Pratite nas

Kolumne

‘Muke’ s nacijom

Objavljeno

na

Izjava nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović izazvala je veliku buru, odobravanja ali i osporavanja i dovela je do oštrih polemika.

“Hrvat je onaj koji je pravoslavne vjeroispovijesti i koji je Srbin po nacionalnosti.” Ta izjava nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović izazvala je veliku buru, odobravanja ali i osporavanja i dovela je do oštrih polemika ali i teških optužbi da je nova hrvatska predsjednica tom izjavom na tragu frankovske i ustaške koncepcije poimanja hrvatstva.

Ta izjava je i povod za ozbiljne analize u kojima se pokušava dati odgovor na mnoga otvorena pitanja konstituiranja, funkcioniranja i budućnosti hrvatske nacije.

Pokušat ću argumentima ukazati na brojne probleme konstituiranja i funkcioniranja hrvatske nacije odnosno što sve treba mijenjati kako bi Hrvatska postala politička nacija. Nije najveći problem je li korektno i ispravno se obraćati s riječima: Drage Hrvatice i Hrvati, jer kada se kaže Hrvatice i Hrvati ne misli se samo na etničke Hrvate nego i Srbe i pripadnike drugih etničkih zajednica koji su politički Hrvati. Time bi se Hrvatska izjednačila s Francuskom, Njemačkom i drugim političkim nacijama gdje su svi državljani Francuzi odnosno Nijemci, Talijani, itd.

Međutim, u nas je to problem jer se sa raznih strana Hrvatska osporava kao nacionalna država hrvatskog naroda koju čine politički Hrvati. Osim toga i naš politički izborni sustav temelji se na neravnopravnosti državljana i onemogućava konstituiranje Hrvatske kao političke nacije jer Hrvatska nije konstituirana na načelu da su svi državljani politički Hrvati koji imaju ista prava i obveze. U našem Ustavu jasno piše da se tijela državne i lokalne vlasti, dakle politička organizacija države mora temeljiti na načelu da svaki državljanin bez obzira na posebnost, bez obzira kojoj etničkoj zajednici pripada, bez obzira da li je Hrvat, Srbin ili pripadnik neke druge zajednice, i bez obzira na neke druge razlike i posebnosti mora imati ista ljudska prava i mora biti u jednakom položaju u ostvarivanju prava da bira i bude izabran u tijela lokalne i državne vlasti. To temeljno ustavno načelo u izbornom sustavu nije primijenjeno jer u Hrvatskoj postoji velika neravnopravnost u ostvarivanju jednakosti građana u sudjelovanju u političkom životu. Hrvatska ima preko 400 tisuća državljana koji žive izvan Hrvatske. Po Ustavu oni moraju imati ista politička prava.

Međutim, oni to nemaju. Imaju 10 do 20 puta manje pravo nego državljani koji žive u Hrvatskoj, jer njih 400 tisuća ima pravo izabrati npr. samo tri zastupnika u Hrvatski sabor. Osim toga nizom neustavnih propisa onemogućeno je mnogima ostvarivanja prava na glasovanje jer mogu glasovati samo u diplomatskim predstavništvima te mnogi moraju putovati stotine i stotine kilometara da bi to pravo ostvarili. Osim toga moraju se i prethodno prijaviti. Ako i to učine onda zbog malog broja biračkih mjesta moraju do ponoći čekati da ostvare svoje pravo glasovanja, te mnogi glasuju, ako imaju strpljenja čekati pet, šest sati, u kasnim noćnim satima kada su izbori svugdje već završeni.

S druge strane, postoje privilegirani državljani. Drastičan primjer je srpska etnička zajednica koja ima pravo na tri zastupnika u Hrvatskom saboru. Dakle, jednako kao 400 tisuća državljana Hrvatske koji žive izvan Hrvatske. Isto pravo imaju i druge nacionalne manjine, što je suprotno hrvatskom ustavu jer se omogućava pripadnicima nacionalnih manjina da sudjeluju u državnoj i lokalnoj vlasti na temelju privilegija. Isto tako oni imaju pravo dobiti dužnosti u tijelima vlasti na bazi nacionalne pripadnosti. Time se krši temeljna ustavna odredba da se vlast konstituira na temelju ravnopravnosti i jednakog položaja svih državljana, jer jedan broj državljana imaju pravo biti u vlasti na bazi svoje etničke pripadnosti.

Sve to bitno ugrožava konstituiranje i funkcioniranje Hrvatske kao političke nacije.

Postoje i mnogi drugi problemi.

U procesu stvaranja Hrvatske kao političke nacije dogodila se pobuna Srba i pokušaj secesije dijelova Hrvatske, te osporavanje prava hrvatskog naroda da se konstituira kao politička nacija. U agresiji na Hrvatsku i osporavanju prava na vlastitu državu pobunjeni Srbi su bili instrument Miloševićeve velikosrpske politike s ciljem stvaranja velike Srbije. U toj agresiji ne treba zaboraviti, to treba stalno isticati, da se jedan dio Srba u Hrvatskoj na djelu izjasnio da su politički Hrvati te su se mnogi sa puškom u ruci borili protiv velikosrpskog agresora i svojih sunarodnjaka koji su pokušali odcijepiti dijelove Hrvatske i pripojiti ih velikoj Srbiji. Dakle, u obrambenom Domovinskom ratu protiv velikosrpske agresije dio Srba ponašao se na djelu kao politički Hrvati, priznavajući Hrvatsku kao svoju državu.

Nažalost, veći dio Srba u Hrvatskoj sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku i bio instrument velikosrpske politike, te su se ne samo suprotstavili pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu, nego su to pravo pokušali osporiti oružanom pobunom i istjerivanjem Hrvata iz tzv. Republike Krajine, čineći masovne zločine. Hrvati narod taj problem je riješio Olujom i pobjedom u Domovinskom obrambenom ratu. Jedan dio Srba, koji nisu željeli živjeti u hrvatskoj državi je otišao iz Hrvatske. Jedan dio Srba koji je ratovao protiv Hrvatske je u ratnom egzodusu otišao iz Hrvatske. Dio se je vratio, a dio je ostao u Srbiji i Republici Srpskoj. Međutim, i jedni i drugi koji su ostali izvan Hrvatske i oni koji su se vratili nastavili su sa svojom istom politikom negiranja Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Obnovili su i obnavljaju svoje zahtjeve za statusom političkog naroda, obnavljaju svoje zahtjeve za političkom autonomijom.

Ni na koji način ne žele biti politički Hrvati, nego traže poseban status da dijele vlast s Hrvatima. Taj dio Srba ne želi biti ni na koji način politički Hrvati. Njihov konačni cilj je federalizacija Hrvatske i konstituiranje Srba kao zasebnog naroda koji dijeli vlast s hrvatskim narodom. Dakle, imamo dvije vrsta Srba u Hrvatskoj. Jedni prihvaćaju biti politički Hrvati, ravnopravni državljani i sudjelovat u vlasti na način kako se to radi u svim političkim nacijama i demokratskim državama. Oni se u politički život uključuju kao članovi političkih stranaka ili kao neovisni kandidati te pokušavaju na izborima biti izabrani u tijela državne i lokalne vlasti. To u znatnoj mjeri i uspijevaju.

Evo dokaza. U sadašnjoj hrvatskoj vladi od 3 potpredsjednika Vlade dva su Srbi. Veliki broj ministra, pomoćnika ministra su Srbi. Znatan broj Srba su zastupnici, izabrani na izborima u konkurenciji ili kao neovisni kandidati ili kao kandidati svojih stranaka. Dakle, svi oni nisu prestali biti Srbi zato što su prihvatili da kao politički Hrvati sudjeluju u političkom životu. Dakle, i potpredsjednici Vlade i ministri, saborski zastupnici i drugi nisu tamo došli na bazi privilegija i posebnih prava nego na temelju prihvaćanja demokratskih pravila u kojem su svi ravnopravni u političkoj borbi za mjesta u državnoj i lokalnoj vlasti. Međutim, paralelno s tim mi u Hrvatskoj imamo i zastupnike u Saboru i lokalnim tijelima vlasti koji su tamo ušli na bazi privilegija. Imamo u tijelima državne vlasti i uprave i lokalne uprave ljudi koji su tamo postavljeni zato što su Srbi ili Talijani, čime se narušava koncept demokratske države. Zbog toga srpsko nacionalno putanje u Hrvatskoj nije riješeno, i taj dio Srba se stalno javlja kao remetilački faktor i protivnik konstituiranja Hrvatske kao političke nacije. Svakako da to treba mijenjati i da treba izborni sustav i cijeli sustav konstituiranja vlasti u Hrvatskoj uskladiti s temeljnim načelom modernih demokratskih država, da su one političke nacije u kojoj su svi građani ravnopravni bez obzira na vjersku, nacionalnu ili neku drugu posebnost. Nitko ne smije imati ni veća ni manja prava.

Izjava nove hrvatske predsjednice aktualizirala je to pitanje i bit će potrebno ne samo se izboriti za pravo predsjednice da se obraća riječima Dragi Hrvatice i Hrvati svim građanima Hrvatske, smatrajući da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati, nego će trebati na načelu jednakosti svih promijeniti sadašnji model konstituiranja i obnašanja vlasti u Hrvatskoj koji stalno otvara političke borbe oko nacionalnog pitanja, posebno srpskog, i destabilizira Hrvatsku.

Međutim, nije jedino dio Srba problem konstituiranja i funkcioniranje Hrvatske kao političke nacije. Možda su već problem i dio anacionalnih Hrvata, koji se osjećaju političkim Jugoslavenima a ne Hrvatima, koji nisu prežalili Jugoslaviju i koji nisu odustali od politike negiranja nacionalnog kako bi se stvorio novi regionalni zajednički identitet na Zapadnom Balkanu. Oni su veliki protivnici konstituiranja i funkcioniranja Hrvatske kao političke nacije. Oni smatraju da svako isticanje nacionalnog šteti. Oni su provodili proces detuđmanizacije koji je skriveno ime za proces rashrvaćenja. Oni se protive Hrvatskoj kao nacionalnoj državi, oni su za tzv. građansku državu u kojoj nema političkih Hrvata nego postoje samo građani i građanke. Oni poput Vesne Pusić suprotstavljaju demokraciju i naciju. Oni smatraju da je vrijeme nacija prošlo ili prolazi i da je svako isticanje nacionalnog put u prošlost a ne budućnost.

Takvu politiku rashrvaćenja Hrvatske, dakle politiku protiv konstituiranja Hrvatske kao političke nacije podržavaju mnogi u Međunarodnoj zajednici koji tvrde da je već u tijeku nezadrživ proces nestanka nacionalnih država, osobito u Europskoj uniji. Mnogi zagovornici Europske unije kao naddržave, kao nadnacionalne birokratske strukture koja će po njima dovesti u pitanje ne samo opstanak malih nacionalnih država poput Hrvatske nego i velikih starih europskih nacionalnih država. Takva stajališta najbolje je izrazio The Washington Times slijedećim stavom: “Uskoro neće biti Francuske, Njemačke, Italije, Austrije, Španjolske, Danske, Belgije, Nizozemske, Grčke, Irske niti Velike Britanije. Svaka će od tih država nestati. Umjesto njih pojavit će se Europska unija.”

U nastavku piše: “Ovu nevjerojatnu raznolikost zamijenit će umjetna tvorevina koja nema povijesti ni jezika.”

Ima i onih koji tvrde da su nacionalne države povijesna kategorija, da su nastale na određenom stupnju društvenog razvoja te da će nestati, te da je upravo u tijeku intenzivan proces nestanka nacionalnih država. Tvrde da je svijet u globalnoj strukturnoj krizi i da nema izlaza bez bitnih strukturnih promjena svjetskog globalnog sustava. Čak idu tako daleko da tvrde ako ne dođe do tih promjena da prijeti globocid, ekocid i homocid, te da je nužan novi svjetski sustav koji će uvažiti činjenicu da je planeta Zemlja dom svih ljudi, svih rasa, vjera i nacija i da zato svi ljudi moraju imati jednaka prava i biti u mogućnost upravljati planetom Zemljom.

Ističe se i činjenica da umjesto nacionalnih država sve više vladaju multinacionalne kompanije i banke, nevladine organizacije, zločinačke i terorističke skupine, globalni mediji i financijske mreže i naddržavne tvorevine.

Nije sporno da WTO, MMF i druge međunarodne institucije sve više vladaju svijetom, da su stvoreni moćni financijski centri (Wall Street, londonski City, Frankfurt, Amsterdam, Chicago i drugi) koji vladaju svijetom.

Sve je to točno ali postoje i mnogi drugi procesi koji jačaju važnost nacionalnih država. Na djelu se pokazuje da bez snažnih nacionalnih država nema demokratskog razvoja i zaštite demokratskih prava ljudi te da će važnost nacionalnih država jačati kao brana upravo financijskom kapitalu i birokratskim strukturama koje bez demokracije žele vladati svijetom.

Pripadam onima koji tvrde da ulogu nacionalnih država treba redefinirati svim novim procesima ali da vrijeme nacionalnih država tek dolazi a ne prolazi. Upravo zato što je Hrvatska dio Europske unije važno je Hrvatsku konstituirati kao političku naciju, čiji je osnovni zadatak upravo u tim novim procesima obrana hrvatskih nacionalnih interesa.

Zbog svega toga nema važnijeg zadatka za novu predsjednicu Republike Hrvatske od smišljenog rada na konstituiranju i funkcioniranju Hrvatske kao političke nacije. Zato jedna njena rečenica i odluka da se obraća Hrvaticama i Hrvatima, kao pripadnicima političke nacije, dobar je početak na tom putu. Tom rečenicom ona je otvorila rasprave i probleme o kojima se u Hrvatskoj nije javno raspravljalo. Sadašnje muke i sukobi oko nacije moraju se završiti jasnim političkim programom konstituiranja Hrvatske kao političke nacije. To je toliko važno da se slažem s izjavom prof. dr. Ive Biondića, koji je već prije desetak godina rekao, Hrvatska će biti politička nacija ili je biti neće.

Zdravko Tomac

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari