Mustač i Perković su bili dio “Sustava”

Kao prvi zaključak, dakle, uzevši u obzir profil ljudi oko Tuđmana i Miloševića od 1990. do 1995., može se prihvatiti teza da je raspad Jugoslavije i rat prouzročila savezna Udba i njene republičke ispostave. Hrvatski nacionalisti, hrvatska emigracija i iseljeništvo, rane dragovoljne postrojbe HOS-a, značile su naivno i jeftino topovsko meso i bespovratni novac bez zateznih kamata u prethodnim inter-udbaškim i inter-jugoslavenskim svađama.

Netočno je  tvrditi da je Udba u Jugoslaviji  imala fiksnu ideju da likvidira samo tzv. hrvatske klerofašiste. Sustav (udba) stalno je fizički likvidirao, a pogotovo degradirao, masu svojih vlastitih ljudi. Zanimljivo da od tisuća  informbiroovaca, ili komunističkih udbaša i revizionista  koje je Tito maknuo, nikada  ne vidimo niti jednog danas od njih na malim ekranima ili u nekom novinskom intervjuu u Hrvatskoj.

I bivši hrvatski komunistički čelnici, Račan, Tuđman, Mesić, kao i masa drugih, znali su još davno u bivšoj Jugoslaviji da svaki njihov službeni odlazak u Beograd može značiti karta u jednom smjeru. Stoga je bilo dobro imati nekog „stand by“ gazdu na Zapadu, pogotovo u Americi, što je bivši sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar i stotine njegovih bivših i sadašnjih jugoslavenskih (hrvatskih?) diplomata i njihovih obitelji dobro shvatio – pogotovo u oči dramatičnih događaja 1991. godine.

Gledajući profil čelnih ljudi u Hrvatskoj od 1991. i nadalje, upada u oči da su svi, ili gotovo svi, u najvažnijim dijelovima jugoslavenske sudbene, izvršne i vojne vlasti bili nekoć visoko pozicionirani komunisti. Neukusno je stoga danas vrijeđati isporučene udbaše Josipa Perkovića ili Zdravka Mustača radi njihovih navodnih egzekucija hrvatskih emigranata, ako se prije toga ne uzme u obzir da su oba dvoje bili ljudi Sustava, baš kao i stotine malih i manjih perkovića i mustača u Tuđmanovom okruženju. Upravo radi svoje inertnosti i nezainteresiranosti da brane i očuvaju komunističku Jugoslaviju, a nipošto radi neke ljubavi prema novoj Hrvatskoj, tisuće malih i velikih perkovića, tisuće bivših hrvatskih titića, odigrali su protiv svoje volje važnu ulogu u stvaranju Hrvatske.

Uzde vanjske politike Hrvatske držali su 1991., i još drže, brojni bivši jugoslavenski diplomati, a sam kabinet u novoosnovanom ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske, po broju bivših jugoslavenskih novinara i bivših jugoslavenskih diplomata, više je kadrovski sličio na poslovnicu jugoslavenske komunističke novinske agencije Tanjug nego na kabinet jedne samostalne države.

I Tuđmanova odluka da zadrži Titino poprsje i da ne miče Titino ime s Kazališnog trga bila je želja da otupi kritike Zapada o navodnoj desničarskoj i ustašoidnoj orijentaciji rane hrvatske države. Je li ta Tuđmanova ikono-titoistička odluka bila fingirana ili stvarna? Nije mu pomogla. Od 1991., a manjim dijelom i danas, Hrvatska  u stranim medijima i akademskim diskusijama u inozemstvu slovila je i slovi kao „nacionalistička  država“, a Tuđman kao „povijesni revizionist“.

Nadrealističke objede Zapada na račun Tuđmana i Hrvatske bile su logičan odraz na hiperrealističko stanje Tuđmanovog  post-komunističkog okruženja i njegovog ad hoc reaktivnog stvaranja Hrvatske, stvaranja u kojeg niti sam Tuđman do 1991. nije vjerovao! Brojni Tuđmanovi ex-post-komunistički ministri i savjetnici nisu htjeli demantirati strane objede o nekoj nacionalističkoj Hrvatskoj jer bi u protivnom to značilo da oni jasno i glasno moraju priznati suprotnu istinu svojim stranim kolegama;

„Gospodo ne!, Nismo mi nacionalisti, niti je to ustaška Hrvatska. Pa mi smo svi od reda bivši udbaši i skojevci!“ Te riječi oni dakako nisu mogli reći u javnosti jer bi izgubili vlastitu vjerodostojnost.

(Svršetak u sljedećem broju)

Tomislav Sunić

Što vi mislite o ovoj temi?