Pratite nas

Reagiranja

MVEP odgovorio na pismo tri bivša visoka predstavnika u BiH

Objavljeno

na

Hrvatska je u subotu odbacila optužbe trojice bivših predstavnika međunarodne zajednice u BiH da se miješa u unutarnja pitanja te države i optužila ih da su oni djelomično krivi što hrvatski narod nije jednakopravan s bošnjačkim i srpskim.

Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling nedavno su ocijenili nedopustivim da službeni Zagreb osporava izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva BiH koji je u listopadu pobijedio Dragana Čovića, dosadašnjeg člana državnog vrha i predsjednika najjače hrvatske stranke HDZ-a.

U Zagrebu osporavaju Komšićev legitimitet jer je glasovima Bošnjaka pobijedio Čovića za kojega je glasalo 80 posto Hrvata.

Odbacujući optužbe za miješanje u unutarnje stvari BiH, hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova (MVEP) ističe da ima obvezu pomno pratiti zbivanja u susjednoj zemlji.

“Za razliku od trojice bivših visokih predstavnika u BiH, Hrvatska se ne miješa u unutarnja pitanja BiH već ispunjava svoje međunarodne obveze, u potpunosti poštujući suverenitet i teritorijalni integritet BiH i njezin ustavni i pravni poredak”, stoji u priopćenju MVEP-a.

“Nažalost, konstitutivni narodi, dijelom i zbog odluka nekih visokih predstavnika, trenutačno nisu jednakopravni što je razlog za ozbiljnu zabrinutost i što može štetiti funkcionalnosti i stabilnosti BiH”, dodaje se.

Na Zrinjevcu kažu da je posljednji primjer neravnopravnosti to što je hrvatski član državnog vrha po treći put izabran pretežno glasovima pripadnika bošnjačkog naroda.

“Dakle, za razliku od ostala dva konstitutivna naroda, Hrvati ponovo nemaju svog legitimnog predstavnika u predsjedništvu BiH, premda je jedan kandidat dobio preko 80% njihovih glasova, već je za njihovog predstavnika izabran kandidat koji je dobio veću potporu, ali u krajevima gdje je broj hrvatskih birača zanemariv”, ističe ministarstvo.

U MVEP-u kažu da će iduća prilika za testiranje vladavine prava biti formiranje Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, s obzirom na to da je ustavni sud BiH poništio neke odredbe izbornog zakona baš zato što nisu osiguravale legitimnu i proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda u tome tijelu.

“Zato je sada izuzetno važno da nadležne institucije u cijelosti poštuju odluku ustavnog suda i osiguraju proporcionalnu i legitimnu zastupljenost u tom visokom domu. Svako drukčije rješenje bilo bi teška povreda vladavine prava i negiranje Daytonskog mirovnog sporazuma s vrlo negativnim posljedicama”, upozorava službeni Zagreb.

U pismu šefici europske diplomacije i ministrima vanjskih poslova EU-a, trojica bivših visokih predstavnika u BiH ustvrdili su da je izbor Komšića legitiman jer ni ustav ni izborni zakon BiH ne kažu da članove predsjedništva moraju izabrati vlastite etničke skupine.

“Miješaju izborni zakon s pitanjem izbora članova predsjedništva, a to je ogromna laž s kojom u BiH kreiraju propagandu protiv gospodina Komšića”, rekao je Schwarz-Schilling televiziji N1.

Njemački političar je pojasnio da su se bivši visoki predstavnici na pismo odlučili s ciljem da “zaustave diplomatsku ofenzivu Hrvatske” i optužio hrvatske dužnosnike da “lažu” kada opisuju stanje u susjednoj državi.

Više hrvatskih gradova u BiH je Komšića nakon izbora proglasilo nepoželjnom osobom, ne priznajući legitimitet političaru koji je najavio da će na svojoj dužnosti predstavljati sve građane BiH, a ne samo Hrvate.

(Hina)

Bezočne laži vanjskih suradnika velikobošnjačke politike

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Objavljeno

na

Objavio

U najmanju ruku, nevjerojatno mi je čitati kako se, u izjavama bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, širokobriješki franjevački samostan iz ”kolijevke kulture i vjere”, kako ga je osobno nazvao u prosincu 2014. godine kada ga je i obišao, premetnuo u zvjerinji brlog, kako se dade iščitati iz njegovih ovodobnih istupa u javnost.

U travnju 2010. godine, unutar samo tri dana, bio sam šefom protokola posjeta tadanjega predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića (13. travnja) i tadanjega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića (15. travnja) tvornici u kojoj radim, a u čijim su raskošnim vrtovima obojica objedovali. Iskreno, imponiralo je stisnuti ruku predsjedniku, i jednomu i drugomu, napose jer me radovala staložena politika dijaloga koju su vodili, dijaloga u kojemu je blagopokojni papa Pavao VI. vidio spas i obnovu civilizacije i svijeta, piše Darko Juka.

No, iz današnjega je rakursa sve razvidniji izraziti raskorak između onoga što je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović u Hercegovini govorio tada i onoga što zbori / piše danas. Na mene, i na sve nas, prije tih devet godina ostavio je dojam srdačna, otvorena i prijemljiva čovjeka, predsjednika sa stavom blagonaklonoga, ali odlučnoga profesora i sa duhovnom širinom glazbenika.

Onda su osvanuli njegovi sudovi o širokobriješkoj nesreću s kraja Drugoga svjetskoga rata, o lomači i mučeništvu hercegovačkih fratara koji su bolnom ranom u grudima našega puka, ranom o kojoj se desetljećima starijoj djeci kazivalo uz ognjište, u tmini noći, kako ta lomača ne bi usahla u pepeo zaborava i smrti, jer je iz nje morao proklijati novi život… Znali su to naši (neobrazovani) stari!

Iznio je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović sudove, znanstveno ravne onodobnim komesarskim izvješćima, pa je spomenuo i mitraljeska gnijezda u crkvenim zvonicima… Podsjetilo me to kako su subnorovci Jure Galić i Alija Bijavica po bošnjačkim medijima lamentirali o širokobriješkim zvijerima u franjevačkim habitima koji su po partizanskim borcima sa zvonika prosipali vrelo ulje?! Da, vrelo ulje u onim godinama neimaštine, gladi i sveopćega stradanja… Galića i Bijavicu valjda su nadahnula holivudska uprizorenja srednjovjekovnih viteških nasrtaja na snažno utvrđene zidine dvoraca, samo ne znam koja su uprizorenja ili koje su depeše nadahnuli bivšega prvog čovjeka Hrvatske…

Nemam nakanu ovime ulaziti u ideološke prijepore, ali želim čovjeku koji mi je 2010. srdačno stisnuo ruku približiti samo dva imena među čak 66 imena ubijenih ili nestalih hercegovačkih franjevaca u završnim vojnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a napose u ovdje dobro upamćenomu vremenu poraća koje je ostavilo trajan biljeg na duši i tijelu našega naroda. Želim mu približiti dva imena čija nasilna smrt nije bila samo osobnom, samo trenutačnom u malenomu trenutku tijeka povijesti i vremena… I čija smrt nipošto nije bila ”legitimnom”.

Dana 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa iz mostarskoga su franjevačkog samostana odveli provincijala dr. fra Leona Petrovića i još šestoro njegove subraće fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka, nadomak južnomu mostarskom prigradskom naselju Rodoč, strijeljali ih ili usmrtili sječivima, i tijela im bacili u neretvanske vode.

Fra Leon je bio prvim doktorom znanosti među hercegovačkim franjevcima, omiljen među gradskim pukom, pastirska duša svojega vjerničkog stada. Prije više od stoljeća, davne 1908. godine, taj rođeni Klobučanin na švicarskomu je sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad prije nekoliko godina objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije UBDM, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom, te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Partizani su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa i kao osobu koja je u Mostaru i Hercegovini uživala visok ugled (ne samo među katolicima) i koja je od ustaškoga progona, dokumentirano je, spašavala pripadnike svojega i drugih naroda (napose Židove i Srbe).

Drugo ime koje mu želim približiti, ime je još jednoga plodnog stvaratelja i društvenoga djelatnika, Mostarca fra Brune Adamčika, umjetničkoga fotografa i profesora glazbe širokobriješke gimnazije. One gimnazije za koju je Josipović 2014. kazao kako je ”odškolovala mnogobrojne znamenite osobe koje su zauzele važna mjesta u BiH i Hrvatskoj”. Fra Bruno nije mogao zauzeti mjesto u društvu koje mu je pripadalo. Posljednji je put viđen u svibnju 1945. u slovenskomu Celju.

Iza sebe je ostavio neprocjenjivo dokumentarno blago, umjetničke fotografije iz kojih je trebalo izroditi prvu monografiju Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako je cjelokupno njegovo stvaralaštvo nastradalo tijekom partizanskoga uništavanja franjevačke građe u širokobriješkoj bazilici, kada su spaljene i gotovo sve hercegovačke crkvene matice, sva dotadanja memorija hrvatskoga naroda (inače, doktore Josipoviću, pisana memorija našega naroda na Širokomu je Brijegu spaljena nakon svršetka rata). Međutim, slučajnost je dio fra Brunina opusa, potkraj 2008. godine, vratila zajedničkoj nam baštini. Negativi, nagrizeni zubom vremena, pronađeni su tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskoga samostana, iza svežnja prastarih knjiga.

Riječ je o fotografijama koje je fra Bruno, po naputku upravo provincijala fra Leona, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je, naime, zadaću zabilježiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844.–1944.). Zamisao o monografiji ostala je, pak, u prahu tegobnih vremena. Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama njegovih sunarodnjaka.

Na tim slučajno otkrivenim negativima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice. Mostarski su ih fratri obnovili i digitalizirali, a potom čak i identificirali mnoštvo osoba sa snimaka, te je njihova dokumentacijska vrijednost neprocjenjivom, a i ona umjetnička ostavlja bez daha.

Ako se prisjetimo podatka kako su vlasti, vojne i redarstvene strukture tadanje FNRJ ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66), zapitam se koliko je među njima priča sličnih fra Leonovoj i fra Brunovoj… Nisu, dakle, ubijani tek pojedinci u trenutku vremena, nego je sustavno čupana duša iz zdravoga tijela jednoga naroda…

Poštovani doktore znanosti Josipoviću, Vašemu zvanju i ugledu ne priliči tako prizemno i ostrašćeno uopćavanje koje ste ovih dana učinili i ponovili. Evo, ja ću prvi ostaviti prostor mogućnosti da među tih 511, ili među tih 184, ili među tih 66 nisu ama baš svi bili bezgrješni (makar se i grješnima valjda treba propisno i pravično suditi). Izreci, doktore znanosti, javnu ispriku i u njoj ostavi prostor da Katolička crkva u Hrvata nije imala 511, ili 184 ili 66 bezumnika u svećeničkim haljama, sve odreda zvjerskih koljača, kako nam ih, nepojmljivo razumu, predočavaš.

Uopćavanje / generaliziranje naroda i skupina odvelo nas je i u 1939. i u 1941. i u 1991. godinu. Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Darko Juka.

Ivo Josipović odgovario poznatom filozofu: Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Ni Franjo Kuharić nema svoju ulicu ili trg u Gradu Zagrebu. Zašto?

Objavljeno

na

Tko sve nema trg ili ulicu u Gradu Zagrebu? Međutim, neki, poput zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića (1919.-2002.) i Svetog Oca pape Ivana Pavla II (1920.-2005.) u glavnom gradu ostali su do današnjih dana bez ikakvih spomena, iako su među najzaslužnijima za stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države.
Dosad su s nekoliko strana upućene zamolbe i apeli da se po ovim velikanima u središtu grada nazove neki trg ili ulica, ali na sve to odgovor je – marginaliziranje i šutnja.

Osim što se po njima ne zovu ulice i trgovi, u Zagrebu nema ni njihovih spomenika ni biste.
Nisu zaslužili?

Zaslužili su više nego Ivan Goran Kovačić, August Cesarac, Vladimir Nazor i niz drugih njima sličnih komunista i partizana, po kojima se nazivaju i neke najznačajnije hrvatske nagrade, ali i kulturne ustanove. Čak i škole!
Ako je suditi po ovom nesvakidašnjem činu, onda se stječe dojam da Hrvatska ne priznaje svoje velikane, ili pak da još „živi“ u bivšoj, propaloj Jugoslaviji.
Nakon II. svjetskog rata nije se moglo dogoditi da se zadrži neka ulica ili trg po imenu nekoga tko nije bio za „Tita i partiju“, a danas je normalno da oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili Hrvatsku koračaju po ulicama i trgovima koji se nazivaju po istaknutim komunistima i neprijateljima Hrvatske i hrvatstva.
Gdje toga ima?

U glavnom gradu, ulicu ili trg nema ni bl. Alojzije Stepinac, koji će danas-sutra biti proglašen i svetim.
Kakva smo to država, kad ne možemo ni nakon njezine uspostave ulice i trgove nazvati po svojim junacima?

U Zagrebu i dalje postoji Trg dr. Franje Tuđmana. Nalazi se na periferiji grada, a po njemu uglavnom šeću psi i mačke, ili bolje rečeno to je jedno od većih rugla ovoga grada.

Zbog čega, hrvatski branitelji nisu u odborima za imenovanje ulica, trgova, pa i škola i kulturnih ustanova, već smo i taj segment prepustili onima koji nas i time vraćaju u daleku prošlost, za koju smo mislili da je iza nas?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari