigama.. Hrvatska povijest sasvim sigurno ne zanima osobe koje već u prvom razredu osnovne škole osvoje nagradu za sastav u kojem pišu o tome koliko vole Tita. Usput rečeno radi se o Josipu Brozu koji je od zapadne demokracije proglašen 10-tim mega zločincem u povijesti svijeta.. Takve osobe svoje nadahnuće traže u literaturi krivotvorene hrvatske povijesti fabricirane od strane partije. Najbolje im legle legenda o Mirku i Slavku.

SLOBODA IZRAŽAVANJA

Uistinu nemam problema s time što i kako će pisati gospođa Vedrana Rudan.  I osobno podržavam slobodu izražavanja no ona kao i sve druge slobode ima granice koje ne bi trebalo prelaziti.  Sam način pisanja neke osobe bit će njezino ogledalo. Oni pisci koji smatraju da će unošenjem psovki i prostačkog govora ulice uvećati ekspresivnosti književnog izražaja ili možda omogućiti realističniju karakterizaciju likova  u teškoj su zabludi.  Psovka, bilo bludna ili ne bludna, bilo dinamička ili statička uvijek za cilj ima samo jedno, a to je simboličko uništavanje tuđe časti. Oni koji posežu za psovkama i prostotama  nisu u stanju nešto izreći, a kada ih u tekstu ili govoru gomilaju onda pokazuju stupanj mržnje ili osobnog prostakluka. Od gospođe Rudan kao akademski obrazovane žene i dobro poznate aktivistice za prava žena očekivao sam više suptilnosti i ženstvenosti, a ne jezik nekog mačo muškarčine ili neškolovanog  kočijaša. O ukusima dakako ne treba raspravljati no o edukacijskim vrijednostima djela mora se svakako voditi računa.  Osobno smatram kako su tekstovi prepuni prostota i psovki književno bezvrijedni, čak što više opasni.

HRVATSKU SE NE MORA VOLITI NO NE TREBA JU NI VRIJEĐATI

Ama baš nitko na svijetu nije obvezan voljeti Hrvate i Hrvatsku ali isto tako nije lijepo vrijeđati Hrvate i Hrvatsku. Smještati Hrvate u nečiji anus stvarno je za svaku osudu.  Ono što je u anusu su fekalije i krajnje je bezobrazno koristiti se takvim aluzijama. Mislim da se tu radi onome što se zove homofobija koja generira međunacionalnu  mržnju i još više povećava podijeljenost društva. Drago mi je jedino to što se gospođa Rudan izjasnila kako nije Hrvatica. Uistinu, Hrvatice se tako ne ponašaju makar bi to neki vrlo rado prodali onim neupućenima. Nije mi jasno kako nije Hrvatica kad je koliko mi je poznato njezin otac Hercegovac, majka Ličanka, a rođena je u Opatiji. Dakako, njezino je pravo da se ne osjeća Hrvaticom. Danas je i tako moderno pa čak i legitimno proglašavati se nekim drugim. Žao mi je svakoga tko se u Hrvatskoj ne osjeća dobro jer su Hrvati nadaleko poznati po svom gostoprimstvu. Pitam se kako li im je teško onda živjeti u Hrvatskoj. Meni osobno je nezamislivo da i samo jednu minutu živim u nekoj zemlji koju ne bi volio, a jednako tako i njezine ljude. To dakako ne znači kako bi ona trebala nekamo otići ili kako ju netko ne daj Bože tjera.

ZLOČIN NEMA NACIJONALNO OBILJEŽJE

Svaki zločin je zločin i nije mu moguće pripisati nacionalnost. Dakako, svaki zločin  treba biti sankcioniran pa bilo tko ga je počinio. S tim nemam baš nikakvih problema. Generalizirati o nekoj  pojavi, a naročito o zločinu nije dobro. Time se  čitav niz decenija nameće kolektivna krivnja hrvatskom narodu. Kad pomno proučite tu pojavnost utvrdit ćete kako generaliziraju samo no koji nisu u stanju kodirati stvarnost ili pak na taj način žele iskazati svoju mržnju. Olako se razbacivati brojkama žrtava, svirepim zločinima  ili njihovim počiniteljima mogu sam neodgovorne ili nezrele osobe. Nažalost svjedoci smo takvog ponašanja u Hrvatskoj utemeljenog na ideološkim osnovama, a još je žalosnije što ga podstiču akademski obrazovane osobe  pokušavajući tako osvojiti političke poene. Institucije koje bi tave pojavnosti trebale sasjeći u korijenu šute. Nije li uistinu apsurdno da nacionalna akademija znanosti i umjetnosti simbole pod kojima je desetljećima teroriziran i pogubljivan njezin narod proglasi društveno prihvatljivim. Pod istim tim simbolima je nedugo i to u 20. stoljeću izvršena agresija na njezin narod i počinjen nezapamćeni zločin. Tko je tu lud, tko zbunjen, a tko normalan ili pak nenormalan. Poznata je izreka “Dok oružje govori, muze šute“ no oružje je odavno utihnulo, ali muze nisu progovorile.  Čije li su to muze?

MRŽNJA JE NAJVEĆE ZLO

I dalje ne mogu vjerovati s koliko mržnje je gospođa Vedrana Rudan začinila svoj uradak. Psiholozi kažu kako je mržnja najveće zlo koje na kraju samo sebe izjede. Mržnja  podstiče frustraciju čiji je krajnji cilj uništenje izvora frustracije. Poznato je kako na kraju mnoge takve osobe dignu ruku na sebe.

Mi vjernici svoju nade polažemo u molitve i Gospodin ih usliši jer je milosrdan i milostiv. Nauk vjere jasno nam govori koji su to smrtni grijesi, a živeći prema 10 zapovjedi slijedimo Gospodina. Svoje grijehe ispovjedimo jer je njihovo priznavanje jedini način koji nam omogućuje da se popravimo i više ne griješimo. Umjesto sijanja mržnje mi nudimo ljubav pa čak i prema našim neprijateljima. Mi uvijek imamo na umu riječi našeg dragog kardinala Franje Kuharića koji je rekao: „Ako neprijatelj spali tvoju kuću ti nemoj spaliti njegovu, ako neprijatelj ubije tvoje najmilije ti se nemoj osvećivati ubijajući  njegove. …“.  Iz naše vjere proizašla ne naša čvrstina, opstojnost i nepobjedivost. Istina, može se reći kako se radi o nepravednoj borbi jer je s nama Bog,  a neprijatelj je sam. A za pobjedu i duševni mir jedino je djelotvorna molitva koju preporučam svima pa tako i gospođi Rudan. Ona mora sama odlučiti i prihvatiti ili ostaviti. Hrvatsko društvo je demokratsko i svakom pruža mogućnost odabira. Nadam se kako ovim svojim tekstom nisam nikoga povrijedio jer mi to nije bilo ni na kraj pameti. Želio sam samo ukazati na neke ljudske anomalije  kako bi ih ljudi mogli izbjeći. Što se tiče gospođe Rudan neka ona samo i dalje piše onako kako smatra da je najbolje. Svaka knjiga pronalazi svoju publiku pa kakva god ona bila (ili knjiga ili publika).  Ja ih više sigurno neću čitati, a vjerujem da ni ona neće čitati moje tekstove.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Godinu danas nakon eksplozije nacionalne euforije ponovno tamo gdje smo bili

Objavljeno

na

Objavio

Godinu je dana prošlo od fantastičnoga rezultata hrvatskih nogometaša na svjetskom prvenstvu u Rusiji. Dalićeva trenerska filozofija „vjera, pozitiva, karakter“ u kombinaciji s nogometnom kvalitetom Hrvatsku je dovela gotovo na sam vrh svijeta. Tih dana cijela je država zračila pozitivom i zajedništvom, a uspjeh viceprvaka svijeta pokazao nam je na kakve su podvige Hrvati spremni kada imaju pravo vodstvo.

Na žalost, godinu dana iza nogometnog podviga, „stanje nacije“ vraćeno je na ono pred prvenstvo u Rusiji: apatija, rezigniranost, kriminal, korupcija, grabež, gubitak ideala, dezavuiranje svih vrijednosti, moralni relativizam… Iz Hrvatske se i dalje iseljava, i to ne više toliko zbog ekonomskih razloga koliko zbog nesređene države koja se pretvorila u hajdučiju i podjelu ratnog plijena. Hrvatska danas je država kojom vladaju partikularni interesi koji se ostvaruju kroz kriminalne i mafijaške načine djelovanja. Tko nije dio nekoga klana, ne piše mu se dobro i sustav ga sili da preživljava ili potraži sreću negdje drugdje.

Stanje takvo kakvo jest, posljedica je nesretnoga povijesnog naslijeđa, ali i nespremnosti svih nas da mijenjamo stare navike i mentalitete. Protivno fantazmagoričnim pripovijestima o (pre)svetome narodu i zlim političarima, u pluralističkim demokracijama svaki narod ima vlast kakvu i zaslužuje. Narod je taj koji bira političare, a Bog je ljudima dao slobodnu volju i zdrav razum da prosuđuju i na temelju prosudbi donose odluke. Slaba politička kultura i nedostatak iskustva državništva imaju značajnu ulogu u svemu, no razlog zašto birači biraju uvijek iste političke opcije koje uništavaju državu i društvo svih ovih godina krije se u nečemu drugome.

Naime, stotine tisuća ljudi (prema nekim procjenama gotovo 60 % ljudi s primanjima) direktno ili indirektno vezane su pupčanom vrpcom na proračun i interese velikih stranaka, tako da je bilo kakve promjene vrlo teško očekivati. S druge pak strane, protestna biračka baza ili odlazi u inozemstvo ili je vrluda od jednoga do drugoga protestnog kandidata (riječ je o biračkoj bazi koja se vrlo lako i brzo razočara). Problem je, dakle, Sustav koji je okrenut naopačke i stimulira izokrenute vrijednosti i moduse djelovanja. Sve ostalo je samo posljedica takvoga sustava.

Sve što se događa u državi, sva pljačka i grabež, ne bi bili mogući kada ne bi imali protekciju vlasti. I to ne samo izvršne vlasti, nego i treće, sudbene grane vlasti. Besprizorna korupcija i kriminal koji su premrežili sve pore društva ne bi bili mogući kad bi pravosuđe radilo svoj posao. No, pravosuđe je u Hrvatskoj samostalno i neovisno samo na papiru, a u praksi se svaki dan krše kaznenoprocesna načela i umjesto njih inaugurira načelo političkog kriterija. Povremeni procesi protiv političara uglavnom se odnose na međusobne obračune unutarstranačkih i međustranačkih klanova. U takvoj raboti ulogu igra i „četvrta sila“, a to su mediji kojima primarni cilj nije informiranje građana, nego doziranje informacija i čuvanje leđa kriminalnim strukturama. Otkrivanje afera, baš kao i slučaju pravosuđa, dio je spomenutih stranačkih obračuna.

U isto vrijeme ljudi bježe glavom bez obzira iz države, nerijetko i na dezerterski način, i uništavaju perspektive da se u budućnosti bilo što promjeni na bolje jer tamo gdje nema ljudi nema ni života i napretka.

Veliki Chesteron je u knjizi „Pravovjerje zapisao: „Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, ono je više nalik patriotizmu. To je stvar temeljne odanosti. Život nije zgrada za iznajmljivanje soba u Brightonu, koju ćemo napustiti zato što je jadna. To je tvrđava našeg roda, sa stijegom koji vijori na kuli, i što je jadnija, to je važnije da ju ne napustimo. Nije problem u tome što je ovaj svijet odviše žalostan da bi ga se voljelo ili odviše radostan da ga se ne bi voljelo. Problem je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj jednako su valjani razlozi da se bude engleski patriot. Slično tome, optimizam i pesimizam su jednako valjani razlozi da se bude kozmički patriot“.

Koliko smo danas u Hrvatskoj blizu ovakvog načina razmišljanja?

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Glasnović: Ideologija Multikulturalizma želi samo kaos

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Anadolija

Multikulturalizam je pretvaranje monoetničke kulture u multietničku kulturu bez kompromisa (Alternativlos). Kao jedan od projekta frankfurtske škole je multikulturalizam specifična ideologija s pogledom iz samo jedne perspektive u kojoj ne postoji drugo mišljenje.

Budući Ekofašizam, koji će kroz CO2-porez financijski pogurati Multikulturalizam, podupiru novo doseljene etničke skupine da gaje svoju kulturu pa čak ih ohrabruju u tome da stvaraju manje paralelne kulturne zajednice u postojećoj domaćoj etničkoj zajednici koja ih je prihvatila. Takvo stanje bi onda navodno bilo pozitivno za sveukupnu svjetsku zajednicu.

Multikulturalizam tvrdi da je raznovrsnost svega i svačega snaga jedne svjetske zajednice ali u realnosti je to kaos identiteta svih etničkih zajednica i ima svoje dugotrajno negativne posljedice za sve.

KROZ MASOVNU ZAMJENU STANOVNIŠTVA multikulturalizam postaje vrlo kontroverzan i mnogi političko znanstveni stručnjaci i vjerne vođe poput Afričkog Kardinala Robert Sarah koji je etnički Afrikanac, kritiziraju taj eksperiment. A i sama povijest je svjedok da su takvi socijalističko marksistički eksperimenti završili u krvavim masovnim ubojstvima.

Samo u 20 stoljeću je pobijeno preko 110 milijuna stanovnika koji su zatečeni u tim sustavima totalitarne RASE U OBLIKU KLASE. Ista ta ideološko elitna RASA U OBLIKU KLASA stvara jedan fiktivni multikulturalizam i utopijski komunitarizma na način da ga umjetno uljepšaju i pozitivno iskrive kroz medije. Multikulturalizam stvaraju na napućenom prostoru u kojemu dolazi do rascijepa prisutnih raznolikosti.

Primjerak tome su konflikti i masovne tuče u izbjegličkim prihvatilištima njemačke i drugdje, na osnovu čega se onda mora zvati specijalna policija u pomoć da bi smirili situaciju. Modus operandi je da se uz negativnu selekciju šlepa u Europu bez mjere, bez cilja i navedenog racionalnog razloga mase stranih kultura, vjere i običaja.

Uz to se novo doseljenike manipulativno ohrabruje u getoiziranju, jer novi doseljenici stvaraju svoju zajednicu u zajednici domaćeg prihvatitelja, također stvaraju svoje kulturne centre, crkve, vrtiće, udruge, trgovačke zone i nameću svoja pravili u sektorima svoje nove etničke zajednice koje postaju NO-GO zone za sve ostale kao što imamo već u Švedskoj, Engleskoj, Njemačkoj I.T.D.

– Jedina istina je da Ideologija Multikulturalizma želi samo kaos kojega upravo nove RASE U OBLIKU KLASE kontroliraju i manipuliraju jer oni će se u svim tim teškim trenucima kulturnog šoka i tranzita nalaziti u sigurnim sektorima gdje teće svima poznato med i mlijeko. Hrvatski Narode otvorite oči i očistite um, sve će vam biti jasno – da je bolje spriječiti nego liječiti, komentirao je Saborski zastupnik Željko Glasnović (NHR)

 

Szijjarto: Snage koje organiziraju migracije ponovno su u ofenzivi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari