Pratite nas

Kolumne

Mudre izjave izborne noći

Objavljeno

na

‘Neće pobijediti ovi što su pljačkali Hrvatsku prije nas’ i ostale mudrosti…

Ivo Josipović je jedini dostojanstveno reagirao na poraz, i održao vrhunski govor. Fred Matić, Vesna Pusić, i Zoran Milanović su bili na razini uličara.

Autor naslovne izjave je SDP-ov intelektualni gorostas Gordan Maras, a izrečena je izravno u kamere HRT-a. Svi političari bi trebali imati jednu kvalitetu, a to je da razmisle prije nego što kažu nešto glupo ili dvosmisleno. Marasu to nikako ne ide.

Dijaspora ne treba glasovati, osim one iz Srbije

fred-Aplauz zaslužuje i Fred Matić, jedini ministar koji je u fotelju došao izravno iz Ureda predsjednika, dakle po svemu sudeći kao Josipovićev kadar. Stoga ne treba čuditi da je bio na rubu samokontrole, pun gnjeva i gorčine. “Pa super. Sada kada postaje zakonita predsjednica Republike, ona ne poštuje demokratske uzuse ove zemlje. Ministri se mijenjaju na izborima, ministre smjenjuje premijer, a ne predsjednica Republike. Evo, dobila je u jednom dijelu što je tražila, što još hoće. Ma ne smijem ništa reći”, rekao je Matić. Koliko mi znamo, u demokracijama su prosvjedi za smjenu ministara još uvijek dozvoljeni, i ministri se ne smjenjuju nužno samo na izborima. I naravno da i predsjednik, i građani, smiju tražiti smjenu ministra. I Matić, naravno, smje govoriti što ga volja, njemu ide na dušu. No zanimljivije je bilo njegovo lamentiranje o tome kako je izbore odlučila dijaspora, što je vječna kuknjava SDP-a kad izgubi izbore.

”Presudit će glasači u nama susjednoj Bosni i Hercegovini i to mi je neshvatljivo. Ispada da će odlučiti upravo tih dvadesetak tisuća glasova iz BiH. To je, nažalost, tako. Ja ne bih nikada htio odlučiti izbore, primjerice, u Argentini”, izgovorio je u programu Nove TV.

Naravno da Fred ne može odlučivati na izborima u Argentini, jer nije državljanin Argentine! Ali kad bi bio, mogao bi i imao bi to pravo, ma gdje živio. Kao i u svakoj drugoj zemlji svijeta, uostalom. Previdio je dvije činjenice: prvo, izbore nije odlučila dijaspora – Kolinda bi ih dobila i bez građana BIH. Drugo i bitnije, Fred se nije nikad osvrnuo na “Laste”, glasače koji dolaze autobusima iz Srbije, koji također ne žive u RH a imaju pravo glasa: za razliku od Hercegovaca, ta “dijaspora” im nikad nije smetala, ni njihovo pravo glasa, pa ni na lokalnim izborima, gdje bi trebalo važiti pravilo da ne smiju glasati oni koji nemaju prebivalište u lokalnoj zajednici (za razliku od predsjedničkih i parlamentarnih izbora, na kojima pravo glasa imaju i trebaju imati svi građani). A upravo je tako uvedena ćirilica u Vukovar! Ako to nije licemjerno, onda ne znam što jest. Tim više što su srpska sela oko Vukovara s 80-90% glasova dala prednost Josipoviću, a velik dio tih birača je došao iz Srbije, gdje inače živi.

Vesna Pusić: To je nacionalistički ekstremizam, vraćamo se u doba Tuđmana

izbori-vesna-pusicMislav Bago i njegovi gosti Ruža Tomašić i Mirela Holy su prokomentirali Matićev govor kao neprimjeren. No, očito mnogi u SDP-ovoj vladi nisu na ponašanjem i retorikom razini funkcije. Među njima je svakako i Vesna Pusić, koja je, odajući dojam alkoholiziranosti, maltene prosiktala kako je Kolinda u kampanji “imala retoriku podjele, retoriku nacionalističkog ekstremizma, retoriku koja nas vraća u 90-te. To ovoj zemlji ne treba. Treba joj predsjednik/predsjednica koja objedinjuje zemlju. Morat će se ponašati kao predsjednica Hrvatske, a ne kao glasnogovornica HDZ-a, kao što se ponašala u kampanji”. Dodala je i kako smo s Kolindom dobili “novog Tuđmana”, što je nevjerojatno neinteligentna politička izjava jer ispada da joj je utemeljitelj ove države i njene kakve – takve demokracije mrzak. Tim više što sadašnji predsjednik u uredu ima bistu jugoslavenskog diktatora, a ne hrvatskog demokratski izabranog predsjednika. Gluposti pridodala autentični balkanski krkanluk izjavom “nadam se da ne misle da je ovo stranačka pobjeda”.

Jesmo li mi gledali istu kampanju, ne znamo. Kolindin pobjednički govor je bio sušta suprotnost onom što je ona rekla, osim ako joj “nacionalistički ekstremizam” nije napomena kako se Hrvatska u vanjskoj politici neće više okretati samo “regionu” nego raditi na čvršćim vezama prije svega s Njemačkom i zemljama EU i srednje Europe. Retoriku podjele u kampanji je imao upravo Ivo Josipović, koji je sustavno dijelio ljude na fašiste i antifašiste, “one koji mrze” i “one koji ne mrze”, sile svjetlosti i sile mraka. Da je Josipović u kampanji bio pomirljiv i jasan kao što je bio u izjavi koju je dao kad je izgubio izbore, a koja je bila svakako vrhunski sročena i na nivou predsjednika, vjerojatno bi on bio taj koji je dobio izbore! Ali ne može se stalno dijeliti narod nekakvom retorikom “antifašistima”, što je staljinistička terminologija, ne može se deklarativno reći da se treba okrenuti budućnosti i da nije važno gdje je tko bio 91. (jest, naravno, važno je) a onda inzsitirati na tome da je važno tko je fašist a tko antifašist, što nas vraća u 45.!

Ma koliko da je Vesna Pusić bila otrovna i ma koliko da je njen riječnik bio posve neprimjeren, car izborne noći, u žestokoj konkurenciji, je ipak bio Zoran Milanović. Čestitke premijeru, nitko osim njega ne bi uspio u tako kratkom roku nakon blamaže sa Sanaderom vratiti HDZ na vlast, i omogućiti mu da preuzme poziciju predsjednika koju njihov kandidat nije držao još od Tuđmana. A on je za to svakako najzaslužniji. Kolinda zaslužuje čestitke, Milijan Brkić pohvale za dovođenje stranačke vojske u red, Tomislav Karamarko poštovanje jer je u kratkom roku vratio HDZ iz ponora, ali najjači adut HDZ-a je ipak Zoran Milanović!

Car večeri, Zoran Milanović

Milanović maskotaBahat, arogantan, agresivan, Milanović je rekao kako su oni jedina brana od “kriminalne zadruge HDZ-a” i njihovog povratka na vlast, uvrijedvši time 51% birača i lijepo se nadovezavši na Marasa, u stilu “mi smo brana od lopova – njihovih”. Nakon što se ovoj vladi dogodio jedan Linić i Marina, za to reći treba stvarno nemati obraza. Dodao je da je “Kolinda agent svoje stranke, što Josipović nikad nije bio”, što je ako ništa nekulturno a i neutemeljeno.

Time je ne samo optužio većinu (iako tanku) glasača da su dali glas “kriminalnoj zadruzi”, nego i postavio pitanje: ako je HDZ “kriminalna zadruga” ili “kriminalna udruga”, kao što su tvrdili on i Josipović – što automatski diskvalificira tvrdnju da Josipović nije nastupao kao agent svoje stranke, inače u predizbornoj kampanji ne bi inzistirao na tome da je ona druga stranka nakupina kriminalaca – onda se postavlja pitanje zašto i kako HDZ smije izaći na izbore?

U pravno uređenim državama, kriminalno udruživanje je zabranjeno. Ako je HDZ kriminalna organizacija, on treba biti stavljen izvan zakona i treba mu biti onemogućen izlazak na izbore. Ako nije, onda takvoj retorici nema mjesta! Milanović usto nije imao pojma da je Kolinda najavila da će tražiti prijevremene izbore. “To dosta govori o karakteru predsjednice”, rekao je, iako to zapravo dosta govori o tome koliko ova vlada vjeruje da može – sad ili za devet mjeseci – dobiti još jedan mandat. Kad se u izbornoj godini tražila ostavka Jadranke Kosor, premijer je mislio drukčije. “Ništa od toga, vlada će trajati do kraja”, rekao je, i nastavio lamentirati o svojim uspjesima. “Mi smo država, oni su hajdučija”, rekao je parafrazirajući “Kralja sunce” koji je rekao “Država, to sam ja”, čime je stavno dotaknuo dno. To je nezamisliva razina političke (ne)kulture za nekog na takvoj funkciji, na razini neodgojenog derišta, naročito u trenutku izbornog poraza kad pobjedniku jednostavno treba čestitati. Nitko poput njega nije razbio mit o “urbanom i kulturnom SDP-u” i “ruralnom HDZ-u”, dokazavši da seljačine mogu biti i urbane. Da ne govorim da još uvijek nije čestitao Kolindi na pobjedi!

Taj mit s ruralnim sredinama se šovinistički povlači već desetljećima, iako su ruralne sredine i seljaci već jednom glasanjem za Stjepana Radića i Seljačku stranku spasili hrvatsku ideju i izveli je na pravi put, dok su po gradovima dominirale kojekave pravaške i jugoslavenske strančice. Milanović je živi dokaz kako je urbane seljačine lako kupiti primitivnom i agresivnom političkom retorikom, tepajući im da ako su s ulice njihov glas više vrijedi. Milanoviću i Vesni Pusić svakako treba zahvaliti što su ga sinoć dotukli.

Nasuprot njima, iako je i HDZ imao svojih bisera koji su davali izjave, poput Alića, visoko rangirani članovi stranke Karamarko i Kolinda su održali posve primjerene govore, naročito ona. Mnogi Karamarku zamjeraju što je uzeo riječ prije nje, no običaj je da se zadnja riječ prepušta zvijezdi večeri. U njihovim izjavama nije bilo ničeg od onog o čemu je govorila Vesna Pusić, nije bilo nikakvih poziva na revanšizam niti se dijelilo ljude po Milanovićevom obrascu, “Ili mi ili oni”.

Autor: Marcel Holjevac/Dnevno.hr

[ad id=”40551″]

Prilog: Čestitka Ive josipovića:

[/su_youtube]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari