Pratite nas

U potrazi za Istinom

Muslimanska vojska nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima…

Objavljeno

na

Na putu smo za Rogoznicu. Vozi nas jedan naš prijatelj. U autu su još sa mnom moja Anuška, stara i bolesna svekrva moje Vesne, njeno dvoje male djece a moje unučadi. Starija curica od četiri godine i mlađi dečko od 14 mjeseci. Djeca zaspala. A mi odrasli uvukli se u sebe. I šutnju. Svatko sa svojom brigom i svojim bremenom. Nezainteresirani za sve što se događa oko nas. I imuni čak i na ljepotu pored koje prolazimo. Na plavetnilo i bistrinu neba. Na miris mora i na let galebova.

─Blago njima! Bar lete slobodno ─ mislim u sebi gledajući s gorčinom u jato galebova. Mislim pritom na ovo troje naše nejači. Nemir mi se uvukao i u dušu i u srce. Ne znam ni što nas čeka ni gdje ćemo biti smješteni. Ni kako ćemo živjeti i preživjeti. Ne registriram, potpuno otupjela, čak ni zvukove koji dopiru iz zgrada i hotela pokraj kojih prolazimo. Nije mi ni do čega. Osim mira i tišine. Da mi je bar malo sklopiti oči i zaspati!
─Lucija, nemoj se brinuti. Sve će biti u redu ─ obraća mi se Dragan, naš obiteljski prijatelj koji nam je i našao smještaj. Valjda je i on primijetio moj nemir i strah.

28302Mostar – spomenik podignut ubijenim Hrvatima od strane susjeda Muslimana

Uskoro i kratka stanka za nešto pojesti, popiti kavu i osvježiti se. U kavani hotela kraj kojega smo stali, trešti glazba. Sve dupke puno. I zadimilo. Žagor, dovikivanje i… sevdah.
─Ajde bolan Mujica, na jednu ljutu!
─Fatima, kako su tvoji? Javlja ti se javio Ibro sa fronte? Jesi li se čula sa Emirom? Kako mu je noga? Kažu da je na liječenju u splitskoj bolnici.
─Daj, pusti još koju našu, da me želja mine! ─ dobacuje netko iz gomile ljudi koji se, igrajući remija, zabavljaju u jednom kutku kavane.
─Kao da se cijela Bosna preselila u Dalmaciju? ─ obraćam se s čuđenjem Draganu.
─Pa zar nisi čula da je pet stotina izbjeglica, pretežito iz Bosne, smješteno u hotelima duž cijele obale. A za djecu je organizirana i škola na bosanskom jeziku. I svi ranjenici… njih deset tisuća, liječeni su ovdje kod nas. Još su se ovdje i obučavali njihovi policajci, pa piloti, pa su i obučavane i opremljene čitave postrojbe, pa im se stalno šalje naoružanje… da se mogu boriti protiv četnika. Pa se otvaraju logistički centri u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru. Ma, uvjerit ćeš se i sama u sve to kada dođeš u Rogoznicu. Tamo su stalni prekrcaji oružja, s brodova na brodove, koje dolazi najprije u Hrvatsku, a nakon toga i otprema dalje za ratišta u B-H.

─Neka, neka! Bože ti podrži!!!Samo da ih pobijedimo. I sve dok smo zajedno, nitko nam ništa ne može.
─Pa i sada, za oslobađanje Mostara i doline Neretve od velikosrpskog agresora, četnika i bivše JNA, kada su agresori bili do nogu potučeni, isključive zasluge imaju baš Hrvati… HVO, HV i HOS ─ objašnjava Dragan. Muslimanska vojska nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima, koji bi se na hercegovačkim ratištima, mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem neprijatelju. Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i HOS-a: „29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljine i Širokog Brijega, svu vlast i obranu tih općina povjerili su Hrvatskom vijeću obrane. I Predsjedništvo BiH, na čelu s Alijom Izetbegovićem, složilo se da se obrana Mostara, sukladno odluci Kriznog stožera Mostara, povjeri HVO-u.

mostartitobridge─Vidi, molim te, ništa ti mi od toga nismo niti čuli niti znali!!!
─Najprije su ti, draga moja, 11. lipnja hrvatske snage započele oslobađanje desne obale Neretve, a onda su 12. i 13. lipnja oslobodili područje Stoca. Oslobađanje istočnog Mostara počinje 14. lipnja. Onda 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna. 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada.
26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja, s releja na Veležu, prema Nevesinju.
U svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala. Ali odmah nakon oslobađanja grada, hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice, iako njihov dolazak u Mostar nije više imao svrhe, jer je cijeli taj prostor bio oslobođen.

─Jest, sve je to divno i krasno. Ali što je s Ahmićima, s logorima po Hercegovini, sa Starim mostom…
─ Hm! Znači, vi želite nakon svega što je učinjeno za B-H, a najviše za Muslimane, razgovarati na ovaj način? Pa ako ćemo komunicirati baš na ovaj način, što je onda, možete li mi reći, s pokoljem u Trusini, u Uzdolu, u Grabovici,u Doljanima, u Miletićima, u Maljinama, u Buhinim Kućamaiu Križančevu Selu?
Ne ćemo valjda uvijek počinjati i završavati, i razgovore i pregovore, s tim i takvim argumentima? Ali me to suviše ni ne čudi, kada sve učinjeno za B-H i Muslimane,Sarajevo i dan danas prešućuje. Šuti o tome tko je oslobodio Mostar i kako ga je oslobodio.
A razlog za to je vrlo jednostavan. Ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na B-H i grijesima Hrvata i njihovom navodnom planu o Velikoj Hrvatskoj! A da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih problema učiniti već u lipnju 1992. I nitko ih ne bi u tome mogao spriječiti! O tome zorno govori i kronologija svih događanja. I gomila dokumenata…
A za sve vaše suprotne tvrdnje, trebaju i čvrsti dokazi, zar ne!? Ne izmišljene priče …kako kome koje odgovaraju. No, ako želite, može i tako. Iako već neko vrijeme, na svjetlo dana, izlazi prava istina. O pravim krivcima, o pravim kreatorima i realizatorima… I masakra u Ahmićima, i rušenja Starog mosta i o …
Ali pitam ja vas… gdje sve ovo vodi? Ljudi moji dragi, istjerajmo konačno istinu na čistac! I mirna Bosna. Konačno… A onda ćemo lijepo sjesti za stol i sve zajednički riješiti. Da se opet ne ponovi Srebrenica!!!
“ Evo nas , 11. jula u srpskoj Srebrenici.Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo i na ovom prostoru“, tako je govorio Ratko Mladić, uoči masakra nad 8 ooo Muslimana.

Prošao rat. Prošlo i izbjeglištvo. Došla i Oluja. Oslobođen Bihać. Spriječen još jedan novi genocid i još jedna nova Srebrenica. Došao i mir.
Ali nakon toliko prohujalih godina, nakon toliko prolivene krvi i izgubljenih života, što nam je danas stvarno ostalo? Ništa. Ni mira, ni blagostanja, ni normalnog života. Ni zajedništva. Pokidale se sve veze… Svatko na drugoj strani. Svoje barikade.prijedor01b
I neki drugi ljudi došli. Koji mute vodu. Tko zna na čiji mlin tjeraju vodu!? Tko zna čiji su i odakle su? Ali drugačiji su. Ljudi koji nisu ovdje rođeni, a ostali su ovdje i postali su nam susjedi. Ili su to neki drugi ljudi koji uskaču kao nekadašnji „vikendaši“ i postaju mitingaši. Ljudi koji nisu naučili živjeti i raditi zajedno. Ljudi koji ne znaju praštati niti voljeti. Ljudi koji siju mržnju…i od nje profitiraju. I pune svoje džepove. I služe svoje naredbodavce… I ove ovdje i one iz bijeloga svijeta. Prodaju se za Judine škude.
A mi onda žanjemo i njihovu mržnju, i bijedu, i jad.
Zar misle ove došle iliti “vikend bukači” daćemose mi, daćuse ja, zbog njihovog bukanja, odreći Mostara? Moga Mostara. I moje Hercegovine. Našeg Mostara i naše Hercegovine. Ako tako misle, onda se ljuto varaju. Jer, Mostar je uvijek bio samo svoj, iako je uvijek primao otvorena srca sve dobre ljudi. I ljude dobre volje. I svi oni koji govore drugačija ili su totalne neznalice ili totalni lažovi. Lažu i izmišljaju zbog nekih svojih osobnih ili nečijih tuđih interesa. Ali, neka je svima zauvijek jasno:
Mostar ne će nikada biti, niti je ikada bio Bosna.

MOSTAR JE MOSTAR!!!

Istina, grad nam je podijeljen. Ljudi su podijeljeni. Jedni na lijevoj, a drugi na desnoj strani. Kao da smo svi zaboravili biti LJUDI. Jer ljudi koji se ne vole, ljudi kojima je sve onih prijeko, mrsko i kojima je, kako ovi bukači kažu, sve ustaško, ljudi koji navijaju za svakoga drugog osim za tebe, ljudi koji ti oduzimaju čak i povijesno pravo na jezik, kulturu i vjeru, ljudi koji ti nasilno uništavaju i otimaju tvoje, ljudi koji ti ne daju ni onaj minimum koji u drugim, normalnim državama, imaju čak i manjine, takvim ljudima ne možeš pružiti ruku. Sve dok ne shvate da potirući tvoja prava, uništavaju i sami sebe. I navode vodu na mlin onih trećih. Ali ja,opet, ne mogu u sve ovo povjerovati! I sigurna sam da ovo ne čine oni moji Mostarci!!! Oni Mostarci koje ja poznajem. Oni koje sam voljela. I koji su mi bili kao rod rođeni. Ovo čine, sigurna sam, neki drugi ljudi. Ovo neki tuđi ljudi kidaju i pale hrvatske barjake, skrnave
katolička groblja i crkve. Urliču Mostarom. Viču „ovo je Bosna“!
Ne i ne!!!To nisu moji Mostarci. To nisu oni ljudi koje ja poznajem. Jer ni jedan jedini Mostarac, beskrajno ponosan na svoj zavičaj i svoju Hercegovinu, to ne bi ni prozborio. Nizašto na svijetu. Nikada. Čak ni oni nekadašnji.

„Iz nejasnih ga misli trgnuše zvukovi glazbe, koji su se razlijegali kroz granje raznolika bujna rašća. To je bila jedna od javnih bašća, na kraj Pere, jedno od liepih i ugodnih zabavišta carigradskih. Bašća puna otmjena svieta, većim dielom zapadnoga, a na ulazu sve vrvi i vrvi. I Muhamed htjede da unidje.
─Natrag, hodža! ─ reče mu onaj na ulazu, omahnu na nj rukom i pogleda na drugu stranu. ─ Za takove ovdje nema mjesta! ─uhvati ga stražar za ruku i gurnu natrag.
Svi koji su bili u blizini, počeše mu se smijati.
─Zašto mi se smiju? ─ zagrija se krv u Muhamedu i iznova opetova hrvatski. ─Zašto mi se smiju?
─Efendija ide s nama! ─začuje turski govor za sobom i okrenu se, ne iz radoznalosti, već da pokuša prvu promjenu u tom neugodnom položaju. ─Nije on, što vi mislite!
Uza nj su stajala dva mlada čovjeka, liepe vanjštine inteligentnih izraza. Jedan je bio, u liepoj odori turskoga častnika, a drugi bi rekao pravi parižlija, samo što mu je nad visokim čelom crnu kosu pokrivao duboki, elegantni stambolski fes.
─Ti si stranac? ─uhvate ga dva mlada čovjeka medju se.
─ Iz Hercegovine sam.
─Opazismo po govoru, da nisi turčin“.

OSMAN AZIZ „NA PRAGU NOVOGA DOBA“, pripoviesti: Na Neretvi, Sve se zaboravlja, Medju dva svieta, Molitva (San mladića)
U Zagrebu, NAKLADA „MATICE HRVATSKE“, 1896.

Zar misle ovi današnji, ove došle iliti “vikend bukači” da ćemo se mi, da ću se sada ja, zbog njihovog bukanja, odreći Mostara. Moga Mostara. Našeg Mostara. Jer, Mostar je uvijek bio, i nekada i sada, samo svoj. Hercegovački. I uvijek je disao Hercegovački. I sve dobre ljudi primao otvorena srca. A svi oni koji govore drugačija, ili su totalne neznalice ili totalni lažovi. Ili žele da je tako kako govore. Zbog nekih svojih osobnih ili nečijih tuđih interesa.
Ali, neka je svima zauvijek jasno:
Mostar ne će nikada biti, niti je ikada bio Bosna.
Nekadašnji i nisu mislili drugačije. Ali sam sigurna da ne će ni ovi današnji. Kada progledaju i shvate što rade sami sebi i cijeloj Bosni i Hercegovini. Jer ako se ne otrijezne, ako ne sjednu sa Hrvatima za stol, otvorena srca i s poštenim namjerama, a maknu sve te „lovce u mutnome“, od B-H ne će ostati ni „B“. Hrvata ne će biti, Bosne i Hercegovine ne će biti. Jer će se silom uspostaviti neka nova „Balkanija“, u kojoj će se opet stradavati i liti rijeke krvi, i u kojoj će Bošnjaci postati ono što je Karadžić i obećao…

ILI ĆETE BITI SRBI ILI VAS NE ĆE BITI.

»Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći.
Ali zato znamo u miru udvarati se, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo.
Tako smo za nagradu dobili i Vojvodinu«.

(Svršetak)

Vera Primorac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Odgovor na (po)četničku propagandu Dejana Jovića

Objavljeno

na

Objavio

portalnovosti.com

Na komemoraciji broju 1285, u Banskom Grabovcu, održao je Dejan Jović “istorijski” govor dostojan govora Dobrice Ćosića i Slobodana Jogurt Miloševića. Što je točno govorio i što je točno u njegovom govoru, ako je uopće išta, analizirat će mo polako i s pažnjom, sve potkrijepljeno činjenicama, naravno. https://www.portalnovosti.com/neoustastvo-je-stvarna-prijetnja

Krenut će mo od broja 1285. Zašto broj? Zato što ljudske žrtve mogu biti stvarne, a mogu biti i broj onomu koji žrtve ne poštuje i sve što želi od žrtava koje ne osjeća je nekakav probitak, u ovakvim slučajevima politički, teritorijalni, materijalni, ideološka pobjeda, i sl.

Srpsko nepoštovanje čak i svojih žrtava legendarno je. Pa tako svjedočimo suludom broju 1.700.000 pobijenih Srba u WW2, u NDH, iako službene statistike govore da je pravoslavaca izašlo iz WW2 milijun više, a katolika milijun manje, odnosno govore nam, kad sve zbrojimo, da je u NDH do Drine Srba ostalo 1948. gotovo jednako kao i na popisu 1931., a fali jedino mitski broj 1.700.000, za koji svi znamo u koje svrhe se nabacuje. Slično se, po istom obrascu, dogodilo i u Oluji kad su Srbi proglasili dekretom 25.000 pobijenih civila, a u Haagu dokazali 44 ubijena civila. Ubijenih 44 jest veliki broj, no najmanje sto do tisuću puta manji u odnosu na broj civilnih žrtava bilo koje poznate bitke te veličine u čitavoj svjetskoj povijesti ratovanja.

Piše: Stjepan Štimac/ProjektVelebit

Uzmimo za primjer nama jednu od najvećih bitaka, a svjetski manju bitku, onu za Vukovar (ako ne računamo da je Srbija na Vukovar poslala sve što je imala), pa usporedimo to s Olujom. Onda vidimo da su Srbi samo u Vukovaru pobili oko 1.100 civila, a u Srbiju u koncentracione logore odvukli oko 7.000 ljudi, 90% civila, od kojih se iz Srbije nikad nije vratio nepoznat broj. No poznato je da Hrvatska potražuje još uvijek preko 1.900 nestalih civila i vojnika. Istovremeno je nekoliko stotina ranjenika i medicinskog osoblja pobijeno na Ovčari, dakle 10 puta više samo hrvatskih ranjenika i medicinskog osoblja iz Vukovarske bolnice nego Srba u čitavoj Oluji. O čemu onda govorimo? S kim mi to imamo posla?

Žrtve se mora poštovati, no žrtve se ne smije tretirati kao žohare, kao što velikosrpski propagatori tretiraju čak i svoje žrtve kroz čitavu povijest. Naime, čovjek nije žohar i ako je negdje ubijeno 10, 100, ili 200 ljudi onda ti ljudi imaju ime i prezime, povijest, prošli život, pravo na sjećanje, no u slučaju kad od nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća žrtava prave 1.700.000, oni – te žrtve pretvaraju u žohare i običan broj bez ičega ljudskog. Činjenica je također da takvo ofrlje nabacivanje brojevima niti ne služi ničemu ljudskom, već je klasična priprema za neljudska genocidna djelovanja. To smo već vidjeli i naučili.

Isto se tako Dejan Jović u primjeru Banskog Grabovca nabacuje brojkom od 1.285 u svrhu velikosrpske propagande. No istina je da su u Banskom Grabovcu nakon pokolja civilnih službenika Hrvata ubijeno prema popisu 1945., 292 stanovnika Srbina, a prema istim popisima iz okolnih mjesta još stotinjak, pa je broj ubijenih prema popisima ondašnje Jugoslavije manji od 400, no Dejan Jović se kao tipični velikosrpski mitoman drži izmišljenog broja 1.285 jer bolje i jače potiče na mržnju prema Hrvatima i svakoj državi Hrvatskoj. A mržnja je velikosrbinu životna hrana. http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/138-arhiva-stari-hrsvijet-net-2/15780-jugonostalgiari-i-dalje-neumorno-lairaju-to-se-zbilo-u-banskom-grabovcu-1941

Dejan Jović govori o dvije revizionističke teze, revizionističke zato što se ne slažu s velikosrpskim propisanim tezama, a to što se slažu s dokumentiranim činjenicama kakve su po sebi, to gore po činjenice.

“U tom kontekstu, dopustite da se samo kratko osvrnem na dvije teze koje danas razvijaju revizionisti, oni kojima je cilj predstaviti ustaše kao borce za slobodu, a ljude poput Vasilja Gaćeše i Nikole Demonje, hrabre banijske partizane, kao teroriste – sasvim u stilu izjava Andrije Artukovića na njegovu suđenju u Zagrebu 1986. godine…

… Prva teza odnosi se na to da su nasilje započeli ustanici, a ne ustaše. U noći između 23. i 24. jula 1941. grupa Banijaca, predvođena Vasiljem Gaćešom, napala je žandarmerijsku stanicu i željezničku stanicu ovdje, u Banskom Grabovcu, te je tada poginulo nekoliko službenika NDH, odnosno ustaša.” (Dejan Jović, Novosti)

Dejanovi hrabri partizani, a ne teroristi, Vasilj Gaćeša i Nikola Demonja, ubili su ničim izazvani općinskog bilježnika D. Šipraka, oca (vlasnik ciglane) i sina Cimbari, predstojnika željezničke postaje Leopolda Lukanca, nadglednika pruge Ivana Marakovića i pružnog radnika Đuru Malovića.

Dakle, prema hrabrom partizanu koji revno opravdava ubijanja nevinih i nenaoružanih civilnih općinskih službenika Hrvata, Dejanu Joviću, nije terorizam kad ubijaš općinske bilježnike, nadglednike i radnike na željeznici, ako su općinski bilježnici i radnici na pruzi Hrvati, naravno. Valja primjetiti da Dejan Jović glavom i bradom, osobno, općinske službenike i radnike na željeznici naziva “ustašama”. Zašto je to “ustaša” bitno? Jako je bitno i također jedan od mnogih obrazaca srpske ubilačke politike, valja to jasno reći. Naime obrazac je uvijek isti, prvo se razvija teza o ustašama kao nečemu neljudskom koje se mora ubiti po svaku cijenu, otud i toliki mitovi o ustašama, svi dokazano lažni, počevši od Pavelićeve košare srpskih očiju, preko “četeres iljada Srba u svakoj od sedamsto iljada rupica”, do “40 od ustaša zaklanih srpskih novorođenih beba u vukovarskoj bolnici 1991”.

I onda kad su kao utvrdili da se ustaše ne samo “smije” nego “mora” pobiti, sve, od trudnica preko novorođenčadi do staraca od sto godina, onda samo u tu krvavu velikosrpsku jednadžbu po potrebi dodaju što hoće i kako hoće, primjerice: osamnaestero djece Ivezićevih, trudnicu Ivanu Novak, Zagrepčane civile koji su nakon povlačenja ustaša ostali u Zagrebu na milost i nemilost četnika netom preobučenih u partizan, povjesničare s Filozofskog fakulteta i sve uglednije Hrvate, sve Hrvate po Hrvatskoj i Jugoslaviji koji bi mogli imati neko nepropisano mišljenje ili bogatstvo, Vericu Nikšić (13), Martinu Štefančić (4), 27-mero djece u Slavonskom brodu, dr. Šretera, 12 policajaca u Borovu Selu, sve ranjenike iz bolnice Rebro (1945.), Sveti Duh (1945.) i svih ostalih bolnica po Hrvatskoj, ranjenike i medicinsko osoblje bolnice u Vukovaru (1991.), stanovnike Škabrnje, Široke Kule, Vukovara…, narodnjake u Istri, službenice u gradskoj upravi Zagreba nakon pada NDH – koje leže i danas u ogromnoj masovnoj grobnici na Jelenovcu…

Pa tako općinski službenik i pružni radnici u Banskom Grabovcu po istom obrascu Joviću postadoše ustaše, a kako vidimo ustaše je uvijek opravdano ubiti imali oni jedan dan starosti ili sto i pet godina. I nema veze što 90% pobijenih u WW2 i 100% pobijenih u Domovinskom ratu nisu bili pripadnici ustaškog pokreta ili ustaška vojska, ali ako su pobijeni od strane srpske krvave crne i zločinačke ruke, odmah je jasno da se mora raditi o ustašama, kako tvrde velikosrpski zagovornici terorizma.

“Revizionisti tvrde da je masovni genocidni zločin koji je ovdje – i u susjednoj Glini – počinjen u julu 1941., bio zapravo opravdani i jedini mogući odgovor na nasilje koje su započele ustaničke jedinice, predvođene Gaćešom. Međutim, pritom se ‘zaboravljaju’ dvije okolnosti. Prvo, nije točno da prije toga nije bilo nasilja prema Srbima, Židovima i drugima. Nasilje u NDH počinje već u travnju 1941: u Gospiću već 10. travnja uhapšeno je 20 muškaraca Srba, a u Novoj Gradišci 11. travnja – njih 57. To se nastavlja svakodnevno…” (D. Jović, Novosti)

Ako je u Gospiću uhapšeno 20 Srba 10. travnja, činjenica je također da je II Konjički puk Car Dušan Silni u Bjelovaru, ne uhitio nego otpočeo pokolj Hrvata 8. travnja, a to je ipak dva dana prije i zlodjelo koje je svakako objava rata, te je izazvalo paniku kod hrvatske vojske koja je bila još uprocesu formiranja. U isto vrijeme otpočeli su pokolji Hrvata po Hercegovini. I možemo mi lamentirati koliko hoćemo čija je prva puška opalila, no činjenica je da se Srbi redovito hvale da je prva njihova puška opalila, to potvrđuju i zapisi, a također možemo zaključiti, ako se već radilo o tomu hoće li nastati Hrvatska ili Srbija na prostorima gdje su Hrvati apsolutna većina, onda je logično da nastane Hrvatska, ili nije Dejane? Što je najbolje, nisu se trebali niti nešto pretjerano pokoravati, već samo prihvatiti državu Hrvatsku koju su na kraju ipak silom prilika morali priznati okupatori u tzv. Krajini, a tom priznanju svojom su žrtvom pomogli i svi oni od najmanje 10.000 časnih hrvatskih Srba koji su se borili u Domovinskom ratu na strani svoje hrvatske domovine, protiv velike Srbije.

Dejan Jović & Co naravno ni danas Hrvatsku ne priznaju, te dokazuju na sve kvaziznanstvene mitomanske podzemne načine da Hrvati ne postoje, da Hrvati nikad nisu željeli Hrvatsku, odnosno da su Hrvati mit. Ali taj mit vas je otresao nekoliko puta pa je možda vrijeme da umjesto brektanja i naših mitraljeza i grmljavine naših topova, a ne samo vaših, počnete slušati što vam govorimo. Bit će lakše svima.

“Prema tome, tvrdnja da su ljudi Vasilja Gaćeše bili prvi nasilnici u NDH je lažna… A i da jesu, da su doista oni bili prvi koji su koristili nasilje, ničime se ne može opravdati odmazda koja je uslijedila… …Već i sam broj stradalih, kao i činjenica da su bili Srbi – dakle: određeni svojom nacionalnošću i identitetom – čini ovu tragediju jednim od dokaza i simbola genocidne prirode NDH…” (Dejan Jović, Novosti)

Kako funkcionira um “znanstvenika” Jovića? Prvo je po njemu tvrdnja o teroristima i ubojicama Gaćeši i Demonji lažna, a onda, jer nije lažna, Jović  ipak dopušta da možda jesu prvi nasilnici, no odmazda se ničim ne može opravdati i “kao” dokaz je genocidnosti NDH.

Prema Jovićevim moralnim uzusima, možda ustaše jesu počinili neki zločin prije Ustanka u Srbu, no pokolj 2000 Hrvata i muslimana samo u prvom valu, pa potpuno genocidno  istrebljenje Hrvata nakon kojeg je ugašen i Udbinski dekanat koji je ostao bez 16.000 vjernika, možemo definirati jovićevski – Već i sam broj stradalih, kao i činjenica da su bili Hrvati – dakle: određeni svojom nacionalnošću i identitetom – čini ovu tragediju jednim od dokaza i simbola genocidne prirode velikosrpskog zločinačkog projekta zaogrnutog u antifašizam.

Jović se s ovim svojim zaključkom u kojem su izmjenjene samo varijable i koji kao istina stoji u vječnost sigurno ne bi složio, već bi srpski genocid nad nevinim i nenaoružanim hrvatskim civilima, među kojima je užasno velik broj djece, tretirao kao pravednu osvetu. Odnosno on svojim izjavama o Srbu kao antifašističkom ustanku i doslovno proturječi sam sebi te je kao takav nedostojan zvanja znanstvenika. Jer znanstvenik zna da ono što zagovara kao pravilo mora prvo primjeniti na sebi i na svojima. Ako ne može i neljudske posljedice mu se ne sviđaju, ali ipak inzistira na primjeni svojih antičovječnih pravila, onda je jednostavno u ovakvim krvavim primjerima sudionik u zločinima protiv čovječnosti. Jović ljude dijeli na vrijedne Srbe i apsolutno bezvrijedne Hrvate, na ljudska bića Srbe nad kojima je osveta nedopuštena, neljudska, fašistička, ustaška, te na Hrvate kojima su velikosrpskom propagandom potpuno oduzeta sva prava na ljudskost i nad kojima su osveta i potpuni genocid poželjni, opravdani kao antifašizam i moderna tekovina velikospskog koljačkog antifašizma.

Ovo je inače općeniti obrazac po kojem djeluje truli i gađenja vrijedan antifašizam i trulo gađenja vrijedno srpstvo. Jer, sjetimo se, traže da se ispričamo za 44 mrtva i 150.000 onih koji su sami organizirano otišli iz Hrvatske tvrdeći (i brutalno genocidom nad nama demonstrirajući) od prvog do zadnjeg dana, da suživot s Hrvatima nije moguć, dok naših 30.000 mrtvih u Hrvatskoj i BiH, te više od pola milijuna protjeranih nije uopće tema niti itko iz tih antifa velikosrpskih fašističkih agentura i falangi poziva na ispriku Hrvatima. Jednako je i s drugim svjetskim ratom, s tim što su omjeri na našu štetu sto puta strašniji i od Domovinskog rata.

“Druga revizionistička teza odnosi se na opravdavanje takvog nasilja nad cijelim srpskim narodom i nad Jugoslavenima time što je navodno cijela međuratna Jugoslavija bila jedna vrsta ‘tamnice’ za hrvatski narod. Teza otprilike glasi ovako: ustaška odmazda nad Srbima i Jugoslavenima bila je opravdana zato što su oni činili nasilje nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj se provodio pokušaj uništenja hrvatskog identiteta. Unitaristički karakter međuratne Jugoslavije bio je, po toj tezi, motiv, povod i razlog za nasilje u NDH. Srbi i Jugoslaveni su, dakle, dobili što su tražili – a NDH je bila samo reakcija na unitarizam. Ta je teza, također, lažna. Prije svega, Kraljevina SHS, odnosno Kraljevina Jugoslavija, nije negirala hrvatski identitet – ili barem, da budem potpuno precizan, nije ga negirala ili pokušala ograničiti više od srpskog identiteta ili više od slovenskog.” (D. Jović, Novosti)

Nasilje nije opravdano nikad, to je moj stav za razliku od Jovićevog kojemu je kako vidimo nasilje uvijek opravdano ako ga čine Srbi nad svima drugima. Činjenica je – Kraljevina Jugoslavija jest bila tamnica naroda i s tim se slažu svi narodi osim velikosrba kad se prebace u jugoslavenski mod ne bi li dokazivali kako je otvoreno i javno tiranska velikosrpska vlast bila dobrohotna prema drugima. Činjenica je – Hrvati nisu imali pristup u Narodnu skupštinu 10 godina, a onda kad su pušteni pobijeni su bez milosti. Dakle Hrvati nisu imali niti osnovna ljudska prava, a što je to onda nego ropstvo najodvratnijeg tipa. Činjenica je – jedan od onih koji je preživio pokolj u Narodnoj skupštini je i Ante Pavelić, kasnije poglavnik NDH. Kako su njegova smrtonosna iskustva sa srpskim primitivnim etičkim i političkim manirima utjecala na njega vidljivo je i iz kasnijeg njegovog djelovanja. Hrvatski identitet brutalno se kundacima, “kuršumima” i bajunetama suzbijao do tako neljudske mjere da su Albert Einstein i Heinrich Mann stali u obranu teroriziranih Hrvata te pisali Međunarodnom udruženju za ljudska prava u Parizu: https://croexpress.eu/hr-iseljenistvo/7158/prije-137-godina-roden-einstein-1931-stao-u-obranu-hrvata-kralj-srbije-je-nasilni-tiranin/

“..Slavljenje ubojica kao nacionalnih heroja se ne smije tolerirati.

Smatramo da je dužnost Međunarodne organizacije za ljudska prava da traži od svih koji poštuju slobodu i ljudska prava nacija, da se suprotstave tiraniji koja vlada Hrvatskom i počnu dostojanstvene prosvjede. Sve zemlje, osobito Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija, mjesta gdje Međunarodna organizacija za ljudska prava djeluje, imaju odgovornost djelovanja kao štit za ovu malu, miroljubivu i prosvijetljenu naciju…” (Više na linku).

Mala, miroljubova i prosvijetljena nacija je hrvatska, a tiranija je kao i uvijek srbijanska. Slavljenje ubojica dakle nije izmislio Dejan Jović niti samo on slavi ubojice. Slavljenje ubojica već je prisutno stoljećima kao etička ne-vrijednost srpskog naroda. O velikosrpskim mitovima i tiraniji koju Dejan Jović ne priznaje i jedan je Albert Einstein imao što za reći! I tko je u pravu, Einstein ili Jović? Tko je od njh znanstvenik, čovjek, a tko apologet smrtonosne nacističko fašističke tiranije?

“Ustati protiv ustaškog režima, koji je do 23. jula 1941. već pokazao svoje zločinačko lice na mnogim mjestima u neposrednoj blizini Banije, bila je vjerojatno taktički nepromišljena i nedovoljno dobro provedena, ali časna odluka. Vasilj Gaćeša stoga zaslužuje naše poštovanje kao borac za slobodu, ustanik koji se prvi – ili među prvima – suprotstavio ustaškom zlu, i koji je za sobom poveo mnoge. Odbacujemo revizionističke teze i zato što one imaju sasvim direktne posljedice za sadašnjost…”

Taktički nepromišljena i nedovoljno dobro provedena odluka može značiti samo jedno: premalo je Hrvata pobijeno u toj akciji, naime pobjegla su im dva sina općinskog bilježnika. “Kakav nemar”, rekao bi Saborski zastupnik Stazić. A i nisu odmah krenuli dalje sa pokoljima nego par dana kasnije. S obzirom da se ovdje govori o ubojstvima i ako je u tom kontekstu nečega dovoljno ili nedovoljno onda to mogu biti samo ubojstva. Tko je i što to zastupa Dejan Jović?

Ako Vasilj Gaćeša kao ubojica apsolutno nevinih civila zaslužuje poštovanje Jovića i sličnih, onda i svatko tko je krenuo u obranu Hrvata nakon pokolja 400-tinjak Bjelovarčana te desetaka tisuća Ličana i Hercegovaca, zaslužuje apsolutno poštovanje hrvatske nacije, a u svoje ime ja im kažem “Slava vam i hvala za sve patnje koje ste prošli braneći nevini i nenaoružani hrvatski narod od gaćeša i sličnog terorističkog velikosrobskog genocidnog smrada od Banskog Grabovca, preko Like do Hercegovine. Na kraju su odnijeli gaće(še) na štapu, jer su zaslužili.

“Ustaše i partizani nisu isto i nikada ne mogu postati isto.” D. Jović, Novosti

Nisu isto, istina, no zato su partizani i četnici isto i svaki će danas živi četnik to potvrditi. Pogledati na Youtube sve klipove u kojima svi četnici tvrde da su samo mijenjali znakovlje po potrebi, kao što se četnici prave jugoslaveni po potrebi. U Domovinskom ratu Šešelj teroristima u Lici objašnjava zašto ne smiju javno nositi kokarde, već da moraju sa zvezdama glumiti partizane. “Ovde se stvara država”, objašnjava Šešelj u video uratku, ima na Youtube. Već viđeno.

“S krajem Hladnog rata, obnovljena je ideja o ujedinjenoj i slobodnoj, antifašističkoj Evropi, ali je i ona ubrzo zasjenjena ideološkim bitkama koje su ‘komunizam’ proglašavale samo totalitarnom ideologijom i praksom, ne vodeći računa o njegovoj progresivnoj i antifašističkoj dimenziji, barem kad se radilo o Drugom svjetskom ratu.” D. Jović, Novosti

Komunizam je u Europi osuđen kao zločinački totalitarizam na temelju činjenica o masovnim pokoljima vlastitog ili okupiranog stanovništva u brojkama daleko većim od nacističkih pokolja i to braniti je identično kao braniti nacizam ili fašizam, a i gore. No ima nas svakakvih pa i takvih koji ne vide da su njihovi komunisti tisuću puta gori od Hitlera. Uostalom, Pavelić je na listama najvećih zločinaca daleko pri kraju, dok je Tito ponosno uz Pol Pota, a kad bismo uzeli broj pobijenih u odnosu na populaciju kojom je vladao vidjeli bismo da je Hitler daleko iza njega.

“Današnje neoustaštvo Današnje neoustaštvo napada jednakim žarom te druge – manjine i pojedince – kao što je i ono ranije, klasično ustaštvo, činilo prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na toj mržnji prema drugome, na ideji da za drugoga nema mjesta ni u političkom ni u javnom prostoru, obnavlja se ideja ustaštva. Stoga je ne smijemo ignorirati: ne samo mi koji smo direktna meta te obnove, nego ni hrvatsko društvo u cjelini. Jer, u mjeri u kojoj se obnavlja ustaštvo, ukida se sloboda, sigurnost i mir – kao što je bio slučaj i u onom kaotičnom vremenu Drugog svjetskog rata u kojemu je korišteno masovno nasilje, koje je dovelo do tragedija kao što je ova koju danas komemoriramo u Grabovcu Banskom. u Grabovcu Banskom.” (D. Jović, Novosti)

Prafrazirat ću pa će te vidjeti s čim se suočavamo:

Današnje velikosrpsko četništvo pod krinkom jugoslavenstva napada jednakim žarom te druge – Hrvate, bilo kao ukupnost, bilo kao pojedince – kao što je i ono ranije, klasično četništvo, činilo prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na toj mržnji prema drugome, na ideji da za drugoga nema mjesta ni u političkom ni u javnom prostoru, obnavlja se ideja velike Srbije. Stoga je ne smijemo ignorirati: ne samo mi koji smo direktna meta te obnove, nego ni hrvatsko društvo u cjelini. Jer, u mjeri u kojoj se obnavlja velikosrpsko četništvo pod plaštem antifašizma, onog velikosrpskog, ukida se sloboda, sigurnost i mir – kao što je bio slučaj i u onom kaotičnom vremenu Drugog svjetskog rata u kojemu je korišteno masovno nasilje, koje je dovelo do tragedija kao što je ova koju danas komemoriramo na Bleiburgu, Ovčari i na tisućama masovnih grobnica Hrvata.

“Odbacujemo revizionističke teze i zato što one imaju sasvim direktne posljedice za sadašnjost. Stari ratovi često služe kao priprema za nove, a njihove interpretacije – posebno one koje tvrde da oni nisu završeni, ili nisu završeni kako treba – postaju temelj za ideju osvete, a time i kao priprema za novi rat.” (D. Jović, Novosti)

Čitava povijest svijeta mijenja se onako kako se nalaze dokazi o konkretnim događajima. To se zove znanost. Propisana laž nije Sveto Pismo, osim lažovima i ubojicama, a normalan čovjek ima pravo i dužnost ukoliko nađe dokaze te dokaze predočiti javnosti. Zatupati tezu da je mit i laž iznad dokaza je navada onih koji kriju svoje zločine, dakle zločinaca. Inače ovakvi kao Dejan Jović revno istražuju Domovinski rat i skviče kako ih se napada kad osporavaju neke teze, no istovremeno također skviče kad se istražuju i prilažu dokazi kojima se njihova strana dovodi u neugodnu situaciju. A da se probamo dogovoriti za početak je li istraživanje povijesti uopće dozvoljeno, komu je dozvoljeno i koji narodi imaju pravo istraživati povijest, a koji velikosrpskim četničkim dekretom nemaju?

Što se tiče onih koji pripremaju ratove možda bi bilo dobro primjetiti vojne kampove za djecu po Srbiji u kojima se obučavaju mali krajišnici, budući “časni” ubojice hrvatskih civila. Možda bi bilo dobro primjetiti da je nedavno osnovan i kamp u Srbu, doduše ne javno vojni, ali kamp za djecu i to baš u Srbu poznatom kao izvoru svake pobune i rata na ovim prostorima, nasuprot svake Hrvatske. Možda bi valjalo primjetiti tko to urla: “Rat nije završio Olujom, ni mirnom reintegracijom, ni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju”, a tko to u Saboru RH urla “Na korak smo do toga da će lete meci”.

“Ali, ne treba se ni zavaravati o tome što bi neki od njih učinili i danas, kad bi to samo mogli. Ovi koji opravdavaju zločine na Baniji posebno…

…Na nama je, međutim, da ne ignoriramo postojanje revizionizma i da ga ne shvaćamo olako. On je ne samo uvreda žrtvama koje ovdje komemoriramo, nego je i prijetnja sadašnjim i budućim generacijama.” (D. Jović, Novosti)

Najbolje je Dejana parafrazirati, tako se najbolje vidi tko je u opasnosti:

Ali, ne treba se ni zavaravati o tome što bi neki od njih učinili i danas, kad bi to samo mogli. Ovi koji opravdavaju zločine u Srbu, Bleiburgu, Hudim jamama, Vukovaru, Dalju, Škabrnji, tisućama masovnih grobnica prepunih Hrvata, Banovini posebno. Na nama je, međutim, da ne ignoriramo postojanje velikospskog plana homogene velike Srbije i da ga ne shvaćamo olako. On je ne samo uvreda žrtvama koje ovdje komemoriramo, nego je i prijetnja sadašnjim i budućim generacijama.

Kao zagovornik terorizma nadrobio je Dejan Jović u ovoj kupusijadi još svega i svačega, no zadržat će mo se zbog forme na ovomu. Ako nekomu nije jasno zašto ga nazivam zagovornikom terorizma neka se vrati na tekst i ponovno pročita da je on, Dejan Jović, ponosan na “časne” Vasilja Gaćešu i Nikolu Demonju čija se čast i ispravnost ogleda u tomu što su bez ikakvog razloga kao pse pobili općinskog službenika, vlasnika ciglane i njegovog sina te radnike na željeznici, njihova je krivnja neporeciva kao što je bila i krivnja Martine Štefančić (4) 1991., naime bili su Hrvati. Ustaše, kako to važno i apsolutno lažno na kraju pasusa doda Dejan Jović. Inače poticanje na terorizam, pa i samim veličanjem terorizma, zabranjeno je Ustavom RH, no Ustav se od hrvatskog pravosuđa ionako tretira samo kao popis bezvrijednih smjernica slučajne države, smjernica koje se ne odnose na neprijatelje Hrvatske, ali se zato brutalno primjenjuju na Hrvate kao roblje bez prava glasa u vlastitoj državi.

Dakle, i dalje se ne razumijemo, a nerazumijevanje redovito proizlazi iz loše ili nikakve komunikacije. Mi i vi nemamo gotovo nikakakvu komunikaciju, odnosno vi naše pokušaje komunikacije uporno ignorirate jer su vam Hrvati samo mit, nešto bezvrijedno i nepostojeće čemu ne treba pridavati niti najmanju pažnju.

Nije do nas i nije nikad ni bilo hoćemo li razgovarati riječima ili topovima. Vi ste uvijek o tom odlučivali, a sve koji su vas nazivali braćom: Stjepana Radića, dr. Šretera, Stjepana Filipovića, Marka Oreškovića, sve izvorne jugoslavene… okrutno ste kao pse pobili. Što nama ostalima onda ostaje nego ustati i boriti se do zadnje kapi krvi protiv gluhih terorista.

U svojoj na(r)cističkoj aroganciji ponašate se kao bogomdani vladari. Kao da želite još jedan rat, vjerojatno i želite jer se okupljate na taj način, govorite u svim emisijama na taj način, pišete na taj način, politiku vodite na taj način, (ne)kulturnu hegemoniju provodite na taj način, pozicije i funkcije zauzimate na taj način, silom, i ne sramite se govoriti o krvnim zrncima koja moraju vladati. Ozbiljno računate na okolnosti u kojima bi Balkan pao u kaos i u kojem bi Rusija igrala veliku ulogu, a onda bi vi, kako i vaši “akademici” svako malo govore javno – Srbija sve svoje zemlje povratila. Pazite samo da vam se ne ostvari što želite i na čemu revno radite. Mogao bi vam na(r)cizam opet prisjesti.

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari