Pratite nas

Kronika

Mučen, proganjan, zatvaran, a na kraju i zaboravljen

Objavljeno

na

Hrvatski  književnik, novinar, publicist, nakladnik, pjesnik, putopisac, esejist, pa i slikar Zlatko Tomičić (Zagreb, 2. prosinca 1930.- Zagreb, 16. lipnja 2008.) danas, deset godina nakon njegove smrti, gotovo se više i ne spominje.

Čitav se život borio za pravdu, ali je nije dočekao. Proganjali su ga zbog njegova istinskog domoljublja, a poglavito u vrijeme kad je zajedno sa svojim suradnicima počeo objavljivati „Hrvatski književni list“, (HKL), što je, 1968., bila prava senzacija, tim prije jer mu je naklada dostizala vrtoglave visine. Izlazio je još jednu godinu, a nakon toga komunisti su ga zabranili. Kad je 1972. palo vodstvo Hrvatskog proljeća, uhićen je i osuđen na tri godine zatvora, da bi se ta kazna povisila početkom 1973. na pet godina strogog zatvora i četiri godine zabrane javne djelatnosti. Godinu dana proveo je u istražnom zatvoru u Petrinjskoj, a ostali dio kazne izdržao je u Staroj Gradiški. Zanimljivo je da mu je kazna povećana nakon jednog bljutavog i sramnog komentara Đorđe Ličine, koji na žalost još i danas nesmetano piše i objavljuje i koji nikada nije odgovarao za svoje grijehe. Svojedobno je objavio i knjigu „Gnjida“, a tako su baš o njemu razmišljali i svi oni koje je poslao u zatvor.

  • U Petrinjskoj i Staroj Gradiški pokušali su me ubiti, uništiti na razne načine, pokušali su me dokrajčiti svim silama: jodom, radio-aktivnim elementima, drogom, raznim injekcijama, za srce i mozak, ali me ipak nisu uspjeli ubiti. Svi ti pokušaju ostavili su na mene težak trag i ja sam iz Gradiške izašao kao 90 postotni invalid. Nalog Udbe  i Kos- a bio je ne samo uništiti Zlatka, nego razoriti i njegovu obitelj. Specijalni agenti okruživali su i moju bivšu ženu Anu i mojeg sina Tvrtka i obrađivali ih. Moj je sin Tvrtko pobjegao iz Jugoslavije godine 1979. Nije tada imao ni 17 godina. Prvo je otišao u Italiju, a odande u Francusku. Kad se vratio u Hrvatsku opet su ga proganjali – prisjećao se Zlatko, koji je umro mjesec i pol dana prije sinove smrti.

Početkom devedesetih  godina  Zlatko i moja malenkost obnovili su HKL. Naime, jednom smo sjedili u zagrebačkoj Kazališnoj kavani, kad mi je predložio da budem urednik tih novina, što sam, dakako, odmah prihvatio. Rekao mi je da  će mi donijeti na uvid sve brojeve  HKL-a. Nakon tog našeg susreta otišao sam u antikvarijat u Ilici, koji više ne postoji. Ispod stola ugledao sam vrpcom zavezane sve brojeve toga lista i naravno odmah sam ih kupio. Nikada prije ni poslije nisam vidio da netko prodaje sve brojeve  legendarnog HKL-a, zbog kojih  je Tomičić u tadašnjim komunističkim medijima bio gažen i ponižavan, pa čak i osuđen na stroge zatvorske kazne. Pričao mi je da su mu još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća najveći neprijatelji bili Veselko Tenžera i Igor Mandić, koji su o njemu pisali da „nije nikakva vrijednost“ i tome slično. A kad je počeo izlaziti Hrvatski književni list počeli su još žešći Mandićevi politički napadaji i pozivi na linč.

  • Mandić je uvijek pisao tako da bi ugodio onoj vlasti, Partiji, CK, odnosno uvijek je nastojao pogađati što oni žele i što njima treba – govorio je Tomičić, kojeg nisu prestajali proganjati i u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, bez obzira što se i sam među prvima dragovoljno javio u Hrvatsku vojsku.

Naime, zbog njegova izraženog hrvatskog domoljublja i dalje su ga uhodili, pratili i napadali i izazivali i ometali u svemu, prešućivali, marginalizirali, uskraćivali mu većinu ljudskih prava. Žalio se svima, od najviših kao što je bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, pa do nižih. O svemu tome i štošta drugome  objavio sam u knjigama „Hrvatski Orfej“ (1995.) i „Pisma na koja nisam nikad dobio odgovor“ (2013.), koja su naravno ostala prešućena.

Na jednoj od mnogobrojnih tribina koje sam organizirao s Tomičićem, od kojih su neke bile i u Hrvatskom slovu, netko ga je upitao: zašto ga nigdje nema? Odgovorio je:

  • Osim toga, pitaju me i zašto me nitko ne spominje, zašto me nema na televiziji, da li ja uopće pišem i izdajem, zašto se o mojim knjigama i revijama ne piše, itd.i tako redom. U Jugoslaviji sam bio persona non grata, ali su me bar napadali, stalno me kritizirali, a sada samo šutnja, muk, veo zaborava, pad u nepostojnost, iako sam ja tu, pišem, pa i objavljujem, ako nigdje u svojim revijama i zbornicima Kad sam bio mlad svi su me znali i priznavali i veličali. Što sam bio stariji sve sam manje poznat, sve se manje o meni piše, sve teže objavljujem. Časopisi me ne vole, nakladnici me ne će, osim rijetkih, samo u tri lista mogu objaviti priče. Sada kada najbolje pišem i najzrelije i kada sam u svijetu sve poznatiji – sada sam najnepoćudniji u Hrvatskoj i najnepodobniji. Zašto? – pitao se Zlatko, koji je poglavito bio razočaran, kada ga je počeo tužakati po sudovima i jedan varaždinski stihoklepac, koji se nije mogao pomiriti s ljudima koji su se i dalje nastavili boriti za hrvatsku državu.

Nekoliko godina pod kraj života iz Mošćeničke ulice u Zagrebu, odselio se u jedno selo nedaleko Karlovca, jer, kako je rekao, više nije mogao trpjeti razne špiclove i agente koji su ga neprestano pratili i izazivali, pa i fizički napadali. Cijeli je život, baš kao i Vesna Parun, očekivao da će mu riješiti stambeno pitanje, jer stan u kojem je obitavao bio je trošan i sve više neprimjeran za stanovanje, a kamoli za književni rad. Nu, to nikada nije dočekao.

Sve u svemu, činjenica je da su ovog velikog hrvatskog pisca neprestano proganjali oni koji su to činili i u vrijeme Jugoslavije. Udbaši, koji su poput  kameleona, okrenuli kapute i opet dobili značajna mjesta i u državnim institucijama, nastavili su svoj posao, a glavna meta, da ti pamet stane,  i dalje su im bili časni i pošteni Hrvati, poput Zlatka Tomičića, koji bi barem za desetu obljetnicu svoje smrti trebao dobiti i neku ulicu u Zagrebu.

Da se ne zaboravi!

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Admiral Domazet – Lošo i Mile Ćuk napustili Hrvatski generalski zbor!

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što su ga napustili generali Željko Sačić, a zatim Ivan Tolj i Ivan Kapural, danas su im se pridružili admiral Davor Domazet Lošo i Mile Ćuk!

Što je natjeralo admirala Davora Domazeta Lošu, jednog od utemeljitelja Hrvatskog generalskog zbora da ovako naglo istupi, za portal Dnevno.hr objasnio je on sam:

“Generalski zbor nema generalske reakcije”

“Kao prvo, nije naglo… Ja već dvije godine ne nazočim sjednicama a tajniku sam izlazak najavio još prije dva tjedna”, kazao je Lošo i pojasnio razloge koji su ga natjerali na ovakvu odluku:

“To nije onaj zbor kakvim sam ga ja zamišljao. Generali pobjedničke vojske imaju pravo korigirati politička pitanja, osobito ako je u pitanju zaštita nacionalnih interesa. HGZ to ne čini, potpuno se distancirao i bavi se prigodičarstvom i protokolima. To nije misleća nevladina udruga! Pa, jeste li vidjeli njihovo priopćenje vezano uz istup predsjednika EU parlamenta koji pretendira na Istru i Dalmaciju? Mlako i nedorečeno, poput reakcije premijera i predsjednice! To nije reakcija koja se očekuje od generala!”, kazao je admiral koji ima svoje viđenje reakcije na skandaloznu Tajanijevu izjavu:

“Trebalo je talijanskim generalima poslati pismo puno strateških poruka. U njemu je trebalo spomenuti Svetozara Borojevića, hrvatskog feldmaršala pravoslavne vjeroispovijesti koji je spriječio 11 talijanskih ofenziva kao i admirala Janka Vukovića koji je pobijedio talijansku flotu. Tako reagira vojska!”, ogorčen je admiral Lošo koji dodaje kako predsjednica kao i premijer općenito nisu svjesni zbivanja oko sebe.

“Ne čuju reakcije iz Srbije na Tajanija? Ne čuju da govore kako će se zajedno s Talijanima podijeliti na području RH, baš kako su planirali 1993?Ne čuju riječi glavnog tajnika NATO-a? Ne prate pariške Žute prsluke? Oni jednostavno ne znaju što se valja iza brda”, zaključuje admiral Davor Domazet Lošo, piše Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zoran Erceg kažnjen s 15 dana zatvora

Objavljeno

na

Objavio

Zbog narušavanja javnog reda i mira na otvaranju spomenika Franji Tuđmanu, točnije izvikivanja: “Plenkoviću, kako te nije sram dizati ovome zločincu spomenik? Sram vas bilo!

Upropastio je Hrvatsku, predao Bosansku Posavinu. 

Franjo Tuđman je ratni zločinac” na Prekršajnom sudu u Zagrebu osuđen je Zoran Erceg, aktivist te inicijator FB stranice Dosta je: Ja se vas ne bojim.

Sudac ga je kaznio sa 15 dana zatvora uvjetno na godinu dana te mu na godinu dana zabranio prilaz spomeniku. Naloženo mu je i plaćanje 500 kuna sudskih troškova.

Ročište na kojem je iznio obranu, i na kojem su ispitana dvojica policajaca te jedan zaštitar trajalo je satima.

Odbacuje krivnju tvrdeći da su druge osobe, koje su njega udarale, zapravo narušavale javni red i mir, a ne on.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari