Pratite nas

Na crkvi u Kotezima zvono zvoni i za katolike i za pravoslavce

Objavljeno

na

Posve neočekivano u naselju Kotezi u trebinjskoj općini, naišli smo na odsjaj tradicijske Bosne i Hercegovine, kojeg nisu netragom ugasili ratovi dvadesetog stoljeća.

Iako je knjiga stalnih stanovnika skoro zatvorena, ovo selo dva kilometra udaljeno od Popovog polja uz prometnicu Ljubinje – Trebinje, priča svoju priču kojoj ne treba kovanica suživot.

U stvari prefiks ”su“ je među njegovim stanovnicima kako stalnim, tako i onim povremenim, izlišan. Priča iz Koteza jednostavno je život, a on je isti ili sličan za sve ljude jednog podneblja bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost.

Dokaz tomu je i činjenica da je isto zvono oglašavalo smrt i sahranu, pravoslavnih i katolika u tom mjestu, o čemu Vide Ćorak – Bokin, Dubrovčanin koji tu provodi vikende, kaže: ”Pravoslavne crkve u Kotezima nije bilo, ima tu u Strujićima selo do, ali do rata kad bi netko od pravoslavnih umro zvono na našoj crkvi je klecalo, kao i kad umre katolik. Stariji ljudi bi znali reći da je zvono jedno, i od jednih i od drugih“.

Jedinstven slučaj, primjećujemo, a Vide nastavlja: ”Vjerojatno, vjerojatno. Imamo u selu i džamiju koja nije u funkciji još od onoga rata. To mi je isto malo čudno, jer je to jedna starina, jedna kulturna vrijednost“.

koteziIako je prošli rat tradicijske odnose nategao do krajnosti, sudeći po riječima Stojana Marića, rođenog Dubrovčanina, koji vikende također provodi u očevom rodnom selu, ipak nisu popucali.

”U Kotezima trenutno živi sedam ljudi, sve drugo su vikendaši. Živalj je većinski katolički, ima nešto muslimana i jedna kuća pravoslavnih. Jedini stalni stanovnici je tih sedmoro katolika, svi u poodmakloj dobi.

Čim se moglo doći godinu, dvije nakon rata, obnovili smo što se moglo svojim sredstvima. Negdje je nešto pomogla i Republika Srpska, ali većina nije imala uvjete, prije rata nije tu živjela. Tijekom rata u selu je ostalo dvanaestoro ljudi, nisu htjeli ići od kuće, rekli ‘nikome ništa nismo napravili, tu ćemo ostat’.

Stvarno, ne može se reći da je netko stradao. Kao i u svakoj vojsci imate nekih problem, netko se napije, nešto napravi na svoju ruku, ali planski ih se nije ugrožavalo.

Tamo negdje mislim ’94-te, Crveni križ došao i odveo ih sve u Dubrovnik, ostali godinu dvije i ponovo se počeli vraćati. Svi koji su se vratili još su živi, a što su dole ostali oni su umrli“, zaključuje Stojan svoju zanimljivu storiju.

Nakon rata priča se nastavlja, počeli katolici obnavljati oronulu crkvicu u središtu sela, priskočili susjedi muslimani koji navrate vikendom.

”Kad smo obnavljali crkvu, svi muslimani iz sela, gdje god da se nalaze dali su neku donaciju. Svaki!“, govori nam gospar Vide.

Rado bi se katolici sada revanširali susjedima muslimanske vjeroispovijesti, samo da se krenu u obnovu džamije koja je ruševna još od Drugog svjetskog rata.

Vide naglašava: ”Mi smo im još tada rekli – krenite s obnovom džamije, mi ćemo vam pomoći, i u radu i u novcu. Samo krenite“,

Koteška džamija ili Džamija Muje Kotezlije kako je mještani zovu, nije bilo kakva džamija, nego najstarija na jugu Hercegovine, a možda i šire.

Od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. je uvrštena na popis nacionalnih spomenika BiH. Mještani u obnovi džamije vide i praktičnu stranu, pošto zauzima središnji dio sela njezinom obnovom živnulo bi cijelo naselje, a bila bi zanimljiva i turistima.

Dakle, različite bogomolje Kotežanima nisu smetnja, dapače gledaju na život praktično – što će dva zvona kad je dovoljno i jedno ili obnovljena džamija novi život selu…

Umjesto zaključka moglo bi se reći da se u Kotezima potvrđuje izreka – Dobar susjed je najbolja ograda.

bljesak.info

Kučibaba/kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

‘Idite svi, dok sam ja živ ovuda prema gradu nitko neće proći’

Objavljeno

na

Objavio

Alfred Hill

Rođeni Vukovarac bojnik Alfred Hill, prvi zapovjednik Vojne policije u Vukovaru, poginuo je 16. listopada, istog dana kad i Blago Zadro. O njemu za 24sata.hr priča njegova kći Staša i suborac Ivan Anđelić Doktor

Prvog zapovjednika vojne policije u Vukovara Alfreda Hilla obitelj je zvala nadimkom Miki dok mu je borbeni nadimak bio Atila. Najviše od svega volio je svoju obitelj, ženu Melitu i kći Stašu, i svoj rodni grad.

Njegova kći imala je pet i pol godina kad je ostala bez oca koji je u 35. godini junački poginuo u obrani grada heroja. Istog dana kad i jedan drugi junak – Blago Zadro.

– Bila sam malena pa se svoga oca sjećam ponajviše iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak, nešto je ostalo u sjećanju. Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima.. – priča nam Staša Hill Mađarević (32), koja je danas liječnica, trenutno je na zadnjoj godini specijalizacije i majka je dva sina.

‘Tata, imaš li pušku, bombu, moraš se obraniti!’

– Ja sam s mamom bila u Rijeci, a tata se borio u Vukovaru i sjećam se da bi i ja telefonski pričala s njim i uvijek bih ga pitala: Tata, je li imaš sa sobom bombu, imaš li pištolj, imaš li pušku? Htjela sam biti sigurna da će se obraniti i da mu se neće ništa dogoditi – priča nam sjećanja na svog oca Staša te ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dileme. On je svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani.

Hill je po zanimanju bio pravnik. a prije rata radio je u Hrvatskim šumama u Osijeku. Svi prijatelji i obitelj od rođenja su ga zvali Miki. Ušao je u sastav pričuvnih snaga Zbora narodne garde Vukovar u svibnju 1991. i sudjelovao od prvog dana u organiziranju obrane Vukovara.

– Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati! – govori nam Staša.

‘Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi!’

Alfred Hill nastradao je od minobacačke granate braneći položaje na Sajmištu. Granata mu je presjekla noge te je iskrvario.

Ivan Anđelić Doktor, jedan od zapovjednika na Sajmištu, prisjetio se Hilla. Kaže da je on bio istinski borac koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost

– Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem – ističe Doktor.

Kad je ranjen, Hill je preko Motorole pozvao upravo njega da mu pomogne. Taj su se dan u svim krvavim akcijama zajedno borili. Kad su se u jednom trenutku dogovorili razdvojiti, jer takav im je bio plan, Hill je rekao Doktoru: ‘ Idite svi, a meni ostavite samo jednog. Dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći’. Nije prošlo ni pola sata kako su se rastali kada se začuo njegov glas na motoroli.

– Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi! Krv mi se sledila i u prvim momentima nisam mogao doći k sebi dok je on još nekoliko puta ponovio samo moje ime i tražio pomoć. Odmah sam javio Jastrebu da hitno šalje pomoć. Pomoć mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno – prisjeća se Doktor.

Kad su ga našli ležao je u lokvi krvi, mrtav. Ozljede su bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi.

Najprije je pokopan u dvorištu Lučke kapetanije, zatim je prebačen na vukovarsko Novo groblje, a tek nakon ekshumacije i identifikacije pokopan je na Memorijalnom vukovarskom groblju.

Ulica na Sajmištu u Vukovaru nazvana je njegovim imenom. Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske također nosi ime ovog velikog junaka.

24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Merkel u Chemnitzu branila migrantsku politiku

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka kancelarka Angela Merkel stigla je u petak u dugo najavljivani posjet Chemnitzu, gradu u kojem su u kolovozu izbili veliki neredi i napadi na migranti nakon što su za ubojstvo lokalnog stanovnika privedena dvojica azilanata, gdje je pritisnuta pitanjima, morala braniti svoju politiku prihvata golemog broja migranata 2015.

Taj grad u Saskoj bio je poprište protuimigrantskih manifestacija i “lova” na strance nakon što su Daniela H., lokalnog stanovnika kubanskog podrijetla, izbola dvojica muškaraca. Za njegovo ubojstvo se sumnjiče azilanti iz Sirije i Iraka.

Merkel je u Chemnitzu sudjelovala u raspravi s oko 130 čitatelja lokalnog lista Freie Press i odgovarala na pitanja o stanju u zemlji, tvrdeći da je vlada svjesna problema i da želi čuti što ljude brine.

I sama podrijetlom iz nekadašnje Istočne Njemačke, kancelarka je na tvrdnje prisutnih da se osjećaju kao “građani drugog reda” kazala da budu ponosni na svoju pripadnost, da razumije njihovu zabrinutost zbog gospodarske situacije, ali da “nasilje nije odgovor”.

Pritisnuta pitanjima o odluci da 2015. otvori vrata za više od milijun bliskoistočnih migranata, među kojima i sirijskih i iračkih, kazala je da “greška” nije bila pomoći migrantima, već to da se na vrijeme nije obraćala pažnja na zemlje i regije od kuda migranti dolaze.

Također je branila Međunarodni pakt UN-a o migracijama koji bi se trebao usvojiti krajem godine. Obećala je da taj sporazum neće dovesti u pitanje “suverenost” država o tom pitanju.

“Svatko ima pravo donositi svoje vlastite zakone, bez obzira na budući pakt”, poručila je Merkel.

(Hina)

 

Odlazak ‘migrant’ Merkel

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari