Pratite nas

Kronika

Mučen, proganjan, zatvaran, a na kraju i zaboravljen

Objavljeno

na

Hrvatski  književnik, novinar, publicist, nakladnik, pjesnik, putopisac, esejist, pa i slikar Zlatko Tomičić (Zagreb, 2. prosinca 1930.- Zagreb, 16. lipnja 2008.) danas, deset godina nakon njegove smrti, gotovo se više i ne spominje.

Čitav se život borio za pravdu, ali je nije dočekao. Proganjali su ga zbog njegova istinskog domoljublja, a poglavito u vrijeme kad je zajedno sa svojim suradnicima počeo objavljivati „Hrvatski književni list“, (HKL), što je, 1968., bila prava senzacija, tim prije jer mu je naklada dostizala vrtoglave visine. Izlazio je još jednu godinu, a nakon toga komunisti su ga zabranili. Kad je 1972. palo vodstvo Hrvatskog proljeća, uhićen je i osuđen na tri godine zatvora, da bi se ta kazna povisila početkom 1973. na pet godina strogog zatvora i četiri godine zabrane javne djelatnosti. Godinu dana proveo je u istražnom zatvoru u Petrinjskoj, a ostali dio kazne izdržao je u Staroj Gradiški. Zanimljivo je da mu je kazna povećana nakon jednog bljutavog i sramnog komentara Đorđe Ličine, koji na žalost još i danas nesmetano piše i objavljuje i koji nikada nije odgovarao za svoje grijehe. Svojedobno je objavio i knjigu „Gnjida“, a tako su baš o njemu razmišljali i svi oni koje je poslao u zatvor.

  • U Petrinjskoj i Staroj Gradiški pokušali su me ubiti, uništiti na razne načine, pokušali su me dokrajčiti svim silama: jodom, radio-aktivnim elementima, drogom, raznim injekcijama, za srce i mozak, ali me ipak nisu uspjeli ubiti. Svi ti pokušaju ostavili su na mene težak trag i ja sam iz Gradiške izašao kao 90 postotni invalid. Nalog Udbe  i Kos- a bio je ne samo uništiti Zlatka, nego razoriti i njegovu obitelj. Specijalni agenti okruživali su i moju bivšu ženu Anu i mojeg sina Tvrtka i obrađivali ih. Moj je sin Tvrtko pobjegao iz Jugoslavije godine 1979. Nije tada imao ni 17 godina. Prvo je otišao u Italiju, a odande u Francusku. Kad se vratio u Hrvatsku opet su ga proganjali – prisjećao se Zlatko, koji je umro mjesec i pol dana prije sinove smrti.

Početkom devedesetih  godina  Zlatko i moja malenkost obnovili su HKL. Naime, jednom smo sjedili u zagrebačkoj Kazališnoj kavani, kad mi je predložio da budem urednik tih novina, što sam, dakako, odmah prihvatio. Rekao mi je da  će mi donijeti na uvid sve brojeve  HKL-a. Nakon tog našeg susreta otišao sam u antikvarijat u Ilici, koji više ne postoji. Ispod stola ugledao sam vrpcom zavezane sve brojeve toga lista i naravno odmah sam ih kupio. Nikada prije ni poslije nisam vidio da netko prodaje sve brojeve  legendarnog HKL-a, zbog kojih  je Tomičić u tadašnjim komunističkim medijima bio gažen i ponižavan, pa čak i osuđen na stroge zatvorske kazne. Pričao mi je da su mu još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća najveći neprijatelji bili Veselko Tenžera i Igor Mandić, koji su o njemu pisali da „nije nikakva vrijednost“ i tome slično. A kad je počeo izlaziti Hrvatski književni list počeli su još žešći Mandićevi politički napadaji i pozivi na linč.

  • Mandić je uvijek pisao tako da bi ugodio onoj vlasti, Partiji, CK, odnosno uvijek je nastojao pogađati što oni žele i što njima treba – govorio je Tomičić, kojeg nisu prestajali proganjati i u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, bez obzira što se i sam među prvima dragovoljno javio u Hrvatsku vojsku.

Naime, zbog njegova izraženog hrvatskog domoljublja i dalje su ga uhodili, pratili i napadali i izazivali i ometali u svemu, prešućivali, marginalizirali, uskraćivali mu većinu ljudskih prava. Žalio se svima, od najviših kao što je bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, pa do nižih. O svemu tome i štošta drugome  objavio sam u knjigama „Hrvatski Orfej“ (1995.) i „Pisma na koja nisam nikad dobio odgovor“ (2013.), koja su naravno ostala prešućena.

Na jednoj od mnogobrojnih tribina koje sam organizirao s Tomičićem, od kojih su neke bile i u Hrvatskom slovu, netko ga je upitao: zašto ga nigdje nema? Odgovorio je:

  • Osim toga, pitaju me i zašto me nitko ne spominje, zašto me nema na televiziji, da li ja uopće pišem i izdajem, zašto se o mojim knjigama i revijama ne piše, itd.i tako redom. U Jugoslaviji sam bio persona non grata, ali su me bar napadali, stalno me kritizirali, a sada samo šutnja, muk, veo zaborava, pad u nepostojnost, iako sam ja tu, pišem, pa i objavljujem, ako nigdje u svojim revijama i zbornicima Kad sam bio mlad svi su me znali i priznavali i veličali. Što sam bio stariji sve sam manje poznat, sve se manje o meni piše, sve teže objavljujem. Časopisi me ne vole, nakladnici me ne će, osim rijetkih, samo u tri lista mogu objaviti priče. Sada kada najbolje pišem i najzrelije i kada sam u svijetu sve poznatiji – sada sam najnepoćudniji u Hrvatskoj i najnepodobniji. Zašto? – pitao se Zlatko, koji je poglavito bio razočaran, kada ga je počeo tužakati po sudovima i jedan varaždinski stihoklepac, koji se nije mogao pomiriti s ljudima koji su se i dalje nastavili boriti za hrvatsku državu.

Nekoliko godina pod kraj života iz Mošćeničke ulice u Zagrebu, odselio se u jedno selo nedaleko Karlovca, jer, kako je rekao, više nije mogao trpjeti razne špiclove i agente koji su ga neprestano pratili i izazivali, pa i fizički napadali. Cijeli je život, baš kao i Vesna Parun, očekivao da će mu riješiti stambeno pitanje, jer stan u kojem je obitavao bio je trošan i sve više neprimjeran za stanovanje, a kamoli za književni rad. Nu, to nikada nije dočekao.

Sve u svemu, činjenica je da su ovog velikog hrvatskog pisca neprestano proganjali oni koji su to činili i u vrijeme Jugoslavije. Udbaši, koji su poput  kameleona, okrenuli kapute i opet dobili značajna mjesta i u državnim institucijama, nastavili su svoj posao, a glavna meta, da ti pamet stane,  i dalje su im bili časni i pošteni Hrvati, poput Zlatka Tomičića, koji bi barem za desetu obljetnicu svoje smrti trebao dobiti i neku ulicu u Zagrebu.

Da se ne zaboravi!

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Bandić hitno hospitaliziran! Smjestili ga u šok sobu

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić od petka navečer hospitaliziran je zbog plućne embolije u KBC-u Zagreb na intenzivnoj skrbi Klinike za plućne bolesti Jordanovac.

Za sada, stanje mu je stabilno. Prognoze liječnika su pozitivne te bi trebao tjedan dana biti u bolnici nakon čega će biti pušten na kućnu njegu, piše dnevno.hr

Zagrebački gradonačelnik prije mjesec dana imao je prijelom noge, a plućna embolija jedna je od komplikacija koja se može pojaviti. Nastaje uslijed krvnog ugruška koji se nalazi u plućnoj arteriji te smanjuje dotok kisika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Prisjetite se jednog od najvećih govora u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Danas je osamnaesta godišnjica smrti Vlade Gotovca, jednog od najvećih političara u hrvatskoj povijest

Na današnji dan obilježava se 18. obljetnica smrti hrvatskog političara, pisca, esejista, filozofa i disidenta – Vlade Gotovca. 

Vlado Gotovac upamćen je zbog mnogih poteza za svog života. Zbog promicanja ideja hrvatskog proljeća završio je u zatvoru, a početkom 90-ih godina zasjeo je na čelo Matice hrvatske.

Gotovac ostao upamćen zbog brojnih stvari u karijeri, no daleko najistaknutiji bio je onaj na Trgu kralja Petra Krešimira povodom prosvjeda majki vojnika koji su protiv svoje volje zadržani u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA).

Evo što je rekao Vlado Gotovac ispred Komande 5. vojne oblasti 30. kolovoza 1991. godine:

“Ja vas volim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: ‘U Navari se umiralo od srama.’ I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.

Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.

Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? – Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! – Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače – sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? – Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! – Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire – od izgubljenoga dostojanstva.

Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje. Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!

Moj kolega Fabrio rekao je: ‘Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!’. Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? – Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.

Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića – ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska – prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude – i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!

Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja, imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati! Živjeli!”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari