Pratite nas

Herceg Bosna

Na današnji dan 08. travnja 1992 utemeljeno Hrvatsko Vijeće Obrane

Objavljeno

na

Hrvatsko vijeće obrane (HVO) bilo je oružana snaga i najviše izvršno i upravno tijelo Hrvatske Republike Herceg-Bosne te, uz Hrvatske Obrambene Snage (HOS), glavna oružana snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme Domovinskog rata. Osnovan je 8. travnja 1992. što se slavi kao Dan utemeljenja HVO-a. HVO je nakon Daytonskog mirovnog sporazuma definiran kao hrvatska komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon reforme obrane 2005. godine, transformiran je u 1. pješačku (gardijsku) pukovniju, jednu od tri pukovnije u okviru Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

>>Čestitka povodom 23. obljetnice utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane

Hrvatsko vijeće obrane bilo je nositelj izvršne i upravne vlasti u Herceg-Bosni. U statutarnoj odluci, tu dužnost HVO je nosio privremeno do uspostave redovne izvršne i upravne vlasti i bilo je odgovorno Predsjedništvu Herceg-Bosne.

Na čelu Hrvatskog vijeća obrane bio je predsjednik, a ostalo vodstvo su činili dopredsjednici i tajnik HVO-a. Dužnosnici su mogli biti imenovani i smijenjeni po prijedlogu predsjednika HVO-a ili Predsjedništva Herceg-Bosne, dok je HVO imao isključivu ovlast u imenovanju i smjeni tajnika.

Predsjednik HVO-a imao je obvezu rukovoditi djelovanjem HVO-a za kojeg je snosio odgovornost, osiguravati jedinstvo političkog i upravnog djelokruga HVO-a, ostvarivati suradnju s drugim tijelima i organizacijama Herceg-Bosne te usmjeravati djelovanje HVO-a kao cjeline i njegovih članova pojedinačno. U slučaju odsutnosti ili spriječenosti predsjednika u djelovanju određeno je da ga zamijeni dopredsjednik po određenju predsjednika. Predsjednik i članovi HVO-a uživali su imunitet.
HVO je imao i ovlasti donositi uredbe, rješenja i zaključke kojima je uređivao gospodarske i druge odnose na području Herceg-Bosne. Zbog obavljanja određenih stručnih poslova u HVO-u su osnovana i tri stručna tijela: Komisija za propise, Komisija za obnovu i razvoj, te Komisija za pretvorbu vlasništva i rekonstruiranje privrede. Po potrebi je HVO mogao obrazovati i druga tijela.

hvo-610x250[ad id=”68099″]

Kao nositelj izvršne i upravne vlasti HVO je imao organizirane odjele u različitim segmentima:

Odjel obrane,
Odjel unutarnjih poslova,
Odjel gospodarstva,
Odjel financija,
Odjel društvenih djelatnosti,
Odjel pravosuđa i uprave.

HVO je imao ovlasti osnivati i druge odjele po potrebi. Na čelu odjela bio je predstojnik koji je imao ovlasti donositi pravne akte u okviru ovlasti odjela kojega je predstavljao. Odjeli su imali zadaću provoditi i primjenjivati opće pravne akte koji su vrijedili na području Herceg-Bosne. Imali su pravo dostavljati prijedloge u okviru svog djelokruga Hrvatskom vijeću obrane, a unutar svog djelokruga su donosili pravne akte i obavljali nadzor nad tijelima lokalne uprave te drugim tijelima koja su obavljala javnu vlast na području Herceg-Bosne.

HVO_2nd_Guard_Combat_Camera_12.7mm_machine_gun_on_T-55_Battle_TankDana 18. studenog 1991., hrvatsko političko vodstvo u Bosni i Hercegovini osniva Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Herceg-Bosna radi obrane Hrvata organizira Hrvatsko vijeće obrane (HVO) koji je službeno osnovan 8. travnja 1992. kao vrhovno tijelo obrane hrvatskog naroda u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni i kao najviše izvršno i upravno tijelo Herceg-Bosne do uspostave redovite izvršne vlasti HVO-u je prvenstveni cilj bio obrana većinskih hrvatskih katoličkih područja u BiH od velikosrpske agresije, a u tome je imao potporu u financijama i naoružanju od strane Hrvatske vojske.

Dana 18. rujna 1991. godine, počinje obrana od agresije u Bosni i Hercegovini. Hrvati i Bošnjaci od 20. rujna 1991. godine počinju formirati seoske postrojbe HVO-a, a usporedno počinje formiranje i bolje opremljenih i pokretnijih vojnih postrojbi. Upravo te postrojbe sprječavaju daljnje napredovanje JNA i VRS-a. Jedinice HVO-a se bolje naoružavaju te se pokreću planovi za oslobodilačke akcije.

Dana 10. travnja 1992. godine, nadmoćniji srpski agresor zauzima Kupres, a tijekom spomenute bitke poginulo je ili nestalo 160 hrvatskih vojnika. Od 13. do 23. travnja 1992. godine, uspješno je obranjeno Livno. Dana 23. travnja 1992. godine oslobođena je čapljinska vojarna, prva vojarna u BiH oslobođena od srbočetničkog agresora. U lipnju 1992. godine kreće operacija oslobađanja doline rijeke Neretve poznatija kao Operacija Lipanjske zore. Operacija je počela 7. lipnja 1992. godine oslobođenjem desne obale rijeke Neretve. 14. lipnja 1992. godine počinje se oslobađati i lijeva obala Neretve, a akcija završava 26. lipnja kada je srpsko-crnogorski agresor odbačen na visove Veleža. Hrvatsko vijeće obrane sada kontrolira dolinu Neretve, zapadnu Hercegovinu, Livno i manji dio Livanjskog polja, prostor Srednje Bosne i dio Bosanske Posavine oko Orašja.

hvoZbog sve većeg jačanja Herceg-Bosne, HVO dolazi u sukob s HOS-om koji je bio lojalan predsjedništvu BiH. Nakon politički (od HDZ -a) naručenog ubojstva zapovjednika HOS-a general-bojnika Blaža Kraljevića, koje su izvršili pripadnici Kažnjeničke bojne, jedinice HVO-a, HOS se počeo raspadati da bi početkom 1993. kao organizacija prestao postojati, a njegovi pripadnici su većinom prešli u redove HVO-a. Odnosi između HVO-a i Armije BiH postaju sve zategnutiji, što će 1993. eskalirati u bratoubilačkom sukobu i brojnim zločinima pripadnika Armije nad Hrvatima, pogotovo u Srednjoj Bosni.

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma HVO je zajedno sa Hrvatskom vojskom, a u nekim akcijama i s Armijom Republike Bosne i Hercegovine počeo nizati ratne pobjede protiv srpskog neprijatelja.

U Operaciji Cincar, prvoj koordiniranoj akciji HVO-a i Armije BiH, koja je trajala od 1. studenog do 3. studenog 1994. godine, oslobođeno je područje ukupne površine 200 četvornih kilometara, a vojska bosanskih Srba je odbačena dalje od planine Cincar. Otvorena je cesta Bugojno – Livno te je oslobođen veći dio strateški važnog Kupreškog polja i sam gradić Kupres i okolna sela.

Operacija Zima ’94. odvijala se u razdoblju od 29. studenog do 24. prosinca 1994. godine na području Livanjskog polja i planine Dinare. U toj akciji postrojbe HV-a i HVO-a su oslobodili područje od 200 četvornih kilometara. Srpske snage su poražene na Dinari i veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a, a posredno je spašena Bihaćka enklava.

U jednodnevnoj akciji HV-a i HVO-a pod nazivom Operacija Skok-1, 7. travnja 1995. godine, Srbi su ponovno poraženi na Dinari. Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja. Važan segment operacija na Dinari bio je zahtjevan i iznimno težak posao probijanja cesta na vrlo nepristupačnom planinskom području putem kojih se na najviše visove Dinare moglo dopremiti teško naoružanje – topovi i tenkovi. Probijanje cesta obavila je inženjerija HV-a i HVO-a pod vodstvom generala Ljube Ćesića Rojsa. Time je učinjen kolosalni strateški preokret – do tada nepristupačna planina Dinara postala je glavna cesta prilaza tenkovima HV-a, što će posebno doći do izražaja u predstojećoj operaciji “Oluja”.

1024px-HVO_Army_T-55_Glamoc_firing_MG

Operacija Skok-2 je izvedena je od 4. do 11. lipnja 1995. godine na Dinari i Livanjskom polju. Njome su hrvatske snage (HV i HVO) oslobodili dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Otad se mogla nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamočkog polja te put Glamoč-Bosansko Grahovo.

Operacija Ljeto ’95. bila je uvertira u Oluju. Zauzeto je područje ukupne površine 1600 četvornih kilometara uključujući gradove Bosansko Grahovo i Glamoč. Zauzimanjem Bosanskog Grahova hrvatske snage izbile su na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banji Luci. Vojska Republike Srpske odbačena je dublje u Bosnu, a Knin i cjelokupno područje Dalmacije pod okupacijom srpskih odmetnika gubi najvažniju prometnicu i dolazi u poluokruženje. Istovremeno, inženjerija Srpske vojske Krajine otpočinje danonoćnim radovima na osposobljavanju jedine preostale prometnice koja izvodi prema Bosni (Knin-Otrić-Srb-Gornji Lapac).

Uloga HVO-a i vodstva Hrvatske Republike Herceg-Bosne u akciji Oluja, najpoznatijoj i najvećoj pobjedi Hrvatske vojske, bila je značajna. HVO je u prethodnim akcijama u zapadnoj Bosni omogućio i u znatnoj mjeri olakšao HV-u da oslobodi okupirana područja u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina i Hrvatska bile su jedno ratište. Srpski agresor uopće nije poštivao granice tih dviju država. Naprotiv, on je prekrajao granice. S druge strane, akcije HV-a, kada je riječ o BiH, bile su u skladu s međudržavnim sporazumima BiH i Hrvatske. Nevezano za Oluju, Hrvati Bosne i Hercegovine su na početku rata agresora zaustavili na južnom pravcu. Već na samom početku rata u BiH, operacijom Lipanjske zore dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na južnu Dalmaciju, a u potpunosti na srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe.

 

U Maestralu, prvoj značajnijoj operaciji združenih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj Bosni, zauzeti su veći prostori zapadne Bosne uključujući gradiće Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ. Trajala je od 8. rujna do 17. rujna 1995. godine, a taj hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na tisuće izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Maestralom moral Srba je znatno oslabljen, diljem RS-a zavladala je panika.

Operacija Južni potez je bila posljednja operacija HV-a i HVO-a tijekom pobjedonosnog niza operacija nakon kojih je u potpunosti izmijenjena strateška situacija na prostorima Hrvatske i BiH. Bila je logički nastavak mjesec dana ranije izvedene operacije Maestral. Počela je 8. listopada 1995. godine. Tijekom operacije Južni potez zauzeto je područje ukupne površine 800 kvadratnih kilometara uključujući Podrašničko polje, selo Čađavicu, hidroelektranu Bočac i dijelove planine Manjače. Crta obrane postavljena je na planini Manjači, 23 kilometra od grada Banje Luke, što je bilo u dosegu hrvatskog dalekometnog topništva. Srpske snage su razbijene i u kaosu se povlače prema Banjoj Luci, a zajedno sa njima i nova kolona srpskih izbjeglica. Srpski vrh je u panici – eventualni pad Banje Luke psihološki bi odjeknuo poput pada Knina – padom Banje Luke praktički bi pala i cijela tzv. Republika Srpska jer bi vrlo brzo cijeli okupirani teritorij zapadno od Brčkog vjerojatno pao u ruke hrvatskih ili bošnjačkih snaga. Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice (SAD) 15. listopada 1995.

Potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma krajem 1995. godine, službeno je završio Domovinski rat. Uslijedilo je razdoblje u kojem su se našle postrojbe HVO-a, koje karakterizira razdvajanje snaga na dva kilometra od dogovorenih crta razgraničenja, masovna demobilizacija, povlačenje u vojarne, skladištenje i redukcija oružja i opreme te ostale mjere koje su za svoj cilj imale smanjenje bojne moći, odnosno uspostave mira i povjerenja.

Jedna od odredbi Daytonskog sporazuma za cilj je imala i formiranje Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (VFBiH), od Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, dojučerašnjih krvavih neprijatelja. Hrvatsko vijeće obrane je postalo hrvatska komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine. Taj cilj, koji je sebi postavila međunarodna zajednica, nije bio nimalo lak i jednostavan. Tražila su se nova odricanja i kompromisi, novi uvjeti te način života i rada, novi pogledi i razmišljanja. Sve je to bilo novi izazov za hrvatskog vojnika i časnika, na koji je mudro i odgovorno, bez sentimenta nepotrebnog gubljenja snage, odgovoreno.

Njegova zadaća je bila da zajedno sa bošnjačkom komponentom Vojske Federacije BiH štiti taj bošnjačko-hrvatski entitet u od rata, poplava, požara i sl. Uspostavom zajedničkog zapovjedništva, Glavni stožer Hrvatskog vijeća obrane, transformiran je u 1. hrvatski gardijski zbor, koji je svoje zapovjedništvo imao u vojarni Stanislav Baja Kraljević južno od Mostara.

HVO je i danas simbol ponosne i hrabre borbe Hrvata Herceg – Bosne za obranu Republike Hrvatske te očuvanje hrvatstva u Bosni i Hercegovini, autohtonom području hrvatskoga naroda i katoličke vjere koji su se u (posljednjem) Domovinskom ratu našli ugroženi kao nikada dosad. Zato je uloga Hrvatskoga Vijeća Obrane upravo povijesna, ne samo za Hrvate bosanskohercegovačkih područja, već i za Hrvatski narod u cjelini.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Petar Škorić: Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu rasprave o Deklaraciji o pravima Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru o položaju Hrvata u BiH te potrebi korjenite promjene i traženju jedinstvenog političkog okvira koji bi zaštitio konstitutivnost, ravnopravnost i interese hrvatskog naroda u BiH, uvjerljivo najbolji govor održao je Petar Škorić.

Škorić je u svom govoru osudio sve snažnije velikobošnjačke orkestrirane napade na opstojnost hrvatskog naroda u BiH, te osudio njihovu politiku stvaranja unitarne BiH.

Hrvatski narod BiH je danas na braniku svog opstanka, ali i europskih vrijednosti u BiH. Podsjetio sam da je Hrvatski interes da BiH jednoga dana postane članica EU, članica NATO saveza, ali to nije niti može biti jedini odgovor na pitanje opstanka ni naše države, a niti je to pitanje spasa za hrvatski narod u BiH. Mi moramo imati alternativu u slučaju da, kako sada stvari stoje, ostala dva naroda imaju rezerve prema tim ciljevima i nastoje na temelju njih dobiti i izboriti što povoljniji status na račun i štetu hrvatskog naroda u BiH, kazao je Škorić u uvodu, prenosi Kamenjar.com. Pročitajte cijeli sjajan govor Petra Škorića:

Ne smijemo dopustiti da Hrvati u BiH postanu moneta za potkusurivanje ostala dva naroda pred međunarodnom zajednicom, niti smijemo od međunarodne zajednice očekivati zaštitu naših interesa ako to ne nametnemo kao naš prioritet!.

Naša je obveza, imamo na to pravo, ne samo da imamo pravo, već ustavnu – a što je posebno važno i međunarodnim sporazumima utvrđenu dužnost štititi interese svog naroda u Bosni i Hercegovini.

Stoga smatram, da mi u ovoj Deklaraciji moramo snažnije naglasiti da Washingtonski sporazum priznaje postojeće realnosti na području BiH, da Federacija nastaje – ne iz ničega, nego iz volje, vojski i područja, te administrativnih uprava pod kontrolom Republike BiH, odnosno Armije BiH, te Republike Herceg Bosne i HVO-a, te da je to naš ulog u Federaciju i da taj ulog nije ni bezuvjetan, niti može nestati.

Vrijeme je da se prestanemo sramiti samog spomena Herceg-Bosne, pojma koji je upravo upornošću bošnjačkih političara nažalost postao nepoželjan u javnom prostoru. Napominjem da je samo postojanje takve organizacije hrvatskog naroda očuvalo hrvatski narod od nestanka, opasnosti koja mu nažalost danas opet prijeti!.

Nažalost, danas se i mi u Hrvatskoj ponašamo kao da to nije postojalo, i kao da toga nema.

Upravo zbog toga je bilo moguće da se od 2000. godine, u najvećoj mjeri, potpuno zanemari status Hrvata u BiH, da se kriminalizira žestokim kampanjama u samoj Hrvatskoj i Republika Herceg Bosna i HVO, da je postalo posve normalno u hrvatskom javnom diskursu emitirati i promovirati čitav niz netočnosti, laži i kleveta o hrvatskom narodu u BiH, o famoznim Hercegovcima, da se javno kriminalizira istaknute vojne i političke prvake hrvatskog naroda, bez ikakvih argumenata i najčešće na klasičnim krivotvorinama bošnjačkih obavještajnih službi.

Stoga se ne treba čuditi ponašanju ni međunarodne zajednice, niti ad hoc tribunala u Haagu, a pogotovu ponašanju bošnjačkoga rukovodstva.

To su sve posljedice činjenice da smo mi u Hrvatskoj dopustili takav razvoj stvari i poticali zapravo takvo ponašanje.

Podsjećam, da je na temelju Washingtonskog sporazuma, koji je mirovni i državni sporazum između dva suverena naroda, gdje se Republika Hrvatska pojavljuje kao jamac, potpisan je i sporazum o posebnim odnosima Federacije i Republike Hrvatske, koji se kratkotrajno započeo provoditi, ali nakon dolaska Račana na vlast potpuno je ignoriran i marginaliziran. Taj sporazum nikada Sabor nije poništio, niti ga je Federalni parlament poništio, nije osporen ni pred bilo kojim nadležnim međunarodnim tijelom, i nije u suprotnosti s Daytonskim sporazumom, čak što više, njegova je izvorišna sastavnica je preduvjet toga političkog akta.

Danas Srbija na temelju posebnoga sporazuma s Republikom Srpskom ostvaruje legalnu i legitimnu suradnju, međunarodno valjanu, a mi smo se odrekli istih tih prava na poseban položaj u odnosu prema interesima našega naroda u BiH, pri čemu smo čak dopustili da nam se u okviru Hrvatske iz anacionalnih krugova spočitava tzv.mješanje u unutarnje stvari BiH.

Mi smo prema međunarodnim sporazumima dužni izravno pratiti – pa i utjecati na konačno i optimalno rješenje i uređenje države BiH, koja očito ovakva kakva jest –ne valja!

Od tih sporazuma koji se tiču posebnih odnosa Hrvatske i Federacije BiH ovo tijelo ne smije odustati. Upravo to nam treba biti jedan od instrumenata za legitimnu borbu za očuvanje opstojnosti našeg naroda.

Hrvatska je kao potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma istodobno i jamac Ustava BiH koji je sastavni dio tog sporazuma. Zato je i Hrvatska dužna štititi taj iznimno važni i temeljni dokument susjedne BiH od napada, dolazili oni izvana ili iznutra od strane jednog konstitutivnog naroda koji taj dokument i sve druge uporno želi derogirati i degradirati.

Naglašavam da je pozivanje na ustavnu obvezu Republike Hrvatske, obvezujuća stvar za političke, ali i sve ostale institucionalne aktere u Republici Hrvatskoj.

No, isto tako nije bitan međunarodni temelj našega djelovanja prema BiH, jer u svoj ustav svaka država može staviti što god hoće.

Tu su najvažniji međunarodni sporazumi, a od njih je najvažniji nama Sporazum o posebnim odnosima s Federacijom u ovome trenutku.

Zato predlažem da se u preambulu Deklaracije ugradi svakako i Sporazum oposebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije BiH kao međunarodni ugovor, koji širom otvara vrata Republici Hrvatskoj na međunarodno – valjano djelovanje u zaštiti i promicanju interesa Hrvata u BiH.

Zaključno, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti poziv svim sudionicima javnoga i društvenoga života u Hrvatskoj, posebno sudionicima nacionalnih politika, da se u samoj Hrvatskoj odmah ima mijenjati potpuno klima za ponašanje prema našim interesima u BiH, te poticanje pa i obavezivanje na svijest da je ugrožavanje interesa Hrvata u BIH, zapravo izravan udar na Republiku Hrvatsku.

Ova Deklaracija je zato u svojoj biti deklaracija o najvažnijim svehrvatskim interesima. Nije joj prvenstveni smisao samo skrb za Hrvate u BiH, nego joj je ultimativni poziv –briga o svojim sveukupnim nacionalnim interesima.

Tko to ne shvaća, i tko potiče predstavnike druga dva naroda, te njihove javne promotore, da u Hrvatskoj nema svijesti o tome i da u Republici Hrvatskoj imaju saveznike ili uporišta za svoje imperijalne i nepoštene ciljeve, izravno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a ne samo protiv Hrvata u BiH.

To izravno ruši temeljne pretpostavke za bilo kakvu mogućnost održanja zajedničke države BiH, pri čemu je pozivanje na jedinstvenu BiH obična floskula i maska koju smo imali prilike iskustiti s Miloševićem i Jugoslavijom.

Na koncu, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti otvoreni poziv svim sudionicima političkog i javnog života u Hrvatskoj da se u Hrvatskoj mora promijeniti klima prema našim interesima u BiH i podizanje svijesti da se udarom na Hrvate u BiH radi udar na Hrvatsku kao takvu. Naša dužnost je briniti o ukupnim nacionalnim interesima, a interesi hrvatskog naroda u BiH su njihov bitan dio.

Na koncu kroz odgovore na replike sam upozorio i na neprihvatljivu politiku otimanja pozicija koje su pripadale Hrvatima u BiH, u izvršnoj vlasti, diplomaciji…. Špranca je uhodana, za poziciju koja pripada Hrvatima pronađe se Bošnjak koji potpiše izjavu da je Hrvat i nakon toga taj Bošnjak bude imenovan na poziciju koja po raspodjeli funkcija pripada Hrvatima. Tako je imenovan i Komšićev prijatelj, Bošnjak Nerkez Arifhodžić, koji se izjasnio Hrvatom nakon čega je imenovan veleposlanikom u Italiji.

Naveo sam i druge pojave koje su dodatno frustrirale Hrvate u BiH, vezane su za dobivanje Domovnica, gdje postupci ishođenja domovnica Hrvatima u BiH traju 12 do 24 mjeseca, dok imamo primjere da pojedini Bošnjaci koji aktivno podržavaju majorizaciju hrvata (kao npr. glumac Emir Hadžihafizbegović) domovnicu temeljem diskrecijskog prava ministra MUP-a RH dobijaju po ubrzanom postupku..

Ono što Hrvate trenutno definitivno ohrabruje je činjenica da aktualni hrvatski državni vrh, prvi puta nakon 2000 godine, aktivno politički djeluje i svojim postupcima šalje jasnu i snažnu političku poruku da će RH ustrajati na zaštiti prava Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

General Sopta: Stojimo i danas ovdje svjesni svoga poslanja: Očuvati ono što je krvlju plaćeno!

Objavljeno

na

Objavio

U mostarskoj vojarni Stanislava Baje Kraljevića, u subotu 8. prosinca, u organizaciji veterna 2. gbr HVO i 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS-a BiH, svečano je obilježena 25. godišnjica 2. gardijske brigade HVO-a, jedne od najslavnijih postrojbi. Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana je počast poginulim pripadnicima HVO-a, a general zbora Stanko Sopta održao je sjajan govor:

Poštovani prijatelji!

Četvrt je stoljeća od zapovijedi predsjednika Hrvatske Republike Herceg Bosne mr. Mate Bobana o osnutku 2. gardijske brigade Hrvatskog vijeća obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne. Izrasla je iz sna, patnje i krvi svojih najboljih sinova. U desnici vitla mač pod okriljem grba Hrvata  i zmaju neprijatelju siječe glavu.

Druga gardijska brigada svoje sv. mise, svoja slavlja, svoje obljetnice slavi sa svojim poginulim vitezovima, sa sv. Ivanom Krstiteljem ovdje na Heliodromu u Rodoču, u vojarni Stanislava Baje Kraljevića, na južnim prilazima stolnom gradu Hrvata Mostaru. U ovom mauzoleju – kapeli njeni vitezovi na vječnom postroju stoje i slobodi salutiraju. Oni su joj, slobodi svoje zemlje i svoga naroda, dali sve. Svoj život.

U vječnom naručju svoje majke Hrvatice koja ih je rodila i Domovini dala, oni nas opominju. Vele nam:

Tu si se rodila, ispaćena moja zemljo Hrvatska

Pod križem svojih sinova, ozarenih zora slobode.

Kad u očima majki, za tuge suza više nije bilo

Kad su se pogledi bolju i ponosom pozdravljali.

Oče biskupe Ratko, posvetili ste ovu kapelu, slavili u njoj prvu svetu misu za sve poginule pripadnike 2. gardijske brigade. Tako smo ponosni i sretni da ste i danas s nama tu. S našim poginulima, s njihovim obiteljima, s nama veteranima ove slavne Brigade.

Sile zla uvijek su nam prijetile. I danas nam prijete. No, mi smo svjesni toga i mi ćemo im se oprijeti. I mi ćemo pobijediti. Sve zmajeve i sve sile zla i sve sotone. To je u hrvatskom genu. To nam je preko naših očeva i majki darovao svemogući Bog.

Stoga stojimo i danas ovdje svjesni svoje odgovornosti, svjesni svoga poslanja. Čuvati ono što je krvlju plaćeno. Čuvati slobodu. Čuvati svoju Zemlju. Ne dati svoga ponosa i svoga imena. Pokoj vječni daruj im, Gospodine. Duše vitezova Druge gardijske brigade počivajte u miru Božjem.

Živjeli.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari