Pratite nas

Intervju

Muamer Zukorlić, muftija sandžački: Ne treba mi suglasnost reisa Kavazovića!

Objavljeno

na

U čijoj su “nadležnosti” muslimani sa sjevera Crne Gore, pitanje je koje posljednjih dana izaziva varnice na relaciji reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i crnogorski predsjednik Filip Vujanović sa jedne i muftija IZ-a u Srbiji Muamer Zukorlić sa druge strane. Iako je, zbog otvaranja škole Kurana i vjerskog vrtića u Rožajama, reis Fejzić sandžačkog muftiju optužio da svojim “fašističkim djelovanjem” pokušava  podijeliti IZ sa sjedištem u Podgorici, Muamer Zukorlić siguran je da ni jednim svojim gestom niti izjavom nije uznemirio muslimane u Crnoj Gori niti je, kako to tvrdi predsjednik Vujanović, izašao iz domene svojih nadležnosti.

“Ukoliko Crna Gora poštuje princip odvojenosti države i vjere, ukoliko poštuje autonomnost Islamske zajednice i princip ravnopravnosti crkava i vjerskih zajednica, onda Bošnjaci sa državom Crnom Gorom nemaju nikakav problem”, kaže Muamer ef. Zukorlić. “Ono što je ovih dana izašlo na površinu posljedica je svojevrsne konfuzije nastale nakon raspada jedinstvene IZ Jugoslavije koja se, poslije disolucija SFRJ, podijelila na više islamskih zajednica; među njima, i na IZ na području Sandžaka (obuhvata prostor i Crne Gore i Srbije) koja je 30. listopada 1993. osnovala svoj Sabor i svoj sandžački Mešihat, što je priznato aktom koji su 1994. u Istambulu potpisali predstavnici svih IZ-a iz Jugoslavije. U tom smislu, ne postoji niti jedan razlog osporavanja ni legaliteta ni legitimiteta IZ-a na cijelom području Sandžaka”.

DANI: Ali neki problem očito postoji.

ZUKORLIĆ: Evo o čemu je riječ! Nakon zaustavljanja rata u BiH, sandžačka IZ ponovo se uvezala u uniju islamskih zajednica sa sjedištem u Sarajevu, što je potvrđeno Ustavom IZ-a iz 1998, čiji prvi član kaže da je, kao istorijski teritorij, Sandžak u svoji cjelini sastavni dio IZ-a u BiH. Kao posljedicu ovog procesa danas imamo svojevrsno administrativno preklapanje za područje južnog Sandžaka, tj. za dio koji se nalazi u Crnoj Gori. E, sada, IZ sa sjedištem u Podgorici nikada se nije odrekla tog dijela južnog Sandžaka, iako su, još 1993, neki njeni dijelovi pristupili IZ-u Sandžaka. U međuvremenu, zahvaljujući pritiscima političke, policijske i obavještajne prirode, 1994. pojedini lokalni odbori IZ-a sa sjedištem u Podgorici krenuli su da ili zamrzavaju odnose sa Mešihatom ili da donose odluke koje su predstavljale korak unazad i nisu imale nikakvo pravno dejstvo. Ne želeći da dolivamo ulje na vatru, Mešihat IZ-a Sandžaka izbjegavao je da insistira na administrativnoj nadležnosti, iako je u ranijim razgovorima sa predstavnicima IZ-a u Podgorici dobijao uvjerenja da i oni žele da budu dio IZ-a u BiH sa sjedištem u Sarajevu. Prije nekoliko mjeseci, oni su čak potvrdili tu svoju želju…

DANI: Kako su je potvrdili?

ZUKORLIĆ: U dva svoja akta, od kojih u jednom gospodin Rifat Fejzić zahtijeva da se otvori pitanje integracije IZ-a u Crnoj Gori sa IZ-om u BiH. Što su za nas bile radosne vijesti. Odjednom, stvar se promijenila, nakon čega je Sandžačko muftijstvo u Rožajama krenulo sa edukacijsko-vjerskim projektom otvaranja škole Kur’ana časnoga, kao i vjerskog dječijeg vrtića u formi igraone.

DANI: Što se nije dopalo reisu Fejziću, koji Vas je nazvao – fašistom. Ali, da li svojim djelovanjem na prostoru Rožaja zaista pokušavate da podijelite IZ u Crnoj Gori i to na isti onaj način na koji je svojevremeno vlast Vojislava Koštunice podijelila IZ Sandžaka, zbog čega ste se s pravom ljutili?

ZUKORLIĆ: Ne, taman posla! Ako ste me pažljivo slušali, razumjećete da IZ ne dijelim ja, nego onaj ko je 1995. na Ribarevini zaustavljao naše sabornike da iz Bijelog Polja dođu na Sabor u Novi Pazar.

DANI: Ko?

ZUKORLIĆ: Crnogorska vlast i policija. Prema tome, nastojeći  spriječiti administrativnu dvojnost, nismo ulazili u džamije, nismo ih gradili, nismo postavljali ili osporavali imame. Riječju, nismo radili ništa paralelno. Umjesto toga, budući da u Rožajama tako nešto nije postojalo, osnovali smo vrtić i školu Kur’ana. I, šta onda hoće gospodin Fejzić? Zašto se ljuti? Ako bih pokušao da odgovorim na to pitanje, mogao bih reći da gospodin Fejzić to čini zato što je tipičan predstavnik komunističkog vremena u kome je IZ imala poltronski odnos prema vlasti; njen cilj je bio da, umjesto vjeri i vjernicima, udovoljava vladajućim političarima i državi.

DANI: Šta je Vaš cilj?

ZUKORLIĆ: E, u tome je suštinska koncepcijska razlika! Naime, zalažem se za to da IZ poštuje i primijeni ono što piše u ustavima država u kojima djelujemo, što znači da poštuje činjenicu da smo autonomni od države, da smo formirani da prije svega zastupamo interese islama i muslimana i da u odnosu na državu preuzimamo odgovornost cjelokupnog vjersko-edukativnog procesa koji nipošto ne smije da ugrozi državnu stabilnost, bezbjednost, interese i tako dalje.

DANI: Ugrožavate li ih svojim djelovanjem, šta mislite?

ZUKORLIĆ: Bože sačuvaj! Upravo obrnuto: gospodin Fejzić proizvodi probleme koji, i psihološki i karakterno, proizlaze iz vjerskog koncepta koji zastupa. Jer, kada čovjek jednom pristane na poltronstvo, gubeći i stav i principe, sebe neminovno dovodi u poziciju da jedno obećava Crnoj Gori, drugo Sarajevu, treće Turcima koje još uvjerava u to da su mu protektor. Pored toga, razlog Fejzićeve nervoze i nezadovoljstva je sve veća popularnost hafiza Abdurahmana Kujevića koga je, kao hodajuću biblioteku i najobrazovanijeg čovjeka iz oblasti islamskih nauka među muslimanima u Crnoj Gori, Mešihat imenovao za učitelja u edukativno-vjerskim centrima o kojima sam govorio. Priučenom i slabo obrazovanom gospodinu Fejziću dodatni problem predstavlja i činjenica da hafiz Kujević svoju popularnost i autoritet ne gradi samo na vlastitoj učenosti nego i na činjenici da ne pristaje biti poltrončić bilo kome.

DANI: Čak ni Vama?

ZUKORLIĆ: Šta vam pada na pamet?! Budući da nikada nisam pristao na to da budem bilo čiji poltron, za svoje suradnike biram slobodne ljude koji imaju stav. Abduramhan Kujević jeste moj pomoćnik, ali i čovjek koga nikada niko nije mogao natjerati da radi nešto u šta ne vjeruje.

DANI: Gospodin Fejzić je, kažete, poltron vlasti, priučen, neobrazovan… Kada ste to tačno otkrili budući da ste, kako sami kažete, sa njim dobro sarađivali do prije tri, četiri mjeseca?

ZUKORLIĆ: Ma, surađivao sam ja sa raznima, i gorima od Fejzića. Pokušavajući na sve načine  izbjegavati  sukob, šutio  sam, kažem, na mnoge stvari koje mi se nisu sviđale. Međutim, kada neko do te mjere izgubi samokontrolu i krene  vas vrijeđati i nazivati fašistom, onda…

Pritom, gospodin Fejzić, siguran sam, ni sam ne zna šta taj pojam zapravo znači. Da zna, shvatio bi da nema nikakvog logičkog osnova da takvu vrstu uvrede uputi mojoj zajednici, mom narodu i meni. Tim prije što su Bošnjaci jedini narod u Europi koji nije imao organizirani fašizam. Što je i normalno budući da čovjek koji ima i kap vjere u svom srcu ne može biti fašista.

DANI: Kako onda čovjek sa tom kapi vjere u svom srcu može da veliča Aćif-efendiju?

ZUKORLIĆ: Zašto Bošnjaci u Sandžaku Aćif-efendiju doživljavaju herojem? Zato što je Aćif-efendija organizirao odbranu Novog Pazara i cijelog istočnog Sandžaka od četničkog pokolja koji je pokušan u više navrata i 1942. i 1943.

DANI: Kao obrazovan čovjek, veoma dobro znate da, sa stanovišta historijske nauke, taj argument ne znači ama baš ništa. Da nije tako, umjesto kvislinga i saradnika nacističkog okupatora,h istorija bi Dražu Mihailovića i “srpsku majku” Milana Nedića tretirala onako kako ih dio Srbije i danas tretira – kao spasioce i heroje.

ZUKORLIĆ: Pustite to! Hajde da govorimo jezikom argumenata. Koji pokolj je organizirao Aćif-efendija?

DANI: Bio je kvisling, saradnik okupatora.

ZUKORLIĆ: Molim vas… Gdje piše da je Aćif-efendija primio Hitlerovo odlikovanje, željezni križ?

DANI: Ne znam gdje piše. To tvrde pojedini srpski mediji, srpski istoričari…

ZUKORLIĆ: Ali to nije historijski izvor; to je politička manipulacija i zloupotreba. Uostalom, kako efendija može primiti križ kao poklon?! Gdje to ima?! Znate, kod nas je historija ne samo isprepletana nego i veoma često naučno izmasakrirana. Srpski historičari i SANU su u Srbiji dugo držali monopol na sve naučne istine i niko nije imao pravo da historiju tumači ili doživljava na način koji nije u skladu sa njihovom doktrinom.

Kao za mene prilično bolnim, ozbiljno sam se bavio pitanjem navodnih veza Bošnjaka sa fašizmom i mogu da vam kažem da nisam našao niti jedan pokazatelj koji potvrđuje vezu bilo koje bošnjačke grupe, pokreta ili bilo kog organiziranog političkog subjekta u Sandžaku i u BiH koji su imali veze sa ideologijom nacizma i fašizma. Bilo je koketiranja sa Nijemcima, ali to nema nikakve veze sa nacizmom.

DANI: Sa čim ima veze?

ZUKORLIĆ: Sa pokušajem preživljavanja. Shvatate li vi u kakvim su okolnostima, isprativši osmansku državu i naslijedivši sve turske krivnje odjednom, živjeli Bošnjaci? Zato je ovuda mogao da prošeta Kosta Pećanac i da počini pokolj. Ili Pavle Đurišić, koji je, po nalogu Draže Mihailovića, ovdje htio napraviti kasapnicu goru od Srebrenice. Dakle, taj narod je bio nezaštićen i iz mraka ušao u Drugi svjetski rat. Ovdašnji političari, gradonačelnici, bošnjački prvaci imali su jedan zadatak: da narodu spasu žive glave. Aćif-efendija je u ovom dijelu Sandžaka u tome uspio. Da nije, mi Bošnjaci danas ne bismo bili većina u Novom Pazaru, Tutinu ili Sjenici.

DANI: Onima koje istorija označi kao kvislinge ne dižu se spomenici i biste.

ZUKORLIĆ: Ponavljam: nemate ni jedan pokazatelj koji potvrđuje da je Aćif-efendija surađivao sa Nijemcima.

DANI: Nego šta je? “Koketirao”?

ZUKORLIĆ: Ne, ne… Okupator je već bio izvršio okupaciju i Aćif-efendija je to stanje zatekao. Dakle, niti je on niti bilo koji drugi Bošnjak ili grupa Bošnjaka prihvatio ideologiju nacizma i fašizma.

DANI: Otkud onda muslimani među ustašama, otkud ih među četnicima?

ZUKORLIĆ: Tragedija Bošnjaka je, kažem vam, u pokušaju da nekako prežive; zato povlače razne političke i svake druge poteze. Što je za mene osobno pogrešno. Imam informacije da je pred sam početak Drugog svjetskog rata među Bošnjacima navodno napravljen dogovor da, kako bi preživjeli, Kulenović ode sa ustašama, Mustafa Mulalić sa četnicima, treći negdje drugo. Ako je tačno, to je odvratno. Doduše, ne isključujem da je točno iz prostog razloga što je predugo bošnjačka nacija bila osporena i desetkovana. Pa, proaustrijska vlada u Sarajevu je 1907. dekretom zabranila bošnjačko ime, naciju i jezik, posle čega dolazi stradanje za stradanjem.

DANI: Kao u Crnoj Gori nakon 1918: posle ukidanja crnogorske države, crnogorskog imena, kasnije i crkve, srpska vojska sprovodila je neviđen teror nad onim Crnogorcima koji su se protivili prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Unatoč tim stradanjima, zvanična Crna Gora nikada nije prihvatila 12.srpanj 1941. kada je, pokušavajući  tobože ispraviti očitu historijsku nepravdu iz 1918, fašistička Italija Crnoj Gori vratila državu. Umjesto te sramne, kvislinške tvorevine, službena Crna Gora danas slavi svoju antifašističku, trinaestojulsku državu i tradiciju; ne diže spomenike onima koji su pod fašistima pravili nezavisnu Crnu Goru. O tome govorim.

ZUKORLIĆ: Imam utisak da ste malo više pod uticajem partizanije. Ili se varam? Za mene su, znate, fašisti i komunisti isto; jednako ih se gnušam. Je li vam sada lakše?! Vama očito nisu?

DANI: Naravno da nisu.

ZUKORLIĆ: E, u tome je razlika između nas dvoje: vi ste partizanka i komunista, ja nisam. Uostalom, kako mogu rehabilitirati komuniste koji su na hadžetu ubili 2.500 mojih sunarodnika bez ikakvog stvarnog osnova?! Hoću reći – ne relativiziram fašizam, ali i Aćif-efendiju i Rifata Burdžovića smatram borcima za Sandžak.

DANI: I dr Andrija Hebrang je prije nekoliko godina rekao kako su se i njegov otac, Andrija Hebrang i Maks Luburić “borili za Hrvatsku”. Nevjerovatno!

ZUKORLIĆ: Na vašu žalost, znanost neće crno-bijelu sliku kakvu pokušavate da nametnete vi partizani. Stvari moramo posmatrati realno.

DANI: Dobro, da li reis Fejzić i crnogorski predsjednik Filip Vujanović stvari promatraju realno kada kažu da svojim djelovanjem ugrožavate teritorijalni princip djelovanja IZ-a?

ZUKORLIĆ: Gdje je uspostavljen taj princip? Nigdje! Neka oproste gospoda Fejzić i Vujanović, ali upravo ta vrsta “argumenata” potvrđuje ono što sam već rekao: cilj IZ-a sa sjedištem u Podgorici je da, umjesto vjere i vjernika, servisira interese politike i države u kojoj se nalazi. Jer, u Sandžaku su vjernici jedan narod koji je presjekla ta neprirodna granica…

DANI: Koja neprirodna granica?

ZUKORLIĆ: Granica između Crne Gore i Srbije koja je prošla kroz kuće, kroz avlije, kroz livade, kroz porodice, kroz vjeru…

DANI: To citirate “argumente” velikosrpskih nacionalista i Vojislava Koštunice protiv crnogorske državne samostalnosti ili…

ZUKORLIĆ: Nije me briga čiji su to argumenti, budući da bih bio suicidan kada bih Crnu Goru volio više od mog Sandžaka. Tačno je, smetao mi crnogorski referendum jer je granica između Crne Gore i Srbije prošla kroz srce mog sandžačko-bošnjačkog tkiva.

DANI: Ponovo citirate Koštunicu? I on je 2006. spominjao “tkivo”, doduše, srpsko. Ali, ako je Slobodan Milošević krajem osamdesetih krenuo u razbijanje Jugoslavije sa tezom “Svi Srbi u jednoj državi” – koja je, uzgred, neminovno morala završiti u Srebrenici – ako je, dakle, ta politika poražena i osuđena u Hagu, ako svi Srbi, svi Hrvati, svi Crnogorci ne žive u jednoj državi, zašto bi, molim Vas, jedino Bošnjaci to morali?!

ZUKORLIĆ: To nije isto. Uostalom, zar upravo argumenti velikosrpskog nacionalizma i Vojislava Koštunice nisu 2006. Crnoj Gori pomogli da se osamostali? Po toj osnovi, Crna Gora je regrutirala Bošnjake u južnom Sandžaku, sve ih plašeći pričom o velikoj Srbiji.

DANI: A Bošnjaci zapravo nisu imali razloga  plašiti se velike Srbije?

ZUKORLIĆ: Svi imaju razloga  plašiti se  bilo kakvog projekta te vrste. Ipak, postavlja se pitanje šta je cijena i da li ona vrijedi zaštite od tog straha. Drugo, u sadašnjim granicama, Crna Gora je prvi put međunarodno priznata 2006, nakon odvajanja od Srbije.

DANI: Crna Gora se, gospodine Zukorliću, nije odvojila od Srbije, jer nije ni bila njen dio; ona je 2006. izašla iz državne zajednice sa Srbijom.

ZUKORLIĆ: Evo, razdružila se, u redu je. Ne nastupam u ime Srbije da biste ste se ljutili. Znam da je Crna Gora, baš kao i Srbija, međunarodno priznanje stekla na Berlinskom kongresu 1878, ali je, kažem, u ovim granicama prvi put bila priznata 2006.

DANI: A SFRJ? Ili Vi ne priznajete ni avnojevske granice?

ZUKORLIĆ: Moram  ih priznaavati silom prilika. U avnojevskim granicama, Sandžak je bio federalna jedinica.

DANI: Koliko se sjećam, u onoj buktinji je gorilo šest baklji.

ZUKORLIĆ: Buktinja je pravljena 1945, ne 1943. Dakle, ne znate historijske fakte. Naime, Milovan Đilas i Moša Pijade su 1945. ukinuli Sandžak i to tako što su “sredili” da se Antifašističko vijeće Sandžaka – samoukine. Molim vas, to su vaši komunisti i vaša komunistička demokracija! Sandžak je imao svoje Antifašističko vijeće kada ga nije imala ni Srbija ni Vojvodina ni Kosovo i po svim kriterijima je trebao biti federalna jedinica.

DANI: Vidimo kako je demokratija procvjetala posle “pada komunizma” i raspada SFRJ. Ali, dajte  vratimo se temi. Dakle, ako Vam, kako kažete, zaista nije bio cilj  napraviti turbulencije unutar Crne Gore, kako ste ih onda ipak napravili?

ZUKORLIĆ: Ne, nisam ih napravio, ali neću odustati od svojih namjera samo da ne bih pokvario ćeif politici zvanične Podgorice ili gospodina Fejzića. Na sastanku koji sam imao uoči referenduma 2006, od predsjednika Vujanovića dobio sam uvjeravanja da se crnogorskom državnom samostalnošću neće ništa promijeniti.

DANI: I, šta se promijenilo?

ZUKORLIĆ: Do tada sam mogao mirno djelovati u južnom Sandžaku; sada se progone ljudi koji se ne slažu sa državnom politikom Crne Gore. Eto, to se promijenilo! Predsjednik Vujanović, koji se čak usuđuje  tumačiti islam, danas mi poručuje da ne mogu u Crnu Goru jer je on nacrtao granice IZ-a. Prije nego što ih meni nacrta, neka ih nacrta Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

DANI: Situacija sa SPC-om je, nažalost, posljedica starih, neriješenih računa na relaciji Crnogorska pravoslavna crkva – SPC.

ZUKORLIĆ: Ma, uopće me ne zanima ni Srpska ni Crnogorska pravoslavna crkva! Islamska zajednica i SPC i CPC ne mogu i nikada neće biti isto. Mene zanima princip jednakopravnosti. Dakle, ukoliko SPC-u dozvoljavate  djelovati prekogranično, to nećete i ne možete zabraniti ni IZ-u.

DANI: Sa tim stavom se slaže i IZ u Sarajevu?

ZUKORLIĆ: Ovo o čemu govorim definirao je prvi član Ustava IZ-a koji je iznad svega na svijetu.

DANI: Pitala sam Vas da li se sa tim što radite slaže reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović?

ZUKORLIĆ: Budući da je Ustav IZ-a iznad svega, nemam potrebu te vrste dnevne saglasnosti. Tačno je da je moj vrhovni poglavar i moj nadređeni reisu-l-ulema u Sarajevu; međutim, iznad reisu-l-ueme je Ustav. Uostalom, može li reis Kavazović biti u neskladu sa vlastitim Ustavom? Ne može. Pa, dopis gospodina Fejzića o kome sam govorio na početku i koji je on uputio Sarajevu vidio sam u kabinetu reisu-l-uleme. Oni su mi ga pokazali. Hoću  kazati  da je moje cjelokupno djelovanje legalno, u duhu propisa IZ-a i suglasno stavovima reisu-l-uleme.

Preuzeto iz magazina Dani.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Milijan Brkić: Bakir Izetbegović se tijekom rata sklonio u Hrvatsku, a sada nas optužuje za „agresiju“!?!

Objavljeno

na

Objavio

Izetbegović besramno laže i provocira – upravo je RH njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegovog naroda i BiH od uništenja!

 

Presuda uopće ne uvažava činjenicu da je Armija BiH u ofenzivnoj operaciji “Neretva 93” imala za cilj osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zaposjedanje teritorija RH od Neuma do Ploča. Ispada da je Armija BiH bila na izviđačkom izletu!?! – istaknuo je  potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić u opširnom razgovoru za Večernji list BiH.

Intervju koji je radila urednica Valentina Rupčić prenosimo u cijelosti:

Ne stišavaju se tenzije nakon presude hrvatskoj “šestorki” u Haagu, kako u RH tako i u BiH. Kako vi vidite presudu?

Iako je to iznimno teško, pokušat ću hladne glave reći što mislim. Prvo, ta je presuda u ozbiljnoj suprotnosti s činjenicama, s onim što se stvarno događalo tijekom razdoblja koje ona obuhvaća.

Drugo, ta žalbena presuda (isto kao i ona prvostupanjska) izgleda kao da naši okrivljenici nisu niti iznosili svoju obranu. Ta presuda, primjerice, uopće ne uvažava činjenicu da se u jednom razdoblju koje ona obuhvaća odvijala ofenzivna operacija Armije BiH pod nazivom “Neretva 93”, a da je cilj te operacije bio osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zauzimanje teritorija RH, od Neuma do Ploča. Tijekom te operacije od Grabovice pa nadalje počinjeni su strašni, mnogobrojni zločini nad Hrvatima, civilima i zarobljenim, razoružanim pripadnicima HVO-a.

Želim istaknuti da su za mene svaki zločin i zločinac isti, bez obzira na to koje je nacionalnosti žrtva, a koje počinitelj. Za sve žrtve osjećam duboki pijetet i žaljenje, a prema svim zločincima osjećam prijezir.

Međutim, prema ovoj presudi, očito je da Haaški sud nije imao iste kriterije. Ispada da je Armija BiH, koja je željela zauzeti prostore u BiH nastanjene Hrvatima i dio teritorija RH, bila na izviđačkom izletu. A nužnu, izazvanu, opravdanu i, bolje rečeno, presudnu obranu koju je HVO provodio na prostorima gdje žive Hrvati Haaški je sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom, i još u njega uključio i hrvatsko vodstvo. Zamislite, Hrvatsku koja je pozvala Hrvate da na referendumu glasuju za samostalnost BiH, koja je prva priznala BiH, sama slala ili preko koje je prošla sva inozemna pomoć i naoružanje, pa čak i tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka, primala je na stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica te zbrinjavala i liječila ranjenike A BiH, čak i tijekom sukoba s HVO-om.

Ponaša li se tako država koja ima nečasne namjere, koja je agresor na BiH, kako nam je to nedavno poručio Bakir Izetbegović na godišnjicu pada Vukovara?! A vidite, brojna obitelj Izetbegović tijekom cijelog rata bila je izbjegla upravo u tu Hrvatsku. A Bakir Izetbegović, ako se dobro sjećam, tijekom velikosrpske agresije, pa i muslimansko-hrvatskog sukoba, više je vremena proveo u RH nego u BiH. Uvijek se trudim stvari nazvati pravim imenom, pa ću to i sada jer je ta Izetbegovićeva tvrdnja besramna optužba i laž protiv RH koja je njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegova naroda i BiH od uništenja. Jedino su više od RH za spas Bošnjaka i BiH napravili Hrvati iz BiH te pripadnici HVO-a!

Uputio bih apel našim susjedima Bošnjacima da ne nasjedaju na neutemeljene Izetbegovićeve dnevnopolitičke provokacije zbog ove presude. Jer, kada se spusti sva magla i prašina, ostat će samo gole činjenice da su Bošnjaci opstali ili izbjegli uništenje zahvaljujući i HVO-u, hrvatskom narodu u BiH i RH. Treba se prisjetiti i da su HVO i HV svojim operacijama u nekoliko navrata spasili opkoljeni Bihać i Cazinsku krajinu od vjerojatno i znatno veće tragedije od one koja je, nažalost, pogodila Srebrenicu. Osuditi nevine, kao ovom presudom, nije pravda, nego odmazda, i to nasumična, a ona nikome sreće nije donijela.

Presuda hrvatskoj “šestorki” za mene je činjenično i pravno neutemeljena, osobito u pogledu udruženog zločinačkog pothvata i nametanja jedne posve druge povijesne istine u kojoj je žrtva poslala agresor. U toj presudi se barata pojmom “udruženi zločinački pothvat” premda nema nikakvih dokaza, što i samo Žalbeno vijeće priznaje, za dva od tri uvjeta, koja je Haaški sud sam definirao, za to dokazivanje UZP-a. Na to su upozorili u svojim tekstovima Luka Mišetić i ostali ugledni pravnici. Nema dokaza ni o donošenju odluke o etničkom čišćenju ni o provedbi etničkog čišćenja. Jedino je dokazano da su se osobe, dakle vodstva RH i HVO-a, sastajale i da su sve one pripadnici istoga naroda?!

A kako u tom kontekstu komentirate čin generala Praljka u haaškoj sudnici?

Časni general Slobodan Praljak uložio je više od 22 godine svog života kako bi pobio optužbu, i to ne radi sebe, nego radi Hrvata u BiH i RH. On po svemu, cijelom svom životu, kao da nije pripadao ovom dobu, već nekim drugim romantičnim, epskim, časnim, viteškim vremenima, jednostavno je bio epski lik. Iako ga svi uspoređuje sa Sokratom, kao generala i časnog ratnika, mene ipak više podsjeća na divove toga vremena Ahila ili Hektora koji su jedan i drugi znali da će u zadnjoj borbi poginuti, ali im njihova čast nije dopustila od nje odustati. Njegov habitus, karakter i duh nisu bili spremni prihvatiti zdravo za gotovo onu uzrečicu koja završava “… tim gore po činjenice”! Na drastičnu nepravdu general Praljak odgovorio je drastičnim činom pred cijelom međunarodnom javnošću. Želio je tim činom zaštititi dostojanstvo svog naroda, dignitet domovine i svakog časnog branitelja, pa i svoj osobni jer uistinu je on takav bio. Njegov čin je krik nad nepravdom, vapaj i apel svima nama zajedno da se probudimo i shvatimo kako se moramo konkretno boriti za opstojnost našeg naroda u BiH. Zasigurno će ova presuda ostati zapisana crnim slovima u novijoj hrvatskoj povijesti, a posebno među Hrvatima u BiH.

I sami ste bili branitelj, bili ste na pragu obrane domovine, kako je gledati sve ovo što se događa nakon 20 godina?

Teško je i bolno svakom hrvatskom branitelju, kako u RH tako i u BiH, gledati ovu nepravdu. Zaboravlja se da su upravo zahvaljujući časnoj borbi i herojstvu hrvatskih branitelja i Hrvatska i BiH opstale. RH nikad nije imala za cilj pripajanje teritorija BiH, a upravo su ratne operacije koje su provodili HV i HVO spasile cjelovitost BiH. Herceg Bosna je nastala u ratu. Hrvati su se na takav način politički, a kroz HVO i vojno štitili od srpskog agresora. Ni u jednom dokumentu Herceg-Bosne ne prejudicira se odcjepljenje od BiH, a poglavito ne pripajanje RH. U svim službenim dokumentima naglašava se kako je Herceg-Bosna dio BiH. Sjetimo se ponovno sudbine Bihaća i što bi bilo da ga hrvatski branitelji nisu pomogli obraniti. Vjerujem, da sada pitate Bošnjake iz toga i drugih krajeva BiH, sigurno bi vam rekli da su ih hrvatski branitelji i Hrvatska spasili. Ponavljam, važno je naglasiti tko je sukobe započeo, a tko je sukobe želio okončati na miran način. Falsifikatori povijesnih činjenica te oni koji se nikada nisu pomirili sa stvaranjem hrvatske države nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je epilog hrvatske politike 90-ih, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, samostalna, suverena, slobodna i demokratska Republika Hrvatska, punopravna članica EU i NATO-a, ali i cjelovita BiH.

Što Hrvatska može i što će pokušati učiniti?

Drugostupanjska presuda šestorici Hrvata na Međunarodnom sudu u Haagu itekako se tiče i same RH jer je riječ o pitanju koje zadire u zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Poduzet će se svi raspoloživi pravni i politički mehanizmi kako bi istina i pravda pobijedile. Može se govoriti o opravdanom zahtjevu za revizijom presude u dogovoru s obranama petorice Hrvata u Haagu. Država Hrvatska u tome mora pružiti svu pomoć koristeći pri tome političke, diplomatske i sve ostale dostupne kanale. Predsjednica RH je u svom obraćanju u Vijeću sigurnosti, između ostalog, ponovila jasan stav da Hrvatska nije bila agresor u BiH te da je, naprotiv, pomagala BiH. Premijer Plenković i ministar Bošnjaković u nekoliko su navrata u razgovorima otvorili ovo pitanje i već se traže i poduzimaju koraci kako bi se što prije krenulo u obranu istine o Domovinskom ratu i ulozi Hrvatske te zaštiti i pomoći Hrvatima u Haagu.

Brojni hrvatski branitelji, generali… žrtve su montiranih optužbi i progona u BiH. Kada će stati obračun s prošlošću?

Sve je to dio kontinuirane strategije kojom se želi ispisati činjenično netočna povijest. Hrvati i hrvatske snage (HV i HVO) dali su najveći doprinos u obrani i oslobađanju BiH od velikosrpske agresije. Brojni časnici HVO-a, međutim, morali su otići iz BiH kako im se ne bi sudilo po drugom, strožem zakonu. Jer u BiH se pripadnicima triju naroda ne sudi po istim zakonima. Za jedne važi zakon iz bivše države, koji je stroži, a za druge iz poslijeratnoga razdoblja, koji je blaži. Pitam se kako je to moguće i gdje u BiH stanuje pravda. U procesuiranju ratnih zločina ne smije biti selektivnog pristupa. Inzistirat će se da se kaznene prijave protiv pripadnika HVO-a procesuiraju prema istim zakonima koji se primjenjuju na ostale. U tom kontekstu podsjećam opet i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Damjanović – Maktouf”. Poznajem generale HVO-a koji desetljećima trpe progon i nepravdu, podmetanje lažnih iskaza, svjedoka, montiranje optužnica. I nose se s tim jer znaju istinu i znaju kako su teško obranili svoju domovinu i dom. Nažalost, sve to s njima proživljavaju i njihove obitelji. I sam sam bio žrtva takvih pokušaja i nitko od nas ne zna je li gotovo s takvim političkim obračunima kroz pravosuđe u BiH.

Bili ste s premijerom Plenkovićem prije nekoliko dana u Mostaru u misiji smirenja tenzija i podrške Hrvatima. Što su vam predstavnici udruga i stranaka rekli?

Došli smo u Mostar kako bismo iskazali potporu sunarodnjacima u BiH, razgovarali s braniteljima, predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Dotaknuli smo se svih otvorenih pitanja koje imaju Hrvati u BiH – o promjeni Izbornog zakona, europskom putu BiH i odluci suda u Strasbourgu koja sugerira da se riješe pitanje izbora članova Predsjedništva BiH i odlučivanje u Domu naroda. Na sastanku su nam predstavnici HNS-a jasno naglasili kako su upravo Hrvati predvodnici europskog puta BiH te kako euroatlantski put nema alternativu. Hrvatska će im pružiti svu potrebnu pomoć na tom putu. Naravno, u fokusu razgovora je bila presuda “šestorki”. Potrebno je i ne nasjedati na ciljane provokacije.

I u haaškoj presudi Milanu Martiću, primjerice, navodi se udruženi zločinački pothvat, no niste mogli čitati ili slušati da će na temelju toga žrtve tužiti Srbiju. Jer Haaški sud ne presuđuje državama i narodima, nego pojedincima. Stoga i sadašnje učestale, a posve neutemeljene tvrdnje da će “Bošnjaci tužiti RH” treba sagledati kao nastavak difamacijske kampanje i političkih pritisaka čiji je cilj “invalidirati” i Hrvate u BiH i RH u borbi za naša legalna i legitimna prava – od stvarne ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH do izmjene diskriminatorskog Izbornog zakona. Moramo i dalje punom snagom i voljom boriti se za ono što nam pripada po Bogu, pravdi i Ustavu BiH. Jer Hrvati ne traže ni više ni manje od onoga što imaju druga dva konstitutivna naroda.

Rođeni ste u BiH, živite u Hrvatskoj. Poznajete stanje u objema državama, osobito među Hrvatima. Je li moguće da se povijest na ovakve načine želi iskriviti?

Nikada svoje sunarodnjake nisam dijelio po mjestu rođenja, regionalnoj pripadnosti i sličnom. Kriteriji po kojima ih dijelim su poštenje, čast, domoljublje i djela koja stoje iza svakog od nas pojedinačno. Mi Hrvati iz BiH imamo neraskidivu vezu s RH i hrvatskim iseljeništvom diljem svijeta. Sudbina moje obitelji je bila takva da su se sedamdesetih odselili iz Klobuka kod Ljubuškog u Zagreb. Dio obitelji je u Zagrebu, brat u Australiji, rodbina razasuta po Hercegovini, Hrvatskoj i svijetu…, ali uvijek je to moja obitelj i te obiteljske veze nitko i nikada ne može pokidati. Isto je tako i s moje obje domovine – i RH i BiH. Povijest se ne može iskriviti dok je nas, dok se borimo da istina pobijedi. I ovi posljednji događaji pokazuju da zajedno moramo tražiti rješenja kako nam nitko ne bi pisao povijest, nijedna međunarodna institucija, sila ili drugi narodi.

Kao drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora, možete li reći što će Hrvatska moći učiniti kako bi zaštitila Hrvate u BiH i pomogla im?

Ono što hrvatski narod želi u BiH je mir, ravnopravnost, sigurnost, stabilnost, pravda i istina. Hrvati u BiH su bezuvjetnu ljubav uvijek darivali RH, uvijek su se žrtvovali bez ikakvih protuusluga. Spomen hrvatske države pobuđuje emocije kod Hrvata u BiH. Mislim kako bismo na tom domoljublju i mi Hrvati u RH trebali puno toga uraditi. Trebala bi RH vratiti svu onu ljubav i sav onaj doprinos od početka rata koji su Hrvati iz BiH iskazali prema RH. Mi smo nedjeljiv narod koji se nalazi u dvije domovine. Geostrateška, geopolitička, povijesna, kulturna, gospodarska i svaka druga povezanost RH i BiH je nedvojbena i neizmjenjiva. Stabilnost BiH i opstojnost Hrvata u BiH upravo znače i stabilnost RH. Imamo ustavnu obvezu i RH mora zaista iskreno skrbiti o Hrvatima u BiH. Ta pomoć mora biti osobito sada jaka, nedvosmislena i usmjerena jednom cilju – da Hrvati u BiH opstanu i ostanu te se izbore za svoja legitimna prava ne nasjedajući na provokacije o tobožnjoj kolektivnoj krivnji.

Mnogi prozivaju bivše dužnosnike RH da su svojim potezima pomogli u ovakvom ishodu presude “šestorki”. Kako to komentirate?

Nažalost, i ova presuda svjedoči da su nas koštali neodgovorni postupci i izjave nekih bivših hrvatskih dužnosnika. Bivši predsjednik Stjepan Mesić i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić svojim izjavama i djelima itekako su naškodili i RH i Hrvatima u BiH. I oni su dio u tom nečasnom, nemoralnom mozaiku djela koja su radili oni, ali i neki drugi protiv RH.

Završena je priča oko vaše diplome. Zašto vas se godinama povlačilo po medijima? Kako sada, s vremenske distance, na to gledate? Jeste li pogriješili?

Cijela je javnost upoznata s mojim slučajem. Bio sam izvrgnut nepravednom progonu. A sve je pokrenuto iz političkih razloga jer sam tada bio na poziciji glavnog tajnika HDZ-a. Visoki upravni sud donio je odluku da mi je diploma oduzeta nezakonito i nakon toga je Policijska akademija ponovno pokrenula postupak. Odlučio sam svima pokazati da mogu i “dva puta” diplomirati na istom fakultetu iako bi bilo bolje da sam diplomirao na dva fakulteta (smijeh). To je za mene završena priča. Okrenuo sam novu stranicu u knjizi života.

Nedavno je u Saboru RH izglasan Zakon o braniteljima koji na poseban način štiti pripadnike HVO-a. Što on donosi i jesu li u planu još neki zakoni?

Ministarstvo hrvatskih branitelja i ministar Tomo Medved, kao predlagač ovog zakona, vodio se svim smjernicama nužnima da se hrvatskim braniteljima HVO-a osigura puna zaštita, pomoć i prava koja zaslužuju. Prava branitelja HVO-a počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2019. RH nastoji na institucionalnoj razini, uključujući i buduće izmjene pojedinih zakona, poput Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakona o prebivalištu te izbornih zakona, olakšati položaj Hrvata u BiH te, uz znatniju pomoć gospodarskih subjekata Hrvatske, pridonijeti stvaranju uvjeta za opstojnost i ostanak Hrvata u BiH. U Saboru RH, kada je u pitanju BiH, ne bi smjelo biti podjele jer, kad su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, svi moramo provoditi ono što je naša ustavna, ali i moralna obveza prema našem narodu u BiH.

Mislite li da je međunarodna zajednica pogriješila u BiH, posebice u odnosu prema Hrvatima i svim potezima koje je povlačila, a čije se posljedice i danas osjete?

Teško je razumjeti da je u društvu koje se naziva demokratskim moguće, npr., grubo izigrati izbornu volju jednog cijelog konstitutivnoga naroda. Kao što je to bilo u vrijeme vlasti “platforme” ili Alijanse. Smatram nedopustivim i neprihvatljivim ne samo biranje nego i sami pokušaj biranja predstavnika jednog naroda od drugog naroda, kako su to neki radili. Skupina stranaka u FBiH, predvođena onima koje se nazivaju socijalističkim i demokratskim, kada su to radile, imale su pomoć i međunarodne zajednice. Znamo što su visoki predstavnici do sada radili, koliko su štetnih odluka donijeli, i to u najvećem broju slučajeva za Hrvate. Sjetimo se, i u slučaju “platforme” i biranja predstavnika Hrvata, presudila je međunarodna zajednica. Pitam se kome odgovara takvo što i kome je u interesu da je u BiH ovakvo stanje. U zemljama iz kojih dolaze svi ti stranci koji na takav način odlučuju uime naroda u BiH za takvo što vjerojatno bi bili, u najmanju ruku, politički potpuno diskreditirani, da ne kažem težu kvalifikaciju. Kreiranje takvih politika pogubno je za sve. Međunarodni sponzori mirovnih, političkih i ustavnih aranžmana ne smiju jednostrano raditi na reviziji Washingtona i Daytona, i to na štetu jedne strane potpisnice – na štetu hrvatskog naroda, koji ovdje živi stoljećima. Mora im biti jasno da i RH, kao supotpisnica Daytona, ima pravo i obvezu sudjelovati u procesu revizije Daytona i zaštiti Hrvata u BiH. Brojnost naroda ne smije biti razlog dvostrukih standarda.

Često dolazite u rodni kraj, Hercegovinu. Mislite li da je trend iseljavanja iz RH i BiH isključivo vezan uz egzistenciju ili ima i drugih problema i razloga?

Veliki problem je proces iseljavanja Hrvata iz BiH koji već dugo traje i treba ga zaustaviti. I to je posljedica neravnopravnosti Hrvata u BiH. Odlaze cijele obitelji, a ne, kao nekada, samo muževi, dok su žene i djeca ostajali na ognjištima. Nisu u pitanju samo financije i potreba da se prehrani obitelj jer nema posla, u pitanju je veliko nezadovoljstvo političkom situacijom u BiH i beznađem koje mlade obitelji osobito vide za budućnost svoje djece. Nešto se mora žurno učiniti i promijeniti. Nažalost, u tijeku je proces novog egzodusa i odlaska mladih i iz RH. U RH se moraju pokrenuti svi procesi kako bi se takav trend zaustavio i stvorili uvjeti za ostanak hrvatskih građana. Nove smjernice Vlade RH i demografska politika, prijedlozi novih zakona idu u tom smjeru kako bi se taj opasni trend zaustavilo.

Što biste poručili mladim ljudima koji sada uče povijest, što biste im naveli kao razlog ostanka u domovini?

Previše je križnih postaja u povijesti hrvatskog naroda bilo i to ne smijemo nikada zaboraviti. Kao što smo mi mladi početkom 90-ih ostali u RH i borili se za našu slobodu s puškom u ruci, pozivam danas mlade ljude neka ostanu u RH i svojim znanjem, sposobnostima i vještinama neka se bore za bolju budućnost. Nije bilo lako 90-ih, mnogima nije lako ni danas, ali RH ima prosperitetnu budućnost koju moramo graditi svi zajedno. Ono što želim poručiti mladima je da ostanu i da se bore za svoje snove jer nigdje sunce ne grije ljepše nego u domovini.

Kako gledate na sustavnu majorizaciju hrvatskog naroda u BiH i kako im Republika Hrvatska može pomoći da se izbore za jednakopravnost?

U prvorazredne nacionalne interese ubraja se i pitanje zaštite Hrvata u BiH koje se danas, nažalost, tretira gotovo kao građane drugog reda i koji u stvarnom životu nemaju ista prava kao i pripadnici ostala dva konstitutivna naroda. Velika je to nepravda. Svi u RH moraju napraviti sve što je u našoj moći kako bismo pronašli najpravedniji i održivi model po kojem ćemo zaštititi svoj narod u našoj drugoj domovini BiH. RH je i do sada skrbila o njima i to je naša i ustavna obveza. Nedopustivo je da se Hrvate u BiH majorizira i stigmatizira jer su branili domovinu, jer žele jednakopravnost i prava koja im pripadaju. Želi ih se sustavno svesti na nacionalnu manjinu, ušutkati njihove težnje i borbu za ostanak i opstanak u BiH. Hrvati su istinski graditelji BiH, temelj njezine opstojnosti. Sjetimo se samo 1991. i rezultata referenduma. I bi li uopće bilo BiH da nije Hrvata u njoj, ali i Hrvatske. To su upravo ključne činjenice koje se ne smiju zaboraviti. Zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH mora sada biti snažno upravo onako kako su se nekada temeljem zajedništva u Domovinskom ratu stvarale hrvatske snage koje su zajedno branile i obranile RH i BiH na jedinstvenom ratištu. Jedan je hrvatski narod – jedan je Domovinski rat!

Davor Domazet Lošo: Hrvatska je vodila najčišći rat u povijesti ratovanja

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Hrvatska nije bila agresor na BiH, Šušak je slao oružje u Sarajevo

Objavljeno

na

Objavio

Zoran Čagar / foto: Arhiva

– Noćima ne mogu spavati. Svi šute, a to mi je najgore. Ja sam spreman za to odgovarati, ali ću reći istinu – tako je započeo razgovor sa Zoranom Čegarom, jednom od ratnih legendi Sarajeva. Čovjekom koji je a policijskim specijalcima spriječio da JNA zauzme glavni grad 1992. godine. Ranjen je u dva navrata, danas je zamjenik zapovjednika Federalne uprave policije. Iako je cijeli rat bio na drugoj strani – Armije BiH – izričito tvrdi da Hrvatska nije bila agresor u BiH niti da je istina to što se stavlja na teret šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne, pieš Zoran Krešić/ Večernji List

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli i kako komentirate presudu koja je izrečena u Haagu protiv šestorice dužnosnika Herceg Bosne?

– Ja možda nisam najbolji sugovornik za to i ne želim komentirati presude. Posebno oko toga je li netko nešto počinio ili nije. No, ja ću vam posvjedočiti nekoliko stvari u kojima sam bio sudionik i znam što se dogodilo.

Večernji list BiH: A što se to događalo?

– Konkretno. U ovoj situaciji mene najviše boli što su u Haagu rekli i presudili da je Hrvatska bila agresor na BiH.

Večernji list BiH: Zašto vas to boli?

– Ja sam bio sudionik kada je sve krenulo. Bio sam sudionik u vrijeme raspada Jugoslavije. Zemlja koja je, kako kažu, bila agresor na drugu državu, ne može 1992. godine među prvima priznati tu zemlju na koju je bila agresor. To ne može tako biti. Iskreno govoreći, prvi zločini i prve granate na Hrvatsku pale su iz BiH. Ispalili su ih ovi koji su nas sve klali, ubijali i sada se mi, imam osjećaj, moramo njima ispričavati što smo se branili. Meni nije jasno kako netko može reći da je Hrvatska bila agresor na BiH, a Srbija nije. To mi nikada neće biti jasno.

Večernji list BiH: Kako to tumačite?

– To tumačim tako da su srbijanski lobiji, UDBA, BIA, MI5 i ostale obavještajne službe to jako dobro odradili s Haagom. Urađeno je to perfidno s Hrvatskom. Nisam političar, a brojni znaju ovo što ću vam reći, ali ne smiju.

Večernji list BiH: Zašto se boje?

– Znate, oni meni kažu: – Mi imamo djecu. Ali, Hrvatska, kao država, ispravite me ako lažem i nazovite me lažljivcem pustila je da preko njezina teritorija izbjegne više od milijun ljudi iz BiH za vrijeme rata. Čak 700.000 izbjeglica iz BiH je bilo smješteno u RH. Bili su siti i obučeni, a među njima je bila i moja obitelj. U Hrvatskoj je zbrinuto 15.000 ranjenika iz BiH. To jedna država agresor ne radi.

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli šestoricu osuđenih Hrvata u Haaga, neke ste i poznavali?!

– Svu šestoricu osuđenika osobno poznajem. Oni nisu zarobljavani, nisu se skrivali ili bježali. Dragovoljno su otišli u Haag dokazati nevinost. U prijevodu, kako mi to ovdje kažemo, netko im je to dobro “zabio” iz politike. Opet kažem, neću komentirati i govoriti jesu li bili u zapovjednom lancu, ali jamčim da nitko od njih nikoga nije zaklao, nitko nije silovao, nitko nikoga nije ubio. Znam da nisu takvi tipovi ljudi.

Večernji list BiH: Zanima me vaše mišljenje o generalu Praljku koji je počinio samoubojstvo?!

– Nisam imao puno kontakata s njim, ali… sjećam se jednoga trenutka i, ponavljam, uopće ne ulazim u presudu. Išao je konvoj u istočni Mostar hrane i pomoći iz smjera Avijatičarskog mosta i ekstremi nisu dali prolazak. Pokojni general, ja sam to vidio, popeo se na prvo vozilo i rekao: – Vozi. Ja sam bio tu. I proveo je konvoj u istočni Mostar. Ljudi su ga dočekali, nisu pucali na njega. Izgrlili su ga i izljubili i s ovima što su dovezli vratili su se na “hrvatsku stranu”. E sada, vi meni recite rade li to ratni zločinci. Nađite mi jednoga svjedoka koji može potvrditi da je netko od tih ljudi u tom udruženom zločinačkom pothvatu ubio, silovao. Ja sam bio zapovjednik i nisam mogao znati što je netko radio u pozadini. Možda sam mogao saznati, a možda i nisam. Ne možete tako ljude tako okarakterizirati. Ratni zločinac je Ratko Mladić. Osobno sam došao i vidio trudnicu u osmom mjesecu trudnoće kojoj je on pucao u trbuh. No, kada netko popije otrov, a prije toga kaže da nije ratni zločinac, najbolje svjedoči o drugoj krajnosti. To za mene nije ratni zločinac. Jamčim da nitko od tih šest ljudi nije ono što im se stavlja na teret.

Večernji list BiH: Neće vam sigurno biti ugodno kada ovaj intervju izađe u javnost?!

– Stojim iza ovih tvrdnji i znam da ću zbog ovog intervjua imati problema. Ali se njih ne bojim. Nas i u policiji, politici vode ljudi koji su 1992. prvi digli ruke i predali se četnicima. Plakali su za njima na Yutelu. Prvi koji su pobjegli danas nam zapovijedaju i javno poručuju kako će, kao, eto, sprečavati neke nove sukobe u buduće, a trebali su prije osam godina u mirovinu. To su priče za malu djecu. Nama danas u policiji rade ljudi koji veličaju Ratka Mladića. To me boli da danas na mom mjestu sjedi onaj koji je pucao na nas sve.

Večernji list BiH: Vratimo se malo ulozi Hrvatske u posljednjem ratu. Jedan ste od heroja rata u Sarajevu, sudjelovali ste u presudnim bitkama za obranu grada. Koliko je RH zaslužna za tu obranu?

– Neću vam ništa govoriti iz druge ruke jer sam izravni sudionik. Bio sam ranjen drugi put i izašao sam najprije kao maskirani svećenik. Izvukli su me braća Ćurčić. Došao sam u Mostar, gdje sam zbrinut, a nakon toga u Zagreb, gdje su me zbrinuli u bolnicu “Sestre milosrdnice”. Jedan dan krajem 1992. smo preko nekih veza organizirali sastanak s pokojnim ministrom Šuškom. Na tome sastanku bio je i ministar obrane BiH Jerko Doko, general Ivan Čermak, Ante Roso, Ante Gotovina, moja malenkost i Dunja Zloić. Ministar Šušak me pitao: – Zapovjedniče, što vama treba? Odgovorio sam da me samo zanima da se vratim u Sarajevo i napravimo deblokadu grada. I objasnio: – Mi nemamo ništa.

Večernji list BiH: Je li se tada spominjalo ulogu Bošnjaka i Hrvata, odnos prema ovim dvjema stranama i kakvi su bili komentari?

– Nitko nije rekao ružnu riječ. Nitko. Valja mrijeti, valja reći istinu. Ja sam rekao da je jako malo Hrvata katolika ostalo u Sarajevu, a ministar Šušak je rekao: – Nema to veze tko je tko, ostali su ljudi. Ponovio je što treba poslati da se deblokira grad, a ja sam doslovno ponovio da mi nemamo ništa. Nakon toga je generalu Čermaku rekao: – Ivane, uzet ćeš momka, ići ćete tamo gdje treba i dajte im sve u što on upre prstom. Je li jasno? Zatim je od Rose i Gotovine zatražio da nam osiguraju prolaz. Dobili smo dva puna tegljača vojne opreme, “zolja”, “osa”, “ciganki”, pušaka, snajpera RPG-ova, granata, mina, bombi…, sve što je moglo stati. S pratnjom smo došli do Mostara i HVO nas je dovezao do Kreševa u kuću pjevača Duška Kuliša koji je više učinio za obranu BiH nego brojni drugi. Tada sam nazvao ministra Pušinu i rekao mu što sam dovezao. On je mislio da sam ja pukao. Nije mi vjerovao. Poslao je iz Hrasnice izvidnicu koja je sve to potvrdila. Nazvao me i rekao: – Svaka čast. Tada smo s desecima malih kamiona i pickupova to prebacili u Hrasnicu. Nažalost, znam čak da je dio tog oružja prodan, nekima od tih pušaka ubijeni su svećenici u Fojnici i kod Konjica. Ali, pustimo sada to, ponovno pitam može li takva država biti agresor.

Večernji list BiH: Da, to se pitaju svi. Čini se da se drugi boje reći što vi govorite?!

– Znate tko je bio Mate Šarlija Daidža (Nijaz Batlak – bivši časnik HV-a i HVO-a). On je sve kampove vojne obuke organizirao u Hrvatskoj, svi logistički centri za BiH bili su u RH. Hoće li sve to dopustiti “zemlja agresor”. Naravno da neće. Ne ulazim ni u kakve presude.

Večernji list BiH: Iznimno emotivno nastupate. Zašto ste sada odlučili ovako jasno progovoriti?

– Zato što sam imao infarkt. Ovo me je sve jako potreslo. Prije nekoliko dana imao sam trigliceride 26. Ovo jako loše utječe na mene i svakog normalnog čovjeka.

Večernji list BiH: Nakon presude stvorilo se vrlo ružno ozračje. Hoće li imati posljedice na odnose Hrvata i Bošnjaka?

– Ne mogu vjerovati sada gdje živim. Ne mogu vjerovati da živim s ljudima koji s jedne strane slave onog koljača i ratnog zločinca, a drugi koji žive sa mnom se naslađuju onom čemu se ne smiju naslađivati. A znate što me još više boli. To što šute Bošnjaci iz Sarajeva koji imaju vile i jahte u Makarskoj, Brelima, pod Dubrovniku i koji su se za vrijeme rata tamo skrivali. Zašto nitko od njih ne izađe i kaže: – Hej, nemojte tako govoriti. Ja nemam problema ni s kim. Do Bakira Izetbegovića (bošnjački član Predsjedništva) i drugih bošnjačkih dužnosnika mogu otići kad želim. Ali nisam siguran da mogu kod Hrvata koji su se 1997. godine sjetili da su Hrvati. Dapače, okreću glavu i boje se istine koju mogu reći.

Večernji list BiH: Kako vratiti povjerenje između Bošnjaka i Hrvata nakon ovakvog negativnog naboja?

– Treba razgovarati, ljude povezivati i reći istinu kakva god bila. Ali mene boli to što su, primjerice, u Drežnici kod Mostara ljude ubacivali u svinjac, polijevali benzinom i zapalili i to je nazvano izoliranim slučajem. To je ratni zločin. A kada bilo što učini neki Hrvat, odmah je to ratni zločin. U mojoj postrojbi koja je upadala u vojarne i radila što nitko drugi nije, nitko nikada nije imao nož. Ja nemam emocija prema zločincima, i da je u pitanju rođeni brat, ali ne može se etiketirati bilo koga. I sada ću vam reći kako vidim izlazak iz ove situacije.

Bio sam Titov pionir, omladinac, vojnik i policajac. Na to sam ponosan. Napravio me čovjekom. I to je istina. Sve dok se ne rodi novi Tito ovdje, ovdje neće biti života i suživota.

Zoran Krešić/ Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari