Pratite nas

U potrazi za Istinom

Mudar potez Predsjednice – Odlazak neprijatelja u Jasenovac je prilika za ponavljanje protuhrvatskih laži

Objavljeno

na

Posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Jasenovcu mudar je politički potez. I to iz više razloga. Prije svega zato što je išla sama, bez svite i raznih prirepaka u osobama poput Slavka Goldsteina i bradatih prota i protojereja koji pjevaju četničke pjesme.

Hrvatska predsjednica posjetila je Jasenovac, koji je od svoga sramnog nastanka mjesto koje izaziva prijepore. Nastao je u vrijeme rata i uz „pomoć“ nacističko-fašističkih tutora, ondašnjih „gospodara svijeta“, kako bi rekao Tomislav Ladan. Logor je trajao skoro četiri godine pod vlašću NDH. Tada prelazi u ruke „osloboditelja“ u DFJ, koji se 1946. preimenovao u FNRJ. Kakav je logor bio od 1941. do travnja 1945. uglavnom se zna. Bio je i radni i sramni. Nazivaju ga i koncentracijski. U njega su dovođeni ljudi koji su se suprotstavljali tadašnjoj hrvatskoj vlasti i ideološki i vojno. Logor u Jasenovcu je primjer kako svaki rat ima svoje logore i kako se u ratu u logorima ne svira samo Mala Floramye, i zato je rat zlo.

Ovaj jasenovački logor ima i druge posljedice. On je – što je činjenica – nastavio raditi i nakon 1945., i to punih osam godina, do 1953. U njemu su se nastavila zlodjela za koja nikada nitko nije odgovarao. I zato u njega nikada nije ulazio krvolok Josip Broz. No, ovaj logor nam i danas donosi velike probleme u normalnome životu. U želji da se ušićari što više novca od njemačkih reparacija, Josip Broz i Edvard Kardelj su Hrvatima učinili „medvjeđu uslugu“. Jednostavno su multiplicirali žrtve u Drugome svjetskom ratu, i to tako da su nepravedno i lažno te žrtve pripisali Hrvatima. Zato smo i imali, a na žalost i danas imamo lažne brojke o stradalima u Jasenovcu. Zato i danas tamo neka izvjesna Maja Sever u emisiji HRT-a pod „simboličnim“ nazivom Hrvatska uživo svakodnevno lažima pokapa Hrvatsku i Hrvate iznoseći lažne podatke, još uvijek danas govoreći da je u jasenovačkom logoru ubijeno pola milijuna ljudi! 5000.000 ljudi! Ma, ljudi, je li to moguće? U Hrvatskoj, crvenoj Hrvatskoj, sve je moguće.

[ad id=”68099″]

Vratimo se Brozu, Kardelju, reparacijama, lažima… Slovenci su u mnogome »pomogli« Srbijancima da prikvače Hrvatskoj i Hrvatima lažnu stigmu genocidnosti tijekom Drugoga svjetskog rata, koja se, na žalost, u svjetskim političkim i povijesnim krugovima zadržala sve do danas. U vrijeme sloma Hitlerove nacističke Njemačke Tito je užurbano tražio načine kako privoliti ondašnja svjetska središta moći u Londonu, Parizu, Moskvi i Washingtonu da se odreknu četnika Draže Mihailovića i priklone se njegovim partizanima u šumi. U tom cilju bilo mu je jako važno podastrijeti svijetu velike i brojne žrtve. Kako se nisu najbolje »iskazali« njegov najbliži suradnik Crnogorac Milovan Đilas, pomoćnik načelnika Generalštaba JNA general-lajtnant Velimir Terzić i drugi, početkom 1947. tadašnji direktor Statističkoga ureda Jugoslavije Slovenac Dolfe Vogelnik (Beč, 8. VI. 1909. – Ljubljana, 22. III. 1987.) angažirao je studenta matematike Srbina Vladu Vučkovića da za »druga Kardelja« u samo dva tjedna »izračuna« ukupne ratne žrtve na prostoru novoustrojene jugoslavenske države. Kardelju su ovi podatci tako žurno trebali kako bi izmanipulirao sudionike na poslijeratnoj Mirovnoj konferenciji u Parizu od 29. VII. do 15. X. 1946. Mladcu Vučkoviću su naredili da brojke žrtava uveća, odnosno su mu rekli da »broj treba biti povelik, ali naučno-statistički utemeljen«, pa je on izišao pred Vogelnika s ukupnim demografskim gubitkom na prostoru cijele Jugoslavije (stvarne žrtve, mogući demografski gubitci, tj. očekivani prirast stanovništva, kao i sve one koji su morali pobjeći izvan Titine države) od milijun i sedamsto tisuća.

vogelnikDolfe Vogelnik

Drugi Titin suradnik Slovenac Edvard Kardelj je, svjesno ili nesvjesno, taj Vučkovićev proizvoljni broj mogućih demografskih gubitaka i žrtava jednostavno pretvorio u »žrtve«. Povjesničar Pero Simić smatra da je službenom Beogradu na kraju bilo jasno da im takav lažan broj može puno koristiti kod dodjele razne pomoći iz inozemstva, pa ga više nisu mijenjali. I što je najgore, na kraju je taj broj od milijun i 700 tisuća lažnih žrtava »po potrebi« pripisivan Hrvatima. Tako »zaslugom« Slovenaca Dolfea Vogelnika i Edvarda Kardelja u svijetu se i dandanas širi laž i do 1,7 milijuna ubijenih Srba u Jasenovcu…!Tomu treba dodati i podatak da je FNRJ 17. prosinca 1952. prekinula diplomatske odnose sa Svetom Stolicom i time je Crkva u Hrvata bila prepuštena na milost i nemilost jugoslavenskih vlasti.

Sve sam ove podatke i činjenice još jednom podastro javnosti kako bi ipak nešto zapamtili. Makar te i takve osnovne činjenice. Naime, svaki svibanj je mjesec razdora između hrvatske Hrvatske i nehrvatske Hrvatske. Ona prva Hrvatska hodočasti Jasenovac i iz njega širi opasne i lažne poruke, i to svake godine. Umjesto da se „sluša“ i čita dokumentacije iz toga sramnog logora o broju poginulih i umrlih, ti crveni protunarodni jugo-hodočasnici svake godine dodaju žrtve. Upravo onako kako se dodaju i u samome Spomen-području Jasenovcu. Ta nepostojeća lažna brojka već je prešla 85.000 žrtava što je ludost. Prije nekoliko godina bio sam u Jasenovcu, radnoga dana, u dogovorenom posjetu u Javnoj ustnovi spomen-područja Jasenovac i tom smo prilikom – p. Vladimir Horvat, Tomislav Nürnberger, ing., Ivan Marohnić, ing. i ja – posjetili Memorijalni muzej spomen-područja Jasenovac. Razgovarali smo sa Srbinom Đorđem Mihovilovićem, kustosom Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac i opravdano mu prigovorili zašto ne skine sa popisa desetine tisuća imena i prezimena ljudi koji nisu nikada niti bili blizu Jasenovca, a kamoli da su „jasenovačke žrtve“. Mihovilović, koji svaki dan na posao dolazi preko Save iz susjedne Gradine u BiH, nam je rekao da je to istina, ali da nije njihov posao da to čine. Njihov posao je da pripisuju žrtve ako im ih tko pošalje, a na nama je da dokažemo da su lažne! No, kada smo rekli da imamo podatke i to dokumentirane za brojne žrtve, on je opet rekao da to zna, ali da oni to sporo rade i da nisu ograničeni vremenom. I tu završava cijela priča.

Lažni popis ostaje, lažne žrtve su sredstvo za pacificiranje Hrvata i Hrvatske, pa zato predsjednica Kolinda Grabar Kitarović očito i nije htjela ići s lažnom svitom na novo olajavanje sviju nas. Jer, priznali mi to ili ne, odlazak na komemoraciju u travnju u Jasenovac je ništa drugo do li dobra prilika Velikosrbima, predstavnicima SPC-a, koji nelegalno djeluje na rušenju ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, da zajedno s izdajnicima u hrvatskim redovima ponavljaju laži o izmišljenim srpskim žrtvama. A da je to tako, evo još jednoga primjera. Ovih se dana Vesna Pusić, britanski čovjek i potomkinja četnika, orjunaša i jugoslavena, bez da je makar upitala hrvatsku predsjednicu kao sukreatoricu vanjske politike, priklonila rasističkom potezu Velike Britanije i na mala vrata uvela embargo Europske unije na uvoz proizvoda iz Izraela ako su proizvedena u „palestinskim područjima“. To je još jedan dokaz da se crvena vlast vraća politici zločinca Josipa Broza koji je 35 godina protežirao Arape a sotonizirao Državu Izrael. To znači da, kada predstavnici ove naše nenarodne vlasti hitaju u Jasenovac i lažne suze liju za ubijenim i zatvorenim Židovima tijekom Drugoga svjetskog rata u Jasenovcu, oni tako i ne misle. Njima su židovske žrtve i židovska nesreća samo lažno sredstvo za rušenje hrvatske države i pacificiranje svih slobodnomislećih Hrvata.

Sve dotle dok se otvoreno laže i licitira s jasneovačkim žrtvama od strane onih koji dolaze u Jasenovac, sama komemoracija više nema smisla, jer ona dijeli umjesto da ujedinjuje u borbi protiv zla za sva vremena. Evo kako se i dalje laže: »Procjenjuje se da je u jasenovačkom koncentracijskom logoru poginulo oko 700.000 ljudi. Od te brojke oko 500.000 osoba činili su Srbi, bilo je 40.000 Roma, 33.000 Židova i drugih. Među žrtvama je bilo 20.000 djece.« (Elvira M. Jukić, Ivana Nikolić, dopisnice turskoga The Journal of the Turkish Weeklyja iz BiH); i »Donja Gradina bila je najveće stratište u sustavu od 80 zatvorskih logora u jasenovačkom kompleksu, u kojemu je ubijeno 500.000 Srba, kao i 80.000 Roma, 32.000 Židova i nekoliko desetaka tisuća antifašista raznih nacionalnosti.« (Interserbia News, urednički komentar). Sve je to na tragu laži novinara HRT-a, Nove TV, RTL-a, Milorada Pupovca, Slavka Goldsteina, Novoga lista, Pupovčevih Novosti i njima sličnih protuhrvatskih tvornica laži.

I zato je iz svih ovih razloga trebalo zabraniti dolazak ovih dana u Hrvatsku brojne svite iz Srpske pravoslavne crkve koji svojim dolaskom u Jasenovac nastavljaju tamo gdje su Slobodan Milošević, Mile Martić i JNA stali nakon poraza 1995. godine. Tu prije svega mislim na ratobornog patrijarha SPC-a Irineja, crnogorskoga Amfilohija, pjevača četničkih pjesama Porfirija, hercegovačkog Atanasija i Grigorija, kosovskoga Teodosija, te Dositeja, Fotija, Jovana, Gerasima… Većina njih je godinama širila laži o Hrvatskoj i Hrvatima tijekom Drugoga svjetskog rata, a također i tijekom srpskocrnogorske agresije na Hrvatsku i BiH tijekom Domovinskoga rata.

Marijan Majstorović / Hrvatski Fokus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Tito i Draža na Jovankinoj slamarici: Nas dva brata oba ratujemo…

Objavljeno

na

Objavio

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa. (Vidi:  https://wikileaks.org/plusd/cables/09BELGRADE839_a.html)

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame“, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća. 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Prosinačke žrtve

Objavljeno

na

Objavio

“Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.”

Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine.

Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri ‘Shwarzlose‘ 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao ‘krvavi četvrtak‘. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve.

Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, ‘borbe protiv hrvatskog nacionalizma’ koja još traje.

U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes javnosti, ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca – gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali ponosa. Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, osobno pucao iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.

Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić.

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.

Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba – sedam domobrana i četvero građana – a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.

Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao ‘europskim skandalom’ i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:

Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”. “Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje – Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije).” (Str. 211, 212.)

Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.

Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika. Na žalost, svi su bili angažirani u ORJUN-i, organizaciji jugoslavenskih nacionalista, i među njima je bilo mnogo policijskih batinaša i četnika. Ukratko, bili su eklatantan primjer tradicionalno izdajničkog ponašanja hrvatske elite.

Sam Grga Budislav Anđelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao iz područja povijesti i zemljopisa, nastavio je svoj studij u Pragu i Lavovu da bi potom u Zagrebu i Lavovu doktorirao. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, uređivao je list Hrvatska, a nešto kasnije preuzeo je i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda.

schwarzlose

schwarzlose

Nedugo prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije gdje je ostao sve do 1928. godine da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku.

Do trenutka kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju, Anđelinović se nalazio na mnogim visokopozicioniranim političkim dužnostima. Međutim, 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Tijekom 1942. i 1943. godine piše tekstove u kanadskom Srpskom glasniku te u četničkom listu Novosti, a također se sprijateljuje i s četničkim vojvodom, Momčilom Đujićem. Potonji je došao na čelo četničkog odreda u ljeto 1941. godine da bi godinu potom sudjelova u osnivanju Dinarske četničke divizije, čiji glavni zadatak je bio provođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na području ‘srpskih zemalja’, unutar crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Upravo pod njegovim vodstvom četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Anđelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: ‘U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO… Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Anđelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita sto su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija.’ To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Anđelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije.

Poznati član obitelji bio je i batinaš i vođa ORJUNE Berislav Anđelinović, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji.

Navodno se u Zborniku dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji (Split 1982.). na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao je sjedište u Splitu. U navedenom zborniku također se govori o ‘Splitskom kvartetu’: Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura. U svojoj knjizi Zločini nad Muslimanima izdanoj 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić ističu riječi Ilije Trifunovića Birčanina: ‘Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše’.

Na ovaj podatak također se je osvrnuo, te ga potvrdio, i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Protiv Vukojevića se vodila istraga zbog optužbe da je 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju u logoru Vojno u blizini Mostara. Međutim, nakon punih deset godina istrage, tijekom koje je zauvijek okaljano Vukojevićevo ime, otkrilo se ne samo da on nije počinio to zlodjelo već i da dotična Bošnjakinja – nikad nije ni postojala. Vukojević se na svoje nemilo iskustvo osvrnuo u otvorenom pismu pod nazivom Nedostojan izreći i ime moje obitelji koje je Večernji list objavio 30. prosinca 2007. godine. U njemu je istaknuo kako je čelnica HNS-a, inače unuka Danka Anđelinovića, u više navrata navela kako se protiv njega vodi postupak za silovanje, mada sud u tom trenutku već odbacio optužbe kao neosnovane. Sama Vesna Pusić nije se javno očitovala o Vukojevićevom pismu.

A što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca? Zagrebački časopis Riječ u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine, gdje on prije rečenice koju smo naveli na samom početku ovog teksta kaže, ‘Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!’.

Potomci Grge i Danka Anđelinovića to, u neku ruku, i jesu. Zoran Pusić je svojevrsni žandar, preko svoje udruge za ljudska prava i dalje uhićuje i progoni hrvatske nacionaliste i promovira ideju Jugoslavenstva. Često mu se u progonima hrvatskih nacionalista priključuje i sestra, koja je u više navrata izjavljivala da je Hrvatska ‘država stvorena na zločinu’. Za svog ujaka, Vuka Anđelinovića, Vesna Pusić tvrdi da je bio ugledan partizanski liječnik, no on je rođen 1922. pa se postavlja pitanje kad je i gdje diplomirao, obzirom da šuma nije zgodno mjesto za studij medicine. Također je sporno što je partizanima pristupio koji dan pred pad Italije….

(Arhiva)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari