Pratite nas

Povijesnice

Hercegovački ustanak (1875-1878)

Objavljeno

na

Pobuna protiv otomanske vlasti poznata pod nazivom Hercegovački ustanak, započela je 1875. u Dračevu kraj Čapljine pod vodstvom don Ivana Musića. Hercegovački ustanak jedan je od najvažnijih događaja u povijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću.

Don_Ivan_Musić_6_

Pobunu su potaknuli teški uvjeti života, ali i politički i nacionalni razlozi. Povijesnu težinu ustanku daje činjenica da je inicirao otpor u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Tako su se nakon Hrvata na ustanak digli i hercegovački Srbi, a borbe su brzo zahvatile i druge krajeve.

Turska je ustanike najprije pokušala smiriti preko mirovnih posrednika, no kada u tome nije uspjela pokušala je silom, u čemu je bila samo djelomično uspješna. Zapisi govore o velikom krvoproliću i strahotama koje su počinile obje strane što je prouzročilo izbjegavanje velikog broja ljudi u Dalmaciju i na zapad.

[ad id=”68099″]

Ustanak, koji je prouzročio Veliku istočnu krizu, a kojom je pak pokrenuto rješavanje tzv. Istočnog pitanja, nametnuo je i pitanje rješavanja statusa Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu. Prije toga ruski uspjesi u ratu protiv Turske, doveli su 1878. do sklapanja Sanstefanskog mira. Tim sporazumom Rusija je od Turske iznudila autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, s tim da je dobar dio Hercegovine prepušten Crnoj Gori. Burne reakcije na Sanstefanski mir u onodobnoj Europi najbolje je iskoristila Austro-Ugarska diplomacija koja je uspjela nagovoriti europske države da prepuste prvenstvo rješavanja Istočnog pitanja radije njoj nego Rusiji. Uz veliku potporu njemačkog kancelara Bismarcka, Austro-Ugarska je za sebe tražila cijeli zapadni Balkan, a na Berlinskom kongresu usvojen je pomalo neočekivani engleski prijedlog da se Austro-Ugarskoj povjeri okupacija i pacifikacija cijele Bosne i Hercegovine.

Hercegovački-zbjegU drugoj polovici 19 stoljeća Osmansko Carstvo je slabilo iznutra i gubilo teritorije u ratovima protiv Rusije, Austrije i Venecije. Područje Bosne i Hercegovine postalo je pogranična, nesigurna i najugroženija turska pokrajina. Iako se u ratu protiv Rusije i Austrije u 18. stoljeću uspjelo spasiti, a Napoleonski ratovi u pocetku 19. stoljeća spriječili rješavanje istočnog pitanja i oslobođenje Balkanskog poluotoka, Osmansko su carstvo nagrizali ustanci: Srba 1804. i 1815. godine, Grka 1821. te Rumunja i Crnogoraca. Kad se Grčka osamostalila, a Srbija 1830. dobila autonomiju Bosanski i Hercegovački pašaluci bili su jos više izolirani i okruženi gotovo sa svih strana.

I dok je čitavo Osmansko Carstvo pokušavalo provoditi reforme i približiti se već uznapredovaloj Europi, bosansko, muslimansko, plemstvo se protivilo uvođenju građanskih sloboda i gubljenju dotadašnjih svojih povlastica.

Godine 1832. počeo je pokret za autonomiju Bosne u okviru Turske (radi zadržavanja povlastica), ali je njegov vođa Husein-beg Gradaščević uz pomoć hercegovačkog plemstva bio potučen. Potpuni slom konzervativnog bosanskog plemstva izveo je 1852. godine poturčeni Vlah iz Hrvatske, Omer-paša Latas.
Bio je to pravi pokolj muslimanskog plemstva sličan onom nad katoličkim, bosanskim plemstvom kod Dobora 1408. godine.

Kad je slomljeno muslimansko plemstvo, počeli su ustanci pokorenih kršćana, tzv. raje, poglavito na granici s Crnom Gorom, koja je sustavno pomagala ustanike. Ustanci su se dizali u istočnoj Hercegovini redom: 1852., 1857., 1862. i posljednji protiv turske vlasti 1875. godine.

Ustanak u Hercegovini 1875. počeli su hercegovački Hrvati, a zatim prihvatili Srbi. U sjeverozapadnoj Bosni digli su se domaći Srbi, a 1876. u rat su na ustaničkoj strani ušle Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora pa 1877. i Rusija kako bi spasila poraženu Srbiju. Ustankom u Bosni i Hercegovini 1875. počela je velika istočna kriza i konačno rješavanje istočnog pitanja.

Osmansko Carstvo slomilo je ustanak u Bosni i Hercegovini, ali je bilo vojnički poraženo od Rusije i moralo je pristati na mir u San Stefanu pa zatim na novi mirovni kongres u Berlinu 1878. godine. Njime su, Bosna i Hercegovina, dodijeljene kao protektorat Austro-Ugarskoj.

Zima 1874/1875., u Bosni i Hercegovini je bila posebno oštra i dugotrajna. Snijega je bilo još u travnju, stoka je u velikoj mjeri ugibala, onemogućen je prijevoz sijena, zemlja se nije mogla orati, a nova žetva je bila u pitanju. U ovakvoj situaciji, stanovništvo Bosne i Hercegovine je u potpunoj bijedi čekalo da dođu zakupci koji su bili spremni da usprkos svim problemima i silom utjeraju seljakov dug prema državi. Izjava hercegovačkih seljaka: „Dalje ovako ne može i nećemo, pa makar svi izginuli“, bila je najava skorašnjeg ustanka.

U proljeće 1875. godine po hercegovačkim selima počinju prva jasna govorkanja o pobuni, a odluka o dizanju općeg ustanka je ubrzo donesena na sastancima lokalnih srpskih i hrvatskih prvaka.

U blizini Gabele, 19. lipnja su se pod vodstvom katoličkoga svećenika Ivana Musića (rođ. u Klobuku) prvi pobunili hercegovački Hrvati.

[ad id=”93788″]

USTANAK DON IVANA MUSIĆA

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić jedna od najvažnijih pobjeda u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

 

Predsjednica u Novom Farkašiću: Obrana Sisačko-moslavačke županije bila je presudna za obranu Hrvatske

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Masakr u Lovasu – 51 Hrvat natjeran u minsko polje

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

 

Masakr u Lovasu – jedan od najsurovijih nekažnjenih srpskih zločina u Domovinskom ratu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari