Pratite nas

Kronika

Mučen, proganjan, zatvaran, a na kraju i zaboravljen

Objavljeno

na

Hrvatski  književnik, novinar, publicist, nakladnik, pjesnik, putopisac, esejist, pa i slikar Zlatko Tomičić (Zagreb, 2. prosinca 1930.- Zagreb, 16. lipnja 2008.) danas, deset godina nakon njegove smrti, gotovo se više i ne spominje.

Čitav se život borio za pravdu, ali je nije dočekao. Proganjali su ga zbog njegova istinskog domoljublja, a poglavito u vrijeme kad je zajedno sa svojim suradnicima počeo objavljivati „Hrvatski književni list“, (HKL), što je, 1968., bila prava senzacija, tim prije jer mu je naklada dostizala vrtoglave visine. Izlazio je još jednu godinu, a nakon toga komunisti su ga zabranili. Kad je 1972. palo vodstvo Hrvatskog proljeća, uhićen je i osuđen na tri godine zatvora, da bi se ta kazna povisila početkom 1973. na pet godina strogog zatvora i četiri godine zabrane javne djelatnosti. Godinu dana proveo je u istražnom zatvoru u Petrinjskoj, a ostali dio kazne izdržao je u Staroj Gradiški. Zanimljivo je da mu je kazna povećana nakon jednog bljutavog i sramnog komentara Đorđe Ličine, koji na žalost još i danas nesmetano piše i objavljuje i koji nikada nije odgovarao za svoje grijehe. Svojedobno je objavio i knjigu „Gnjida“, a tako su baš o njemu razmišljali i svi oni koje je poslao u zatvor.

  • U Petrinjskoj i Staroj Gradiški pokušali su me ubiti, uništiti na razne načine, pokušali su me dokrajčiti svim silama: jodom, radio-aktivnim elementima, drogom, raznim injekcijama, za srce i mozak, ali me ipak nisu uspjeli ubiti. Svi ti pokušaju ostavili su na mene težak trag i ja sam iz Gradiške izašao kao 90 postotni invalid. Nalog Udbe  i Kos- a bio je ne samo uništiti Zlatka, nego razoriti i njegovu obitelj. Specijalni agenti okruživali su i moju bivšu ženu Anu i mojeg sina Tvrtka i obrađivali ih. Moj je sin Tvrtko pobjegao iz Jugoslavije godine 1979. Nije tada imao ni 17 godina. Prvo je otišao u Italiju, a odande u Francusku. Kad se vratio u Hrvatsku opet su ga proganjali – prisjećao se Zlatko, koji je umro mjesec i pol dana prije sinove smrti.

Početkom devedesetih  godina  Zlatko i moja malenkost obnovili su HKL. Naime, jednom smo sjedili u zagrebačkoj Kazališnoj kavani, kad mi je predložio da budem urednik tih novina, što sam, dakako, odmah prihvatio. Rekao mi je da  će mi donijeti na uvid sve brojeve  HKL-a. Nakon tog našeg susreta otišao sam u antikvarijat u Ilici, koji više ne postoji. Ispod stola ugledao sam vrpcom zavezane sve brojeve toga lista i naravno odmah sam ih kupio. Nikada prije ni poslije nisam vidio da netko prodaje sve brojeve  legendarnog HKL-a, zbog kojih  je Tomičić u tadašnjim komunističkim medijima bio gažen i ponižavan, pa čak i osuđen na stroge zatvorske kazne. Pričao mi je da su mu još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća najveći neprijatelji bili Veselko Tenžera i Igor Mandić, koji su o njemu pisali da „nije nikakva vrijednost“ i tome slično. A kad je počeo izlaziti Hrvatski književni list počeli su još žešći Mandićevi politički napadaji i pozivi na linč.

  • Mandić je uvijek pisao tako da bi ugodio onoj vlasti, Partiji, CK, odnosno uvijek je nastojao pogađati što oni žele i što njima treba – govorio je Tomičić, kojeg nisu prestajali proganjati i u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, bez obzira što se i sam među prvima dragovoljno javio u Hrvatsku vojsku.

Naime, zbog njegova izraženog hrvatskog domoljublja i dalje su ga uhodili, pratili i napadali i izazivali i ometali u svemu, prešućivali, marginalizirali, uskraćivali mu većinu ljudskih prava. Žalio se svima, od najviših kao što je bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, pa do nižih. O svemu tome i štošta drugome  objavio sam u knjigama „Hrvatski Orfej“ (1995.) i „Pisma na koja nisam nikad dobio odgovor“ (2013.), koja su naravno ostala prešućena.

Na jednoj od mnogobrojnih tribina koje sam organizirao s Tomičićem, od kojih su neke bile i u Hrvatskom slovu, netko ga je upitao: zašto ga nigdje nema? Odgovorio je:

  • Osim toga, pitaju me i zašto me nitko ne spominje, zašto me nema na televiziji, da li ja uopće pišem i izdajem, zašto se o mojim knjigama i revijama ne piše, itd.i tako redom. U Jugoslaviji sam bio persona non grata, ali su me bar napadali, stalno me kritizirali, a sada samo šutnja, muk, veo zaborava, pad u nepostojnost, iako sam ja tu, pišem, pa i objavljujem, ako nigdje u svojim revijama i zbornicima Kad sam bio mlad svi su me znali i priznavali i veličali. Što sam bio stariji sve sam manje poznat, sve se manje o meni piše, sve teže objavljujem. Časopisi me ne vole, nakladnici me ne će, osim rijetkih, samo u tri lista mogu objaviti priče. Sada kada najbolje pišem i najzrelije i kada sam u svijetu sve poznatiji – sada sam najnepoćudniji u Hrvatskoj i najnepodobniji. Zašto? – pitao se Zlatko, koji je poglavito bio razočaran, kada ga je počeo tužakati po sudovima i jedan varaždinski stihoklepac, koji se nije mogao pomiriti s ljudima koji su se i dalje nastavili boriti za hrvatsku državu.

Nekoliko godina pod kraj života iz Mošćeničke ulice u Zagrebu, odselio se u jedno selo nedaleko Karlovca, jer, kako je rekao, više nije mogao trpjeti razne špiclove i agente koji su ga neprestano pratili i izazivali, pa i fizički napadali. Cijeli je život, baš kao i Vesna Parun, očekivao da će mu riješiti stambeno pitanje, jer stan u kojem je obitavao bio je trošan i sve više neprimjeran za stanovanje, a kamoli za književni rad. Nu, to nikada nije dočekao.

Sve u svemu, činjenica je da su ovog velikog hrvatskog pisca neprestano proganjali oni koji su to činili i u vrijeme Jugoslavije. Udbaši, koji su poput  kameleona, okrenuli kapute i opet dobili značajna mjesta i u državnim institucijama, nastavili su svoj posao, a glavna meta, da ti pamet stane,  i dalje su im bili časni i pošteni Hrvati, poput Zlatka Tomičića, koji bi barem za desetu obljetnicu svoje smrti trebao dobiti i neku ulicu u Zagrebu.

Da se ne zaboravi!

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Preminuo legendarni Stankec iz Malnarove ‘Noćne more’

Objavljeno

na

Objavio

Producent kultne TV emisije “Noćna mora”, čiji je autor bio pokojni Željko Malnar, na društvenoj mreži Facebook objavio je tužnu vijest – naime, u Zagrebu je u nedjelju preminuo Stanislav Hrenović Stankec, jedan od članova stalne postave popularnoga showa koji je trajno obilježio domaći televizijski program.

– Dragi naši pratitelji, na današnji dan napustio nas je čovjek, mit, legenda, Stanislav Hrenović Stankec.

Za svaki put kad si nas nasmijao do suza, za svaki trenutak koji smo proveli gledajući tvoje šale i zafrkancije na malim ekranima, hvala ti. Počivao u miru božjem – piše na Facebook stranici posvećenoj Stankecu.

– Polako odlaze svi ‘noćnomoraši’…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

25. obljetnica stradanja pripadnika Humanitarnog konvoja života za Lašvansku dolinu

Objavljeno

na

Objavio

Na Busovačkim stajama, u organizaciji Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, danas, 17. lipnja 2018. godine, obilježena je 25. obljetnica stradanja pripadnika Humanitarnog konvoja života za Lašvansku dolinu.

Polaganjem vijenca kod spomen obilježja na Busovačkim stajama i sudjelovanjem u svetoj misi zadušnici, predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara odao je počast poginulim pripadnicima HVO-a i civilima iz pratnje konvoja. Svetu misu predvodio je župni vikar fra Josip Mihael Matijanić.

“Stojimo na mjestu jedne naše mračne kolektivne memorije gdje se miješaju naši osjećaji zahvalnosti i ogorčenosti. Zahvalnost ljudima koji su dali svoje živote za obranu nas, naših obitelji i domova i ogorčenost, jer, i nakon 25 godina, još nitko nije odgovarao za ovaj zločin. Ovdje ne dolazimo samo da se prisjetimo poginulih pripadnika Humanitarnog konvoja, već da bi i na sebe prenijeli teret traženja pravednosti.

To je prva stvar koju trebamo nositi sa sobom i, sukladno svojim mogućnostima, djelovati. Ne treba tražiti pravdu iz mržnje i prijezira, već da se to više nikad ne dogodi.”, poručio je fra Matijanić u svojoj propovijedi. Ratne 1993. godine, pripadnici Armije BiH iz zasjede na mjestu Busovačke staje mučki su ubili 18, a teže ranili preko 20 pripadnika HVO-a i civila iz pratnje konvoja.

Konvoji samarice su planinskim vrletima po nepristupačnom terenu uz veliki rizik vršili opskrbu hranom, opremom i drugim materijalnim sredstvima za hrvatski narod i branitelje potpuno opkoljene Lašvanske doline.

I ove godine, Udruge proistekle iz Domovinskog rata općine Busovača u suradnji s općinskim strukturama vlasti i župnim uredom, na mjestu tragedije organizirale su komemorativni skup s misom zadušnicom u spomen poginulim pripadnicima Humanitarnog konvoja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori