Pratite nas

Povijesnice

Mučenik Stipe Javor je dokaz izbrisane kolektivne memorije kod većine Hrvata

Objavljeno

na

Povodom godišnjice smrti Stjepana Javora na svom fb profilu osvrnuo se saborski zastupnik Željko Glasnović:

Mučenik Stipe Javor je dokaz izbrisane kolektivne memorije kod većine Hrvata.
Umro nakon dugotrajnog mučenja u Srijemskoj Mitrovici.
Na pogrebu u Zagrebu bilo je prisutno 100 000 ljudi, a danas? 

Sanguis martyrum, semen christianorum. Krv mučenika sjeme je kršćana. Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti kršćanskih mučenika, rađaju se novi kršćani, a iz smrti narodnih mučenika, rađa se sloboda naroda.

Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga potpuno iskorijeniti, a njegovu zemlju sebi prisvojiti.

Među istaknutijim mučenicima, koji su iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život da bi Hrvatska mogla živjeti, bio je Stjepan Javor, koji je umro na današnji dan 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici.

Stjepan Javor rodio se u Brinju 27. studenoga 1877, a kao mlad radio je po Njemačkoj, Austriji i Srbiji. Uštedio je dosta novaca i vratio se u Hrvatsku. Otvorio je trgovinu vatrogasnom opremom i poslovao po svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu gdje je pravaštvo imalo snažnu potporu. Stupio je u Hrvatsku stranku prava 1920., a ubrzo je postao jedan od najaktivnijih ljudi stranke. Njemu je bila povjerena koordinacija rada pravaške omladine.

Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te njegova smrt, stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS. Posljedica toga bilo je revolucionarno gibanje među hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerenja. Čak su i članovi komunističke partije bili za odlučan razlaz Hrvatske sa Jugoslavijom.

Jugoslavenske vlasti uhitile su Stjepana Javora 31. listopada 1929. zajedno s Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, zbog organiziranja oružane borbe za osamostaljenje Hrvatske od Jugoslavije. U tamnici su ih krvnički mučili.

Ušavši u sudnicu Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj i njezinoj slobodi, što su ostali optuženici prihvatili. Jedan od njegovih odvjetnika bio je i Vladko Maček.
Hranilović i Soldin osuđeni su na smrt vješanjem, a Stjepan Javor na 20 godina robije.
Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan i mučen, pa je u više navrata štrajkao glađu. Njegovo nekad snažno tijelo je tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici.

Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod. I dr. Vladko Maček uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici.
Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić, dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay.

Na njegovu pogrebu skupilo se je preko 100.000 Zagrepčana i domoljuba iz ostalih hrvatskih krajeva, koji su mu iskazali počast. Na žalost, redarstvo je pucalo na ljude na ukopu, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, mladić od samo 17 godina, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro, piše narod.hr

Srbijanski teror nad hrvatskim narodom se i nakon smrti Stjepana Javora nastavio još većom žestinom.

>>> Željko Glasnović: U većini političara u RH leži mali titići

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

26. svibnja 1097. Gvozd – Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Objavljeno

na

Objavio

oton_ivekovic-_smrt_kralja_petra_svacica_u_gori_gvozdu_1097_god

Prema dostupnim i vjerojatnim povijesnim podacima, na današnji dan 26. svibnja 1097., prije više 900 godina odigrala se bitka na Gvozdu u kojoj je hrvatska kraljevska vojska izgubila boj protiv ugarske vojske kralja Kolomana i na taj način Hrvatska prestaje biti samostalno kraljevstvo.

Zbog toga je Gvozd prema hrvatskom kralju Petru prozvan Petrovom gorom. No, danas u potpunosti nije sigurno je li to Petrova gora na Banovini ili Gvozd na dijelu Kapele iznad Modruša.

Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Za Kolomana bilo je povoljno što je bizantski car bio zauzet obranom svoje države od križarskih četa koje su pustošile njegovim europskim i azijskim pokrajinama. Bizantski car bi u svakom slučaju, da je bio u mogućnosti, pritekao u pomoć Hrvatima jer je znao da će i njegovu carstvu zaprijetiti opasnost ako padne Hrvatska, a osim toga imao je interes prema područjima koja su pripadala hrvatskom kraljevstvu, osobito u priobalnom dijelu.

Među najstarije tekstove koji govore o bitki na Gvozdu spada onaj neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovice 12. stoljeća, koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku, te spominje Petrovu goru (izvorno Peturgoz ili Petur Gozdia), zatim djelo „Ugarska kronika“ autora Šimuna de Keze, pisano oko 1285., te kronika „Povijest solinske crkve“ Tome Arhiđakona, nastala u Splitu 1266. U „Ugarskoj kronici“, na primjer, navodi se da je Koloman dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gvozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. U kasnijim tekstovima gdje se spominje bitka, uglavnom se navodi ponavljaju ili se u bitnom ne razlikuju od prvobitnih.

Smrću kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, čiji je sin i nasljednik Radovan umro prije njega (najvjerojatnije u dječjoj dobi), hrvatsko je prijestolje ostalo prazno. Među polagateljima prava na hrvatsku krunu bila je, među ostalima, i Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava.

Isprva je za kralja izabran Stjepan II., posljednji i već ostarjeli, izdanak domaće dinastije Trpimirovića, ali je njegova vladavina bila kratkog vijeka, pa se budući da su svi pripadnici dinastije izumrli, dinastička kriza produbila. Istodobno su prilike u cijeloj jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji postale vrlo složene, uključujući tu i događaje koji su prethodili Prvom križarskom ratu koji je tada baš počinjao.

U Hrvatskoj je dio plemstva podržao Petra Snačića (Svačića), pa je on 1093. stupio na prijestolje. Sjedište mu je bilo u gradu Kninu, a njegova je vlast bila uglavnom ograničena na južni dio Hrvatske, dok su sjevernim krajevima (Slavonijom) počeli već od 1091. upravljati pripadnici ugarske vladarske dinastije Arpadovića, od Ladislava, preko Alma (Almoša) do Kolomana. Uz to, ponovno je ojačala vlast Bizantskog carstva nad drevnim dalmatinskim gradovima i obnovljena bizantska tema Dalmacija.

Postavši ugarskim kraljem 1095. Koloman je odlučio zagospodariti cijelom Hrvatskom. Pričekao je i neko vrijeme da križarska vojska, koja je 1096. preko Ugarske, ali i Hrvatske, išla prema Carigradu i Jeruzalemu, prijeđe preko njegova teritorija, a zatim okupio svoje vojne snage i početkom 1097. poveo ju prema jugu, kako bi zbacio kralja Petra s prijestolja.

To se i dogodilo na gori Gvozdu na današnji dan 1097.

Petar Svačić – posljednji kralj Hrvata hrvatske krvi

Kralj Petar bio je posljednji neovisni hrvatski kralj, a hrvatsku krunu od tada nose kraljevi koji nisu bili hrvatske narodne krvi. Hrvatska je zadržala mnoge atribute državnosti, ali istovremeno bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i prisezanjima.

Popularizaciji uloge Petra Svačića dosta su pridonijeli pjesnici August Šenoa, Ante Tresić-Pavičić, Vladimir Nazor i drugi, te slikari Oton Iveković s poznatom slikom Smrt Petra Svačića, kao i Josip Međumirec sa svojim umjetničkim djelom Pogibija Petra Svačića.

Njima se pridružio i akademski kipar Kažimir Hraste koji je izradio brončanu skulpturu visoku 2,70 metara.
Ona je u povodu 900. obljetnice Petrove smrti postavljena uz Krku, na vidilici Kamičak-Visovac, na području gdje je, prema predaji, bio Svačićev zavičaj. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. nakon osmomjesečne opsade deblokiran grad Dubrovnik

Objavljeno

na

Objavio

Nakon osmomjesečne opsade i bombaških napada 26. svibnja 1992. deblokiran je grad Dubrovnik.

Poslije oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice.

Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.

Još u rujnu 1991. Dubrovnik i jug Hrvatske napadnuti su iz smjera Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu nadmoćnija jugovojska je okupirala prostor od Prevlake do Stona, a blokirani Dubrovnik našao se pod divljačkim topovskim udarima. Sarajevsko primirje početkom 1992. donijelo je zatišje, ali se rat prenio u susjednu Bosnu i Hercegovinu.

Ondje su jugoslavenska armija i srpski teroristi željeli izbiti na Neretvu čime bi jug Hrvatske ostao potpuno odsječen. U takvim okolnostima u travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo Južnog bojišta, s generalom Jankom Bobetkom na čelu, koji je odmah učvrstio obranu i poveo dvije usporedne napadne operacije. Operacijom „Čagalj“ usmjerenom prema Mostaru, neprijatelj je odbačen od doline Neretve, a operacijom „Tigar“ deblokiran je grad Dubrovnik. Ipak, nevolje njegovih stanovnika prestale su tek u listopadu 1992. poslije oslobađanja Cavtata i Konavala. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari