Pratite nas

U potrazi za Istinom

Muslimanska vojska nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima…

Objavljeno

na

Na putu smo za Rogoznicu. Vozi nas jedan naš prijatelj. U autu su još sa mnom moja Anuška, stara i bolesna svekrva moje Vesne, njeno dvoje male djece a moje unučadi. Starija curica od četiri godine i mlađi dečko od 14 mjeseci. Djeca zaspala. A mi odrasli uvukli se u sebe. I šutnju. Svatko sa svojom brigom i svojim bremenom. Nezainteresirani za sve što se događa oko nas. I imuni čak i na ljepotu pored koje prolazimo. Na plavetnilo i bistrinu neba. Na miris mora i na let galebova.

─Blago njima! Bar lete slobodno ─ mislim u sebi gledajući s gorčinom u jato galebova. Mislim pritom na ovo troje naše nejači. Nemir mi se uvukao i u dušu i u srce. Ne znam ni što nas čeka ni gdje ćemo biti smješteni. Ni kako ćemo živjeti i preživjeti. Ne registriram, potpuno otupjela, čak ni zvukove koji dopiru iz zgrada i hotela pokraj kojih prolazimo. Nije mi ni do čega. Osim mira i tišine. Da mi je bar malo sklopiti oči i zaspati!
─Lucija, nemoj se brinuti. Sve će biti u redu ─ obraća mi se Dragan, naš obiteljski prijatelj koji nam je i našao smještaj. Valjda je i on primijetio moj nemir i strah.

28302Mostar – spomenik podignut ubijenim Hrvatima od strane susjeda Muslimana

Uskoro i kratka stanka za nešto pojesti, popiti kavu i osvježiti se. U kavani hotela kraj kojega smo stali, trešti glazba. Sve dupke puno. I zadimilo. Žagor, dovikivanje i… sevdah.
─Ajde bolan Mujica, na jednu ljutu!
─Fatima, kako su tvoji? Javlja ti se javio Ibro sa fronte? Jesi li se čula sa Emirom? Kako mu je noga? Kažu da je na liječenju u splitskoj bolnici.
─Daj, pusti još koju našu, da me želja mine! ─ dobacuje netko iz gomile ljudi koji se, igrajući remija, zabavljaju u jednom kutku kavane.
─Kao da se cijela Bosna preselila u Dalmaciju? ─ obraćam se s čuđenjem Draganu.
─Pa zar nisi čula da je pet stotina izbjeglica, pretežito iz Bosne, smješteno u hotelima duž cijele obale. A za djecu je organizirana i škola na bosanskom jeziku. I svi ranjenici… njih deset tisuća, liječeni su ovdje kod nas. Još su se ovdje i obučavali njihovi policajci, pa piloti, pa su i obučavane i opremljene čitave postrojbe, pa im se stalno šalje naoružanje… da se mogu boriti protiv četnika. Pa se otvaraju logistički centri u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru. Ma, uvjerit ćeš se i sama u sve to kada dođeš u Rogoznicu. Tamo su stalni prekrcaji oružja, s brodova na brodove, koje dolazi najprije u Hrvatsku, a nakon toga i otprema dalje za ratišta u B-H.

─Neka, neka! Bože ti podrži!!!Samo da ih pobijedimo. I sve dok smo zajedno, nitko nam ništa ne može.
─Pa i sada, za oslobađanje Mostara i doline Neretve od velikosrpskog agresora, četnika i bivše JNA, kada su agresori bili do nogu potučeni, isključive zasluge imaju baš Hrvati… HVO, HV i HOS ─ objašnjava Dragan. Muslimanska vojska nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima, koji bi se na hercegovačkim ratištima, mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem neprijatelju. Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i HOS-a: „29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljine i Širokog Brijega, svu vlast i obranu tih općina povjerili su Hrvatskom vijeću obrane. I Predsjedništvo BiH, na čelu s Alijom Izetbegovićem, složilo se da se obrana Mostara, sukladno odluci Kriznog stožera Mostara, povjeri HVO-u.

mostartitobridge─Vidi, molim te, ništa ti mi od toga nismo niti čuli niti znali!!!
─Najprije su ti, draga moja, 11. lipnja hrvatske snage započele oslobađanje desne obale Neretve, a onda su 12. i 13. lipnja oslobodili područje Stoca. Oslobađanje istočnog Mostara počinje 14. lipnja. Onda 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna. 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada.
26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja, s releja na Veležu, prema Nevesinju.
U svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala. Ali odmah nakon oslobađanja grada, hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice, iako njihov dolazak u Mostar nije više imao svrhe, jer je cijeli taj prostor bio oslobođen.

─Jest, sve je to divno i krasno. Ali što je s Ahmićima, s logorima po Hercegovini, sa Starim mostom…
─ Hm! Znači, vi želite nakon svega što je učinjeno za B-H, a najviše za Muslimane, razgovarati na ovaj način? Pa ako ćemo komunicirati baš na ovaj način, što je onda, možete li mi reći, s pokoljem u Trusini, u Uzdolu, u Grabovici,u Doljanima, u Miletićima, u Maljinama, u Buhinim Kućamaiu Križančevu Selu?
Ne ćemo valjda uvijek počinjati i završavati, i razgovore i pregovore, s tim i takvim argumentima? Ali me to suviše ni ne čudi, kada sve učinjeno za B-H i Muslimane,Sarajevo i dan danas prešućuje. Šuti o tome tko je oslobodio Mostar i kako ga je oslobodio.
A razlog za to je vrlo jednostavan. Ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na B-H i grijesima Hrvata i njihovom navodnom planu o Velikoj Hrvatskoj! A da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih problema učiniti već u lipnju 1992. I nitko ih ne bi u tome mogao spriječiti! O tome zorno govori i kronologija svih događanja. I gomila dokumenata…
A za sve vaše suprotne tvrdnje, trebaju i čvrsti dokazi, zar ne!? Ne izmišljene priče …kako kome koje odgovaraju. No, ako želite, može i tako. Iako već neko vrijeme, na svjetlo dana, izlazi prava istina. O pravim krivcima, o pravim kreatorima i realizatorima… I masakra u Ahmićima, i rušenja Starog mosta i o …
Ali pitam ja vas… gdje sve ovo vodi? Ljudi moji dragi, istjerajmo konačno istinu na čistac! I mirna Bosna. Konačno… A onda ćemo lijepo sjesti za stol i sve zajednički riješiti. Da se opet ne ponovi Srebrenica!!!
“ Evo nas , 11. jula u srpskoj Srebrenici.Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo i na ovom prostoru“, tako je govorio Ratko Mladić, uoči masakra nad 8 ooo Muslimana.

Prošao rat. Prošlo i izbjeglištvo. Došla i Oluja. Oslobođen Bihać. Spriječen još jedan novi genocid i još jedna nova Srebrenica. Došao i mir.
Ali nakon toliko prohujalih godina, nakon toliko prolivene krvi i izgubljenih života, što nam je danas stvarno ostalo? Ništa. Ni mira, ni blagostanja, ni normalnog života. Ni zajedništva. Pokidale se sve veze… Svatko na drugoj strani. Svoje barikade.prijedor01b
I neki drugi ljudi došli. Koji mute vodu. Tko zna na čiji mlin tjeraju vodu!? Tko zna čiji su i odakle su? Ali drugačiji su. Ljudi koji nisu ovdje rođeni, a ostali su ovdje i postali su nam susjedi. Ili su to neki drugi ljudi koji uskaču kao nekadašnji „vikendaši“ i postaju mitingaši. Ljudi koji nisu naučili živjeti i raditi zajedno. Ljudi koji ne znaju praštati niti voljeti. Ljudi koji siju mržnju…i od nje profitiraju. I pune svoje džepove. I služe svoje naredbodavce… I ove ovdje i one iz bijeloga svijeta. Prodaju se za Judine škude.
A mi onda žanjemo i njihovu mržnju, i bijedu, i jad.
Zar misle ove došle iliti “vikend bukači” daćemose mi, daćuse ja, zbog njihovog bukanja, odreći Mostara? Moga Mostara. I moje Hercegovine. Našeg Mostara i naše Hercegovine. Ako tako misle, onda se ljuto varaju. Jer, Mostar je uvijek bio samo svoj, iako je uvijek primao otvorena srca sve dobre ljudi. I ljude dobre volje. I svi oni koji govore drugačija ili su totalne neznalice ili totalni lažovi. Lažu i izmišljaju zbog nekih svojih osobnih ili nečijih tuđih interesa. Ali, neka je svima zauvijek jasno:
Mostar ne će nikada biti, niti je ikada bio Bosna.

MOSTAR JE MOSTAR!!!

Istina, grad nam je podijeljen. Ljudi su podijeljeni. Jedni na lijevoj, a drugi na desnoj strani. Kao da smo svi zaboravili biti LJUDI. Jer ljudi koji se ne vole, ljudi kojima je sve onih prijeko, mrsko i kojima je, kako ovi bukači kažu, sve ustaško, ljudi koji navijaju za svakoga drugog osim za tebe, ljudi koji ti oduzimaju čak i povijesno pravo na jezik, kulturu i vjeru, ljudi koji ti nasilno uništavaju i otimaju tvoje, ljudi koji ti ne daju ni onaj minimum koji u drugim, normalnim državama, imaju čak i manjine, takvim ljudima ne možeš pružiti ruku. Sve dok ne shvate da potirući tvoja prava, uništavaju i sami sebe. I navode vodu na mlin onih trećih. Ali ja,opet, ne mogu u sve ovo povjerovati! I sigurna sam da ovo ne čine oni moji Mostarci!!! Oni Mostarci koje ja poznajem. Oni koje sam voljela. I koji su mi bili kao rod rođeni. Ovo čine, sigurna sam, neki drugi ljudi. Ovo neki tuđi ljudi kidaju i pale hrvatske barjake, skrnave
katolička groblja i crkve. Urliču Mostarom. Viču „ovo je Bosna“!
Ne i ne!!!To nisu moji Mostarci. To nisu oni ljudi koje ja poznajem. Jer ni jedan jedini Mostarac, beskrajno ponosan na svoj zavičaj i svoju Hercegovinu, to ne bi ni prozborio. Nizašto na svijetu. Nikada. Čak ni oni nekadašnji.

„Iz nejasnih ga misli trgnuše zvukovi glazbe, koji su se razlijegali kroz granje raznolika bujna rašća. To je bila jedna od javnih bašća, na kraj Pere, jedno od liepih i ugodnih zabavišta carigradskih. Bašća puna otmjena svieta, većim dielom zapadnoga, a na ulazu sve vrvi i vrvi. I Muhamed htjede da unidje.
─Natrag, hodža! ─ reče mu onaj na ulazu, omahnu na nj rukom i pogleda na drugu stranu. ─ Za takove ovdje nema mjesta! ─uhvati ga stražar za ruku i gurnu natrag.
Svi koji su bili u blizini, počeše mu se smijati.
─Zašto mi se smiju? ─ zagrija se krv u Muhamedu i iznova opetova hrvatski. ─Zašto mi se smiju?
─Efendija ide s nama! ─začuje turski govor za sobom i okrenu se, ne iz radoznalosti, već da pokuša prvu promjenu u tom neugodnom položaju. ─Nije on, što vi mislite!
Uza nj su stajala dva mlada čovjeka, liepe vanjštine inteligentnih izraza. Jedan je bio, u liepoj odori turskoga častnika, a drugi bi rekao pravi parižlija, samo što mu je nad visokim čelom crnu kosu pokrivao duboki, elegantni stambolski fes.
─Ti si stranac? ─uhvate ga dva mlada čovjeka medju se.
─ Iz Hercegovine sam.
─Opazismo po govoru, da nisi turčin“.

OSMAN AZIZ „NA PRAGU NOVOGA DOBA“, pripoviesti: Na Neretvi, Sve se zaboravlja, Medju dva svieta, Molitva (San mladića)
U Zagrebu, NAKLADA „MATICE HRVATSKE“, 1896.

Zar misle ovi današnji, ove došle iliti “vikend bukači” da ćemo se mi, da ću se sada ja, zbog njihovog bukanja, odreći Mostara. Moga Mostara. Našeg Mostara. Jer, Mostar je uvijek bio, i nekada i sada, samo svoj. Hercegovački. I uvijek je disao Hercegovački. I sve dobre ljudi primao otvorena srca. A svi oni koji govore drugačija, ili su totalne neznalice ili totalni lažovi. Ili žele da je tako kako govore. Zbog nekih svojih osobnih ili nečijih tuđih interesa.
Ali, neka je svima zauvijek jasno:
Mostar ne će nikada biti, niti je ikada bio Bosna.
Nekadašnji i nisu mislili drugačije. Ali sam sigurna da ne će ni ovi današnji. Kada progledaju i shvate što rade sami sebi i cijeloj Bosni i Hercegovini. Jer ako se ne otrijezne, ako ne sjednu sa Hrvatima za stol, otvorena srca i s poštenim namjerama, a maknu sve te „lovce u mutnome“, od B-H ne će ostati ni „B“. Hrvata ne će biti, Bosne i Hercegovine ne će biti. Jer će se silom uspostaviti neka nova „Balkanija“, u kojoj će se opet stradavati i liti rijeke krvi, i u kojoj će Bošnjaci postati ono što je Karadžić i obećao…

ILI ĆETE BITI SRBI ILI VAS NE ĆE BITI.

»Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći.
Ali zato znamo u miru udvarati se, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo.
Tako smo za nagradu dobili i Vojvodinu«.

(Svršetak)

Vera Primorac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Lepa Bukva – U noći 4./5. lipnja 1945. ubijen je 21 svećenik, redovnik i bogoslov

Objavljeno

na

Objavio

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu i Mladenu Bajiću, koje nije provelo istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan ipak dao šturo izvješće.

Dana 22. listopada 2005. dogodio se Maclju najveći ukop u povijesti, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u svjetskim razmjerima. Naime, do sada nije zabilježen prizor ukopa posmrtnih ostataka 1163 osoba (spremljenih u 398 limenih lijesova) na istome mjestu, istoga dana i u isto vrijeme. Nad grobnicom je postavljen veliki spomen-križ.

Svi javni mediji u Hrvatskoj namjerno su prešutjeli ili čak posve ignorirali ovaj maceljski svečani pokop poslijeratnih žrtava komunizma, a to dovoljno govori o ideologiji čiji se zadah još osjeća u hrvatskom javnom prostoru.

Lepa Bukva je mjesto i lokacija na gori Macelj. Na tom mjestu su u noći 4./5. lipnja 1945. ubijeni 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Oni su dovedeni iz zarobljeničkog logora u Krapini, a te noći ubijeno je bez suda na toj lokaciji još 60 zarobljenika.

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu, koje je odbilo provesti istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan dao šturo izvješće

Gostujući svojevremeno u Bujici na Z1 televiziji, predsjednik Udruge „Macelj 1945.“ dr. Stjepan Bačić (umro 2018. godine), inače bivši saborski zastupnik HDZ-a, kritički je progovorio o neprocesuiranju komunističkih poslijeratnih zločina Titovih partizana: “Kada sam bio zastupnik 2004. godine, u Saboru sam tadašnjem Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću postavio pitanje zašto se ne procesuiraju zločini za koje imamo dokaze i svjedoke.

MUP je tada imao evidentiranih preko 900 lokacija sa hrvatskim žrtvama. Bajić mi je samo odgovorio da je sve ‘u postupku’.”

Godine 1991. pri Saboru Republike Hrvatske je utemeljena saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ova komisija je 1992. otvorila u maceljskoj šumi 23 jame iz kojih je ekshumirano 1163 žrtava zločina.

Više od 130 jama u kojima leže ubijeni Hrvati, žrtve partizanskih zločina, još uvijek nije istraženo.

O tom poslijeratnom zločinu svjedoči i knjiga Damira Borovčaka „U spomen žrtvama Macelj 1945.“ (izdana 2015.) čije je dijelove prenio hkv.hr

“U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva kostura koja su pripadala djeci u dobi od 7 i 15 godina, bila su vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu, hotimice pobili, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.”

Svjedok Mladen Šafranko – Svećenike je ubio partizan Stjepan Hršak!

Svjedok Mladen Šafranko (partizanskog imena Marijan) govori o ubijanju svećenika: “… svećenike je metkom u potiljak ubio komandant vojne OZNA-e u Krapini, Stjepan Hršak, domaći čovjek, po zanimanju krojač, a po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.”

“Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen među pučanstvom i učenicima kao uzoran svećenik i ravnatelj. Nakon njega počeo je po redu ubijati ostale pucajući im također u glavu.”

“Ukrcali su ih zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati.”

“Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu motorom Zindapp dovezao vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se također priključio koloni.”

“Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir.”

“Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti vojne i civilne OZNA-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat”.

“U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije – Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je u stvari zemljopisni prikaz egzodusa i stradanja naroda s prostora gdje su živjeli Hrvati.”

17 Macelj svecenici Tito

Photo: hkv.hr

“Putem prema jami ti su mučenici odbacivali krunice, medaljice i komadiće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća…. Danas se kao relikvije pobijene braće čuvaju u franjevačkom samostanu u Krapini.”

Predsjednik države Stjepan Mesić posjećuje Stjepana Hršaka

“Dana 25. svibnja 2009. pripadnici Hrvatskog domoljubnog pokreta organizirali su prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u Maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posjetio je 17. srpnja 2009. Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskog domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred svoje kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH te mnogih građana, najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.”

“Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince i poslijeratne udbaške zločince, tako je i danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo da istraže zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin, čak ni moralno.”

Partizan i OZNA-aš Stjepan Hršak bio je umiješan i u prvo ubojstvo katoličkog svećenika u Hrvatskom Zagorju velečasnog Matije Žigrovića:

Monstruozno ubojstvo vlč. Matije Žigrovića

Ubijeni svećenici iz Hrvatskog Zagorja – Zagorje ih pamti:

18 Macelj Hrvatsko zagorje

Photo: hkv.hr

Da se u Hrvatskoj dogodila lustracija i da su ljudi koji su bili aktivni sudionici zločinačkog komunističkog sustava odstranjeni iz javnog života, mi bismo danas posve ležerno pričali o svim ovim temama. Zločinci bi bili procesuirani, a žrtve dostojanstveno pokopane. Međutim, to se nije dogodilo. U institucijama i dalje rade ljudi povezani s bivšim režimom i zato nema nikakvih rezultata.

Bez istine nikada nećemo biti slobodni ljudi.

Niti slobodan narod.

 

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Svjedocima smo procesa u kojem se putem medija, kulture i politike nastoji nametnuti određeno kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević, i to nauštrb faktografije, istine i povijesne znanosti. Kako bismo se kao pojedinci i kao društvo mogli oduprijeti tim manipulacijama za početak je potrebno sagledati kronologiju događaja u tom procesu koji još traje,štoviše, koji je u svom punom jeku.

Diana (Obexer) Budisavljević rođena je 1891. u Innsbrucku (Republika Austrija). 1917. udaje se za Julija Budisavljevića s kojim 1919. dolazi u Zagreb. Umrla je 1978. u Innsbrucku.

  1. – 1945. organizirala je i pružala pomoću ratu stradaloj djeci, prije svega kozaračkoj djeci i, kako se navodi u Dnevniku, djeci pravoslavnih majki. Ovo njezino humanitarno djelovanje  nazvano je „Akcija DB”.

U razdoblju od 1945. do 2003. u javnosti se ne spominje, (uglavnom) ne postoji kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević.

Stvaranje kolektivnog sjećanja  kronologija i nekoliko primjera

– 2002. objavljen je pregledni rad Danijele Marjanić „Biografija Diane Budisavljević” (na njemačkom) na hrcak.srce.hr .

– 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.

– 2002. objavljen je pregledni rad „Auszug aus dem Tagebuch: Aktion Diana Budisavljević” (Izvod iz Dnevnika. Akcija D. B.) na hrcak.srce.hr

– 2003. godine objavljena je knjiga „Dnevnik Diane Budisavljević”

– 2011. L. Filipović na tportal.hr objavljuje: „ZABORAVLJENA IAKO JE SPASILA 12.000 DJECE; Za našeg Schindlera nema mjesta u udžbenicima povijesti”

– 1. ožujka 2017. austrijski autor Wilhelm Kuehs objavljuje biografski roman „Dianas liste” koji je ubrzano objavljen u srpskom izdanju kao „Dijanina lista”

– 28. lipnja 2017. Jutarnji list objavljuje: „’AKCIJA D.B.’ Europski fond podržao film o ženi koja je spasila 10.000 djece u ustaškom režimu”; iz teksta: „film Akcija D.B. (radnog naslova Dianina lista) redateljice Dane Budisavljević u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije s iznosom od 160.000 eura, kako je izvijestio HAVC.”

– 15. srpnja 2017. Boris Orešić u Globusu piše članak o Diani Budisavljević: „DAMA IZ VISOKOG DRUŠTVA Čudesna priča o zaboravljenoj heroini iz Zagreba”

– 6. listopada 2017. u Sisku je imenovan Park Diane Budisavljević

– 15. svibnja 2018. u Domu Vojske Republike Srbije u Beogradu otvorena izložba “Dijanina deca” posvećena Diani Budisavljević (prenose hrvatski mediji net.hrdanas.hr: „ZAŠTO ZA OVU ŽENU NITKO NIJE ČUO? Srbija ju koristi za propagandu, a Hrvatska ignorira Dianu koja je spašavala djecu iz logora”)

– 23. svibnja 2018. premijerno je prikazan dokumentarni film RTS-a o Diani Budisavljević „Dijanina deca”

–  u studenom 2018. beogradski Odbor za podizanje spomenika donosi odluku o podizanju spomenika Diani Budisavljević do kraja 2019. („Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva da je Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskih mališana”, Davor Ivanković, Večernji list, 25. studenog 2018.)

Dnevnik Diane Budisavljević

– Dnevnik je pisan od listopada 1941. – listopada 1945., uz jedan kratki upis iz veljače 1947.

– 1993. prvi prijedlog da se Dnevnik objavi (iz predgovora)

– Dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela unuka D. B., Silvija Szabo, objavljen je 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva.

Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. I 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Dijani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan?

Usporedba: „Dnevnik Diane Budisavljević” i Dnevnik Anne Frank

  1. Dostupnost originalnog dnevnika

– Originalni dnevnik Diane Budisavljević nije dostupan široj javnosti, nema ga na internetu.

– Originalni dnevnik Anne Frank javno je dostupan, i na internetu.

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

  1. Objava Dnevnika:

– Dnevnik Diane Budisavljević nastao je 1941. – 1945.,

prvi put je kao članak objavljen 2002., 2003. prvi put je objavljena knjiga. Knjiga nije dostupna u knjižarama.

– Dnevnik Anne Frank nastao je 1942. – 1944.,

prvi put je u dijelovima objavljen u nizozemskim novinama „Het Patrool”, kao knjiga je prvi put objavljen 1947., nakon čega su uslijedila mnoga izdanja. Dostupna su u knjižarama.

  1. Autentičnost:

– Dnevnik Diane Budisavljević preveden je od njezine unuke i objavljen 2003. kao knjiga. Međutim, široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.

– Dnevnik Anne Frank javno je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima.

Istražena je njegova autentičnost. Uz to je 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.

Film RTS-a: „Dijanina deca”

Film „Dijanina deca” iz 2018. snimljen je u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” i emitiran je, među ostalim, na  Radioteleviziji Republike Srbije.

Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.

Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti.

Evo nekoliko primjera – kadrovi iz filma uz engleski prijevod (titlovi):

Kao što vidimo, navodi se kako su za vrijeme NDH Hrvatskoj pripadali teritoriji koji danas nisu sastavni dio hrvatske države. Uz Bosnu i Hercegovinu navodi se i Srijem. Riječ je o potpuno netočnoj informaciji. Sastavni dio hrvatskog teritorija današnje hrvatske države je i Srijem (Vukovarsko-srijemska županija).

Pogledajte ovaj primjer:

Ovdje nije samo riječ o netočnoj informaciji nego i o grubom falsificiranju povijesti u svrhu širenja ideologije. Navedeni podatak da je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba” pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.

(doc. dr. sc. Prof. Vlatka Vukelić, „Djelovanje sisačkog ‘Sokolskog društva’ od 1929. do 1941”;
doc. dr. sc. Stjepan Šterc, članak o popisu stanovništva;
https://www.bib.irb.hr/570290
https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba ).

Ideologija

S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja”, te da je emitiran u programu javne televizije Republike Srbije RTS, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima (vanjsko)političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i ideološkim propagandama.

S obzirom na tu spoznaju problematičan nije samo spomenuti film, nego i 2017. najavljeni film naslova „Akcija DB” koji se uskoro treba premijerno emitirati u Hrvatskoj, a koji je snimljen u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.

Povijesna znanost

U Sisku je u prosincu 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ na kojem su izneseni mnogi rezultati znanstvenog istraživanja koja potvrđuju veliku,čak i presudnu ulogu blaženog kardinala Alojzija Stepinca u zbrinjavanju i pomoći kozaračke i ostale djece stradale u ratu. Tu je činjenicu, prema zasad neprovjerenom prijevodu njezina dnevnika, potvrdila i sama Diana Budisavljević.

Međutim, iz ideoloških i propagandnih razloga ova se istina umanjuje, nerijetko i prešućuje. Imamo li u vidu kako Srpska pravoslavna crkva, koja kroz povijest, pa tako i danas, uvelike utječe na politički, društveni i kulturni život Republike Srbije, propagandno djeluje protiv beatifikacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, za očekivati je da će se na svim relevantnim razinama politike, društva i kulture Republike Srbije takvo djelovanje i nastaviti.

Znanstvena istraživanja predstavljena u Sisku koncem 2018. godine također su potvrdila kako u Sisku za vrijeme II Svjetskog rata nije bilo koncentracijskog logora, a kamoli logora za djecu.

Netočna informacija o postojanju logora u Sisku iz ideoloških je razloga do te mjere propagandno proširena da su je čak i vijećnici Grada Siska 2017., predlažući imenovanje Parka Diane Budisavljević, u prijedlogu eksplicite naveli: „…humanitarki koja je predvodila spašavanje srpske djece iz sisačkog logora 1942. i 1943. godine”.http://www.sisak.info/park-diane-budisavljevic-ulica-stjepana-grgca-trg-120-brigade-i-perivoj-tee-bencic-rimay/

Upravo su iz tog razloga mnogi vijećnici glasovali ‘suzdržano’, i upravo je iz tog razloga jedna vijećnica glasovala ‘protiv’ prijedloga. Nisu bili protiv imenovanja trga imenom ove humanitarke, već su bili upoznati s povijesnom činjenicom o nepostojanju logora u Sisku. Glasovali su ‘suzdržano’ i ‘protiv’ jer je obrazloženje bilo temeljeno na povijesnoj, ideološkoj i propagandnoj laži:

„Imenovanje nekoga parka po toj humanitarci nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž.” https://www.glas-koncila.hr/povjesnicarka-dr-vlatka-vukelic-razotkriva-laz-o-djecjem-koncentracijskom-logoru-u-sisku-generacije-koje-dolaze-trazit-ce-pocinitelje-zlocina-nad-svojima/

Zaključak

Iz svega navedenoga razvidno je kako kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević do 2003. gotovo nije postojalo.

Također se može zaključiti kako su lik i djelo Diane Budisavljević od početka 21. stoljeća počeli postajati dijelom kolektivnog sjećanja, ali uglavnom na temelju selektivnih i nedovoljno provjerenih informacija, te ideologiziranom propagandom.

Velika je oskudica relevantnih, znanstvenih, povijesnih istraživanja što otvara vrata ideologiziranju ove teme i širenju nepotpunih, iskrivljenih, propagandnih, pa i netočnih povijesnih podataka.

Sve dok se ne objavi znanstvena ekspertiza o autentičnosti dnevnika Diane Budisavljević i dok se ne naprave znanstvena istraživanja o njezinom djelovanju, sva tumačenja njezinog rada i djelovanja treba promatrati u duhu prosrpske i protuhrvatske propagande.

Građanska inicijativa Ivo Pilar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari