Pratite nas

U potrazi za Istinom

Muslimanska vojska nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima…

Objavljeno

na

Na putu smo za Rogoznicu. Vozi nas jedan naš prijatelj. U autu su još sa mnom moja Anuška, stara i bolesna svekrva moje Vesne, njeno dvoje male djece a moje unučadi. Starija curica od četiri godine i mlađi dečko od 14 mjeseci. Djeca zaspala. A mi odrasli uvukli se u sebe. I šutnju. Svatko sa svojom brigom i svojim bremenom. Nezainteresirani za sve što se događa oko nas. I imuni čak i na ljepotu pored koje prolazimo. Na plavetnilo i bistrinu neba. Na miris mora i na let galebova.

─Blago njima! Bar lete slobodno ─ mislim u sebi gledajući s gorčinom u jato galebova. Mislim pritom na ovo troje naše nejači. Nemir mi se uvukao i u dušu i u srce. Ne znam ni što nas čeka ni gdje ćemo biti smješteni. Ni kako ćemo živjeti i preživjeti. Ne registriram, potpuno otupjela, čak ni zvukove koji dopiru iz zgrada i hotela pokraj kojih prolazimo. Nije mi ni do čega. Osim mira i tišine. Da mi je bar malo sklopiti oči i zaspati!
─Lucija, nemoj se brinuti. Sve će biti u redu ─ obraća mi se Dragan, naš obiteljski prijatelj koji nam je i našao smještaj. Valjda je i on primijetio moj nemir i strah.

28302Mostar – spomenik podignut ubijenim Hrvatima od strane susjeda Muslimana

Uskoro i kratka stanka za nešto pojesti, popiti kavu i osvježiti se. U kavani hotela kraj kojega smo stali, trešti glazba. Sve dupke puno. I zadimilo. Žagor, dovikivanje i… sevdah.
─Ajde bolan Mujica, na jednu ljutu!
─Fatima, kako su tvoji? Javlja ti se javio Ibro sa fronte? Jesi li se čula sa Emirom? Kako mu je noga? Kažu da je na liječenju u splitskoj bolnici.
─Daj, pusti još koju našu, da me želja mine! ─ dobacuje netko iz gomile ljudi koji se, igrajući remija, zabavljaju u jednom kutku kavane.
─Kao da se cijela Bosna preselila u Dalmaciju? ─ obraćam se s čuđenjem Draganu.
─Pa zar nisi čula da je pet stotina izbjeglica, pretežito iz Bosne, smješteno u hotelima duž cijele obale. A za djecu je organizirana i škola na bosanskom jeziku. I svi ranjenici… njih deset tisuća, liječeni su ovdje kod nas. Još su se ovdje i obučavali njihovi policajci, pa piloti, pa su i obučavane i opremljene čitave postrojbe, pa im se stalno šalje naoružanje… da se mogu boriti protiv četnika. Pa se otvaraju logistički centri u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru. Ma, uvjerit ćeš se i sama u sve to kada dođeš u Rogoznicu. Tamo su stalni prekrcaji oružja, s brodova na brodove, koje dolazi najprije u Hrvatsku, a nakon toga i otprema dalje za ratišta u B-H.

─Neka, neka! Bože ti podrži!!!Samo da ih pobijedimo. I sve dok smo zajedno, nitko nam ništa ne može.
─Pa i sada, za oslobađanje Mostara i doline Neretve od velikosrpskog agresora, četnika i bivše JNA, kada su agresori bili do nogu potučeni, isključive zasluge imaju baš Hrvati… HVO, HV i HOS ─ objašnjava Dragan. Muslimanska vojska nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima, koji bi se na hercegovačkim ratištima, mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem neprijatelju. Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i HOS-a: „29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljine i Širokog Brijega, svu vlast i obranu tih općina povjerili su Hrvatskom vijeću obrane. I Predsjedništvo BiH, na čelu s Alijom Izetbegovićem, složilo se da se obrana Mostara, sukladno odluci Kriznog stožera Mostara, povjeri HVO-u.

mostartitobridge─Vidi, molim te, ništa ti mi od toga nismo niti čuli niti znali!!!
─Najprije su ti, draga moja, 11. lipnja hrvatske snage započele oslobađanje desne obale Neretve, a onda su 12. i 13. lipnja oslobodili područje Stoca. Oslobađanje istočnog Mostara počinje 14. lipnja. Onda 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna. 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada.
26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja, s releja na Veležu, prema Nevesinju.
U svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala. Ali odmah nakon oslobađanja grada, hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice, iako njihov dolazak u Mostar nije više imao svrhe, jer je cijeli taj prostor bio oslobođen.

─Jest, sve je to divno i krasno. Ali što je s Ahmićima, s logorima po Hercegovini, sa Starim mostom…
─ Hm! Znači, vi želite nakon svega što je učinjeno za B-H, a najviše za Muslimane, razgovarati na ovaj način? Pa ako ćemo komunicirati baš na ovaj način, što je onda, možete li mi reći, s pokoljem u Trusini, u Uzdolu, u Grabovici,u Doljanima, u Miletićima, u Maljinama, u Buhinim Kućamaiu Križančevu Selu?
Ne ćemo valjda uvijek počinjati i završavati, i razgovore i pregovore, s tim i takvim argumentima? Ali me to suviše ni ne čudi, kada sve učinjeno za B-H i Muslimane,Sarajevo i dan danas prešućuje. Šuti o tome tko je oslobodio Mostar i kako ga je oslobodio.
A razlog za to je vrlo jednostavan. Ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na B-H i grijesima Hrvata i njihovom navodnom planu o Velikoj Hrvatskoj! A da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih problema učiniti već u lipnju 1992. I nitko ih ne bi u tome mogao spriječiti! O tome zorno govori i kronologija svih događanja. I gomila dokumenata…
A za sve vaše suprotne tvrdnje, trebaju i čvrsti dokazi, zar ne!? Ne izmišljene priče …kako kome koje odgovaraju. No, ako želite, može i tako. Iako već neko vrijeme, na svjetlo dana, izlazi prava istina. O pravim krivcima, o pravim kreatorima i realizatorima… I masakra u Ahmićima, i rušenja Starog mosta i o …
Ali pitam ja vas… gdje sve ovo vodi? Ljudi moji dragi, istjerajmo konačno istinu na čistac! I mirna Bosna. Konačno… A onda ćemo lijepo sjesti za stol i sve zajednički riješiti. Da se opet ne ponovi Srebrenica!!!
“ Evo nas , 11. jula u srpskoj Srebrenici.Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo i na ovom prostoru“, tako je govorio Ratko Mladić, uoči masakra nad 8 ooo Muslimana.

Prošao rat. Prošlo i izbjeglištvo. Došla i Oluja. Oslobođen Bihać. Spriječen još jedan novi genocid i još jedna nova Srebrenica. Došao i mir.
Ali nakon toliko prohujalih godina, nakon toliko prolivene krvi i izgubljenih života, što nam je danas stvarno ostalo? Ništa. Ni mira, ni blagostanja, ni normalnog života. Ni zajedništva. Pokidale se sve veze… Svatko na drugoj strani. Svoje barikade.prijedor01b
I neki drugi ljudi došli. Koji mute vodu. Tko zna na čiji mlin tjeraju vodu!? Tko zna čiji su i odakle su? Ali drugačiji su. Ljudi koji nisu ovdje rođeni, a ostali su ovdje i postali su nam susjedi. Ili su to neki drugi ljudi koji uskaču kao nekadašnji „vikendaši“ i postaju mitingaši. Ljudi koji nisu naučili živjeti i raditi zajedno. Ljudi koji ne znaju praštati niti voljeti. Ljudi koji siju mržnju…i od nje profitiraju. I pune svoje džepove. I služe svoje naredbodavce… I ove ovdje i one iz bijeloga svijeta. Prodaju se za Judine škude.
A mi onda žanjemo i njihovu mržnju, i bijedu, i jad.
Zar misle ove došle iliti “vikend bukači” daćemose mi, daćuse ja, zbog njihovog bukanja, odreći Mostara? Moga Mostara. I moje Hercegovine. Našeg Mostara i naše Hercegovine. Ako tako misle, onda se ljuto varaju. Jer, Mostar je uvijek bio samo svoj, iako je uvijek primao otvorena srca sve dobre ljudi. I ljude dobre volje. I svi oni koji govore drugačija ili su totalne neznalice ili totalni lažovi. Lažu i izmišljaju zbog nekih svojih osobnih ili nečijih tuđih interesa. Ali, neka je svima zauvijek jasno:
Mostar ne će nikada biti, niti je ikada bio Bosna.

MOSTAR JE MOSTAR!!!

Istina, grad nam je podijeljen. Ljudi su podijeljeni. Jedni na lijevoj, a drugi na desnoj strani. Kao da smo svi zaboravili biti LJUDI. Jer ljudi koji se ne vole, ljudi kojima je sve onih prijeko, mrsko i kojima je, kako ovi bukači kažu, sve ustaško, ljudi koji navijaju za svakoga drugog osim za tebe, ljudi koji ti oduzimaju čak i povijesno pravo na jezik, kulturu i vjeru, ljudi koji ti nasilno uništavaju i otimaju tvoje, ljudi koji ti ne daju ni onaj minimum koji u drugim, normalnim državama, imaju čak i manjine, takvim ljudima ne možeš pružiti ruku. Sve dok ne shvate da potirući tvoja prava, uništavaju i sami sebe. I navode vodu na mlin onih trećih. Ali ja,opet, ne mogu u sve ovo povjerovati! I sigurna sam da ovo ne čine oni moji Mostarci!!! Oni Mostarci koje ja poznajem. Oni koje sam voljela. I koji su mi bili kao rod rođeni. Ovo čine, sigurna sam, neki drugi ljudi. Ovo neki tuđi ljudi kidaju i pale hrvatske barjake, skrnave
katolička groblja i crkve. Urliču Mostarom. Viču „ovo je Bosna“!
Ne i ne!!!To nisu moji Mostarci. To nisu oni ljudi koje ja poznajem. Jer ni jedan jedini Mostarac, beskrajno ponosan na svoj zavičaj i svoju Hercegovinu, to ne bi ni prozborio. Nizašto na svijetu. Nikada. Čak ni oni nekadašnji.

„Iz nejasnih ga misli trgnuše zvukovi glazbe, koji su se razlijegali kroz granje raznolika bujna rašća. To je bila jedna od javnih bašća, na kraj Pere, jedno od liepih i ugodnih zabavišta carigradskih. Bašća puna otmjena svieta, većim dielom zapadnoga, a na ulazu sve vrvi i vrvi. I Muhamed htjede da unidje.
─Natrag, hodža! ─ reče mu onaj na ulazu, omahnu na nj rukom i pogleda na drugu stranu. ─ Za takove ovdje nema mjesta! ─uhvati ga stražar za ruku i gurnu natrag.
Svi koji su bili u blizini, počeše mu se smijati.
─Zašto mi se smiju? ─ zagrija se krv u Muhamedu i iznova opetova hrvatski. ─Zašto mi se smiju?
─Efendija ide s nama! ─začuje turski govor za sobom i okrenu se, ne iz radoznalosti, već da pokuša prvu promjenu u tom neugodnom položaju. ─Nije on, što vi mislite!
Uza nj su stajala dva mlada čovjeka, liepe vanjštine inteligentnih izraza. Jedan je bio, u liepoj odori turskoga častnika, a drugi bi rekao pravi parižlija, samo što mu je nad visokim čelom crnu kosu pokrivao duboki, elegantni stambolski fes.
─Ti si stranac? ─uhvate ga dva mlada čovjeka medju se.
─ Iz Hercegovine sam.
─Opazismo po govoru, da nisi turčin“.

OSMAN AZIZ „NA PRAGU NOVOGA DOBA“, pripoviesti: Na Neretvi, Sve se zaboravlja, Medju dva svieta, Molitva (San mladića)
U Zagrebu, NAKLADA „MATICE HRVATSKE“, 1896.

Zar misle ovi današnji, ove došle iliti “vikend bukači” da ćemo se mi, da ću se sada ja, zbog njihovog bukanja, odreći Mostara. Moga Mostara. Našeg Mostara. Jer, Mostar je uvijek bio, i nekada i sada, samo svoj. Hercegovački. I uvijek je disao Hercegovački. I sve dobre ljudi primao otvorena srca. A svi oni koji govore drugačija, ili su totalne neznalice ili totalni lažovi. Ili žele da je tako kako govore. Zbog nekih svojih osobnih ili nečijih tuđih interesa.
Ali, neka je svima zauvijek jasno:
Mostar ne će nikada biti, niti je ikada bio Bosna.
Nekadašnji i nisu mislili drugačije. Ali sam sigurna da ne će ni ovi današnji. Kada progledaju i shvate što rade sami sebi i cijeloj Bosni i Hercegovini. Jer ako se ne otrijezne, ako ne sjednu sa Hrvatima za stol, otvorena srca i s poštenim namjerama, a maknu sve te „lovce u mutnome“, od B-H ne će ostati ni „B“. Hrvata ne će biti, Bosne i Hercegovine ne će biti. Jer će se silom uspostaviti neka nova „Balkanija“, u kojoj će se opet stradavati i liti rijeke krvi, i u kojoj će Bošnjaci postati ono što je Karadžić i obećao…

ILI ĆETE BITI SRBI ILI VAS NE ĆE BITI.

»Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći.
Ali zato znamo u miru udvarati se, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo.
Tako smo za nagradu dobili i Vojvodinu«.

(Svršetak)

Vera Primorac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: 11 podvala u filmu Dnevnik Diane Budisavljević

Objavljeno

na

Objavio

Dosadan, manipulativan i povijesno netočan film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama. Ovo je 11 podvala i laži u filmu Dnevnik Diane Budisavljević:

1. U filmu nema objašnjenja kako je to Diana Budisavljević spasila deset tisuća djece, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše

2. U filmu se ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali zaraženi od djece dok su im pomagali. Ne spominje se da je aktivirane željeznice i cijeli državni sustav u spašavanje. Nema mjesta ni za Kamila Breslera, jednoga od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece

3. Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu

4. Prikazuje Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i „ustaškoga ispovjednika“

5. Julije Budisavljević pokazuje iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija, a to je izmišljotina jer jednostavno u to doba nije bilo praksa

6. Prešućuje se činjenica iz Dijanina dnevnika da je pravoslavac Savo Besarović, poglavnikov prijatelj, bio u Vladi NDH i da su ga kasnije partizani osudili na smrt

7. Prešućuje se da je Diana Budisavljević bila prijavljena da je kamion robe poslala partizanima

8. Izmišlja se nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, čega u Dnevniku te humanitarke nema

9. Diana objašnjava feldvebelu (naredniku) da vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se redateljici omakla ova pohvala?

10. Jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnoga arsenala, još iz jugoslavenskoga doba

11. Autorski tim filma sugerira da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine, a nije jasna ni njezina veza sa židovstvom koju film insinuira

Dosadan, manipulativan, povijesno netočan, kadšto i komičan film

Film Dnevnik Diane Budisavljević je dosadan, manipulativan i povijesno netočan. Podgrijava loše stereotipe o Hrvatima i ustašama i koristi patnju djece u komercijalne i političke svrhe, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Kadšto je i komičan: pravoslavni Julije Budisavljević govori hrvatski kao Slovenac (jer u stvarnom životu glumac i jest iz Slovenije). Ili kad odred njemačkih vojnika pod zapovjedništvom Vilija Matule odklipše na željezničku stanicu: hodaju kao da su pitomci „Ministarstva smiješnog hoda“ Montyja Pythona.

I još onda još pred vlakom koji prevozi radnike u Njemačku, iz posve nepoznata razloga viču „Sieg heil“. Ipak, tu je dobru ulogu odigrao Vili Matula, glumeći njemačkog feldvebela. Matula i inače najbolje glumi u filmu. Vidi se da se baš uživio u ulogu. S druge strane, Alma Prica većinu filma naokolo hoda naškubljenih usta, natmurena, iako se na autentičnim snimkama vidi da se Diana Budisavljević tu i tamo nasmiješila. I govori previše čisto hrvatski za jednu Austrijanku.

Osim u igri s unukom na kraju filma, Almina Diana najopuštenija je kad feldvebelu Matuli objašnjava kako vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se scenaristici i redateljici omakla ova pohvala? Ovaj film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama popabirčenim iz ranijeg školovanja i internetskih postova. Gledatelju koji nešto malo više zna o tim događajima (a o njima se svatko može informirati iz dostupne literature), ostaje da pogledava na sat pitajući se kad će ovo proći, da vrti glavom i prisiljava se da šuti, kako iz pristojnosti ne bi ometao druge posjetitelje kina. Film Dnevnik Diane Budisavljević počiva na sugestivnosti, iako se reklamira kao da prikazuje stvarne događaje. I da su te događaje istraživali čitavih deset godina.

Na početku filma, koji treba opisati pomaganje Diane Budisavljević pravoslavnim ženama i djeci, prikazani su kadrovi rušenja zagrebačke židovske sinagoge. Diana s krojačicom razgovara o logorima u Njemačkoj. Time se, slično kao u aktualnoj službenoj propagandi u Srbiji, Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu. Ne objašnjava se zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj.

Ipak, zagrebačke pravoslavce koji skupljaju pomoć za Loborgrad ni u filmu isprva nitko ne dira. To se objašnjava drugom sugestijom: muž Julije je liječnik, a njih svaka vlast treba. Hm, izgleda da su te 1942. trebali i pravoslavne arhitekte, učitelje, vojnike… Zatim u stan dolazi Julije i pokazuje neku iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija. Godina je 1942., a tada se već osniva Hrvatska pravoslavna crkva (što se na kraju jedne scene spomene u pola rečenice, jedva čujno, ispod glasa). Naziv „Srbin“ se ne koristi u službenim dokumentima od 1941. i tada je uglavnom označavao ljude doslovno iz Srbije.

Predratni pripadnici Srpske pravoslavne crkve nazivani su 1941. „grkoistočnjacima“, a 1942. „pravoslavnima“, „hrvatskim pravoslavcima“, „Hrvatima pravoslavne vjere“, itd. Tako da i ta Julijeva iskaznica djeluje kao nekakvo kreativno i sugestivno tumačenje povijesti. Uređivanje odnosa s manjinskim srpsko-pravoslavnim stanovništvom, bio je proces koji su u kolovozu 1941. započeli u razgovorima poglavnik Ante Pavelić i njegov prijatelj, sarajevski odvjetnik, pravoslavne vjere, Savo Besarović.

Na zasjedanju Hrvatskog državnog sabora, gdje se već mogao nazrijeti novi smjer unutrašnje politike, Savo Besarović dobiva istaknutu funkciju, a kasnije ulazi i u Vladu ND Hrvatske, sve do kraja rata. Dolaskom partizana osuđen je na smrt. Toga u filmu nema, iako DB spominje Besarovića u svom dnevniku. Ali onda bi trebalo malo temeljitije istraživati, a ne deset godina samo grickati tri milijuna kuna koje je autorima filma dodijelio HAVC. Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je zajedno sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvaternikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene s limunom, češnjakom, šećerom i soli. U filmu su preskočili objašnjenje iz dnevnika da ih je netko dan ranije prijavio kako su preko jedne špediterske firme poslali kamion pun robe – partizanima.

Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan ormar je bio zaključan pa je Dianina kći otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikakva nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića. U filmu pak agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: „Sve Srbi!“, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškog redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći. I tako se još više etablirala kao humanitarni radnik u ustaškoj Hrvatskoj.

Na susretu s nadbiskupom Stepincem Alma Prica kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je „njihov ispovjednik“ (vjerojatno se misli ustaški, čudno da nije rečeno da je ‘ustaški vikar’), a da se „pravoslavci prekrštavaju“.

Filmski Stepinac zbunjeno se povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka s prijetnjom oružjem… U dnevniku taj susret nosi datum 26. svibnja 1942., kad su već odavna prestali vjerski prijelazi i kad je već počeo drukčiji odnos prema pravoslavnima. Sugestivno se koriste i izjave četiri korisnika njezine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Stoga bi skrupulozan autor bio vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film. Ovdje jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom je jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnog arsenala još iz jugoslavenskog doba. Ali, eto dobro se uklapa i u ovaj filmski psihološko-propagandni paket.

Jedna žena je bila u Loborgradu pa se „sjeća“ kako su djeca oko nje umirala, iako je među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima, gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 zatočenica iz Loborgrada u travnju 1942. pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dali izjave Nedićevom uredu za izbjeglice. Opisale su, za to ratno vrijeme, relativno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to drugi dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu. Ali i to je bilo previše za naše sineaste.

Jednostavnije je u jednom kadru staviti nekog čovjeka koji govori: “Neće oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne…“ Zima je u filmu važan element ovog sugestivno-emocionalnog rada. Osim što je cijeli film u crno-bijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. Iako se glavnina događaja o kojima se govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. godine. Stereotipovima i tračevima autori se bave i kad prikazuju Nijemce.

Von Kotzian koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijelu akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te nesretne djece, kao jedan od povjerenika njemačke radne službe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Esplanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: „Ah, pa njegova majka je Židovka“.

I dodaje, „a nedavno se ubila“. Kakve to sad ima veze? Ima, objasnit će redateljica Dana Budisavljević u jednom intervjuu. Ingeniozni autorski tim ovog filma htio je sugerirati da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Već smo o tome pisali, ali vrijedi ponoviti: Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine pa je nejasno kakve ima veze s dnevnikom Diane Budisavljević koji počinje u listopadu 1942. Nije jasna ni njezina veza sa židovstvom: majka joj je bila Dora pl. Martini, kći austrougarskog pukovnika rodom iz Tirola i Katarine pl. Nemičić iz stare hrvatske i vojničke obitelji. Otac Olge Frank, pravaški političar Josip Frank prešao je na katoličanstvo, davno prije no što je oženio Doru Martini. Ali kao da je to važno – uopće to petljanje s nečijim porijeklom, koje bi trebalo utjecati i na njegove stavove, uvijek je vrlo dvojbeno i gadljivo. Kotzian za njenu smrt veli „nedavno“ – a razgovaraju u lipnju 1942, godine. Ok, tih deset mjeseci može biti „nedavno“ kad se gleda iz 2019. I u tome i jest jedan od problema ovog filma – događaje iz 1942. gleda se s tendencijom da se nešto poruči ovom vremenu. Bilo je to jasno iz svih izjava autora i iz ocjena kritičara koji su ga hvalili. Na to se nadovezala i snobovska publika sličnog svjetonazora. Nažalost, propuštena je prilika da se s razmjerno velikim sredstvima napravi istinitiji film, koji bi vjernije prikazao ono vrijeme. Samo bi tada i poruka za ovo vrijeme bila drukčija, ali autori za nju nisu ni sposobni, ni hrabri.

Ne objašnjava se kako je Diana djecu „spasila iz logora“

Filmski kritičar Pupovčevih Novosti, inače sklon sugestijama koje emitira film Dnevnik Diane Budisavljević, ipak je pošteno primijetio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to DB „spasila tisuće djece iz logora“. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše. Ali to je, onako, neizrečeno…. Uglavnom, stvar krene, pa se ipak, velikodušno priznaje da se i Crkva uključila… Poslije rata je izjavu o tim danima dala i Tatjana Marinić, koja dolazi iz partizana i otima Dianinu kartoteku u ime nove vlasti: „Dana 10. srpnja 1942. doveli su činovnici tzv. ministarstva udružbe NDH 850 djece koju su sakupili s Kozare i okolnih sela te odveli u Staru Gradišku, a iz Stare Gradiške doveli u Jastrebarsko“.

Tako je govorila načelnica Ministarstva socijalne politike u novoj vlasti, zaslužna za mnoge klevete o radu časnih sestara, Karitasa i drugih sudionika zbrinjavanja djece u NDH (nažalost još njezino ime nose neki vrtići). No čak i ona je spomenula ovaj slučaj, dok se u filmu ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Primjereno mjesto u filmu nije dobio ni Kamilo Bresler, jedan od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece.

Ni Dianina kartoteka baš nije posve izgubljena

Dane Budisavljević vodila je kartoteku o udomljenoj djeci i sređivala je dvije-tri godine do kraja rata. Izbjeglički val prošao je 1942., kasnije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma i raspitivali se za svoju djecu, i slično. Dolaskom komunističkih partizana, Diani je ta kartoteka oduzeta. Opisivanje tog događaja najbolji je i povijesno najvjerniji dio filma.

Ali na kraju, na odjavi filma, piše: ta kartoteka nikad više nije pronađena. Ni to baš nije posve točno. U Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Karitasu. U 56 ladica ima oko 28 000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugog svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je i kopije za Ministarstvo udružbe. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd.

Stoga se dio njezine kartoteke može rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina. Dio podataka nalazi se i u arhivskoj građi AFŽ-a, također u Hrvatskom državnom arhivu. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatno onemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima. Sada je ta građa dostupna, ali naši istraživači nisu imali za nju vremena. A vrlo brzo je, primjerice, u njoj naći podatak o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. I taj je intervju bio plod desetogodišnjeg istraživanja…

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako se podvalama održava mit o srpskoj svekolikoj pa i intelektualnoj superiornosti

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. listopada anno domini 2019. za govornicu po nekima “visokog doma”, a po nekima “kokošinjca”, stao je lider političke stranke koja se samozvano kiti nazivljem zaštitnice prava u Ustavu Republike Hrvatske nepoznate kategorije “Srba u Hrvatskoj”.

I to za vrijeme saborske rasprave o samostalno induciranim temama. Nasuprot očekivanoj lamentaciji o navodnoj ugroženosti hrvatskih državljana koji su po podrijetlu srpskih etničkih korijena, iz razloga što im Republika Hrvatska nije omogućila neograničeno pravo prvenstva u zauzimanju parkirnog prostora ili osigurala nesmetano pravo “delijama na igre nasred zemlje Srbije u međunarodno nepriznatim granicama”, zavapio je nazočan o nebrizi nacionalne nam države za izgled groba Josipa Runjanina koji se nalazi u susjednoj nam državi. Iznenađenju izazvanom ovim istupom ne bi bilo kraja, kada se po analizi njegovog svekolikog sadržaja ne bi spoznali i pravi motivi. U suprotnom bi slučajni promatrač političke nam zbilje mogao izvući zaključak da se ponekad u promišljanju baštinika lika i djela pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca i osnivača Srpske demokratske stranke čiji je Samostalna demokratska srpska stranka univerzalni sukcesor, može naći i neka intervala lucida usmjerena ka djelanju korisnim za Republiku Hrvatsku.

Dobru inicijativu treba podržati neovisno tko ju je osmislio, te neovisno o skrivenim namjerama koje se iza brda valjaju. Međutim, uvijek je dobro upozoriti na podvale koje se iza naoko dobrih namjera skrivaju. Da se država Hrvatska treba skrbiti o svojim velikanima je neupitna obveza. Međutim, sumnja u čist obraz i čiste ruke predlagatelj inicijative rađa se uslijed iznesene tvrdnje kako je “Josip Runjanin Srbin koji je uglazbio hrvatsku himnu”.

Spor oko izjave vrlog na saborskog zastupnika nije vezan uz podsjećanje na dužnost Republike Hrvatske skrbiti se o osobama od posebnih zasluga za njezinu svekoliku kulturu i povijest. Spor se javlja oko činjenice da se osobi zaslužnoj za hrvatsku povijest nasilno želi prikrpati srpsko podrijetlo.

Josip Runjanin je po vjeri bio pravoslavac, a etnički gledano bio je Cincar. Niti su svi pravoslavci u Hrvatskoj Srbi, niti su to bili Cincari, prebjezi pred otomanskom silom koji su svoju sigurnost i dom našli u Lijepoj našoj. Pretvaranje svakog pravoslavca u etničkog Srbina nije disciplina nevažna za Republiku Hrvatsku. Od “Načrtanja” pa do danas misao vodilja ekspanzionističke srbijanske i srpske politike bila je da hrvatskog naroda nema, te da se radi o plemenu nepostojeće kulture, intelektualno impotentnom, odnosno o skupini u svemu inferiornoj te podređenoj srpstvu. Potkopavanje naših nacionalnih kulturnih vedeta, a s obzirom na njihov izvor, samo je još jedna od subverzivnih silnica usmjerenih ka rastakanju samosvojnosti i samobitnosti hrvatske nacije i čin je duhovne agresije kao nastavka netom neuspjele oružane, samo drugim sredstvima.

Faktografski tvrdnja o Josipu Runjaninu kao “Srbinu koji je uglazbio hrvatsku himnu” najblaže rečeno nije točna.

Pojašnjenja radi, a enciklopedistički gledano, Josip Runjanin hrvatski je glazbenik, amater. Po zanimanju bio je vojni časnik koji se je bavio i glazbom. Što se tiče glazbene naobrazbe J. Runjanin ju je stekao kod vojnoga kapelnika u Glini. Od instrumenata je svirao glasovir. Kao carski kadet često je zalazio u društvo ilirskih rodoljuba koji su održavali književne skupove i čitali radove ilirskih pisaca. Ondje je J. Runjanin prvi put čuo Mihanovićevu pjesmu “Horvatska domovina”.

Tijekom službe u glinskom garnizonu 1846. ili 1848., Runjanin je navodno prvi uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića “Horvatska domovina”. O ovom podatku ne postoji suglasje kompetentnih povjesničara umjetnosti, ali takvo mišljenje se uvriježilo u drugoj polovici 19. stoljeća. U knjizi “Znameniti i zaslužni Hrvati” koja je izdana 1925. godine u Zagrebu na str. 232. stoji:
“…God. 1840. bivši kadetom u Glini ishitrio je poznatu himnu “Lijepa naša domovina” prema melodiji Donizettieve arije “O sole piu ratto” iz 3. čina opere “Lucia di Lammermoor”… “Godine 1861. ukajdio je učitelj pjevanja i organist prvostolne crkve u Zagrebu Vatroslav Lichtenegger napjev pjesme. Čim ju je Lichtenegger ukajdio i obradio za muški zbor a glazbeno društvo duhovne mladeži u Zagrebu izdalo u svojim “Sbirkama”, pjesma je postala popularnom.”

Iz iznijetoga proizlazi kako je uglazbljenje današnje hrvatske himne imalo svoju genezu. Nakon Runjaninovog uglazbljenja prvu harmonizaciju za zbor navedene pjesme načinio je vojni kapelnik Josip Wendl i adaptirao ju za vojni orkestar. Novu harmonizaciju načinio je već spomenuti učitelj glazbe V. Lichtenegger, a poslije su to činili Ivan Zajc, Jakov Gotovac i drugi. Prigodom velike izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1891., zbog svoje iznimne popularnosti pjesma “Horvatska domovina” na natječaju je bila izabrana za hrvatsku himnu, pod naslovom “Lijepa naša domovina”. Pjesma je pod nazivom “Hrvatska himna” prvi puta izvedena prigodom otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu, kada nijedan od autora više nije bio živ.

Uzgred rečeno, Runjanin je autor još nekoliko melodija, od kojih je osobito popularna bila “Ljubimo te naša diko”, skladana na temelju motiva arija iz Donizettijeve opere Ljubavni napitak.

Ako promatramo životopis Josipa Runjanina, iz javno objavljenih podataka proizlazi da je rođen u Vinkovcima, gdje je i kršten u pravoslavnoj crkvi Silaska Svetog Duha. Josip Runjanin cincarskog je podrijetla, od roditelja prebjega sa područja pod upravom Otomanskog carstva, koji su bili grčko istočne vjere. Školu je pohađao u Vinkovcima i Srijemskim Karlovcima, a nakon toga odlučio se za vojničko zvanje.

Josip Runjanim imao je zapaženu vojnu karijeru. Godine 1847. služio je kao kadet u 10. “Banskoj” graničarskoj pješačkoj pukovniji pod zapovjedništvom pukovnika Josipa Jelačića. U siječnju 1848. godine postao je kadet-časnički zamjenik, a u svibnju zastavnik, te u rujnu iste godine poručnik. U rujnu 1849. godine unaprijeđen je u čin natporučnika, a satnik je postao u travnju 1857. godine. Deset godina nakon toga dobiva čin bojnika, a 1871.  unaprijeđen je u čin potpukovnika i umirovljen. Poznato je kako je između 1848. i 1866. godine sudjelovao u četiri ratna pohoda u Italiji, te da se u svojoj 43-oj godini oženio kćerju umirovljenog satnika Tome Perakovića. Kao predstavnik Prve banske pukovnije ušao je 1865. godine u Hrvatski sabor. Nakon umirovljenja povukao se iz javnoga života i nakon toga živio je u Novome Sadu do smrti. Umro je 2. veljače 1878. godine, a pokopan je u Novome Sadu na pravoslavnom Uspenskom groblju.

Tko su Cincari?

S obzirom na tvrdnju da je J. Runjanin bio cincarskog podrijetla potrebnim smatram reći nekoliko riječi i o ovoj činjenici. Cincar je pučko nazivlje koje uglavnom odgovara učenomu imenu Arumunji ili Macedorumunji, a označava balkansku etničku zajednicu koja se je u manjim društvenim skupinama razasula po teritoriju Grčke, Albanije, Makedonije, Bugarske te posebice u Rumunjskoj nakon I. svjetskog rata. Podrijetlo Cincara nije precizno utvrđeno. Prema nekim teorijama oni bi bili potomci romaniziranog stanovništva Dacije koje se prije X. stoljeća preselilo na jug. Prema drugim teorijama Cincari su potomci romaniziranih balkanskih starosjedilaca. Oni govore arumunjskim narječjem rumunjskog jezika s velikim brojem posuđenica iz grčkoga, albanskoga, turskoga i slavenskih jezika balkanskih jezičnih značajki. Stoga postoje brojna narječja arumunjskoga jezika. Među urbaniziranim Cincarima na Balkanu prevladavao je grčki jezik kao jezik kulture, pa ih negdje i zovu Grkovlasima. Po vjeri Cincari pripadaju pravoslavlju.

Povijesno gledano, od bizantskih vremena dio Cincara bavio se polunomadskim stočarstvom te prijevozništvom na velike udaljenosti. Izvan stalnih staništa stanovali su u šatorima, prerađivali drvo, kožu i vunu i razmjenjivali svoje stočarske proizvode za poljodjelske. Živjeli su u proširenim patrijarhatskim obiteljima. Postupno su se raslojavali te kulturno, etnički i jezično asimilirali. Gradski stanovnici bili su ponajprije obrtnici i trgovci. Udruženi u trgovačka društva sudjelovali su u razgranatoj europskoj trgovini. Bavili su se uz to također novčarskim i bankarskim poslovima. Štedljivost je bila jednom od osnovnih cincarskih osobina, pa su bili na glasu kao škrte osobe.

Ime Cincari, ova etnička skupina dobila je od južnih Slavena, a ono se prvi put spominje 1718. Posebne su njihove skupine Kucovlasi (Karaguni) i Arvanitovlasi (Faršerioti), s osebujnim etničkim obilježjima. Zajednička prošlost Grka i Cincara (Arumunja ili Macedorumunja), pod stoljetnom osmanskom vladavinom, stvorila je simbiozu, tako da je u nekim krajevima ime Grk gotovo sinonim za Cincara. Njihovi bogati trgovci i novčari smatraju se Grcima i daju znatne svote za podizanje grčkih škola i njegovanje grčke prosvjete.

Najnapredniji njihov grad bio je Moskopolje, nekad čuveno trgovačko središte, osobito u XVIII. st., koje je povezivalo Makedoniju, Epir i Albaniju s Venecijom i Austrijom. U pol. XIX. st. bilo ih je približno 600 000, a prema službenim statistikama u Bugarskoj ih je 1926. bilo 1550, u Grčkoj 1928. 19 672, te u Jugoslaviji 1921. oko 9000, a 1948. oko 10 000, od toga u Makedoniji 9508. U Albaniji ih je donedavno bilo 15 000. Pritom valja imati na umu da se službeno najčešće nisu izjašnjavali kao pripadnici posebne etničke skupine. Nakon I. svjetskog rata izloženi su snažnoj etničkoj i kulturnoj asimilaciji u okolinama u kojima žive. Danas ih okolni narodi najčešće nazivaju Vlasima ili Arumunjima.

Zaključak:

Narod koji nema svoje pisane povijesti i kojem su mitovi ispjevani uz gusle jedino izvorište nacionalne samobitnosti, imaju nasušnu potrebu u kulturnoj domeni prisvajanja svega tuđeg. U tome ustaju ne srameći se pri tome izboru sredstava koji opravdavaju njihov cilj. To je nažalost njihova sudbina i kao takvu je treba prihvatiti.

Međutim, hrvatski problem, između mnogih, jest krajnja nebriga za svoje kulturno naslijeđe. Pogotovo je to problem kad u “visokom domu” popunjenom većinski osobama sa očito niskom razinom znanja iz opće kulture, nitko ne reagira na način koji bi ispravio činjenično krive navode, a koji su od utjecaja na predodžbu o nacionalnoj kulturi. Problem je kad vrli nam zastupnici satima raspravljaju o korici limuna ili stupnju zategnutosti vijka na kotaču, ali istovremeno ne nađu za shodno reagirati na iznesene neistine koje su od utjecaja na hrvatsku kulturu pa time i državu. Problem je kad se Sabor bavi političkom korektnošću izazvanoj brizi o spolno nedefiniranim odjevnim predmetima koje trebaju nositi mladi naraštaji ili o jalovoj političkoj inkluzivnosti manjina koje integraciju u hrvatsko društvo smatraju poželjnom otprilike kao i dobitak sarkoma, dok ih za kulturu naroda u ime kojeg obnašaju vlast nije briga. Narod ih sigurno nije birao radi djelatnog doprinosa omalovažavanju hrvatskih svetinja.

Tim više, problem postaje veći iz razloga što je njihova djelatnost putem dalekovidnice dostupna velikom krugu zainteresiranih osoba, od kojih mnogi činjenice širene putem televizije smatraju neupitnima.

Opisani nemar i propust jest nedopustiv. Stoga je doista vrijeme da se svi skupa probudimo i zahvalimo se onima koji se iz nepoznatog mi razloga nazivaju “političkom elitom” na daljnjoj suradnji. Vrijeme je da se politička kasta utemeljena na najgorem nasljeđu “demokratskog centralizma” prodrma te da se oni koji nemaju podršku birača, a na vlasti se nalaze isključivo iz razloga njezine stabilnosti koja suprotno demokratskim uzusima postaje cilj i svrha same vlasti, pošalju u ropotarnicu povijesti. Ako želimo Hrvatsku kakva je opisana u 1. članku Ustava, za navedeno nam nije preostalo previše vremena.

Autor:Dubravko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari