Pratite nas

U potrazi za Istinom

Mudar potez Predsjednice – Odlazak neprijatelja u Jasenovac je prilika za ponavljanje protuhrvatskih laži

Objavljeno

na

Posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Jasenovcu mudar je politički potez. I to iz više razloga. Prije svega zato što je išla sama, bez svite i raznih prirepaka u osobama poput Slavka Goldsteina i bradatih prota i protojereja koji pjevaju četničke pjesme.

Hrvatska predsjednica posjetila je Jasenovac, koji je od svoga sramnog nastanka mjesto koje izaziva prijepore. Nastao je u vrijeme rata i uz „pomoć“ nacističko-fašističkih tutora, ondašnjih „gospodara svijeta“, kako bi rekao Tomislav Ladan. Logor je trajao skoro četiri godine pod vlašću NDH. Tada prelazi u ruke „osloboditelja“ u DFJ, koji se 1946. preimenovao u FNRJ. Kakav je logor bio od 1941. do travnja 1945. uglavnom se zna. Bio je i radni i sramni. Nazivaju ga i koncentracijski. U njega su dovođeni ljudi koji su se suprotstavljali tadašnjoj hrvatskoj vlasti i ideološki i vojno. Logor u Jasenovcu je primjer kako svaki rat ima svoje logore i kako se u ratu u logorima ne svira samo Mala Floramye, i zato je rat zlo.

Ovaj jasenovački logor ima i druge posljedice. On je – što je činjenica – nastavio raditi i nakon 1945., i to punih osam godina, do 1953. U njemu su se nastavila zlodjela za koja nikada nitko nije odgovarao. I zato u njega nikada nije ulazio krvolok Josip Broz. No, ovaj logor nam i danas donosi velike probleme u normalnome životu. U želji da se ušićari što više novca od njemačkih reparacija, Josip Broz i Edvard Kardelj su Hrvatima učinili „medvjeđu uslugu“. Jednostavno su multiplicirali žrtve u Drugome svjetskom ratu, i to tako da su nepravedno i lažno te žrtve pripisali Hrvatima. Zato smo i imali, a na žalost i danas imamo lažne brojke o stradalima u Jasenovcu. Zato i danas tamo neka izvjesna Maja Sever u emisiji HRT-a pod „simboličnim“ nazivom Hrvatska uživo svakodnevno lažima pokapa Hrvatsku i Hrvate iznoseći lažne podatke, još uvijek danas govoreći da je u jasenovačkom logoru ubijeno pola milijuna ljudi! 5000.000 ljudi! Ma, ljudi, je li to moguće? U Hrvatskoj, crvenoj Hrvatskoj, sve je moguće.

[ad id=”68099″]

Vratimo se Brozu, Kardelju, reparacijama, lažima… Slovenci su u mnogome »pomogli« Srbijancima da prikvače Hrvatskoj i Hrvatima lažnu stigmu genocidnosti tijekom Drugoga svjetskog rata, koja se, na žalost, u svjetskim političkim i povijesnim krugovima zadržala sve do danas. U vrijeme sloma Hitlerove nacističke Njemačke Tito je užurbano tražio načine kako privoliti ondašnja svjetska središta moći u Londonu, Parizu, Moskvi i Washingtonu da se odreknu četnika Draže Mihailovića i priklone se njegovim partizanima u šumi. U tom cilju bilo mu je jako važno podastrijeti svijetu velike i brojne žrtve. Kako se nisu najbolje »iskazali« njegov najbliži suradnik Crnogorac Milovan Đilas, pomoćnik načelnika Generalštaba JNA general-lajtnant Velimir Terzić i drugi, početkom 1947. tadašnji direktor Statističkoga ureda Jugoslavije Slovenac Dolfe Vogelnik (Beč, 8. VI. 1909. – Ljubljana, 22. III. 1987.) angažirao je studenta matematike Srbina Vladu Vučkovića da za »druga Kardelja« u samo dva tjedna »izračuna« ukupne ratne žrtve na prostoru novoustrojene jugoslavenske države. Kardelju su ovi podatci tako žurno trebali kako bi izmanipulirao sudionike na poslijeratnoj Mirovnoj konferenciji u Parizu od 29. VII. do 15. X. 1946. Mladcu Vučkoviću su naredili da brojke žrtava uveća, odnosno su mu rekli da »broj treba biti povelik, ali naučno-statistički utemeljen«, pa je on izišao pred Vogelnika s ukupnim demografskim gubitkom na prostoru cijele Jugoslavije (stvarne žrtve, mogući demografski gubitci, tj. očekivani prirast stanovništva, kao i sve one koji su morali pobjeći izvan Titine države) od milijun i sedamsto tisuća.

vogelnikDolfe Vogelnik

Drugi Titin suradnik Slovenac Edvard Kardelj je, svjesno ili nesvjesno, taj Vučkovićev proizvoljni broj mogućih demografskih gubitaka i žrtava jednostavno pretvorio u »žrtve«. Povjesničar Pero Simić smatra da je službenom Beogradu na kraju bilo jasno da im takav lažan broj može puno koristiti kod dodjele razne pomoći iz inozemstva, pa ga više nisu mijenjali. I što je najgore, na kraju je taj broj od milijun i 700 tisuća lažnih žrtava »po potrebi« pripisivan Hrvatima. Tako »zaslugom« Slovenaca Dolfea Vogelnika i Edvarda Kardelja u svijetu se i dandanas širi laž i do 1,7 milijuna ubijenih Srba u Jasenovcu…!Tomu treba dodati i podatak da je FNRJ 17. prosinca 1952. prekinula diplomatske odnose sa Svetom Stolicom i time je Crkva u Hrvata bila prepuštena na milost i nemilost jugoslavenskih vlasti.

Sve sam ove podatke i činjenice još jednom podastro javnosti kako bi ipak nešto zapamtili. Makar te i takve osnovne činjenice. Naime, svaki svibanj je mjesec razdora između hrvatske Hrvatske i nehrvatske Hrvatske. Ona prva Hrvatska hodočasti Jasenovac i iz njega širi opasne i lažne poruke, i to svake godine. Umjesto da se „sluša“ i čita dokumentacije iz toga sramnog logora o broju poginulih i umrlih, ti crveni protunarodni jugo-hodočasnici svake godine dodaju žrtve. Upravo onako kako se dodaju i u samome Spomen-području Jasenovcu. Ta nepostojeća lažna brojka već je prešla 85.000 žrtava što je ludost. Prije nekoliko godina bio sam u Jasenovcu, radnoga dana, u dogovorenom posjetu u Javnoj ustnovi spomen-područja Jasenovac i tom smo prilikom – p. Vladimir Horvat, Tomislav Nürnberger, ing., Ivan Marohnić, ing. i ja – posjetili Memorijalni muzej spomen-područja Jasenovac. Razgovarali smo sa Srbinom Đorđem Mihovilovićem, kustosom Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac i opravdano mu prigovorili zašto ne skine sa popisa desetine tisuća imena i prezimena ljudi koji nisu nikada niti bili blizu Jasenovca, a kamoli da su „jasenovačke žrtve“. Mihovilović, koji svaki dan na posao dolazi preko Save iz susjedne Gradine u BiH, nam je rekao da je to istina, ali da nije njihov posao da to čine. Njihov posao je da pripisuju žrtve ako im ih tko pošalje, a na nama je da dokažemo da su lažne! No, kada smo rekli da imamo podatke i to dokumentirane za brojne žrtve, on je opet rekao da to zna, ali da oni to sporo rade i da nisu ograničeni vremenom. I tu završava cijela priča.

Lažni popis ostaje, lažne žrtve su sredstvo za pacificiranje Hrvata i Hrvatske, pa zato predsjednica Kolinda Grabar Kitarović očito i nije htjela ići s lažnom svitom na novo olajavanje sviju nas. Jer, priznali mi to ili ne, odlazak na komemoraciju u travnju u Jasenovac je ništa drugo do li dobra prilika Velikosrbima, predstavnicima SPC-a, koji nelegalno djeluje na rušenju ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, da zajedno s izdajnicima u hrvatskim redovima ponavljaju laži o izmišljenim srpskim žrtvama. A da je to tako, evo još jednoga primjera. Ovih se dana Vesna Pusić, britanski čovjek i potomkinja četnika, orjunaša i jugoslavena, bez da je makar upitala hrvatsku predsjednicu kao sukreatoricu vanjske politike, priklonila rasističkom potezu Velike Britanije i na mala vrata uvela embargo Europske unije na uvoz proizvoda iz Izraela ako su proizvedena u „palestinskim područjima“. To je još jedan dokaz da se crvena vlast vraća politici zločinca Josipa Broza koji je 35 godina protežirao Arape a sotonizirao Državu Izrael. To znači da, kada predstavnici ove naše nenarodne vlasti hitaju u Jasenovac i lažne suze liju za ubijenim i zatvorenim Židovima tijekom Drugoga svjetskog rata u Jasenovcu, oni tako i ne misle. Njima su židovske žrtve i židovska nesreća samo lažno sredstvo za rušenje hrvatske države i pacificiranje svih slobodnomislećih Hrvata.

Sve dotle dok se otvoreno laže i licitira s jasneovačkim žrtvama od strane onih koji dolaze u Jasenovac, sama komemoracija više nema smisla, jer ona dijeli umjesto da ujedinjuje u borbi protiv zla za sva vremena. Evo kako se i dalje laže: »Procjenjuje se da je u jasenovačkom koncentracijskom logoru poginulo oko 700.000 ljudi. Od te brojke oko 500.000 osoba činili su Srbi, bilo je 40.000 Roma, 33.000 Židova i drugih. Među žrtvama je bilo 20.000 djece.« (Elvira M. Jukić, Ivana Nikolić, dopisnice turskoga The Journal of the Turkish Weeklyja iz BiH); i »Donja Gradina bila je najveće stratište u sustavu od 80 zatvorskih logora u jasenovačkom kompleksu, u kojemu je ubijeno 500.000 Srba, kao i 80.000 Roma, 32.000 Židova i nekoliko desetaka tisuća antifašista raznih nacionalnosti.« (Interserbia News, urednički komentar). Sve je to na tragu laži novinara HRT-a, Nove TV, RTL-a, Milorada Pupovca, Slavka Goldsteina, Novoga lista, Pupovčevih Novosti i njima sličnih protuhrvatskih tvornica laži.

I zato je iz svih ovih razloga trebalo zabraniti dolazak ovih dana u Hrvatsku brojne svite iz Srpske pravoslavne crkve koji svojim dolaskom u Jasenovac nastavljaju tamo gdje su Slobodan Milošević, Mile Martić i JNA stali nakon poraza 1995. godine. Tu prije svega mislim na ratobornog patrijarha SPC-a Irineja, crnogorskoga Amfilohija, pjevača četničkih pjesama Porfirija, hercegovačkog Atanasija i Grigorija, kosovskoga Teodosija, te Dositeja, Fotija, Jovana, Gerasima… Većina njih je godinama širila laži o Hrvatskoj i Hrvatima tijekom Drugoga svjetskog rata, a također i tijekom srpskocrnogorske agresije na Hrvatsku i BiH tijekom Domovinskoga rata.

Marijan Majstorović / Hrvatski Fokus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Velikosrpski mitomani ne posustaju

Objavljeno

na

Objavio

U isto doba dok se istraživačima logora Jasenovac u Hrvatskoj želi onemogućiti rad i začepiti usta otrcanim i neutemeljenim optužbama za ‘revizionizam’, ‘fašizam’, ‘negacionizam’ i ‘ustašoidno buncanje’ (nismo sigurni možemo li uskoro očekivati i nekoga novog Kangrgu da za ‘revizioniste’ predloži ‘željeznu štangu’ ili nekoga novog Babića da im presudi sa ‘zemljicom čarnom’ i ‘travom zelenom’), velikosrpska beogradska čaršija ponovno agresivno vitla jasenovačkim bičem.

Sredstvo za discipliniranje ‘neposlušnih Hrvata’

Poznato je da je u vrijeme Jugoslavije jasenovački bič predstavljao najsnažnije sredstvo discipliniranja ‘neposlušnih Hrvata’. Monstruoznim i podlim, upravo velikosrpskim preuveličavanjem broja žrtava jasenovačkoga logora htjelo se Hrvate prikazati kao genocidan narod koji ne zaslužuje vlastitu državu. Jasenovac je, prema riječima jugoslavenskoga generala Jefte Šašića, predstavljao ‘kohezivno tkivo Jugoslavije’. U legitimiranju jasenovačkoga mita sa suludim milijunskim brojkama žrtava u tom je razdoblju velikosrpskim krugovima svestrano asistirala bulumenta tzv. hrvatskih komunista.

Isti oni historiografski krugovi koji su u vrijeme Jugoslavije legitimirali suludu milijunsku brojku žrtava, nakon hrvatskoga osamostaljenja snizili su ju desetak puta, a poimenični popis žrtava objavljen je na stranici institucije JUSP Jasenovac. Gotovo svakoga tjedna, doduše, otkrije se neka lažna žrtva na tom popisu (u otkrivanju prednjače upravo autori Hrvatskog tjednika), no to ‘znanstvenike’ iz spomenute institucije mnogo ne zamara: ako se otkrije deset lažnih žrtava (primjerice, dvostruka imena ili jasenovačke žrtve koje su umrle prirodnom smrću 20 godina nakon rata) oni pronađu i dopišu deset novih ‘žrtava’. Takav znanstveni terorizam moguć je vjerojatno jedino u Hrvatskoj; u svakoj bi drugoj državi krivotvoritelji ostali bez posla i bili izvrgnuti javnoj etičkoj osudi. No u državi Hrvatskoj, u kojoj je stvorena akademsko, društveno-političko i medijsko ozračje da treba skratiti za glavu one koji se zalažu za punu povijesnu istinu, moguće je baš sve.

Posebno se udara na bl. Alojzija Stepinca

A još su fantazmagoričniji scenariji mogući u Republici Srbiji. Ondje se, naime, čini sve da se i dalje legitimira i perpetuira brojka od najmanje 800.000 jasenovačkih žrtava i da se ta slika što snažnije pošalje u svijet. Srpski redatelj Emir Kusturica najavljuje snimanje filma o Jasenovcu, a drugi redatelj, književnik i ratni ‘komandant’ tzv. Belih orlova, jasenovački hiper-mitoman Dragoslav Bokan najavljuje izradu mrežne stranice kako bi se svijet upoznao sa „svirepim zločinima ustaških đelata“. Koliko je Bokan ozbiljan u svojim namjerama, svjedoči i njegovo ‘otkriće’ da je Ante Pavelić u vrijeme emigracije u Italiji ‘studirao’ turski genocid nad Armencima kao model-predložak kako riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj. Nema toga što ne će izmisliti patološki um velikosrpskoga luđaka ne bi li potkrijepio svoje mitomanske narative.

U okviru velikosrpske jasenovačke mitomanije posebno se udara na bl. Alojzija Stepinca. U razgovoru za ‘Večernji list’ židovska povjesničarka dr. sc. Ester Gitman, autorica knjige Kad hrabrost prevlada, svojedobno je za Stepinca izjavila kako je on za nju ‘model, uzor humanosti i ljubavi prema čovjeku bez obzira na to kojoj vjeri ili rasi pripada. Njegove su misli i ideje bile pozitivne i uvjerena sam da će i nakon moje knjige mnogi spoznati koliko je Stepinac dobroga učinio za židovski i hrvatski narod’. A spašavao je Stepinac i Srbe, što mnogo ne zanima velikosrpske mitomane koji ga žele prikazati kao jednoga od arhitekata genocida u NDH.

Hiperrealističnim opisima želi se izazvati užas kod čitateljstva

Prije nekoliko dana beogradske Večernje novosti u okviru protustepinčevske kampanje (Srbi se, usput govoreći, hvale kako su lobiranjem u Vatikanu zaustavili Stepinčevu kanonizaciju!) objavili su pamflet kojim se pokušava dokazati kako je Stepinac znao za ustaške zločine u Jasenovcu (pa ih je onda valjda, to je skrivena poruka teksta, i podupirao). Tekst kao i svi slični u Srbiji igra na emocije te slikovitim i hiperrealističnim opisima želi izazvati užas kod čitateljstva.

U tekstu tako čitamo (tekst radi literarne uvjerljivosti donosimo u originalu): ‘Ustaške okrutnosti ne sastoje se samo u ubistvima. Starci, žene i deca redovno su prvo strašno zlostavljani, pa tek onda ubijani. Ovi nevini Srbi prikivani su na panjeve, plamen vatre je lizao njihova gola prsa, njihova je koža zguljivana, otvorene rane peskom i solju posipane, oči kopane, uši, nosevi i jezici odsecani. Deca su bacana u vatru, kipuću vodu i krečane… I još mnogo užasnih zločina je učinjeno o kojima kulturno čovečanstvo uopšte ne može da ima predstavu.’

Ovakvi hiperrealni literarni opisi u kontekstu govora o Stepincu mogu izazvati jedino gađenje prema njegovoj osobi. Cilj ovakvih tekstova nije povijesna istina i izražavanje dužnoga pijeteta prema žrtvama nego se radi o propagandi kojoj je cilj proizvodnja mržnje i odgoj novih srpskih naraštaja za neke nove ratove motivirane umobolnim velikosrpskim planovima i programima koji se u svakoj prilici oslanjanju na kult ‘ugroženoga Srbina’.

Velikosrbi su, za razliku od hrvatskih dudeka, jako dobro svjesni da im intra muros politika i propaganda koja bi bila ograničena na Srbiju i ‘region’ nije od velike koristi. Zato se svim silama trude da svoje mitomanske narative plasiraju u inozemstvo: prevođenjem velikosrpskih pamfleta ili financiranjem stranih autora koji će podupirati njihove teze. A ako je taj strani autor još Židov, gdje ćeš boljega posla! Židovsku patnju velikosrpski jasenovački mitomani vide kao dobro sredstvo da svojoj mitomaniji daju aureolu kvaziobjektivnosti.

Greif: Najmanje 800.000 ubijenih Srba u Jasenovcu – poruka koja se šalje u inozemstvo

U jasenovačkoj propagandi velikosrpski su krugovi tako stvorili simbiozu s Efraimom Zuroffom (koji, kao i Srbi, negira genocid u Srebrenici), a ovih dana, čitamo u srpskim medijima, simbioza se nastavlja i s prof. dr. sc. Gideonom Greifom, izraelskim povjesničarom koji se ranije uglavnom bavio logorom Auschwitz, a u posljednje vrijeme sve više logorom Jasenovac. Greif je pred koji dan u Srbiji predstavio knjigu ‘Jasenovac, Auschwitz Balkana’, a ranije smo ga upoznali kao organizatora izložbe pod nazivom ‘Jasenovac pravo na nezaborav’ (koja je početkom prošle godine održana u zgradi UN-a) i kao velikoga protivnika Stepinčeve kanonizacije.

U izjavama za srpske medije Greif je nedavno izjavio kako je četiri godine radio na spomenutoj knjizi i da je u Jasenovcu na najokrutniji način ubijeno ‘minimum 800.000 Srba i oko 40.000 Židova’. Nakon izjave o 800.000 ubijenih Srba u Jasenovcu (veći broj od 90.000-100.000 ukupnih žrtava u Hrvatskoj ne spominje ni prof. dr. sc. Ivo Goldstein) prestaje ozbiljna rasprava i započinje mitomanija.

Za Greifa je tako Jasenovac bio ‘imperij smrti’ u kojemu je ‘postojalo 57 različitih načina ubijanja žrtava’. ‘Siguran sam da ih u Auschwitzu nije bilo toliko. To je svjetski rekord. Nema takvog nečeg u povijesti čovječanstva’ – istaknuo je Greif za srpske medije i dodao da ne smije biti sumnje o broju žrtava i podsjetio da je istraživanje zajedničke hrvatsko-srpske komisije pokazalo da je bilo 1, 4 milijuna žrtava. Dakle 800.000 je minimum, a stvarni broj žrtava u Jasenovcu mogao bi biti 1,4 milijuna! To bi praktički značilo da su u NDH pobijeni gotovo svi Srbi. No, tko zna, možda jednom doznamo i da je pobijeno 10 milijuna Srba? Mitomanija, naime, nema granica. Kao ni velikosrpsko ludilo.

Greif je najavio i snimanje filma u suradnji s Kusturicom pa je jasno koliko će taj film biti objektivan i utemeljen u činjenicama. Za Greifa ustaše su gori i od nacista pa je tako, govoreći o razlikama između Jasenovca i Auschwitza, naveo kako su nacional-socijalisti voljeli da im žrtve ne budu pred očima, voljeli su čistu smrt, dok su ustaše uživali osjetiti patnju svojih žrtava. Neovisno o tomu što se, kako vidimo, radi o najordinarnijoj propagandi (Greifa su očito u pisanju knjige i ‘istraživanjima’ literaturom kapacitirali isključivo velikosrpski mitomani i patološki lažovi) Greifova je knjiga objavljena na engleskom jeziku, a i film će vjerojatno biti namijenjen stranome gledateljstvu. Postavlja se u tom kontekstu pitanje hoće li Hrvatska reagirati na navedene pamflete koji na međunarodnoj razini imaju cilj sotonizacije hrvatskoga naroda. Budući da dosadašnji odnos prema ovoj problematici, gdje ne samo da se na strane jezike ne prevode hrvatski autori koji delegitimiraju velikosrpske jasenovačke mitove nego im se želi i otežati rad u Hrvatskoj, i gdje se na strane jezike ne prevode svjedočenja logoraša koja mijenjanju dosadašnje slike i percepcije, jasno je što možemo očekivati od dičnih institucija Republike Hrvatske – kuriozitetne samoukidajuće države.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

SPC je odgovorna za zločine genocida i etničkog čišćenja – Sud u Parizu potvrdio je to još 1995. godine

Objavljeno

na

Objavio

Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro zbog objavljivanja tekstova u kojima ju se optužuje za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. To je prvi i jedini slučaj u Europi a vjerojatno i u svijetu da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.

Evo što o tomu piše jedan intelektualac i vjerski analitičar iz Srbije:

“Zastanimo tu nad još jednom gorkom čašom: odveli su ga u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako ‘dobro’ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati.”

(Mirko Đorđević, Kišobran patrijarha Pavla, Beograd, 2010.; str. 129.;  dostupno na: https://www.scribd.com/document/52643462/Mirko-Djordjevic-kisobran-patrijarha-Pavla; stranica posjećena 10.2.2019.)

Kako piše i Đorđević, vještaci na suđenju bili su vodeći francuski slavist Paul Garde i povjesničar (bizantolog), književnik i sveučilišni profesor dr. Ivan Đurić (podrijetlom iz Kruševca u Srbiji). Srpsku pravoslavnu crkvu branio je episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić, poznati velikosrpski fašist i ratni huškač i veliki obožavatelj Slobodana Miloševića, koji se i sam gorljivo zalagao za stvaranje “Velike Srbije”. Bio je i prvi rektor srpsko-pravoslavne “Duhovne akademije ‘Sveti Vasilije Ostroški'” u etnički očišćenoj Foči (koju su Srbi poslije okupacije nazvali “Srbinje”).

Nakon što je saslušao argumente “za” i “protiv” pariški sud donio je pravorijek, po kojemu utuženi listovi nisu krivi i nisu oklevetali SPC niti su u svojim tekstovima iznosili dezinformacije i neistine vezano za prikazivanje ratnih događaja u Bosni i Hercegovini i djelatnost srpske crkve i patrijarha Pavla.

Dakle, novinari su pisali istinu, a SPC je suodgovorna za masovna stradanja civilnog stanovništva, odnosno, za etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini.

Naravno, u Srbiji i okupiranim područjima Hrvatske i BiH, ova je odluka francuskog suda dočekana s ogorčenjem (pogotovu stoga što se Francuzi tradicionalno shvaćaju kao prijatelji Srba), uz salve uvreda i prozivki, ne samo na račun suda koji je ovaj pravorijek donio, nego i na adresu francuskih državnika, medija i građana. Kao i uvijek, velikosrpska propaganda nastojala je cijeli svijet uvjeriti kako su ustvari Srbi jedine žrtve rata i da se nad njima vrši “genocid” – i to su poput mantre ponavljali svi: od Miloševića, akademika, patrijarha Pavla i episkopa, do političara, diplomata, medija.

Podsjetimo ukratko u kojem se kontekstu sve to odigralo i što je prethodilo ovoj presudi. 

Genocid i etničko čišćenje kao sredstvo za postizanje cilja

Prema službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Foča Srba je bilo 18.315 (45,2%), no u sklopu osvajačkog rata i plana etničkog čišćenja, ovo je područje (koje se nalazi na krajnjem istoku BiH, na granici s Crnom Gorom i Srbijom) već u travnju 1992. godine izloženo brutalnim napadima “JNA” i srpskih snaga – uglavnom onih iz Srbije. Dana 7. travnja 1992. godine, srpski je agresor napao područje Foče topništvom i zauzeo ga već 16/17. istog mjeseca. Tijekom ove operacije ubijeno je (ili “nestalo”) 2.704 osobe, uglavnom muslimana, gotovo cjelokupno ne-srpsko stanovništvo je protjerano, srušene su sve džamije, a izvršeni su i brojni masakri nad muslimanskim i hrvatskim civilnim stanovništvom, uz razaranje, palež, pljačku i silovanja. Treba napomenuti da u to vrijeme na području općine Foča, kao i u cijeloj istočnoj Bosni nije bilo nikakvih obrambenih oružanih formacija, tako da se radilo o čistoj agresiji na nezaštićeno stanovništvo.

Sportska hala “Partizan” pretvorena je u zatvor iz kojega se svake noći odvodilo žene i djevojčice u privatne kuće ili hotele i tamo su sustavno, mjesecima silovane. Nakon tih događaja u Foči, međunarodna zajednica shvaća da su i silovanja jedno od sredstava etničkog čišćenja. Žrtve su mučene, izgladnjivane, trpjele su fizičko nasilje i psihičko zlostavljanje i živjele u krajnje nehigijenskim, neljudskim uvjetima.

I ovdje se povijest ponovila.

Ne zaboravimo da su u Foči i cijelom Podrinju i tijekom Drugoga svjetskog rata četnici provodili planska i masovna klanja muslimana i Hrvata, pogotovu na području Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, Čajniče, Kalinovika s ciljem njihovog trajnog uklanjanja s ovih prostora. Prema najnovijim (još uvijek ne i cjelovitim) podacima, četnici su tijekom Drugoga svjetskog rata u BiH u operacijama etničkog čišćenja ubili preko 45.000 muslimana i Hrvata – ne štedeći niti žene, djecu i starce – srušili su na stotine katoličkih crkava i džamija, razorili, spalili i opljačkali preko 300 sela i manjih gradova, izvršili na tisuće silovanja i provodili nesmiljeni teror (mučenja i masovne egzekucije).

Pedeset godina poslije događa se nešto slično. Civili opet stradavaju od istog agresora i u istim područjima.

Nakon niza neuspjelih pokušaja zaustavljanja rata, Kontakt skupina (koju su činili predstavnici Britanije, Rusije, Njemačke, SAD-a i Francuske), početkom ljeta 1994. godine predložila je trima stranama u BiH mirovni sporazum kojim bi se izvršila teritorijalna podjela unutar BiH, tako da Srbima pripadne 49% područja, a muslimanima i Hrvatima preostalih 51%.

Plan su prihvatili Hrvati i muslimani – Bošnjaci, ali ne i Srbi.

Budući da je tada srpski agresor kontrolirao preko 70% područja ove države, taj je prijedlog glatko odbijen na zasjedanju “Narodne Skupštine” tzv. Republike Srpske 4. srpnja iste godine. Prihvaćanju ovog mirovnog rješenja i zaustavljanju rata, naročito se oštro protivila Srpska pravoslavna crkva. Na spomenutom zasjedanju Karadžićevog “parlamenta”, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, vrlo je oštro istupio, govoreći kako je to “desetkovanje srpskog naroda” i “presuda na vješanje”.

Dana 5. srpnja 1994. godine (dan nakon što je prijedlog Kontakt skupine odbila “Narodna Skupština” tzv. Republike Srpske), Episkopska konferencija SPC uputila je svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” i uz opetovane tvrdnje kako srpski narod ima legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku”.

Episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić (isti onaj koji je branio SPC na sudu u Parizu) u kolovozu izjavljuje da taj i slični planovi nikad neće biti prihvaćeni ni po cijenu “bombardovanja”.

SPC i patrijarh agitiraju protiv mira i prestanka rata

 Kako bi se stvar utvrdila i ne bi bilo iznenađenja, uskoro (u kolovozu 1994. godine), slijedi turneja patrijarha Pavla po “Republici Srpskoj” i oštro agitiranje protiv prihvaćanja plana Kontakt skupine i svakog drugog sličnog sporazuma. Naime, Srpska pravoslavna crkva je tada još uvijek zastupala čvrstu poziciju stvaranja “Velike Srbije” u koju bi ušla cijela BiH i tadašnji okupirani prostor Republike Hrvatske i svako odstupanje od tog cilja za nju je bila “izdaja nacionalnih interesa”.

Krstareći po etnički očišćenim područjima BiH, patrijarh Pavle drži “opela”, “parastose” i liturgije “srpskim žrtvama” i u svojim “besedama” iznova podsjeća na “genocid nad Srbima”, a u Foči (koja je u međuvremenu preimenovana u “Srbinje”) otvara “Duhovnu akademiju ‘Vasilije Ostroški'” u kojoj će SPC odgajati mlade bogoslove i pripremati ih za svećenički poziv. Patrijarh ne vidi rijeke krvi koje teku oko njega i ne sablažnjava se nad masovnim klanjima i zlom što su ga počinili i čine njegovi sunarodnjaci, niti progovara o tomu. Za njega taj dio bosansko-hercegovačke stvarnosti ne postoji.

Turneja kulminira posjetom Palama 14. kolovoza, gdje patrijarh blagosilja Radovana Karadžića i Ratka Mladića, lomi s njima pogaču i drži liturgiju. Prvak srpske crkve zaklinje ih da održe “jedinstvo sa Srbijom” i izglade političke nesporazume s Beogradom, te da ne prihvaćaju nikakve mirovne prijedloge, pa ni najnoviji, a naročito apelira na to da se “među braćom s jedne i druge strane Drine ne mogu postavljati granice”.

Mirovni plan Kontakt skupine odbijen dva tjedna poslije i na referendumu u “Republici Srpskoj” (28. kolovoza 1994. godine) s 96,66% glasova “protiv”.

Tužba sudu, gubitak parnice i nastavak puta u bespuće

Sve skupa, a pogotovu ono što čine patrijarh i njegova SPC,  izaziva zgražanje u zapadnoj Europi – budući da su činjenice o tomu što se dogodilo u Foči dvije godine prije već bile dobro poznate – a mnogi listovi (pogotovu u Francuskoj) objavljuju tekstove u kojima se i srpska crkva proziva odgovornom za zločine genocida i etničkog čišćenja. U mnogim se tekstovima kao krivca navodi i poimence patrijarha Pavla.

Kako je već rečeno, SPC je podnijela tužbu i sud izgubila – ali iz toga nije naučila ništa, jer tvrdoglavo nastavlja istim putem ekstremizma, mržnje i isključivosti.

Danas nigdje na Internet mreži i u medijima nema podataka o ovoj crnoj mrlji na obrazu SPC. Velikosrpska klika vodi brigu o tomu da se sve ono što bi moglo smetati imidžu Srbije i Srba ukloni, a prošlost uskladi s njihovim bolesnim tvrdnjama o “pravednom ratu za opstanak srpstva i pravoslavlja”. Srpska pravoslavna crkva ostaje bastion velikosrpske naci-fašističke ideologije, jednako kao i Šešeljeva SRS i Vučićeva vlast.

I aktualni čelnik SPC patrijarh Irinej gazi stazama svoga prethodnika Pavla. Druguje s ratnim zločincem, četničkim vojvodom, fašistom i rasistom Vojislavom Šešeljem i javno se izjašnjava kao pristaša “Velike Srbije”, vrijeđa i optužuje susjede i pri tomu se bez ikakvih skrupula služi otrovnim lažima.

U Parohijskom domu u sklopu Hrama svetog Save, 2011. godine, Šešeljeva Srpska radikalna stranka i SPC skupa su upriličili promociju knjige “Ispovest haškog sužnja”, monstruma Milana Lukića koji je odgovoran za najmanje 140 ubijenih muslimana – Bošnjaka, među ostalim i za 119 spaljenih civila (žena, djece, muškaraca i staraca na dvije lokacije u Višegradu). Mada je i u samome Beogradu bilo zahtjeva da se SPC ogradi od ovog čina, ona to nikad nije učinila. Knjiga se i danas reklamira po tiskovinama i na Internetu, pa i na YOUTUBE-u (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6IoxLwYiZdw).

Pod patronatom SPC slave se najveći zločinci kao nacionalni junaci, a neke od njih srpska crkva stavlja i u ikonostase manastira, među “Hristove vojnike” (primjerice, četničkog koljača i vođu iz Drugoga svjetskog rata, Dražu Mihailovića; vidi: https://kamenjar.com/evo-zasto-srpska-pravoslavna-crkva-nije-krscanska-crkva/)

I iz te i takve “sestrinske crkve” koja slavi zločince i koljače, koja u svojim redovima ima svece – fašiste i koljače, kojoj je uzor moralna nakaza, fašist, antisemit i  duhovni otac Dimitrija Ljotića, Nikolaj Velimirović, danas nam ponovno stižu otrovne strelice mržnje. Nas Hrvate se krivi za rat i prigovara nam se što ga naša Katolička crkva nije spriječila!? Oni koji su uzrokovali to zlo (preko 120.000 ubijenih, stotine tisuća invalida i traumatiziranih, deseci tisuća silovanih žena i djevojčica, milijuni protjeranih i raseljenih uz čitava područja koja su etnički očistili i srušena sela i gradove), prozivaju žrtvu agresije kao krivca!?

Ima li kraja toj bolesnoj velikosrpskoj perfidiji i gdje su granice njihove pokvarenosti!? I danas imaju iste ciljeve kao i prije 25-30 godina, ne odriču ih se i nastojat će ih ostvariti u budućnosti. To nam sami pokazuju svojim djelima. U Beogradu još uvijek stoluje “Vlada ‘Republike Srpske Krajine’ u egzilu”, čiji “ministri” i oni koji se okupljaju oko njih prednjače u ekstremizmu i fašizmu zagovarajući ponovno “oslobađanje Krajine” koja je (po njima) samo “privremeno okupirano područje”!? U njihovim medijima, govorima političara, crkvenih ljudi, intelektualaca, u izjavama običnih građana, “Krajina” se upravo tako shvaća – o njoj se govori i piše bez ikakvih ograda i navodnika, kao da je riječ o državi koju je netko oteo Srbima!

Patrijarh Irinej ne može preko usta prevaliti riječi “Hrvatska” i “Hrvati”, a glumi “hrišćanina”. Za njega i slične “hrišćane” mi kao narod ne postojimo, Hrvatska ne postoji, postoje samo “srpske pokrajine” (Dalmacija, Lika, Slavonija, Banija, Kordun).

Kontinuitet velikosrpske politike genocida i etničkog čišćenja na djelu je od početka XX stoljeća i njihove “Četničke akcije” u Makedoniji, zaključno s onim što se događalo 90-ih godina prošlog stoljeća i u svemu tomu jednu od glavnih uloga igra SPC!

Na drugoj strani, njezini predstavnici u “Mješovitoj komisiji” danas raspravljaju o kanonizaciji našega blaženika Alojzija Stepinca, a nisu u stanju barem prikriti mržnju koju osjećaju prema Hrvatskoj, hrvatskome narodu i njegovoj Crkvi!?

Mi Hrvati moramo shvatiti i prihvatiti neke činjenice kako nam se ne bi uvijek iznova ponavljale povijesne epizode nalik na one iz Drugoga svjetskog rata i 90-ih godina prošlog stoljeća.

Što se tiče Srpske pravoslavne crkve, ona će po svemu sudeći još dugo ostati na tragu velikosrpske ideologije i vjerno služiti svakom režimu koji bude pokušao ostvariti “Veliku Srbiju”. Sve dok njome vladaju nikolajevci i justinovci  – dvije podjednako radikalne struje utemeljene na “svetosavlju”, nade za ozdravljenje i njezin povratak temeljima kršćanskog nauka nema.

“Svetosavlje” kao trajni kamen smutnje i nesporazuma

Radikalna klero-nacionalistička ideologija nazvana “svetosavlje” (nastala 30-ih godina prošlog stoljeća u krilu srpskog fašizma – s Nikolajem Velimirovićem i Dimitrijem Ljotićem kao vodećim ideolozima), glavni je duhovni pokretač svih zala koja se rađaju i izviru iz današnje Srpske pravoslavne crkve – to se mora reći otvoreno i bez kolebanja zato što je istina, a ne stoga što bi bilo tko želio omalovažiti ili vrijeđati ovu instituciju ili ne daj Bože srpski pravoslavni narod.

Srbijanski politolog Damjan Pavlica dobro detektira u čemu je srž nesporazuma između SPC i pravoslavlja, pa i kršćanstva u cjelini. Problem je u tomu što je srpska crkva svojim “bogom” proglasila Rastka Nemanjića – svetog Savu (ne bez razloga, taj “srpski bog” potječe upravo iz dinastije Nemanjića koju je Balkan upamtio po barbarskim osvajanjima susjednih zemalja u razdoblju od 12. do 14. stoljeća i krvavim progonima Bogumila – u kojima su sudjelovali i članovi dinastije, uključujući i samoga Rastka) i stvaranjem svoje posebne nacionalno-vjerske ideologije – “svetosavlja” sebe praktično izopćila iz kršćanskog kruga. (Vidi: https://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/)

Blizak u svojim razmišljanjima Pavlici je i profesor Mirko Đorđević koji upravo u “svetosavlju” vidi glavni kamen smutnje u odnosima s drugim religijama koje smatra vrlo štetnim i za samu SPC i Srbiju.

Za Srbe-svetosavce sveti Sava je entelehija (grčki: entelekhija), odnosno, savršenstvo (samoostvareni oblik bića, organizam koji postoji sam po sebi), dakle, ravan Bogu. Nadalje, oni jedinu svrhu svoje vjere vide u jedinstvu crkve (religije), naroda i države (režima). Njihov “organski nacionalizam” (ili “nacionalizam svetog Save”) kao oblik etničkog nacionalizma prema kojemu srpska država svoj legitimitet izvodi iz prirodnog (organskog) produžetka zajedničke rase, u svojoj je srži čista rasistička teorija sasvim bliska Hitlerovom nacizmu – i to je jako dobro zapazio sam Nikolaj Velimirović (danas najveći duhovni autoritet SPC – kojega sa dva zapovjedna svetkovna dana u crkvenom kalendaru stavljaju čak ispred svetoga Save i njegovog oca Nemanje, rodonačelnika “svetorodne loze” Nemanjića i prvog srpskog sveca), podsjećajući da je sveti Sava 600 godina prije “velikog vođe nemačkog naroda” Srbima “utro” isti taj put (“nad-rase” i “izabranog naroda”) kojim moraju ići.

Etnofiletizam – hereza za koju je SPC čvrsto opredijeljena

SPC njeguje etnofiletizam (stavlja nacionalni interes iznad jedinstva vjere) koji je Carigradski sabor odbacio još 1872. godine kao herezu (krivovjerje), obvezujući sve pravoslavne crkve na poštivanje ove odluke  i ne pada joj napamet bilo što mijenjati u svojim shvaćanjima, pogledima na svijet ili učenju. Nema nikakvoga povratka na izvorne temelje kršćanstva.

Ona se i danas grozi ekumenizma kao “najvećeg zla” (koje “rastače srpsko biće i smrtni je neprijatelj srpstva i pravoslavlja”), ima isti negativan stav prema “Latinima” i “latinštini” (odnosno prema svim narodima zapadno od Drine i sjeverno od Dunava koji spadaju u zapadno-kršćanski katolički civilizacijski krug), jednako se protivi Europi i njezinim pozitivnim vrijednostima (slobode, demokracije i pluralizma) kao i prije 200 ili 300 godina; jednom riječju, živi u dalekoj mitskoj prošlosti zatvorena u svoj nacionalni okvir, okovana dogmama i bez dodira s realnošću i stvarnim životom.

Nema sumnje da u srpskom narodu (pa i u samoj SPC) ima zdravog tkiva, pravih kršćanskih vjernika, moralnih i čestitih ljudi koji znaju razlučiti vjeru od ideologije i politiku od religije, ali oni se ne čuju, niti o bilo čemu odlučuju.  Oni su po svemu svedeni na marginalce na koje se baca “anatema” ako samo zinu i kažu nešto što je izvan okvira svetosavske ideologije. Sveti arhijerejski sabor, Sveti arhijerejski sinod, patrijarh, episkopi i golema većina svećenstva i dalje čvrsto koračaju stazom Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića.

I dok je tako, mi i oni bit ćemo dva svijeta koja se ne mogu razumjeti.

Jer, tu nije riječ o običnom. nego o suštinskom nesporazumu – između onih koji prihvaćaju univerzalna načela kršćanske vjere i drugih čija je namjera kršćanska načela podrediti svojoj naciji i njezinim interesima.

Ako vjera služi kao oruđe u ostvarivanju nacionalnih i državnih ciljeva ( i to metodama rata, genocida i etničkog čišćenja kao u ovom slučaju), ona može biti sve drugo ali nikako kršćanska.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari