Pratite nas

Kultura

Na Bleiburgu smrt ga snađe, moje milo i najmlađe

Objavljeno

na

MOJE MILO I NAJMLAĐE!

Ne brišite suze moje,
kao zvijezde što se roje,
za svog’ sina i sve druge,
lijem gorke suze tuge.

Na Bleiburgu smrt ga snađe,
moje milo i najmlađe,
tek dvadeset imah ljeta,
kada odoh s’ ovog svijeta.

Ne znam gdje mu trunu kosti,
još više me to žalosti!
Gdje li mi ga zemlja krije?
da mi bar bez križa nije!

Zasadila bi tužna mati,
gdje mi leži da je znati,
dvadeset ruža bijele boje,
za najmlađe dijete moje!

Pun mladosti, pun elana,
mlađan vojnik i bez mana,
on najmlađi od tri brata,
pogubljen je na kraj’ rata.

Preživjeli srećom pukom,
smrt izbjegli teškom mukom,
tek su neki našli spasa…
pa sam od njih čula glasa.

Kažu:, očima je punim sjaja,
prije svog’ životnog kraja,
pogledao sunce žarko…
i rekao: , zbogom majko!

Tražili su od njeg’ mlada,
klečeć, da za život moli tada!
Zadnje su mu bile riječi,
da pred Bogom samo kleči.

Tužnu priču iz davnina,
o sudbini svoga sina…
pričala je svim’ bez straha
do posljednjeg svoga daha.

Davno su joj tukla zvona…
i dugo već ne živi ona!
svoje milo i najmlađe,
s’ anđelima majka nađe.

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

TEŽAK ŽIVOT, PATNJA LJUTA

Objavljeno

na

Objavio

TEŽAK ŽIVOT, PATNJA LJUTA

Nisu njima ruže cvale,
med i mliko nisu tekli…
šta god bi im njive dale,
Bogu hvala, tek bi rekli.

U Zagori kršnoj mojoj,
u vrimena ona stara!
zaliva je, rad se znojon…
al’ čovika rad je stvara!

Pismon dan bi okončali,
a ne kukanjem i plačon…
i opet sutra di su stali,
borba s’ kamenon i dračon.

Čak bi znalo se dogodit,
dok se radilo na polju,
da bi žena znala rodit…
i ne gubit zbog tog volju.

U traveši nakon toga!
kući svoje čedo nosi,
iduć puten hvali Boga!
i blagoslov za njeg’ prosi.

Težak život, patnja ljuta,
al’ su šale znali zbijat!
bolje znali, sto su puta,
nego mi se, oni smijat!

Šta su znali sve izdurat,
ni živina nije znala…
s’ čim se nosit i šta gurat,
zato Vama, predci hvala!

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Kad sklopim oči u tuđini polete mi misli Domovini

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Mateo Ivanković

KAD SKLOPIM OČI

Kad sklopim oči u tuđini
polete mi misli Domovini,
lakše, neg planinska vila,
brže, neg sokolova krila.

Ne postoje putevi ni staze,
preko najvećih planina gaze,
niz najduže plove rijeke,
ljube ih cvijetne livade meke!

Zaustavit ništa ih ne može
ni sva ta prirodna ljepota,
dok ne slete u selo malo,
na početak mog života .

Koliko radosti i smijeha,
koliko plača i dječijeg grijeha,
koliko majčine ljubavi samo
dočeka me kada sletih tamo.

Ne postoji ništa ljepše
nit na zemlji ima raja,
kao što je rodna gruda
svaki pedalj rodnog kraja!

Pa ja često sklopim oči
doma svoga kad se sjetim,
i mislima dadnem krila
kroz oblake kad poletim!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati