Pratite nas

Razgovor

Msgr. dr. Mile Bogović: Frljić nije svinja, nego čovjek, prije ili poslije javit će se savjest u njemu i shvatiti zlo koje sada čini

Objavljeno

na

Razgovor s msgr. dr. Milom Bogovićem

Msgr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup u miru i crkveni povjesničar sredinom prosinca prošle godine izdao je novu knjigu ‘Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti’ koja predstavlja zbirku njegovih članaka objavljenih u znanstvenim publikacijama, lokalnim časopisima ili novinama, a povezuje ih tema odnosa katolicizma i pravoslavlja na ovim prostorima.

Nekako u isto vrijeme osnovana je i održana je osnivačka skupština Udruge Svehrvatski grob – groblje mira koja ima za cilj na Krbavskom polju osnovati Svehrvatski grob u koji bi se dopremili neidentificirani ostaci žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. O svemu tome, ali i o najnovijoj predstavi Olivera Frljića ‘Šest likova traži autora’ u kojoj je prikazan sa svinjskom maskom kako uzvanike na vjenčanju pričešćuje lopatom kokaina, msgr. Mile Bogović otvoreno govori za Hrvatski tjednik.

Koji je Vaš prvi osjećaj i reakcija nakon što ste pročitali o predstavi Olivera Frljića ‘Šest likova traži autora’, a u kojoj ste i sami predstavljeni na vulgaran način – pričešćujete lopatom kokaina uzvanike na svadbi?

Iz onoga što je do mene došlo, riječ je o šestoro ljudi, koje se poimence prepoznaje. Svih šestoro imaju svinjsku njušku mjesto lica. Kao što se svinje uzgajaju da bi ih se ubilo, tako završavaju oni. Svi su poznati kulturni i medijski djelatnici (Željka Markić, Marko Perković Thompson, Zlatko Hasanbegović, Velimir Bujanec i supruga i ja) koji se diče svojim narodom i svojom domovinom Hrvatskom i rade za njezino dobro. U Frljićevoj predstavi ja kao biskup dijelim pričest na spomenuti način. Taj rod umjetnosti neki zovu humorom i satirom; trebao bih se i ja tome smijati, ali ja nisam u stanju shvatiti humor jer sam fašist, rekao bi Frljić. Zato su došli na predstavu antifašisti koji se tome mogu smijati, i kojima je to jako zabavno, kako izvješćuju Čedo i Davor. Za Frljića, dakle, ja sam svinja. Kad bih ja rekao to za njega, u bilo kojem kontekstu, bio bi to govor mržnje. Ovako je to humor i satira, a Frljić umjetnik. Kerempuhovci sve više galame, dižu prašinu i isprobavaju mišiće protiv neistomišljenika. Dosta su već svojih dogmi progurali, o kojima druga strane ne bi smjela uopće razgovarati jer su oni tu već donijeli zaključak. Lijepe drugima etikete da bi se s njima obračunali. Formuliraju se novi ‘okviri za mržnju’, kako bi rekao Krsto Papić.

Ja ne ću zauzvrat reći da je Frljić svinja, kako je on rekao za mene. On nije svinja nego čovjek, a to znači da je odgovoran za ono što radi. Svinja to nije. I on ima besmrtnu dušu i stvoren je na sliku i priliku Božju. Ne znam koliko je još u njemu vjere koju je primio u roditeljskoj kući i u dobrotvornim vjerskim ustanovama koje su ga školale. Vjerujem da svi ti krediti nisu do kraja potrošeni. Ako i nije vjernik, odgovoran je pred svojom savješću.

Prije ili kasnije i u Frljiću će se javiti čovjek, njegova savjest, pa će shvatiti da nije dobro nabijati nikome svinjsku glavu na lice. I da se na taj način ne stječe časno ime među ljudima. Nadamo se da će i njegovi financijeri jednoga dana shvatiti da postoji razlika između kulture i nekulture. Rekao sam već odavno da Frljićeva umjetnička biljka može opstati samo ako ima onih koji ju uzgajaju i zalijevaju (novcem iz džepa građana). Danas takvih ‘vrtlara’ ima, a to se vidjelo i po nazočnosti brojnih moćnika u našem društvu koji su se ugodno zabavljali i slatko smiješili kad se nekoj ‘štetnoj bagri’ oduzima njihovo ljudsko dostojanstvo i neljudski ju se kažnjava nabijajući im svinjske njuške i na kraju potamani.

Poznata nam je ta ‘umjetnost’ kada su 1945. komunistički ‘bogovi’ sebi prisvojili pravo da tisućama i tisućama ljudi oduzmu dostojanstvo na koje ih je Bog uzdigao i sve proglase ušima, gnjidama i štakorima pa ih onda potamane i bace u jame, rovove i bezdanke. Bila je povlastica ako ih nisu bacili žive. Ovdje nas šestoro nismo gnjide ni uši, nego smo ‘promaknuti’ u svinje, i svi završili kao svinje. Zar nije i Frljićevo ubijanje ‘fašističkih i ustaških svinja’ slično umijeću toga davnoga izuma i obilno korišteno u ljeto 1945.? Ta je sličnost velika, makar to nekima od nazočnih u Kerempuhu sve izgledalo zabavno i veselo.

No nije to smak svijeta! Htio bih reći da i takva ‘umjetnost’ može uroditi dobrim plodom, ali se treba ispravno prema njoj postaviti. Dobro sam zapamtio jedan događaj iz Staroga zavjeta kada je Davida progonio, u želji da ga ubije, njegov vlastiti sin Absalon. David, bježeći sa svojom pratnjom, naiđe na nekoga Šimeja koji je Davida proklinjao i bacao kamenje na njega i njegovu pratnju. Jedan iz pratnje, Abišaj, zamoli Davida da mu dopusti ubiti toga ‘uginulog psa’. David žestoko odvrati: ‘Ako mu je zapovjedio Gospodin: ‘Proklinji Davida’ – tko ga smije pitati zašto činiš tako… Eto, moj sin koji je izišao iz moga tijela radi mi o glavi, a kamoli sada ne će ovaj benjaminovac. Pustite ga neka proklinje ako mu je Jahve to zapovjedio'(usp. 2 Sal, 16, 5-14). To znači da može Bog pustiti i zlo (Šimeja) da napadne dobro (Davida), ali ne da ga uništi dobro nego da bi ono poraslo i ojačalo. Još je to očituje u Isusu Kristu kojemu je zloća Heroda, Pilata i farizeja pomogla da se u njemu očituje bezgranična Božja ljubav prema čovjeku. Inače da su ga samo hvalili i pljeskali mi ne bismo imali ‘takvog i tolikog Spasitelja’ – kako kaže uskrsni hvalospjev. Zar nisu nenaklona okolina i komunistički progoni pomogli da imamo onako veličanstveni lik Alojzija Stepinca!

Najveći je poraz zloće u tome što će na koncu postati svjesna da je pomagala dobru da raste i donosi sve veće plodove. Slično kao što đubar pomaže svakoj biljci da raste. Tako se događa i danas, tako može i ovo ponižavanje ljudi sa strane Frljića i onih koji ga financiraju, i s njime se ugodno zabavljaju, doprinijeti jačanju dobra u našemu narodu. Samo bi bilo opasno jednostavno poistovjetiti Frljića i njegove sa Šimejom, a sebe i naše s Davidom. Ne smijemo zanijekati svaku prisutnost Davidova Duha u Frljiću, ni svaku odsutnost ‘šimejevštine’ u nama.

Doživio sam da me gledaju Frljićevim očima oni koje smo školovali i pomagali

Održavanje te predstave, kao i samo Kazalište Kerempuh nalazi se pod ravnanjem Ličanina Duška Ljuštinu, ali i gradonačelnika Milana Bandića s kojim uspješno surađujete već godinama. Jeste li se čuli s njim nakon ovih uvreda koje su izrečene i na Vaš račun?

Nisam se čuo ni s jednim od njih. Na Teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu Bandić je pred svećenicima rekao da je Crkva i danas napadana. Shvatio sam da Bandić ima i ovu našu ‘fašističku’ žicu, pa mu ono u Kerempuhu i nije izgledalo tako zabavno. Ne znam koliko je Ljuština tu iskazao svoju sposobnost da se smije.

Kako tumačite da je redatelj Oliver Frljić bio na neki način ‘štićenik’ fratara u djetinjstvu, a danas pokazuje toliko devijacije prema Crkvi, svećenicima, vjernicima….?

Pa i ja kao biskup doživio sam da me gledaju Frljićevim očima neki koje smo školovali i na drugi način pomagali. Jači si protiv neprijatelja kada ga dobro poznaš, pogotovo ako si izgubio svaki osjećaj zahvalnosti. Dogodi se da ti neprijatelj prvi otkrije nedostatke pa ti je i svojim ‘govorom mržnje’ pomogao.

U Domovinskome ratu bilo je gorkih iskustava, jedna od njih je i sudbina svećenika Josipa Bogovića, o čemu smo nedavno pisali u Hrvatskome tjedniku. Kako to da umjetnike u Hrvatskoj takve sudbine ne inspiriraju za predstavu i filmove?

To je kada državu ne dobiju oni koji su se za nju borili, nego oni koji su bili protiv nje, ili nisu vidjeli razloga da se za nju bore. Oni koji su se borili nisu imali prilike naučiti kako se država ‘drži’ pa na položaje dolaze oni koji su državu i prije držali, ili njihovi sinovi. Oni koji su se znali penjati po državnim ljestvama u komunizmu, nisu to zaboravili ni danas, a znaju i svoje poučiti. Tužio mi se jedan povjesničar da je bio u zatvoru dok su njegovi vršnjaci bili na visokim studijima. Zato nije naučio nijedan strani jezik. No ne trebamo biti malodušni. Vrijeme radi za istinske čovjekoljube i rodoljube. I narod će jednom stasati! Sjećam se dobro spomenutoga Josipa Bogovića. Na kakve su ga sve načine mučili. Nakon što se domogao slobode, imao je jednu emisiju na televiziji. Gotovo nisam mogao dokučiti otkuda mu tolika snaga praštanja i dobrote. Mržnja i zloća kojoj je bio izložen probudile su u njemu onu iskonsku ljudsku i kršćansku dobrotu. On je u svakome od svojih mučitelja prepoznao ljudsko lice, bez potrebe da ikojem licu doda frljićevski svinjski dodatak.

Trebamo se boriti da svaki čovjek ima pravo na ljudski pokop, da mu se spasi ime i prezime

Kako tumačite nedavno objašnjenje Vlade zastupniku Miru Bulju da ne može maknuti četničke spomenike jer su oni u nadležnosti županija i Ministarstva graditeljstva? Kako to tumačite s obzirom na činjenicu da vlast nije dopustila i ne dopušta niti obične ploče u sjećanje na Milu Budaka ili Juru Francetića, u čemu ste i Vi spriječeni kada je u dvorištu crkve bila postavljena spomen-ploča Mili Budaka, a ne smijemo zaboraviti ni da su za vrijeme Sanadera noću skidali ploču Mili Budaku s crkvenoga dvorišnog zida? Na terenu Vaše biskupije u Otočcu i Slunju vlasti su ekspresno uklonile spomen-ploče toj dvojici dužnosnika.

Komunisti i četnici bili su saveznici pobjedničke koalicije 1945. Ne zagovaram nigdje zlo: ni u Kerempuhu niti izvan njega; ni ono jučer, ni ovo danas. Očito je da su našu povijest pisali i oni koji nas nisu voljeli. Treba povijest spašavati. I onu o NDH, i onu o Juri Francetiću, i onu o Mili Budaku. U vrijeme kada je Sanader rušio spomenike, poslao sam mu pismo preko našega lokalnog gazde da se podigne u Sv. Roku spomenik Aneri, najljepšem ženskom liku ličke književnosti, jer tako bismo mogli spasiti umjetnika Budaka ako još nisu prilike za više. Nije prošlo. Nevjerojatno je kako je kod nas još jak otpor prema istini. Nekada samo mislili da neke laži žive zato što nije bila objavljena istina. Sada gledamo kolikima istina smeta i hoće i dalje zadržati lažne konstrukcije o likovima i događajima iz naše povijesti. Laž se čuva kao dragocjenost.

Sredinom prosinca prošle godine održana je osnivačka skupština Udruge SvehrvatskI grob – groblje mira. Naime, poznato je da je ideja da se na Krbavskom polju osnuje Svehrvatski grob u koji bi se dopremili neidentificirani ostatci žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća koji se nalaze u više od 2000 masovnih grobnica, od kojih je veći dio i u Sloveniji. Udruga je osnovana, kakvi su daljnji planovi?

Da se nadovežemo na ono što je gore rečeno, čovjek nije ni gnjida, ni uš, ni štakor, ali ni svinja. A prema mnogima se postupalo kao da je upravo tako. Oni koji su bili u Kerempuhu uglavnom misle da se time danas ne treba baviti i da ‘treba okrenuti stranicu’. Trebamo se boriti da svaki čovjek, pa i neprijatelj, ima pravo na ljudski pokop, da mu se spasi ime i prezime, osobnost. Pred hrvatskim društvom nalazi se ta obveza prema brojnim žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća koji nisu pokopani nego se njihovi posmrtni ostaci nalaze i danas zatrpani u raznim jarcima, jamama, rovovima, rudnicima i sl. S tim u vezi sve više se nameće pitanje kamo s ostatcima neidentificiranih žrtava tog vremena?

Dok se to ne riješi, ne može se ni krenuti u iskapanja u velikim masovnim grobištima. Već na početku rada Saborske komisija za ratne žrtve (1992.-2001.) osjećao se problem pokopa posmrtnih ostataka ekshumiranih žrtava. U njezinu izvješću stoji: ‘Najveći problem u radu Komisije na ovom području bio je i jest nepostojanje prostora – lokacije ili više lokacija koje bi se uredile kao zajedničko groblje te kamo bi se prenosili i dostojno pokopali posmrtni ostaci žrtava iz masovnih grobišta’ (str. 117). Kosti iz Markovića jame kraj Trilja odvezeni su u sanducima i pospremljeni u kontejneru kraj Kliničko-bolničkog centra Firule u Splitu.

Sličnu priču pričao mi je Andrija Hebrang nakon iskapanja u Maclju. Kosti su završile u vrećama za smeće na tavanu bolnice, dok nije na sličan način nađeno rješenje. Za neke žrtve može se utvrditi identitet i u tom slučaju zna se kojemu groblju pripadaju. Tako npr. 27. srpnja prošle godine pokopane su žrtve ‘prve puške’ iz Srba, koje su bačene u jamu na Dabinom vrhu, jer se znalo iz kojih su obitelji te žrtve. One pripadaju mjesnome groblju u Boričevcu. Ali za većinu žrtava ne će se moći utvrditi kojemu groblju pripadaju.

Zato sam predložio da se na Krbavskome polju, podno Crkve hrvatskih mučenika, izgradi za njih Svehrvatski grob. Iz aktualne Vlade pokazali su zanimanje za taj prijedlog, a još prije ga je podržala Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Svoju podršku dalo je u dva navrata i Hrvatsko žrtvoslovno društvo. Ive Vukić iz Gospića izradio je skicu kako bi taj grob mogao izgledati, a općinske vlasti u Udbini za to imaju prostor na raspolaganju.

Blizina Crkve hrvatskih mučenika jamčila bi dužan pijetet, a područje se nalazi u središtu Hrvatske; na neki način i u središtu hrvatske povijesti jer je na tom polju 9. rujna 1493., na prijelazu iz srednjega u novi vijek, u roku od nekoliko sati, ubijeno oko 10 tisuća branitelja u poznatoj Krbavskoj bitci između Hrvata i Turaka. Kada sam bio u Teznu, kamo je prenesen dio žrtava iz Hude jame, saletješe me mnogi s pitanjem zašto se kosti hrvatskih žrtava vozaju po Sloveniji, zašto ih se ne pokopa u ‘hrvatskome grobu’.

Nas četvorica iz Komisije za hrvatski martirologij (Bogović, Beljo, Talan, Stojić, Krišto) okupila je oko sebe još nekoliko istomišljenika i 16. prosinca prošle godine održali smo u Mimari osnivačku skupštinu i utemeljili udrugu pod nazivom: ‘Svehrvatski grob – groblje mira’. Udruga je registrirana u Gospiću 12. siječnja ove godine. Imamo i svoj kunski i devizni račun.

Već su me više puta Ličani iz Kanade pitali na koju adresu mogu poslati pomoć za Svehrvatski grob. Uvijek sam im odgovarao da to prelazi granice crkvene nadležnosti; u to se mora uključiti država i civilno društvo. Moja je inicijativa na tom tragu. Sada to imamo. Održali smo 23. siječnja ove godine i prvi sastanak Upravnoga odbora, a 25. veljače naći ćemo se na Krbavskome polju da definiramo mjesto. Općina Udbina ide nam na ruku, a to se može reći i za Ministarstvo branitelja. Vjerujem da ćemo ove godine toliko učiniti da iduće možemo krenuti s izgradnjom.

Kada je riječ o Stepincu, mi se ne trebamo bojati

S idejom su osim građana upoznate i resorne institucije, a jedan je od Vaših ciljeva izgradnja Križnoga puta koji bi se gradio od Svehrvatskog groba na Krbavskom polju pa sve do crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Imate li u ovome svom projektu potporu, kako lokalnih institucija tako i resornih ministarstva?

Postoji i više od načelne suglasnosti jer je su dobivena za tu nakanu i neka sredstva od državnih ustanova. Govorio sam i pisao i Hrvatskom križnom putu koji bi svojim postajama premrežili cijeli hrvatski prostor. Najjače je zajedništvo koje povezuje zajednička patnja. Tri su ključne postaje: 1. Bleiburg (Isusa osuđuju na smrt), 2. Vukovar (Isus pada pod teškim križem) i (3) Krbava (Isusa polažu u grob). Svaka biskupija trebala bi imati svoju postaju koja bi ju jednom ili više puta godišnje okupljala na biskupijsku molitvu križnog puta.

Na Krbavi će se graditi križni put od Svehrvatskog groba (kod crkvice sv. marka groba) do crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Svečano se taj križni put obavlja svake godine na Dan hrvatskih mučenika. Nadamo se da ćemo napraviti monumentalni križni put. Sada imamo samo drvene križeve. Planira se da bi svaka biskupija izgradila po jednu postaju. Sve bi postaje imale jednaki ‘okvir’ a svaka bi uradila onaj posebni lik koji pripada određenoj postaji. U Hercegovini su otišli mnogo dalje od nas iako imaju samo lokalnu potporu.

Upravo je iz tiska izašla Vaša knjiga ‘Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti’ koja predstavlja zbirku članaka objavljenih u znanstvenim publikacijama, lokalnim časopisima ili novinama, a sve ih povezuje tema odnosa katolicizma i pravoslavlja na ovim prostorima. Recite nam nešto više o samoj knjizi, koja stiže baš u vrijeme kada slušamo sve oštrije i agresivnije izjave čelnika SPC-a.

Knjigu je krajem prošle godine objavila izdavačka kuća ALFA iz Zagreba a naslovljena je: Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti. Uredio ju je dr. Ante Bežen, recenzenti su dr. Jure Krišto i dr. Jure Zečević. Moja doktorska disertacija bila je posvećena odnosima s pravoslavljem (u Dalmaciji) i tim sam se pitanjem cijeli život bavio.

U vrijeme Domovinskoga rata sudjelovao sam na mnogim znanstvenim i drugim skupovima koji su tu temu obrađivali. Pratio sam i najnovija događanja i pisao osvrte na njih. Sadržaj knjige zorno je prikazan likovnim rješenjem na koricama. Tu su dvije crkve jedna kraj druge: Crkva hrvatskih mučenika na Udbini i sv. Sava u Beogradu. One su dovršene gotovo u isto vrijeme. Pred CHM nalazi se kip pape Ivana Pavla II. s križem u ruci, a pred crkvom sv. Save je Karađorđe s mačem u ruci. To da je država i državni interes pred Crkvom, govori i o tome kako SPC shvaća svoju ulogu. Jasno je koje poruke šalju te dvije slike.

Dizajnera naslovnice ne treba shvatiti, niti je to u knjizi tako rečeno, da je u SPC navedena osobina tako jaka da je zanemarena ona duhovna dimenzija. Ona postoji jer je ona Crkva u punom smislu riječi, ali se osjeća, nekada više, a nekada manje, ova ovisnost i naslonjenost na državu i naciju. Pače, ona se po tzv. svetosavlju osjeća navezana na državu više nego mnoge druge pravoslavne crkve. To je od utemeljitelja sv. Save, zato je uz pravoslavlje u naslovu i svetosavlje. Nije ni Katolička Crkva u pojedinim nacijama, pa ni u Hrvatskoj, imuna na tu sklonost, ali već po uključenost u Opću (katoličku) Crkvu ta sklonost nije tako izražena.

U knjizi se osvrćete i na pitanje odlaganja kanonizacije bl. Alojzija Stepinca na inicijativu patrijarha srpske crkve i na Papino osnivanje mješovite radne skupine koja bi raspravljala o ulozi bl. Stepinca u Drugome svjetskom ratu gdje, na temelju vlastitoga iskustva dosadašnjih mješovitih komisija za dijalog sa SPC-om, upozoravate i na mogući neuspjeh mješovite komisije? Zašto niste optimistični ni ovoga puta?

Ja sam jedan onih koji je zadovoljan što je osnovana spomenuta Komisija. Kada je riječ o Stepincu, mi se ne trebamo bojati ići s njima na svaki forum i znanstveni skup. Bio sam član zaklade Pro Oriente u Beču. Svake godine oni su priređivali znanstveni skup o jednoj temi okrenutoj Istoku. Srpska je strana predložila da se jednom obradi tema Stepinac u Drugome svjetskom ratu. Iako su neki iz hrvatske skupine bili rezervirani prema takvoj temi, ja sam se njoj obradovao i nije mi bilo teško i druge naše članove nagovoriti da se s time slože.

Bilo je to 1998., u vrijeme proglašenja Stepinca blaženim. Iako je to bio prijedlog srpske strane, s kojim se čelništvo Zaklade složilo, nakon našega jednodušnoga pristanka, tema je skinuta s dnevnoga reda bez ikakva razložnoga objašnjenja. Ne znam je li SPC izravno nastojao preko Pape obustaviti postupak, ali Ivan Pavao II. nije tome posvetio pozornost.

Kada je već dovršen postupak za Stepinčevo proglašenje svetim, uputio je srpski patrijarh Irinej pismo papi Franji u kojem iznosi svoje protivljenje i protivljenje SPC-a proglašenju. Papa Franjo osnovao je međucrkvenu komisiju. O akciji patrijarha Irineja i o tom komisiji opširno pišem u knjizi.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Razgovor

Zdravka Bušić: Hrvatska ima trajnu dužnost skrbiti o Hrvatima u BiH

Objavljeno

na

Objavio

isječak/youtube

Zdravka Bušić, dopredsjednica je HDZ RH i nositeljica liste za XI. izbornu jedinicu. U razgovoru za Večernji List govorila je o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, te se kratko osvrnula na predstojeće parlamentarne izbore:

Kako popraviti položaj bh. Hrvata i tako ostvariti jednakopravnost u BiH?

Pitanje političkog položaja Hrvata u BiH je, nažalost, godinama bilo izvan fokusa međunarodne zajednice, među ostalim i zato što su mnoge prethodne vlade bile slijepe i zlonamjerne prema Hrvatima u BiH. Podsjećam na 2000. i 2001. godinu, kad su donesene najznačajnije nepravedne odluke kojim su Hrvati postali diskriminirani u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. Tad su nastali glavni politički problemi čije repove osjetimo i danas, a tadašnja hrvatska vlast ne samo da nije činila ništa, nego se slijepo i slagala s tim nametnutim odlukama o izbornom zakonu, gašenjem Erotela, gušenjem Hercegovačke banke, itd. Dobro se sjećamo da su čak i neki državni dužnosnici širili neistine o tobožnjoj agresiji Hrvatske na BiH, šteteći i ugledu Hrvatske i položaju Hrvata u BiH. Članstvom u EU i NATO-u Hrvatska je dobila prigodu senzibilizirati međunarodnu zajednicu na za hrvatsko pitanje u BiH, čemu je vlada Andreja Plenkovića posvetila posebnu pozornost i poduzela odlučne korake u tom smjeru. Danas je Hrvatska nezaobilazan faktor u kreiranju politike međunarodne zajednice prema BiH.
 
Je li Zagreb u posljednjem mandatu dovoljno učinio za sunarodnjake iz BiH?

Kad bih rekla da smo učinili dovoljno, značilo bi to da smo potpuno zadovoljni rezultatima i da na hrvatskom pitanju u BiH nema potrebe više raditi. To, nažalost, nije točno, ali ono u što sam sigurna je da smo učinili više nego bilo koja vlada prije i da ćemo u novom mandatu nastaviti istim smjerom i još većim intenzitetom. Podsjećam da se na razini ministara vanjskih poslova EU najmanje dvaput, a jednom i šefova država, na agendi našlo pitanje izbornog zakonodavstva BiH odnosno nametnutog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, što je donedavno bilo nezamislivo. Europske institucije i države su više nego ikad svjesne položaja Hrvata u BiH. Zahvaljujući našem angažmanu, i UN-ove organizacije su prepoznale nejednakopravnost hrvatskog naroda, i to kao kršenje ljudskih prava. Tu prvenstveno mislim na periodično izvješće za BiH Vijeća za ljudska prava UN-a od 2019. godine, s kojim se BiH mora uskladiti. Upravo smo završili i prvo uspješno predsjedanje Vijećem EU, kojim smo ostvarili ogroman međunarodni ugled. HDZ-ova vlada taj će utjecaj itekako znati iskoristiti.

Predsjednik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro visoko je postavio ljestvicu ističući da će se zauzimati za uspostavu hrvatske federalne jedinice u BiH. Kako bi gledate na to?

Ne znam je li se gospodin Škoro o ovom pitanju konzultirao s ljudima na svojim listama. Podsjećam da se neki među njima vrlo pažljivo izbjegavaju izjasniti o položaju Hrvata u BiH. Neki su situaciju s nametanjem Željka Komšića uspoređivali s mogućnošću Hrvata u BiH da izlazi na predsjedničke izbore u Hrvatskoj, što je apsurdno, neustavno i protivno nacionalnim interesima. Na Škorinoj listi su ljudi koji su glasno prosvjedovali protiv naše odluke o dodjeli 43 milijuna kuna za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru. Na toj čudnoj listi su i ljudi koji su tijekom rasprave o Deklaraciji Hrvatskoga sabora o položaju hrvatskoga naroda u BiH govorili o potpuno suprotnim konceptima od hrvatske federalne jedinice i branili oprečna rješenja poput tzv. Travanjskog paketa. Dakle, oni nemaju apsolutno nikakav smjer kad su u pitanju Hrvati u BiH. Moj stav o ovom pitanju je dobro poznat. Podsjetit ću da se 2014. godine po prvi put iz Europskog parlamenta zahvaljujući angažmanu mojih kolega i mene moglo čuti kako unitarizam i separatizam uništavaju BiH, a federalizam je jedino rješenje. Takva federalizacija BiH za koju se, kako rekoh, zalažem godinama podrazumijeva da Hrvati u BiH imaju svoju federalnu jedinicu, ma kako se ona zvala, jer je to jedino jamstvo za istinsku ravnopravnost s ostalim konstitutivnim narodima.

Hrvati u BiH su pod stalnim pritiskom za dominacijom od strane Bošnjaka, ali i Srba. Kako to promijeniti?

Bošnjački unitarizam i srpski separatizam protivni su hrvatskim nacionalnim interesima. HDZ-ova vlada će u novom mandatu uložiti maksimalan vanjskopolitički kapital za afirmaciju hrvatskog pitanja kao pitanja od, ne samo od regionalnog, već i od međunarodnog značaja. To može samo HDZ, čiji je ugled i utjecaj neusporediv s drugim strankama, koje nemaju jasan politički smjer kad je u pitanju BiH.

U tri navrata je Željko Komšić izabran nasuprot volje bh. Hrvata, a za 2022. se nagovješćuje kako bi bošnjačke stranke mogle Hrvate posve izgurati iz vlasti. Kako će se Zagreb kao potpisnik Daytona postaviti na eventualno takav rasplet?

Ovakva nastojanja smanjenja prava Hrvata u BiH su neprihvatljiva. Pozorno pratimo što se događa po pitanju Središnjeg izbornog povjerenstva u BiH i mogu reći da smo izrazito zabrinuti. Hrvatima nitko ne smije prijetiti riječima da će im se „dati“ ili „oduzeti“ prava koja već imaju, to je nedopustivo i mi ćemo se tomu oduprijeti. Poručujem da nismo slijepi ni gluhi te da ćemo se skupa s hrvatskim legitimnim predstavnicima izboriti za očuvanje i nadogradnju prava hrvatskog naroda. Takvoj politici bošnjačkih stranaka krila su dale nametnute odluke Visokog predstavnika, a poruke koje slušamo su vrlo oštre i dokazuju kako nema volje za ispravljanje nepravde nanesene hrvatskom narodu. HDZ se, naravno, neće pomiriti s ovakvim nastojanjima potpunog ukidanja jednakopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda. Takvim težnjama usprotivit ćemo se svim instrumentima koji su nam na raspolaganju, pri čemu računamo i na djelovanje ne samo državnih aktera, nego i akademskih, intelektualnih, medijskih i nevladinih krugova koji drže do jednakopravnosti i društvenog boljitka hrvatskog naroda u BiH. Podsjećam da Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne održava kontakte s Komšićem. Svima je poznat naš stav, kojeg ne mislimo mijenjati dok se Hrvatima u BiH ne zajamči pravo na legitiman izbor svojih predstavnika i istinska jednakopravnost na koju Hrvati u BiH imaju pravo.

Ima se osjećaj kako se zapravo ne razumije hrvatsko pitanje u BiH. Zašto Zagreb to pitanje i njegovo rješavanje ne postavi kao ključno na temelju čega bi se mjerio napredak BiH k EU?

Takav dojam utemeljen je na inertnosti i nezainteresiranosti nekih ranijih vlada. One su pitanje Hrvata u BiH potpuno marginalizirali, a neke ga čak nisu ni razumjele. Nikad prethodne vlasti na tome nisu proaktivno radile. Svijest o Hrvatima u BiH u Hrvatskoj bila je izrazito niska do našeg preuzimanja vlasti, a u međunarodnim krugovima prethodne vlasti nisu uglavnom zucnule ni slova po pitanju dekonstituiranja Hrvata u BiH, ili su se vodile interesima drugih. Mislim da je Vlada Andreja Plenkovića u više navrata dokazala kako ne pristaje na tezu da je inzistiranje na jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH miješanje u unutarnje stvari druge države. Hrvatska i kao potpisnica Daytonskog sporazuma i po svom Ustavu ima trajnu dužnost skrbiti o Hrvatima u BiH.

Hrvati iz BiH najsnažnije zagovaraju približavanje EU i NATO-u, a u političkom Sarajevu se te reforme tumače kao slabljenje uloge naroda u trokonstitutivnoj BiH. Kako to komentirate?

Pristupanje BiH EU trebao bi biti cilj svih aktera u Bosni i Hercegovini, iz očitih gospodarskih i političkih razloga. Pristupanje EU posebno je cilj Hrvatima, između ostaloga i zato što se radi o pripadnosti krugu zemalja koje dijele zapadne, ako hoćete i kršćanske vrijednosti. Ne slažem se da to znači slabljenje uloge konstitutivnih naroda. Sve ovisi o našoj spremnosti da obranimo taj koncept i da ga međunarodnim krugovima predstavimo kao jedinu mogućnost opstanka same BiH. Mi u tome uspijevamo, iako nije, ponavljam, uvijek jednostavno obzirom na nerad prethodnih vlasti. Ovo nije nikakva izlika. Svima mora biti jasno da su posljedice takvog lošeg djelovanja prethodnih vlasti ostavile trag u međunarodnim institucijama i krugovima koje danas moramo upornim radom ispravljati.

Kako komentirate protukandidati ponajprije u XI. Izbornoj jedinici, po čemu se razlikujete, što su vaše prednosti?

Nemam potrebu posebno komentirati protukandidate. Ono što osobno nudim biračima vidljivo je kroz moj cjeloživotni rad. Podsjetit ću samo da sam kao zastupnica u Europskom parlamentu 2014. godine sudjelovala u izradi Rezolucije o napretku BiH, kada su prvi put separatizam i unitarizam definirani kao pogubne pojave za budućnost BiH. Ta je rezolucija uvelike utjecala na institucije EU i donositelje odluka koji ne mogu ostati slijepi na ove činjenice.

Hrvati u BiH sa sjetom se prisjećaju prvog predsjednika Tuđman. Radili ste zajedno s njim. je li se moglo više u Daytonu ostvariti za bh. Hrvate i kakvim ocjenjujete njegove nasljednike?

Predsjednik dr. Franjo Tuđman dobro je poznavao Hrvate u BiH. U potpunosti je shvaćao njihov položaj te ja nastojao uvijek izvući maksimalno za njih u pregovorima s međunarodnom zajednicom. Odbacujem sve one teze koje su, moram reći, nametnute od drugih predstavnika. Njega se prvo optuživalo da je „dijelio BiH“, da je „izdao Posavinu“, itd. što je apsolutno netočno. Naprotiv, uvijek je imao viziju Hrvata kao ravnopravnog naroda unutar BiH, jer je dobro poznavao povijest bivše države i njene neodrživosti zbog unitarističkog modela. Takve teze se kuhaju u nekim drugim kuhinjama, kako devedesetih tako i danas. Nije Tuđman kriv što Izetbegović nije prihvatio Cutileirov plan 1992. godine koji je bio garancija za mir. Nije Tuđman kriv zbog srpskog i bošnjačkog kršenja primirja i sporazuma. U Daytonu smo dobili BiH koja je bila visoko decentralizirana, županije su imali visok stupanj autonomije, Hrvatima se nisu mogli nametnuti predstavnici, a unitarizam je bio nezamisliv. Ključni problemi nastaju izmjenama i nametnutim odlukama nekih Visokih predstavnika kojim se Hrvate u BiH želi pretvoriti u drugorazrednu naciju, što je nedopustivo, i za to ne treba kriviti predsjednika Tuđmana.

Počesto se u Zagrebu nastoji Hrvatima iz BiH nametnuti osjećaj parazita koji živi na grbači Hrvatske, spočitava se pravo glasovanja na izborima … Kako to komentirate i kako to mijenjatI?

Radi se o prizemnim podmetanjima radi prikupljanja sitnih političkih bodova. Opcije koje na taj način razmišljaju, ili nisu svjesne važnosti opstanka Hrvata u BiH, što je pitanje od najvišeg nacionalnog interesa, ili im jednostavno do tih interesa nije stalo. Mi smo uvijek znali i znat ćemo se usprotiviti ovakvim niskim pokušajima stvaranja podjela u hrvatskom narodu. Pravo glasa naših državljana s prebivalištem izvan Hrvatske ne može doći u pitanje.

Veliki broj mladih ljudi odlazi iz BiH, a jedno istraživanje iz Mostara kaže da 80 posto visokoobrazovanih o tome razmišlja. Kako mijenjati taj odnos, učiniti BiH poželjnom za ostanak i opstanak?

Nažalost, odlazak mladih je nešto čime se suočava i Hrvatska, ali i čitava srednja i istočna Europa. Zato tražimo rješenja na europskoj razini, a odlazak Hrvata iz BiH također je dio naših promišljanja koja dolaze na dnevni red EU. Upravo je vlada Andreja Plenkovića, za razliku od naših prethodnika, slušala potrebe, izrađivala planove i programski radila u korist organizacija i institucija u BiH s hrvatskim predznakom. Našim programima uzeli smo u obzir sve bitne segmente života Hrvata u BiH, a u tom ćemo smjeru nastaviti i kroz naredne četiri godine. Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji na snazi od 2019. godine ispravili smo nepravedan položaj pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji, o kojima sad ovaj zakon skrbi i po pitanju invalidnina. Sve su to koraci usmjereni na zaustavljanje raseljavanja o kojem govorite i koje jest velik problem, koji zaslužuje punu pozornost i djelovanje institucija RH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s dr. Ružicom Ćavar

Objavljeno

na

 Dr. stom. i dr. med. Ružica Ćavar, zajedno sa svojim suprugom Matom, kojeg su godinama progonili u komunizmu, od prvih se dana uključila u borbu za stvaranje hrvatske države. Utemeljila je i godinama bila predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, a u vrijeme hrvatskog Domovinskog rata iznimno je bila aktivna i u Bedemu ljubavi. U Domovinskom ratu sudjelovali su joj i sva tri njezina sina. Dobila je niz nagrada i priznanja, među ostalim i odličje Reda Stjepana Radića.

Poglavito pamtimo kad je 2014. bila grubo napadnuta na zagrebačkom Cvjetnom trgu, od čega se ni do danas nije oporavila…

Ovo je nakon dugog vremena njezin prvi veliki razgovor, u kojem otkriva čitav svoj život, borbu za Domovinu, ali i patnje koje je prošla u vrijeme komunizma.

Gospođo dr. Ružice Ćavar, čitav se život, zajedno sa Vašim pok. suprugom, borite za dobrobit hrvatske države. Je li se ta borba isplatila, poglavito obzirom na sve nedaće koje ste doživjeli i koje doživljavate?

 

Ja i moj pokojni suprug Mate Ćavar rođeni smo i odgojeni u siromašnim seljačkim katoličkim hercegovačkim obiteljima. Vjera naših roditelja, koju su oni i svi naši preci primili od otaca franjevaca, za naše roditelje bila je tako jasna i sigurna u njihovim srcima, duhu i duši, istinita kao sjajno sunce, bez i najmanjeg trunka sumnje. Ta vjera i svakodnevna molitva bila je temelj i sadržaj njihova mukotrpnog života. Takvu su vjeru ustrajno prenosili u duše svoje djece.

Veoma sam sretna i dragom Bogu zahvalna da sam rođena i odgojena u takvoj obitelji i posebno da mi je Bog dao milost i veliki dar da sam na svom životnom putu i u želji stvaranja svoje obitelji upoznala i zavoljela takvoga čovjeka iz iste sredine, sa istim odgojem, kao što je bio moj suprug.

Ja se prisjećam iz svoje obitelji da je nama djeci vjeru i životne savjete prenosila najviše majka, koja je uvijek bila uz nas djecu.

Otac nam je bio veliki autoritet, koji nije puno govorio, osim onoga što je bilo potrebno za svakodnevni život i za naše ponašanje u duhu da pazimo i poštujemo tuđu imovinu i tuđe stvari, te i ne pomislimo uzeti sebi tuđu ni najmanju stvar niti oštetiti ono što je tuđe, a i svoje odgovorno paziti i čuvati, i svakoga lijepo pozdravljati sa “Hvaljen Isus i Marija!”, te pomoći starijima i svakome u potrebi.

Roditelji su nam svojim primjerom života to i praktično pokazivali. Majka nas je učila molitve. Iako je bila nepismena, sigurno je znala napamet cijeli molitvenik fra Anđela Nuića.

Mislim da smo se mi djeca prije znali prekrižiti negoli smo naučili izgovoriti riječ “mama”. Otac mi je imao završenu osnovnu školu od 4 razreda, a to je tada bilo veliko kao sada u najmanjem slučaju završena gimnazija, a čini mi se da su tadašnja djeca, ako su bila zainteresirana, kroz ta četiri razreda stekla i solidno temeljno znanje. Moj otac je, kao sudionik i ranjenik, prošao i Prvi svjetski rat, pratio sva zbivanja u prvoj monarhističkoj Jugoslaviji i prošao Drugi svjetski rat kao seoska straža u selu.

Bio je uvijek zainteresiran za opća društvena zbivanja putem novina i radija, kad god mu je to bilo moguće. Bio je posebno osjetljiv za pravdu i poštenje, što mislim da je na mene osobito utjecalo.

Majka je bila vrlo razgovorljiva i komunikativna, a voljela se i našaliti, kako god joj život bio težak. Toliko je bila odana molitvi i klečanjem obilazila svete kipove, posebno majke Marije, da se sjećam da je na koljenima cijeloga života imala male izbočine, kao jabučice, od nagnječenja tkiva. Za svaku pouku nama imala je poseban primjer iz života, u obliku malih priča ili istinitih događaja koje je zapamtila, da je sve to na nas djecu ostavljalo dubok i slikovit dojam

Ja sam u svojoj odrasloj i kasnijoj dobi na nekim svojim predavanjima znala reći kako sam formalno završila više toga od visoke izobrazbe, kao završen stomatološki i medicinski fakultet, specijalizaciju dječje i preventivne stomatologije i prvi stupanj postdiplomskog studija iz javnog zdravstva i epidemiologije na Školi narodnog zdravlja “dr. Andrija Štampar”, a i puno naučila čitanjem zbog svoje zainteresiranosti, ali ono najvažnije za vremeniti i vječni život najviše sam naučila od svoje nepismene majke.

Stoga, za sve ono što smo ja i moj suprug u životu prošli bili smo u duhu i duši pripremljeni. Naše životno zauzimanje za istinu i pravdu i sve životne i moralne vrijednosti u osobnom i općem smislu, za opće dobro hrvatskoga naroda i svih ljudi, dovelo je do posljedica koje smo podnijeli, ali nije nam ni najmanje žao, nego smo uvijek na posljedice bili spremni. Znali smo i čvrsto vjerovali da takvo zauzimanje za prave vrijednosti, s ljubavlju i uz Božju pomoć, nikada nije uzaludno i da će kad tad uroditi najboljim plodovima. Najviše smo, u općem smislu, bili sretni što smo doživjeli ostvarenje samostalne i slobodne demokratske hrvatske države, Republike Hrvatske, i što smo osobno sudjelovali u tim povijesnim zbivanjima, te dali svoj doprinos najviše koliko smo mogli.

Veoma su nas pogodile promjene nakon smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i dolazak na vlast koalicije na čelu sa SDP-om Ivice Račana 2000. godine, kao i namještena pobjeda Stipe Mesića za predsjednika RH, te posebno sve odluke koje su uslijedile na štetu hrvatske državnosti i suverenosti, kao i, najteže, progoni i zatvaranja hrvatskih generala i drugih hrvatskih branitelja, prihvaćanje nadležnosti Haaga za osloboditeljske akcije Hrvatske vojske i redarstva, Oluju, Bljesak i druge, te optužbe i progoni generala Gotovine, a posebno generala Bobetka i njegova smrt izazvana stresovima i općenito marginaliziranje hrvatskih branitelja i početak njihovih brojnih suicida.

Osjećaji su bili vrlo teški u našim srcima, kao primjerice kod divnoga čovjeka, hrvatskoga pjesnika i književnika, patnika i sudionika Križnoga puta i borca za istinu Mate Marčinka, koji je preminuo 2010., a u vrijeme tih promjena 2000. godine, kada je na vlast došao SDP i Račan, govorio je: “Bar da sam umro nakon Oluje!”.

Ja sam te 2000. godine odmah pokrenula molitvu sv. krunice pred likom Majke Božje od Kamenitih vrata, svakoga petka u 10 sati, sa razmatranjima za spas hrvatskih branitelja, hrvatske države i domovine Hrvatske, a sve u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i po dogovoru s Društvom “Hrvatska žena” i Katoličkom udrugom “Marijina legija”. Molili smo i ni jedan petak nismo propustili, sve do 2018., od kada, zbog svoga zdravlja, nisam mogla nastaviti predmoljenje i razmatranja, a sv. krunica se i dalje moli na istome mjestu i u isto vrijeme, svakoga petka u 10 sati na Kamenitim vratima.

 

Svi se sjećamo one ružne scene prema Vama na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Kako je to završilo? Je li taj zlostavljač dobio primjerenu kaznu?

 

Da, to se dogodilo 20. rujna 2014. Tada je više ljevičarskih udruga, i to pod nazivom “Glas razuma”, najavilo prosvjed protiv Vatikanskih ugovora u određeni popodnevni sat na Trgu Petra Preradovića, zvanom Cvjetni trg, u Zagrebu.

Ja sam tada još bila predsjednica humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, te sam, u dogovoru sa suradnicima, odlučila pozvati građane na kontraprosvjed, u isto vrijeme, kako bismo i mi putem plakata, na miroljubivi način, izrazili svoje mišljenje. Taj moj poziv mislim da je bio objavljen samo na jednome portalu.

U određeno vrijeme došli smo zajedno, nas petero. Na trgu je bilo u grupi 50-ak osoba, a mi nismo znali ima li još netko sa naše strane.

Na željeznoj ogradi pravoslavne crkve bila su svezana i pričvršćena njihova dva velika platnena plakata. Mi smo nalijepili nekoliko svojih papirnatih plakata veličine A3 sa kontra natpisima umjerenog sadržaja na istu ogradu, nešto dalje od njihovih plakata.

U jednome momentu došao je njihov aktivist i jednostavno potrgao naše plakate sa ograde, zgužvao ih i bacio na pod. Ja sam ga mirno upitala zašto to čini, ali on nije ništa odgovorio, nego se samo udaljio.

Jedan član iz naše grupe odmah je pošao obavijestiti policiju, no ja sam bila revoltirana i krenula sam prema njihovim plakatima, te jednoga odmah strgnula i on je pao. Krenula sam i prema drugome, ali taj je bio čvršće vezan i nije se dao odmah otrgnuti. U tome momentu krajičkom oka opazila sam da iz daljine, iz smjera prolaza Oktogon, prema meni brzo trči krupan muškarac. Instinktivno sam se okrenula prema njemu, a on je svom snagom svoje desne ruke, kao karate udarcem, lupio po nadlaktici moje lijeve ruke. Mene je zaboljelo kao nikad u životu i pala sam kao pokošena i mogla udariti glavom o rub metalnoga stola, što je moglo biti tragično, ali ja sam pala pored toga stola i nisam se jako udarila. Ruka mi se samo grozno tresla, a od šoka mi je malo potekla krv iz nosa. U istom momentu pritrčali su ljudi, policija i ubrzo je stigla hitna pomoć, koje me je odvezla u bolnicu. Bila mi je razmrskana nadlaktična kost i iščašeno rame. Napadač, Neven Kovačić, deklarirani “gay” i tadašnji član Laburističke stranke, odmah je uhićen, ali uopće nije zadržan u pritvoru niti mu je pritvor bio određen. Tadašnji predsjednik države, Ivo Josipović, i predsjednik Vlade, Zoran Milanović, nisu ni osudili taj napad niti su se te udruge ispričale. U bolnici me je posjetio gradonačelnik Milan Bandić i Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja HDZ-a za predsjedničke izbore.

Nakon dvije operacije i pet ciklusa fizikalne terapije, posljedice na mojoj ruci su ostale i pokretljivost je smanjena za oko 50%, no, hvala Bogu, nemam bolova, a donekle se mogu i poslužiti tom lijevom rukom.

Glavni mediji su nastojali umanjiti odgovornost napadača i ozbiljnost moje ozljede, proglašavajući mene gotovo krivom za napad. No, istina, uz pomoć objektivnih svjedoka, brzo se proširila na društvenim mrežama, kao i ime napadača Nevena Kovačića. Stotine ljudi na društvenim mrežama su osuđivali napad na mene i iskazivali mi potporu.

Kasnije se protiv Nevena Kovačića vodio kazneni postupak, jer se radilo o težoj tjelesnoj povredi. Trajao je četiri godine i pravomoćno je potvrđena prvostupanjska presuda napadaču na godinu dana zatvora, uvjetno na tri godine, a što znači da u zatvor ne treba ići. Sjećam se, nekako u isto vrijeme, bilo je objavljeno u medijima kako je jedan mladić pravomoćno osuđen na 8 mjeseci zatvora jer je se bio posvadio sa dvije djevojke koje su bile lezbijski par i izmjenjivale nježnosti na ulici. On je jednu udario šakom u leđa bez ikakvih posljedica za nju, ali je njegov napad sudski okarakteriziran kao “zločin iz mržnje”, a proces je trajao samo dvije godine do pravomoćnosti presude, od 2012. do 2014., te je on morao u pravi zatvor na 8 mjeseci.

U mome slučaju, moj odvjetnik, koji mi se sam javio da me brani, a bilo je i drugih, radi bez plaćanja unaprijed, jer mu ja ne mogu plaćati, te će svoj rad naplatiti postotkom prema tarifi ako ostvarimo novčanu odštetu. Taj postupak za odštetu moj odvjetnik je pokrenuo 2018. godine, ali još uvijek traje. Tijekom cijeloga postupka napadač je imao plaćenoga odvjetnika i branio se tako da je on bio izazvan i malo se nehotično prenaglio, te da je on imao velike posljedice u svome životu i svojim aktivnostima, tako da je on sebe smatrao većom žrtvom nego što sam to ja. Tijekom sudskog postupka za odštetu službeno je promijenio i svoje ime i prezime, koje je nosio od rođenja, te je on, kao, postao druga osoba.

Meni bi bilo drago da se on stvarno pokajao i promijenio svoj život, no u to ne vjerujem.

Moj je stav da je trebao biti, po sudskoj pravdi i radi primjera, strože kažnjen, ali ne nosim nikakvu mržnju prema njemu niti se želim osvećivati, ne daj Bože, nego mi je žao što nije odgojen i tako formiran da bude bolji čovjek i da nikada ni ne pomisli ponašati se tako nasilno.

 

Tko su zapravo oni koji još i danas nasrću na Vas i Vama slične, koji se srcem i dušom borite za pravdu i pravicu?

 

Kao što nam je poznato, Bog je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet, planet Zemlju i cijeli svemir, u kojemu se sve odvija usklađeno i uredno, kao “kozmos” a ne “kaos”, te kao krunu stvaranja, iz najveće ljubavi, muškarca i ženu kao jedinstveno biće – čovjeka, svoga suradnika i upravitelja na zemlji i obdario ga razumom, savješću i ljubavlju, te mu odabrao, kao najvažniju odrednicu, njegovu slobodnu volju. Uspostavio je i mogućnost provjere te slobodne volje, dopustivši djelovanje zloga duha, koji uvijek napastuje muškarca i ženu, nagovarajući im, svim prijevarama, mamcima i lažima, da se opredijele za zlo. No, Bog je svakoj ljudskoj osobi dao savjest da zna razlikovati dobro od zla, te ima mogućnost, uz njegovu pomoć, ustrajati u dobru i tada će biti najsretniji i najzadovoljniji u ovome vremenitom životu i u vječnosti.

No, ima veliki broj ljudi, slabića, koji postaju žrtve zloga vrlo inteligentnoga duha i u većini svojih postupaka su svojom slobodnom voljom na strani zla, dok opet, drugi dio ljudi u sebi više osjeća utjecaj Božjega duha, te ima u sebi puno više dobra nego zla i oni nastoje biti opredijeljeni za opće dobro.

Tako sam, tijekom svoga života, dobro vidjela da se u svakoj ljudskoj osobi i u svijetu vodi gigantska borba između dobra i zla.

To je moguće svakome vidjeti, da uvijek, za sva područja u ljudskome društvu, postoje dvije suprotstavljene strane.

Bog nas u našem duhu stalno opominje da se svojom slobodnom voljom opredijelimo i budemo na strani dobra. Primjerice, ona Biblijska misao iz Ponovljenog zakona 30:15-20, kada Bog kaže: “Pred tebe stavljam život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo. Odaberi što hoćeš, a ja ti kažem, život biraj i blagoslov, da budeš sretan ti i tvoje potomstvo”. Ili ona misao kada Bog kaže u Izaiji 5:20: “Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim”.

Meni je jako drago i Bogu sam neizmjerno zahvalna da svojim odgojem i svojim životom pripadam onoj strani koja se uvijek zauzimala za opće dobro, istinu i pravdu, a žao mi je onih koji su uvijek, na žalost, na drugoj strani. Najviše zla koje se u svijetu događa je posljedica osobnih grijeha pojedinaca ili grupa, iz čega nastaje puno zla u svijetu. No, Bog stalno opominje, ali i dopušta da ljudi svojom slobodnom voljom čine zlo, na svoju osobnu i opću štetu.

Bog bi lako mogao učiniti da mi ljudi budemo kao životinje i živimo prema nagonima i točno određenim instinktima u svojim genima i da nismo gospodari svojih čina i da tako ne možemo biti krivi ni zli. Kada bi Bog ukinuo našu slobodnu volju i našu odgovornost, mi uopće ne bismo više bili ljudi i to Bog nipošto neće učiniti, jer bi tako ukinuo naš uzvišeni ljudski status.

Nadam se i vjerujem da mi svi ljudi volimo i želimo biti ljudi.

Osobno sam veoma sretna i zahvalna Bogu što sam stvorena kao ljudska osoba i što jesam i nastojim, uz Božju pomoć, uvijek biti na strani dobra.

Svojim životom nastojim, miroljubivim sredstvima i s najboljim nakanama, s ljubavlju razumjeti one na drugoj strani, žao mi ih je i željela bih da se svi obrate i pomognu spasiti sebe, svoje bližnje i cijeli svijet.

 

U vrijeme komunizma progonili su Vas, a još više Vašeg supruga. Kako se danas sjećate toga?

 

I moj suprug i ja rođeni smo u Hercegovini, on u Širokom Brijegu, a ja kad Ljubuškog, u selu Proboj, u obitelji Čuvalo, a majka mi je iz Vitine, od roda Borasa.

Godine 1941., kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, meni je bilo 4 godine, a po Božjem planu moj budući suprug bio je dječak od 9 godina. Oboje se sjećamo velikoga narodnog oduševljenja u našim mjestima, a sjećam se da smo i svi mi djeca skakali od veselja, iako, naravno, nismo shvaćali o čemu se radi. Ubrzo su uslijedili poznati teški događaji zbog organizirane srpske pobune i četničkih zločina nad hrvatskim stanovništvom.

Mi djeca moje obitelji smo, s majkom, 1943. preselili u Srijemsku Kamenicu, jer je tamo bilo od ranije već prilično hercegovačkih obitelji. Moj otac je ostao u našem selu Proboju kao pripadnih seoske straže protiv četnika, jer je bio nešto stariji po godinama za redovitu hrvatsku vojsku. U Srijemskoj Kamenici nam je bilo dobro i lijepo i brzo smo se uklopili i dobro slagali sa mještanima, Hrvatima Šokcima.

U Kamenici je tada bilo oko pola-pola hrvatskog i srpskog stanovništva. Živjeli smo prilično odijeljeno, u dva dijela sela, Hrvati u gornjem dijelu sela, dalje od Dunava, a srbi u donjem dijelu, bliže Dunavu. Djeca su uvijek zajedno išla u istu školu. Srbi su Hrvate nazivali Šokcima, a Hrvati Srbe Racima.

Za vrijeme NDH bilo je mirno i nije bilo sukoba stanovništva. Nadničari koji su trebali posao radili su jednako i kod jednih i drugih gazda.

Interesantno je da se u tome dijelu Srijema Hrvati osjećaju dobrim Hrvatima i katolicima, ali sasvim normalno govore čistim srpskim jezikom i ekavicom, a služe se pismom latinicom.

Takav govor ubrzo nauče i Hercegovci, čak i stariji, a pogotovo mi djeca.

Ja sam o tim jezičnim prilikama kasnije razmišljala i imam svoje objašnjenje, koje ne mogu sada obrazlagati.

No, takvo stanje jezika nije se nimalo pokušavalo izmijeniti ni za vrijeme NDH.

Ja sam u jesen 1944. pošla u prvi razred osnovne škole. Već nakon mjesec dana uslijedila su događanja pada NDH u tome kraju i u drugim mjestima Srijema. Ostala su mi strašna sjećanja pucnjave, ubojstava i svih represalija nove komunističke jugo vlasti nad Hrvatima Kamenice i cijeloga Srijema. Sjećam se kako se uz pucnjavu onda orila pjesma kroz hrvatski dio sela: “Alaj vaše za dugo bijaše!”.

Škola je bila prekinuta i nakon oko mjesec dana ponovno uspostavljena. Opet su bila zajedno hrvatska i srpska djeca. Mnoga hrvatska djeca su ostala bez očeva, a srpska su sva imala oca. Moj otac je ostao živ jer je bio u Hercegovini, a k nama je došao, u Srijemsku Kamenicu, tek 1946. godine, kada se najgora situacija bila donekle popravila.

U školi smo učili prvo ćirilicu, a u trećem razredu i latinicu. Interesantno da su od tada hrvatska djeca ostala na latinici, a srpska na ćirilici.

Nakon četvrtoga razreda hrvatska djeca su, sva koja su željela nastaviti školovanje, išla u Petrovaradin pješice u niže razrede gimnazija, a srpska djeca iz donjeg dijela sela, bliže Dunavu, išla su lađicom u školu u Novi Sad.

Sjećam se da su u to prvo poslijeratno vrijeme u Petrovaradinu svi natpisi na trgovinama, kafićima i drugim ustanovama bili pisani na latinici. U školi nam je glavno pismo bilo latinica i svi smo tako pisali, a narodni jezik, kao predmet, zvao se hrvatski jezik, iako smo, kao što sam rekla, svi govorili srpskom ekavicom.

Srednju zubotehničku školu završila sam u Novome Sadu, gdje sam išla pješice, i u razredu bila jedina Hrvatica. Bilo je nešto Mađara, a svi ostali bili su Srbi. No, svi mi đaci dobro smo se slagali, a ni nastavnici nisu, hvala Bogu, pravili razliku.

Na studij Medicinskog fakulteta u Zagrebu, stomatološki smjer, došla sam na drugu godinu, jer prethodne godine nisam uspjela na vrijeme poslati dokumente u Zagreb.

Budući da sam u prvoj godini sve ispite položila već na ljeto, sa odličnim uspjehom, bila sam primljena na drugu godinu u Zagrebu bez ikakvih problema, što je za mene bilo veliko veselje, kao što je to studiranje u Zagrebu za sve nas Hercegovce.

Ja sam se enormno trudila što prije naučiti govoriti hrvatskim jezikom, pa sam u tome i pretjerivala. Znala sam izgovarati riječi kao što su “cipjele”, “vječera”, “skupćina” umjesto “skupština”, “vijene” umjesto “vene” itd. Kolegama i kolegicama to je bilo simpatično, pa smo se veselo i dobronamjerno skupa smijali. No, tako sam ja vrlo brzo dobro naučila hrvatski i nije bilo s te strane nikakvih poteškoća.

Moga supruga Matu sam slučajno srela u Zagrebu u jesen 1958. i to baš 30. rujna, kada sam i došla u Zagreb, i to kod “džamije”. Poznavao ga je moj rođak Kamilo Čuvalo, koji me je dočekao u Zagrebu i sa mnom obavljao sve što je bilo potrebno za upis do 12 sati. Sreli smo toga mladića, Matu Ćavara. Malo smo se zadržali u razgovoru, ali ja sam rođaka stalno požurivala. O tome mladiću, kojeg smo sreli, nisam baš ništa mislila, ali, interesantno, sve sam zapamtila upečatljivo o njegovom izgledu. Zapamtila sam boju očiju, boju kose, boju košulje i hlača, kao da ga i danas gledam.

Kasnije Matu uopće nisam susretala do vremena kada je on, 1963., izišao iz dvogodišnjeg zatvora na otoku Grguru, i to opet slučajno, posredstvom moga rođaka Kamila Čuvala. Došli su Mate i Vice Vukojević u posjet Kamilu, koji je već bio oženjen, a ja sam već bila završila studij i počela raditi u stomatološkoj ambulanti u Dubravi, te sam stanovala kod Kamila i njegove supruge Ljerke.

Mate i njegova obitelj prolazili su sve strahote sloma NDH u Širokome Brijegu i strašnih udbaško-komunističkih zločina nad fratrima i stanovništvom Hercegovine. To sve ga je jako boljelo i uvijek je razmišljao kako se toga komunističkoga zla riješiti. Bio je sklon pjesništvu i želio je što više učiti, ali to mu roditelji nisu mogli omogućiti, te je se uvijek sam borio za stjecanje znanja.

Najprije je bio trgovački pomoćnik i radio u trgovini obuće u Širokom Brijegu, te financijski pomagao obitelji. U to vrijeme, oko 1955., pojavio se u Imotskom pokret đaka, na čelu sa Brunom Bušićem i drugima, protiv komunističkog režima. Povezali su se i sa srednjoškolcima Širokoga Brijega, a u tome je sudjelovao i Mate. Sudionici u Imotskom i Širokom Brijegu su bili otkriveni, kažnjeni i izbačeni iz škola, pa je i Mate došao pod sumnju i udar UDB-e, jer ga je razotkrio jedan njegov poznanik, kojega je smatrao prijateljem, a bio je suradnik UDB-e, pred kojim je Mate govorio da se trebamo zauzimati za slobodnu Hrvatsku.

Zbog toga je Mate samoinicijativno i gotovo ilegalno otišao u Zagreb i uspio se zaposliti u jednoj trgovini obuće. To je bilo u to vrijeme kada smo se i mi prvi put slučajno sreli.

On je u Zagrebu živio poluskriveno, sam se uzdržavao i izvanredno pohađao gimnaziju, koju je završio u školi na Rooseveltovom trgu u Zagrebu. Upisao je studij prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu uz posao i učio teško radeći.

Nakon prve godine studija, hercegovačka UDB-a je otkrila njegovo boravište u Zagrebu i završio je u zatvoru, te je osuđen na dvije godine boravka u logoru na otoku Grguru. Tamo je upoznao Vicu Vukojevića, Želimira Kužatka i mnoge druge hrvatske političke kažnjenike, među kojima je bilo najviše studenata, te je s njima ostao povezan cijeloga života.

Nakon izlaska iz zatvora nastavio je studij prava uz rad. Tada smo se drugi put sreli.

Dospio je do statusa apsolventa prava, kada su uslijedili događaji represalija u Zagrebu, posebno protiv Hercegovaca i drugih nepoćudnih Hrvata, pa tako i mene i nekih drugih djevojaka. Uslijedila su uhićenja zbog bačenih letaka u više navrata te 1965. Mate i mnogi drugi bili su uhićeni, mučeni i osuđeni. Tada sam i ja bila 21 dan u zatvoru. Stalno smo bili u stopu praćeni i ispitivani. Mate je pokušao bježati u inozemstvo, ali je bio teško ranjen na granici i uhićen, te je pod nadzorom otpremljen u bolnicu u Izoli, gdje je bio operiran i proveo neko vrijeme, odakle je odveden u zatvor.

Nakon bolnice, tako slab, proveo je tri mjeseca u zatvoru. Nije priznavao optužbe niti je druge opterećivao, ali ga ipak nisu fizički mučili, jer je bio teško ranjen i jedva ostao živ.

Kroz te sve patnje, nas dvoje smo se još više zbližili i vidjeli da imamo puno toga zajedničkog, te smo odlučili zajedno poći u život i ostvariti svoju obitelj. Mate je iz zatvora izišao točno 5. prosinca 1965. Bio je slabog zdravlja, bez novca, a u međuvremenu, dok je bio u zatvoru, otkazan mu je i podstanarski smještaj.

Primili su ga u svoj stan moji soboiznajmljivači, bračni par, dvoje starijih dobrih ljudi i dobrih Hrvata, koji su poznavali sve kroz što smo mi prolazili i prolazimo i koji meni nisu otkazali podstanarsku sobicu na Črnomercu, blizu tramvajskog okretišta, ni kada sam bila u zatvoru 21 dan te iste 1965. godine.

Dogovorili smo se vjenčati i pod stalnom pratnjom UDB-e smo se pripremali za naš veliki dan i zajednički život u mojoj maloj podstanarskoj sobici, 3×3 m, iz koje sam ja bila i uhićena, iako sam tada radila kao doktorica stomatolog.

Mate je bio dosta slab nakon zatvora i nije imao posla niti je mogao raditi.

Vjenčali smo se 25. siječnja 1966., na blagdan sv. Pavla u crkvi sv. Nikole Tavelića na Črnomercu u Zagrebu. Nismo nikoga smjeli zvati na svadbu, jer smo stalno bili praćeni od UDB-e i pozivani na razgovore, te bi svi s kojima bismo kontaktirali došli pod udar. Kumovi su nam bili dvojica rođaka i prijatelja, koji su isto bili “klijenti” UDB-e.

Tako smo samo nas četvero slavili našu svadbu u našoj maloj sobici, a Mate se šalio da nam je puna kuća svatova, jer nas više nije moglo ni stati.

Tako je Mate, u svome životu, osim dvije godine logora otoka Grgura, bio još 15 puta uhićivan, i kasnije, nakon hrvatskoga proljeća, proveo je 18 godina u emigraciji, najviše u Beču. Prije njegova odlaska u inozemstvo ja sam već bila trudna sa četvrtim djetetom. Tada smo bili u svome stanu, koji smo, Božjim čudom, ostvarili, a prethodno, kao podstanari, selili smo se 8 puta u 5 godina braka. On je tada radio kao tajnik u firmi Čistoća, a direktor je bio pravnik Krešimir Pavelić. Njih petorica, iz vodstva firme, bili su optuženi za, po njima, protunarodno djelovanje i otpušteni s posla, jer su podržavali studentski pokret za promjene u SR Hrvatskoj.

Mate je u inozemstvu bio zaposlen, te je financijski pomagao obitelji i svojim roditeljima. Puno je anonimno pisao i djelovao za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Napisao je mnoge domoljubne pjesme povijesnoga karaktera u narodnom stilu za gusle i umjetničke u rimi. Obradio je u stihovima cijelu hrvatsku povijest te je izdao knjižice u stihovima: “Svetom sinu Domovine” (Blaženome Alojziju Stepincu), recital “Kralj Tomislav”, “Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda”, “Ustanak Bugojanskih vitezova 1972. godine” i “Životna borba Brune Bušića”.

Anonimno je organizirao i razradio inicijativu za utemeljenje Hrvatskoga narodnoga vijeća, te nekoliko godina uređivao i izdavao, opet anonimno, časopis “Hrvatska baština”. Kao urednik se potpisivao jedan drugi čovjek.

Bilo mu je teško zbog odvojenosti od djece i obitelji, iako smo se povremeno viđali, nekako skrivajući naše adrese tamošnjeg boravka. Nas dvoje se nikada nismo međusobno otuđili, jer smo u duhu bili stalno najdublje povezani, a Mate je znao govoriti da je on samo tijelom odvojen od obitelji, a u duhu smo uvijek zajedno, te da je bolje da djeca budu odvojena od oca, nego od domovine, iako smo se uvijek nadali da ta razdvojenost neće toliko dugo trajati.

U domovinu se vratio 1991. Bio je među prvim članovima HDZ-a i svim srcem podržavao politiku dr. Franje Tuđmana, kojemu je posvetio više pjesama, kao i u čast hrvatskih branitelja, herojskome Vukovaru, osloboditeljskim akcijama Oluja i Bljesak, kao i mnogim drugim duhovnim i političkim velikanima iz hrvatske povijesti, ali se politički djelotvorno nije uključivao u aktualnu vladajuću politiku.

Obnovio je svoju političku stranku Hrvatski narodni pokret – Slobodna Hrvatska, koju je ilegalno osnovao 1965., te je politički nastojao djelovati putem pravaških principa dr. Ante Starčevića, čiji je sljedbenik uvijek bio, kao i ja osobno, neformalno.

Nakon 2000. godine, veoma nezadovoljan promjenama na vlasti, svakodnevno je pisao svoje kritičke članke za razne domoljubne portale, najviše za portal “Dragovoljac”, sve do svoje smrti, na Svijećnicu, 2. veljače 2016.

 

Za vrijeme mojih studentskih dana i stanovanja u studentskim domovima, mi, hercegovački studenti, uvijek smo se najviše međusobno družili i sanjali o slobodnoj Hrvatskoj. Bilo je među nama i mali broj hercegovačkih studenata koji su potjecali iz udbaških obitelji, ali s takvima se nismo družili, a ja znam da se s njima nisam ni pozdravljala ako bismo se slučajno sreli, iako smo se poznavali.

Kada sam prolazila zatvor i druge udbaške represalije, uvijek mi je bilo geslo: “Drugima ne naškoditi, a i sebi što manje”, i, najvažnije, sačuvati svoje ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo, te prozrijeti što oni svojim pitanjima žele postići i nikako ne dopustiti da to postignu.

Naše patnje, mene i moga supruga, nisu nam bile teške, a meni je osobno bilo žao samo da se roditelji ne bi žalostili.

Nedavno, u lipnju 2020., posjetila sam, sa kćeri Drinom, njezinim automobilom, i Srijemsku Kamenicu, Petrovaradin i Novi Sad, mjesta moga djetinjstva i rane mladosti, nakon gotovo 40 godina, jer su mi roditelji 1976., kao i više drugih hrvatskih obitelji, pod pritiskom vlasti, doselili u Zagreb, gdje su i umrli i pokopani na groblju Granešina. To mi je bila želja i bilo mi je jako dirljivo ponovno vidjeti te srijemske krajeve, koje sam zavoljela kao svoj zavičaj.

Došli smo u istu kuću u koju smo mi bili doselili 1943., jer je tu ostao živjeti, sa svojom obitelji, ondašnji dječak iz te kuće, moje dobi, samo je kuća obnovljena u istom obliku.

Rado su nas dočekali i pričali o svemu. Kamenica se puno izmijenila, kao i Petrovaradin. Mnogih hrvatskih obitelji, zbog događaja u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, više nema. Sve je drukčije. U Srijemskoj Kamenici je ista katolička crkva Našašća Svetoga Križa, u kojoj sam primila prvu sv. pričest i krizmu. Malo je zapuštena i zaključana, jer nema više stalnoga župnika.

U Petrovaradinu su svi natpisi na ćirilici, a vidjela sam i školu moje niže gimnazije, kao i crkvu sv. Jurja, koju nam je otvorio i pokazao zvonar Andrija, te rodnu kuću hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Razgledali smo petrovaradinsku tvrđavu i svetište Gospe Snježne na Tekijama, gdje sam sa majkom pješice dolazila svake godine, 5. kolovoza.

Ipak, u Kamenici, Drina i ja smo se posebno slatko smijale kad je ona u Wikipediji, tražeći informacije o Srijemskoj Kamenici, pročitala i podatak da su najvažniji ljudi u Kamenici, od svih koji su se tu rodili ili nekad živjeli, upravo veliki srpski pjesnik i književnik Jovan Jovanović Zmaj, liječnik po zanimanju, koji je u Kamenici rođen i umro, te ima svoje spomenike i muzej u rodnoj kući, a druga važna osoba da sam baš ja, koja sam tu živjela. Za mene piše da sam hrvatska liječnica i katolička mirovna aktivistica Ružica Ćavar.

Dosta smo se smijale, jer ja, hvala Bogu, uvijek nastojim, s ljubavlju i uz Božju pomoć, činiti ono što mislim da je dobro i pravedno, i to mi je normalno, a ništa posebno zbog čega bih ja bila nekakva veličina. Ipak, nije mi ni krivo, jer je Zmaj Jovan Jovanović bio stvarno dobar čovjek i volio je Hrvate. Uvijek me veseli njegova pjesma, koju odavno znam napamet: “Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti plamen na ognjištu svome. I dok tako čini, u najteži dani, i Bog i pravda, na njeg’voj su strani. A kuda će Srbin, zar on da se dade, na put bez Boga i pravde…”.

Stoga smo se veselo slikale i uz spomenik Jove Jovanovića Zmaja, “Čika Jove”, kako se tamo kaže.

 

Zbog čega su najviše progonili Vašeg supruga Matu Ćavara?

 

Najviše zbog njegovog zauzimanja za pravdu i istinu i njegove ljubavi za samostalnu i slobodnu hrvatsku demokratsku državu, kao što sam odgovorila u prethodnom pitanju.

 

Gdje su oni i što rade koji su Vas tada progonili? Susrećete li neke od njih?

 

Jedno vrijeme, od početka obrambenog Domovinskog rata u Hrvatskoj, malo su se bili pritajili, ali od 2000. na dalje, kada su izvršene totalne čistke svih hrvatskih domoljubnih kadrova na svim pozicijama u državi, visokim i najnižim, oni su ponovno zauzeli sva važna mjesta u državnim strukturama i u medijima, te provode totalnu destrukciju na štetu hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Od onih koji su nas osobno progonili, mnogi su već pomrli, a ostale ne viđam.

 

Zašto u Hrvatskoj nije bilo lustracije?

 

Po mome mišljenju zato što predsjednik dr. Franjo Tuđman u vrijeme agresije na Hrvatsku nije mogao ni trebao otvarati više unutarnjih frontova i radio je stoga na pomirbi ideoloških protivnika, nadajući se da će za lustraciju doći povoljnije vrijeme ili da će oni prihvatiti novu realnost, te se uklopiti u život i rad države za bolju budućnost.

Međutim, 2000. godine oni su perfidno preuzeli vlast u Hrvatskoj, izvršili kontra lustraciju hrvatskih domoljubnih kadrova na svim pozicijama, što se kaže čak do zadnje čistačice, zauzeli sve bitne pozicije u državi i medijima i vlast drže, putem nepravednih izbornih zakona i neravnopravnosti birača, što je nemoralno, neustavno i protiv svih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, te se svim drugim nepravdama, što znači tiranijom, održavaju na vlasti bez ikakve prave demokracije. Naravno da oni neće sami sebe lustrirati kad im je sva moć u rukama.

 

Od prvog dana stvaranja države neprestano ste na “barikadama”. Borite se za prava djece, majki, borili ste se i protiv srpskog fašizma…

 

Stvarno se borim, uz Božju pomoć, i nastojim tako živjeti.

Odmah nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, kada su se otvorile te mogućnosti, skupa sa svojim istomišljenicima, pokrenula sam inicijativu za osnivanje udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, kako bismo se djelotvornije zauzimali za sve bitne moralne, osobne, obiteljske i narodne kršćanske tradicionalne vrijednosti, a posebno za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti, za što sam se ja, koliko sam mogla, zauzimala cijeloga svoga života, a time i za duhovnu i moralnu obnovu hrvatskoga društva, što je temelj i za demografsku i gospodarsku obnovu.

Bilo nas je pedesetak, uglavnom zdravstvenih, prosvjetnih i drugih djelatnika, pravnika i svećenika, te smo održali osnivačku skupštinu baš na Blagovijest, 25. ožujka 1990. godine, i mislim da smo prva udruga humanitarnog karaktera u Republici Hrvatskoj.

Mislili smo da ćemo u miru živjeti i raditi za dobro hrvatskoga naroda i svih građana države, ali zbog velikosrpskog militarizma i pretenzija na stvaranje Velike Srbije, događaji su nas sve brzo demantirali.

Velikosrpska agresija postajala je sve jača, započeli su zločini i okupacija. Bilo je sve više prognanika, te smo se, volonterskim radom, uključili u prikupljanje i pružanje pomoći narodu koji se našao u velikim potrebama.

Ratne strahote bile su sve veće. Svi, a posebno mladi Hrvati i Hrvatice, kakvih je bilo najviše, javljali su se dragovoljno i putem novačenja u vojne postrojbe, za obranu doma, svoga naroda i domovine.

Mnogi Hrvati dolaze kao dragovoljci iz svijeta u hrvatske postrojbe, pa i stranci, koji vole Hrvate.

Svi Hrvati u svijetu digli su se na noge i otvorili svoja srca da pomognu svim sredstvima svome narodu i svojoj nacionalnoj domovini. Svi zajedno uspjeli smo, hvala Bogu, jako puno, ali jedni bez drugih ne bi nikako uspjeli pobijediti okrutnoga neprijatelja.

Posebno je bilo teško nama roditeljima, čiji su sinovi bili u jugo vojsci, a ta vojska je započela sa svojim zločinima, te smo postajali očajni i u velikom strahu da nam ne bi zlorabili djecu u svoje zločinačke svrhe, protiv svoga ili bilo kojega naroda, koji je želio samo slobodu i demokraciju.

Meni su tada bila dva sina u toj jugo armiji i držali su ih zatvorene, kao i druge hrvatske vojnike, u vojarnama, tj. njihovim kasarnama.

Kako se danas sjećate Bedema ljubavi? Što je on značio?

Bedem ljubavi – Pokret majki za mir, bio je jedinstven fenomen u svijetu. Vjerojatno nikada u povijesti majke, iz najveće ljubavi, u strahu za sudbinu svoje djece, da ih neprijatelj ne bi zlorabio u zločinačke svrhe, spontano i organizirano dale su sve od sebe. Ustrajno smo molile sv. krunicu pod nazivom “Za mir i slobodu”, sa posebnim razmatranjima. Krunice su se molile po trgovima sela i gradova u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i svuda u svijetu gdje Hrvati žive. Mi u Zagrebu smo molili svaku večer na Trgu bana Josipa Jelačića, te u povorci obilazili zgradu V armijske oblasti na Krešimirovom trgu, pjevajući marijanske pjesme sa upaljenim svijećama i hrvatskim zastavama. Pisali smo pisma zapovjednicima jugo armije da nam puste sinove i pisma javnosti sa željom za mir i demokraciju.

Majke su putovale u gradove Europe da iznesu sve opasnosti u kojima se nalaze naša djeca vojnici u agresorskoj armiji. Mnogi naši sinovi su bili spašeni ili su sami pobjegli iz ralja armije jugo zvijeri i odmah se ponosno stavili na raspolaganje svojoj domovini Hrvatskoj za njezinu obranu, kao i moja tri sina.

Mi majke i očevi i dalje smo strepili, ali bili su to drukčiji osjećaji da su nam sinovi na pravednoj strani. Dobar dio njih dali su i svoje živote. Duboko suosjećam sa tugom roditelja i obitelji. Moji sinovi ostali su, hvala Bogu, živi i stoga sam Bogu toliko zahvalna da mi ništa drugo nije i ne može biti teško. O tim događajima i Bedemu ljubavi imam poseban opširniji tekst, pisan prije nekoliko godina i medijima je, po želji, na raspolaganju.

Imaju li hrvatske majke dostojno mjesto u društvu? Kako to da se za njih ne organiziraju protesti?

Ne, nemaju ni približno dostojne uvjete kakve zaslužuju i kakve bi trebale imati, s obzirom na njihove zasluge u Domovinskom ratu, a posebno s obzirom na katastrofalnu demografsku i obiteljsku situaciju u kojoj se nalazimo.

Takvo mjesto nemaju hrvatske majke, kao ni druge bitne kategorije, posebno djeca i mladi, koji se sve više iseljavaju, jer, na žalost, nemamo vlast u državi, koja bi štitila osobne i opće moralne i sve druge vrijednosti hrvatskoga naroda i države.

Kako ste podnijeli i kako podnosite “slučaj koronavirusa”?

Osobno sam u nešto starijim godinama i, sukladno tome, naravno slabijega zdravlja, ali nisam imala problema, hvala Bogu, sa korona virusom niti je imao itko od moje djece i unučadi. Držali smo se uputa nadležnih medicinskih stožera, iako osobno mislim da u cijeloj toj situaciji ima i dosta nejasnoća glede krajnjih namjera određenih centara moći, te da će biti, pored gospodarskih, dosta i psihičkih i mentalnih posljedica na ljudima zbog izolacije i odvajanja od svojih najbližih, pa i od Crkve i svetih sakramenata, te širenja straha i panike.

Žao mi je svih koji su oboljeli i umrli ili imali posljedica te hvala svima koji su se trudili olakšati poteškoće ljudima u potrebi.

Nadam se i vjerujem da će Bog sve upraviti na dobro onima koji ga ljube.

Želite još nešto dodati, poručiti?

Željela bih poručiti svima da uvijek trebamo vjerovati u Boga, moliti se i nastojati živjeti, uz Božju pomoć, po Božjim zapovijedima, te nikada ne prestajati boriti se za dobro, istinu i pravdu, ne bojati se nikoga od ljudi i ne klanjati se nikome osim Bogu i tada će Bog sigurno biti uz nas i providjet će čestite, poštene i sposobne osobe u našem narodu, koji će, uz Božju pomoć, osmisliti strategiju kako na miran način, demokratski promijeniti vlast i spasiti hrvatski narod i samostalnu hrvatsku državu.

Nažalost, takvih ja još ne vidim, ali budimo strpljivi, radimo i molimo se, posebno sv. krunicu, i neka nas sve blagoslovi dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, Kraljice Hrvata, Svetoga Josipa, zaštitnika Crkve, obitelji i hrvatske domovine, i našega najvećega duhovnoga velikana, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca!

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari