Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 1945. Pokušaj atentata na nadbiskupa Stepinca u Zaprešiću

Objavljeno

na

Od samog svog dolaska na vlast komunisti su provodili krvavi obračun sa svim institucijama koje nisu mogli apsolutno podvrgnuti svojoj vlasti. Katolička crkva, budući da se njezin poglavar nalazi izvan granica Jugoslavije, bila je najnepoželjnija režimu te je, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom blaženim Alojzijem Stepincem, postala žrtvom najbrutalnijih progona.

Da je komunistička vlast pokušavala „ukloniti“ nadbiskupa Stepinca već od samog početka, i mnogo prije organiziranja montiranog suđenja, svjedoči i nemili događaj koji se zbio prilikom osnutka župe svetog Petra u Zaprešiću, 4. studenog 1945. Ovaj događaj detaljno je opisan u knjizi autora Ilije Nikolića, Kardinale, oprosti!, iz koje su preuzeti i tekstovi dokumenata koji se ovdje navode.

Kamenovanje i pucnjava prema nadbiskupovom automobilu, fizički napad na župnika

Toga je dana nadbiskup dovezen je automobilom pred crkvu sv. Petra apostola kako bi služio svečanu svetu misu povodom utemeljenja župe. Ondje su se već okupili mjesni vjernici te novoimenovani župnik, isusovac, otac Matija Pašiček. No, pred crkvom se također nalazila skupina ljudi instruiranih od strane režima, među kojima je bilo i naoružanih. Kad se nadbiskupov automobil zaustavio, bio je zasut kamenjem i trulim jajima, a uskoro su se začuli i hici. Međutim, zahvaljujući brzoj reakciji nadbiskupova vozača automobil je, oštećen, uspio izmaći i produžiti cestom prema Brdovcu.

Župnik Matija Pašiček, koji je izašao iz crkve kako bi pokušao smiriti napadače, bačen je na pod te gotovo nasmrt pretučen. Jedan od napadača tada je pored njega položio pištolj, što je poslužilo za kasnije lažne optužbe da je župnik kod sebe imao oružje i pucao iz njega.

Stepinčeva okružnica nakon ovog događaja

Kako je komunistička propaganda odmah započela s lažnim prikazivanjem ovog događaja, tri dana nakon toga nadbiskup Stepinac uputio je okružnicu svećenicima Zagrebačke nadbiskupije u kojoj svjedoči o onome što je doživio. Okružnica započinje riječima: Časna braćo svećenici! S velikom boli u duši moram vam saopćiti, da mi je sada nemoguće vršiti natpastirsku službu u nadbiskupiji i izvan Zagreba nakon napadaja na mene i moju pratnju u Zaprešiću, 4. studenog o. g. Toga sam dana htio otvoriti novu župu, koju već odavno žele tatmošnji vjernici, zapisao je nadbiskup te nasavio opisom napada. Okružnicu je završio riječima: Iako sam dakle za sada prisiljen da obustavim svoje uobičajene pastirske pohode po Nadbiskupiji, ja ću ipak i dalje ostajući na svom mjestu braniti nauku Božju i prava svete Crkve, pa i uz cijenu vlastitoga života.

Sudbina župnika o. Matije Pašičeka bila je teška. Nakon što je brutalno pretučen, skupina župljana pobrinula se za njega te ga odvezla natrag isusovcima u Zagreb, koji su toga dana u svoju kućnu arhivu zapisali: Iz Zaprešića doveli su o. Pašičeka, koga su seljaci partizani istukli tako, da se ni micati ne može. Samo kratko toga, u montiranom sudskom procesu, o. Pašiček osuđen je na kaznu lišenja slobode u trajanju od dva mjeseca.

Sve do osnutka župe tog 4. studenog, Zaprešić je potpadao pod župu u susjednom Brdovcu. Danas župa svetog Petra broji oko 10 600 vjernika, a uz nju Zaprešić ima i drugu župu, Marije Kraljice Apostola, osnovanu 1995.

Crkva svetog Petra, ispred koje se zbio napad, nalazi u se u glavnoj ulici, nakon pružnog prijelaza na ulazu u Zaprešić.

dio podataka, kao i izvoni tekstovi dokumenata preuzeti su iz knjige autora Ilije Nikolića “Kardinale, oprosti!”, Cro-graf, Jablanovec- Zaprešić, 2005.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1993. – Operacija Peruča

Objavljeno

na

Objavio

28. siječnja 1993. – Operacija Peruča – HV oslobodila branu i spriječila srpski pokušaj potapljanja doline Cetine

Da je brana popustila, vodni val iz akumulacijskog jezera odnio bi sve na svom putu.

“Tisuće ljudi su u opasnosti!” priopćila je u izvješću 6. studenoga 1992. UNPROFR-ova ekipa za razminiravanje.

Stručnjaci iz Kanade i Velike Britanije objavili su da su srpski agresori na donjoj središnjoj galeriji brane HE “Peruča” postavili 15 tona eksploziva. To nije bila nova vijest. Eksploziv je postavila još godinu dana prije jugovojska, a general Mladić je nedvosmisleno rekao što sprema Hrvatima nizvodno od brane.

U vrijeme UNPROFOR-ova otkrića Peruču su, prema podjeli okupiranih područja Hrvatske na ružičaste zone, trebale kontrolirati međunarodne snage. No bez obzira na to i dalje je postojala velika opasnost da se brana digne u zrak.

Akumulacija umjetnog jezera bila je cijelo vrijeme na najvišoj razini pa bi aktiviranjem eksploziva i rušenjem brane snažni vodeni val uništio ne samo brojna sela u dolini Cetine nego i ostale hidrocentrale na toj rijeci. Nekoliko dana poslije na Peruču su došli i supredsjedatelji mirovne konferencije lord Owen i Cyrus Vance.

Mladićeve prijetnje obistinile su se tri mjeseca kasnije krajem siječnja 1993. Srpske paravojne snage ušle su 28. siječnja na područje Peruče, protjerale kenijski bataljun UN-a i počeli rušiti most koji je sastavni dio brane.

28. siječnja 1993. godine spriječen je pokušaj rušenja brane Peruća, čime je okončana 17 mjesečna prijetnja agresora da će, rušenjem brane, vodena stihija uništiti cijelo nizvodno naseljeno područje te ugroziti 40 tisuća ljudskih života i imovinu građana.

Toga je dana spriječen zamišljen scenariji koji je započeo još 1991. godine, kada je neprijatelj zaposjeo objekte brane i strojarnice te postavio eksploziv. Hrvatska je vojska pokrenula oslobodilačku operaciju “Peruča”, kojom su srpske snage odbačene od brane, a neprijateljske vojne snage 28. siječnja 1993. aktivirale su otprije postavljeni eksploziv. Naboji su eksplodirali, ali brana unatoč teškim oštećenjima nije popustila.

Tom je akcijom brana osigurana, jer je podignut temeljni ispust i spriječena katastrofa. Četiri godine poslije Peruča je potpuno obnovljena pa je ponovno postala jedan od najvažnijih dalmatinskih proizvođača električne energije.

 

Bivši general JNA dobio 9 godina zatvora zbog miniranja brane Peruća

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan potpisani su Rimski ugovori, temeljem kojih je Rijeka pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 27. siječnja 1924. potpisani su Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci.

U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Rijeka je temeljem ovog ugovora pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji.

Poslije potpisa Rimskog sporazuma (27.01.1924.) Mussolini je na svečanoj večeri u Rimu nazdravio N. Pašiću, izjavivši: „Naši sporazumi zatvaraju jedan period žalosne poslijeratne histerije, a otvaraju novi.“ Pašić mu je odgovorio: „Savez mira između naša dva naroda učvrstit će njihovo ovjekovječeno prijateljstvo i poslužiti razvoju njihovih trgovinskih veza i kulturnoga zbližavanja“.

Koliko značenje su za Italiju imali rimski sporazumi između Mussolinija i Pašića , vidi se po tome što je već 16. ožujka 1924. god. u Rijeku kao trijumfator ušao talijanski kralj Vittorio Emanuele; ali još prije toga izjavio je Mussolini na sjednici svog ministarskog savjeta od 21. 02. 1924.:

“Neka mi bude dozvoljeno sad i ovdje podsjetiti na to da, da nije D’Annunzio poduzeo svoj smioni marš iz Ronchia, danas Rijeka nebi bila talijanska. Vlada i narod su jednodušni u tom historijskom priznanju…….jer je cilj postignut.“ (Milan Banić, novinar)

Rimskim ugovorom između Kraljevine SHS i Italije Rijeka je potpala pod Italiju, a Sušak pod Kraljevinu SHS. Prvi put potpisani su 27. siječnja, odnosno 22. veljače 1924. i potvrdili su ukidanje Riječke države, te uspostavu Kvarnerske provincije, pa tako predstavljaju uvod u aneksiju Rijeke Italiji. Kralj Vittorio Emanuele III., s ženom Jelenom Petrović Njegoš, doplovio je u Rijeku 16. ožujka 1924. godine u 10.30 sati.

U Municipiju je održao govor upravitelj grada general Gaetano Giardino: “Talijani Rijeke! Njegovo veličanstvo Kralj, u Rimu je 22. veljače 1924. izdao proglas: Grad Rijeka i okolni teritorij pripadaju Italiji po ugovoru od 27. siječnja i bit će priključeni Kraljevini Italiji. Danas u Rijeci, za izaslanstvo Nacionalne vlade (Riječke države) Njegovom Visočanstvu Kralju predajem čast da proglasi građanima aneksiju Rijeke velikoj otadžbini Italiji.”

Drugi put Rimski ugovori potpisani su 18. svibnja 1941. godine između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske. Od niza ugovora za Rijeku je najvažniji “Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske”, jer je njime Italija anektirala obalu od Rječine do Kraljevice, uključujući Čabar, Kastav i Klanu, te otoke Krk i Rab. U Dalmaciji je pak Italija anektriala najveći dio teritorija, uz dodatnu demilitariziranu zonu, odustajanje NDH od ratne mornarice, te obavezu da prihvati talijanskog princa od Spoleta za hrvatskog kralja, piše Igor Žic sa  Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari