Pratite nas

Povijesnice

Mučenik Stipe Javor je dokaz izbrisane kolektivne memorije kod većine Hrvata

Objavljeno

na

Povodom godišnjice smrti Stjepana Javora na svom fb profilu osvrnuo se saborski zastupnik Željko Glasnović:

Mučenik Stipe Javor je dokaz izbrisane kolektivne memorije kod većine Hrvata.
Umro nakon dugotrajnog mučenja u Srijemskoj Mitrovici.
Na pogrebu u Zagrebu bilo je prisutno 100 000 ljudi, a danas? 

Sanguis martyrum, semen christianorum. Krv mučenika sjeme je kršćana. Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti kršćanskih mučenika, rađaju se novi kršćani, a iz smrti narodnih mučenika, rađa se sloboda naroda.

Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga potpuno iskorijeniti, a njegovu zemlju sebi prisvojiti.

Među istaknutijim mučenicima, koji su iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život da bi Hrvatska mogla živjeti, bio je Stjepan Javor, koji je umro na današnji dan 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici.

Stjepan Javor rodio se u Brinju 27. studenoga 1877, a kao mlad radio je po Njemačkoj, Austriji i Srbiji. Uštedio je dosta novaca i vratio se u Hrvatsku. Otvorio je trgovinu vatrogasnom opremom i poslovao po svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu gdje je pravaštvo imalo snažnu potporu. Stupio je u Hrvatsku stranku prava 1920., a ubrzo je postao jedan od najaktivnijih ljudi stranke. Njemu je bila povjerena koordinacija rada pravaške omladine.

Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te njegova smrt, stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS. Posljedica toga bilo je revolucionarno gibanje među hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerenja. Čak su i članovi komunističke partije bili za odlučan razlaz Hrvatske sa Jugoslavijom.

Jugoslavenske vlasti uhitile su Stjepana Javora 31. listopada 1929. zajedno s Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, zbog organiziranja oružane borbe za osamostaljenje Hrvatske od Jugoslavije. U tamnici su ih krvnički mučili.

Ušavši u sudnicu Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj i njezinoj slobodi, što su ostali optuženici prihvatili. Jedan od njegovih odvjetnika bio je i Vladko Maček.
Hranilović i Soldin osuđeni su na smrt vješanjem, a Stjepan Javor na 20 godina robije.
Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan i mučen, pa je u više navrata štrajkao glađu. Njegovo nekad snažno tijelo je tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici.

Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod. I dr. Vladko Maček uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici.
Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić, dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay.

Na njegovu pogrebu skupilo se je preko 100.000 Zagrepčana i domoljuba iz ostalih hrvatskih krajeva, koji su mu iskazali počast. Na žalost, redarstvo je pucalo na ljude na ukopu, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, mladić od samo 17 godina, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro, piše narod.hr

Srbijanski teror nad hrvatskim narodom se i nakon smrti Stjepana Javora nastavio još većom žestinom.

>>> Željko Glasnović: U većini političara u RH leži mali titići

 

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugotrajnih konzultacija Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je 15. siječnja 1996. dva važna dokumenta za budućnost Republike Hrvatske.

Rezolucijom 1037 uspostavljen je UNTAES, prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji, a rezolucijom 1038 privremeno je produžena promatračka misija na Prevlaci.

Vrijeme je pokazalo kako će pravni problem poluotoka na ulazu u Boku kotorsku, ujedno najjužnije točke hrvatskog kopna, ostati neriješen.

Stoga su tijela UN-a na tom teritoriju bila nadležna sve do 2002., a određena pravna pitanja sa susjednom Crnom Gorom i dalje su ostala neriješena. No zato se, s obzirom na ratne traume i nužnost povratka izbjeglih, problem reintegracije okupiranog hrvatskog Podunavlja odmah krenuo rješavati.

Tekst Rezolucije o prijelaznoj upravi u hrvatskom Podunavlju opsežan je dokument u kojem je naglašeno kako je zadaća UNTAES-a vratiti prognane. Iako su pobunjeni Srbi tražili da mandat UN-a traje pet godina, predviđeno je da početno razdoblje prijelazne uprave traje 12 mjeseci.

Već 17. siječnja glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali imenovao je bivšeg generala američkog zrakoplovstva Jacquesa Paula Kleina privremenim upraviteljem za istočnu Slavoniju.

Klein je stožer UN-a prebacio iz Zagreba u Vukovar i pokazao se vrlo aktivnim u provedbi cjelokupnog procesa reintegracije. 31. siječnja donesena je nova rezolucija kojom se odobrilo slanje prvih 100 vojnih promatrača u istočnu Slavoniju, Baranju i Srijem na šest mjeseci.

Već u veljači UN je obznanio da će sastav UNTAES-a činiti vojne snage od 4963 vojnika kojima će zapovijedati belgijski general Jozef Schoups.

Donošenjem Rezolucija 1079 i 1120, mandat UNTAES-a produžavao se dva puta po šest mjeseci, a unatoč nezadovoljstvima, napose hrvatskih Srba, završio je 15. siječnja 1998., čime je okončan proces mirne integracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. (HRT)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

15. siječnja 1992 – Govor dr. Franje Tuđmana u povodu priznanja Hrvatske (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila je diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu založivši svoju sveukupnu političku i gospodarsku težinu kako bi pokrenula pasivnu Europu i potaknula ostalih jedanaest članica Europske zajednice da priznaju neovisnost i suverenitet RH.

Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana.

Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, rekao je te večeri Predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji preko televizije.

Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.

Sljedećih su dana europski pisani i elektronički mediji gotovo bez iznimke pozdravljali odluku svojih vlada.

Izuzev njemačkih medija, koji su priznanje Hrvatske slavili i kao njemačku diplomatsku pobjedu, ostali su isticali da su političari za zakašnjenjem shvatili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji, kritizirajući njihovu dotadašnju neučinkovitost. (HRT)

 

26 GODINA OD MEĐUNARODNOG PRIZNANJA DOMOVINE

 

13. siječnja 1992. Vatikan priznao Hrvatsku

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari