Pratite nas

Reagiranja

MVEP u priopćenju austrijskim medijima: Uvredljivo je skup na Bleiburgu zvati ustaškim

Objavljeno

na

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u četvrtak je austrijskim medijima poslalo priopćenje u kojem žali i smatra uvredljivim da se komemorativni skup u Bleiburgu etiketira “fašističkom zabavom”, “najvećim okupljanjem neonacista u EU” ili “skupom ustaša”.

MVEP u priopćenju naglašava kako se grubo poopćavanje u izvješćima medija, kojim se današnja Hrvatska i njezino stanovništvo povezuju s oživljavanjem fašističkih misli, doživljava kao bolna uvreda.

Ističe se i kako je pogrešno na temelju nekih pojedinačnih slučajeva, koje svakako treba najoštrije osuditi, brojne pripadnike obitelji žrtava kao i predstavnike vlade i crkvenih vlasti okupljene na Lojbaškom polju nazivati fašistima.

“Ukazali smo kako se upravo to radilo desetljećima pod komunističkom vlašću: prešućivalo se i ublažavalo ubojstvo desetina tisuća vojnika i civila koji su bili izručeni Titovoj armiji bez prava na sudski proces, kao što su utišavani i svi oni glasovi koji su oživljavali sjećanje na taj događaj”, poručio je MVEP.

Bleiburg za Hrvate predstavlja simbol masakra i mučenja i simbol povrede ljudskih prava, naglašava Zrinjevac.

“Stoga smo zgranuti prigovorom da se na Bleiburgu slavi fašizam, što stvara krivu predodžbu o Hrvatskoj i Hrvatima. Krivoj slici o Hrvatskoj doprinose i prigovori da komemoracija na Bleiburškom polju, na kojoj sudjeluje veliki broj vjernika, šteti ugledu Crkve i kako se tu radi o političkoj instrumentalizaciji i dijelu političko-nacionalnog rituala”, kaže se u priopćenju.

MVEP je stoga austrijskim medijima poručio kako se najodlučnije suprotstavlja takvim imputacijama i žurno apelira na distanciranje od jednostranog i neodrživog nametanja krivnje, “što je ne samo u interesu Hrvata u Hrvatskoj već i Hrvata koji žive u Austriji”.

Ovogodišnji prijepori oko Bleiburga počeli su nakon što je Katolička crkva u Koruškoj, točnije dijeceza Gurk-Klangenfurt, odbila molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanjem mise na Lojbaškom polju zbog toga jer se ona, kako je rečeno, politički instrumentalizira.

Ondje se komemoriraju ubijeni pripadnici vojnih postrojbi ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i civili koji su ih pratili u zbjegu prema Austriji.

Zabrana držanja mise odnosi se, međutim, samo na više crkvene dužnosnike poput biskupa, dok se privatna liturgija u manjim okvirima ne može zabraniti.

Austrijska država se od prošle godine počela pojačano kritički odnositi prema skupu u Bleiburgu, na inicijativu nekoliko austrijskih zastupnika Europskog parlamenta. Nedavno je stupio na snagu i zakon koji zabranjuje ustaške simbole iz razdoblja ustaške NDH.

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandoković izjavio je u srijedu navečer da će se komemoracija na Bleiburgu održati i da će Sabor biti njezin pokrovitelj jer je glavni cilj da se komemoriraju žrtve.

Napomenuo je kako je isto tako poznato da se zabrana od strane biskupije Gurk Klagenfurt odnosi isključivo na biskupa koji ne može držati misu, ali je može držati svećenik.

“Što će biti u idućim danima – to ćemo vidjeti. Hoće li biti misa, hoće li biti molitva, ali svakako će se održati komemoracija i Hrvatski sabor bit će pokrovitelj te komemoracije na Bleiburgu”, poručio je Jandroković.

Dodao je da na Bleiburškom polju komemoriraju ubijene vojnike, koji su se predali, ubijene civile, ubijenu djecu i žene koje je ondje jugoslavenska komunistička vojska ubila na vrlo beskurpulozan i mučan način. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Objavljeno

na

Objavio

U najmanju ruku, nevjerojatno mi je čitati kako se, u izjavama bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, širokobriješki franjevački samostan iz ”kolijevke kulture i vjere”, kako ga je osobno nazvao u prosincu 2014. godine kada ga je i obišao, premetnuo u zvjerinji brlog, kako se dade iščitati iz njegovih ovodobnih istupa u javnost.

U travnju 2010. godine, unutar samo tri dana, bio sam šefom protokola posjeta tadanjega predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića (13. travnja) i tadanjega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića (15. travnja) tvornici u kojoj radim, a u čijim su raskošnim vrtovima obojica objedovali. Iskreno, imponiralo je stisnuti ruku predsjedniku, i jednomu i drugomu, napose jer me radovala staložena politika dijaloga koju su vodili, dijaloga u kojemu je blagopokojni papa Pavao VI. vidio spas i obnovu civilizacije i svijeta, piše Darko Juka.

No, iz današnjega je rakursa sve razvidniji izraziti raskorak između onoga što je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović u Hercegovini govorio tada i onoga što zbori / piše danas. Na mene, i na sve nas, prije tih devet godina ostavio je dojam srdačna, otvorena i prijemljiva čovjeka, predsjednika sa stavom blagonaklonoga, ali odlučnoga profesora i sa duhovnom širinom glazbenika.

Onda su osvanuli njegovi sudovi o širokobriješkoj nesreću s kraja Drugoga svjetskoga rata, o lomači i mučeništvu hercegovačkih fratara koji su bolnom ranom u grudima našega puka, ranom o kojoj se desetljećima starijoj djeci kazivalo uz ognjište, u tmini noći, kako ta lomača ne bi usahla u pepeo zaborava i smrti, jer je iz nje morao proklijati novi život… Znali su to naši (neobrazovani) stari!

Iznio je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović sudove, znanstveno ravne onodobnim komesarskim izvješćima, pa je spomenuo i mitraljeska gnijezda u crkvenim zvonicima… Podsjetilo me to kako su subnorovci Jure Galić i Alija Bijavica po bošnjačkim medijima lamentirali o širokobriješkim zvijerima u franjevačkim habitima koji su po partizanskim borcima sa zvonika prosipali vrelo ulje?! Da, vrelo ulje u onim godinama neimaštine, gladi i sveopćega stradanja… Galića i Bijavicu valjda su nadahnula holivudska uprizorenja srednjovjekovnih viteških nasrtaja na snažno utvrđene zidine dvoraca, samo ne znam koja su uprizorenja ili koje su depeše nadahnuli bivšega prvog čovjeka Hrvatske…

Nemam nakanu ovime ulaziti u ideološke prijepore, ali želim čovjeku koji mi je 2010. srdačno stisnuo ruku približiti samo dva imena među čak 66 imena ubijenih ili nestalih hercegovačkih franjevaca u završnim vojnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a napose u ovdje dobro upamćenomu vremenu poraća koje je ostavilo trajan biljeg na duši i tijelu našega naroda. Želim mu približiti dva imena čija nasilna smrt nije bila samo osobnom, samo trenutačnom u malenomu trenutku tijeka povijesti i vremena… I čija smrt nipošto nije bila ”legitimnom”.

Dana 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa iz mostarskoga su franjevačkog samostana odveli provincijala dr. fra Leona Petrovića i još šestoro njegove subraće fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka, nadomak južnomu mostarskom prigradskom naselju Rodoč, strijeljali ih ili usmrtili sječivima, i tijela im bacili u neretvanske vode.

Fra Leon je bio prvim doktorom znanosti među hercegovačkim franjevcima, omiljen među gradskim pukom, pastirska duša svojega vjerničkog stada. Prije više od stoljeća, davne 1908. godine, taj rođeni Klobučanin na švicarskomu je sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad prije nekoliko godina objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije UBDM, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom, te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Partizani su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa i kao osobu koja je u Mostaru i Hercegovini uživala visok ugled (ne samo među katolicima) i koja je od ustaškoga progona, dokumentirano je, spašavala pripadnike svojega i drugih naroda (napose Židove i Srbe).

Drugo ime koje mu želim približiti, ime je još jednoga plodnog stvaratelja i društvenoga djelatnika, Mostarca fra Brune Adamčika, umjetničkoga fotografa i profesora glazbe širokobriješke gimnazije. One gimnazije za koju je Josipović 2014. kazao kako je ”odškolovala mnogobrojne znamenite osobe koje su zauzele važna mjesta u BiH i Hrvatskoj”. Fra Bruno nije mogao zauzeti mjesto u društvu koje mu je pripadalo. Posljednji je put viđen u svibnju 1945. u slovenskomu Celju.

Iza sebe je ostavio neprocjenjivo dokumentarno blago, umjetničke fotografije iz kojih je trebalo izroditi prvu monografiju Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako je cjelokupno njegovo stvaralaštvo nastradalo tijekom partizanskoga uništavanja franjevačke građe u širokobriješkoj bazilici, kada su spaljene i gotovo sve hercegovačke crkvene matice, sva dotadanja memorija hrvatskoga naroda (inače, doktore Josipoviću, pisana memorija našega naroda na Širokomu je Brijegu spaljena nakon svršetka rata). Međutim, slučajnost je dio fra Brunina opusa, potkraj 2008. godine, vratila zajedničkoj nam baštini. Negativi, nagrizeni zubom vremena, pronađeni su tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskoga samostana, iza svežnja prastarih knjiga.

Riječ je o fotografijama koje je fra Bruno, po naputku upravo provincijala fra Leona, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je, naime, zadaću zabilježiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844.–1944.). Zamisao o monografiji ostala je, pak, u prahu tegobnih vremena. Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama njegovih sunarodnjaka.

Na tim slučajno otkrivenim negativima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice. Mostarski su ih fratri obnovili i digitalizirali, a potom čak i identificirali mnoštvo osoba sa snimaka, te je njihova dokumentacijska vrijednost neprocjenjivom, a i ona umjetnička ostavlja bez daha.

Ako se prisjetimo podatka kako su vlasti, vojne i redarstvene strukture tadanje FNRJ ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66), zapitam se koliko je među njima priča sličnih fra Leonovoj i fra Brunovoj… Nisu, dakle, ubijani tek pojedinci u trenutku vremena, nego je sustavno čupana duša iz zdravoga tijela jednoga naroda…

Poštovani doktore znanosti Josipoviću, Vašemu zvanju i ugledu ne priliči tako prizemno i ostrašćeno uopćavanje koje ste ovih dana učinili i ponovili. Evo, ja ću prvi ostaviti prostor mogućnosti da među tih 511, ili među tih 184, ili među tih 66 nisu ama baš svi bili bezgrješni (makar se i grješnima valjda treba propisno i pravično suditi). Izreci, doktore znanosti, javnu ispriku i u njoj ostavi prostor da Katolička crkva u Hrvata nije imala 511, ili 184 ili 66 bezumnika u svećeničkim haljama, sve odreda zvjerskih koljača, kako nam ih, nepojmljivo razumu, predočavaš.

Uopćavanje / generaliziranje naroda i skupina odvelo nas je i u 1939. i u 1941. i u 1991. godinu. Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Darko Juka.

Ivo Josipović odgovario poznatom filozofu: Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Ni Franjo Kuharić nema svoju ulicu ili trg u Gradu Zagrebu. Zašto?

Objavljeno

na

Tko sve nema trg ili ulicu u Gradu Zagrebu? Međutim, neki, poput zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića (1919.-2002.) i Svetog Oca pape Ivana Pavla II (1920.-2005.) u glavnom gradu ostali su do današnjih dana bez ikakvih spomena, iako su među najzaslužnijima za stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države.
Dosad su s nekoliko strana upućene zamolbe i apeli da se po ovim velikanima u središtu grada nazove neki trg ili ulica, ali na sve to odgovor je – marginaliziranje i šutnja.

Osim što se po njima ne zovu ulice i trgovi, u Zagrebu nema ni njihovih spomenika ni biste.
Nisu zaslužili?

Zaslužili su više nego Ivan Goran Kovačić, August Cesarac, Vladimir Nazor i niz drugih njima sličnih komunista i partizana, po kojima se nazivaju i neke najznačajnije hrvatske nagrade, ali i kulturne ustanove. Čak i škole!
Ako je suditi po ovom nesvakidašnjem činu, onda se stječe dojam da Hrvatska ne priznaje svoje velikane, ili pak da još „živi“ u bivšoj, propaloj Jugoslaviji.
Nakon II. svjetskog rata nije se moglo dogoditi da se zadrži neka ulica ili trg po imenu nekoga tko nije bio za „Tita i partiju“, a danas je normalno da oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili Hrvatsku koračaju po ulicama i trgovima koji se nazivaju po istaknutim komunistima i neprijateljima Hrvatske i hrvatstva.
Gdje toga ima?

U glavnom gradu, ulicu ili trg nema ni bl. Alojzije Stepinac, koji će danas-sutra biti proglašen i svetim.
Kakva smo to država, kad ne možemo ni nakon njezine uspostave ulice i trgove nazvati po svojim junacima?

U Zagrebu i dalje postoji Trg dr. Franje Tuđmana. Nalazi se na periferiji grada, a po njemu uglavnom šeću psi i mačke, ili bolje rečeno to je jedno od većih rugla ovoga grada.

Zbog čega, hrvatski branitelji nisu u odborima za imenovanje ulica, trgova, pa i škola i kulturnih ustanova, već smo i taj segment prepustili onima koji nas i time vraćaju u daleku prošlost, za koju smo mislili da je iza nas?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari