Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 1972. Josip Senić – ubijen od Udbe zbog borbe za hrvatsku državu

Objavljeno

na

Josip Senić, rođen 18. ožujka 1936. u Novoj Gradiški, još kao maloljetnik postao je član organizacije Hrvatski nacionalni pokret i tako došao u sukob s jugokomunističkom vlašću.

Josip Senić

Godine 1956. bio je osuđen na dvije godine uvjetne kazne zbog neprijateljske djelatnosti. Senić je 1957. godine pobjegao u Italiju, a odatle je odselio u Australiju, gdje je pristupio skupini mladih hrvatskih emigranata koja je osnovala HRB, u kojemu je zauzeo jednu od vodećih dužnosti.

Nakon nestanka Geze Paštija, Senić je 1965. godine došao u Europu da nastavi tamo gdje je Pašti stao.

U dosjeu Josipa Senića, koji je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu, stoji: “29. 5. 1969.: Konzultacija u Osijeku po pitanju operativno – tehničkih mjera prema Seniću. Prisutan S.Š. Osnovni zadatak: likvidacija kao jedina ispravna mjera.

U tu svrhu radi se na pronalaženju pogodne osobe. Ima se u vidu mogućnost veze “Prijatelj” iz Australije. Spremni smo ga najljepše primiti i osigurati ugodan boravak…”.

Zatim: “Osijek, 2. 3. 1971. Neposredno u vezi s ciljem obrade – izvršenje specijalnog zadatka – angažiramo se na pronalaženju podesne osobe za izvršenje ovoga zadatka. Prethodna kombinacija s vezom “Prijatelj” je u toku.

“Prijatelj” se sada nalazi u SR Njemačkoj. Operativni radnik D.I:” (Napomena: iz citata izostavljena puna imena i prezimena te dani samo inicijali.)

Kad je 10. ožujka 1972. upravitelj dotične gostionice u Wieslochu kod Heidelberga ušao u sobu u kojoj je Senić spavao, zatekao je Senića mrtvog: s prerezanim grkljanom i dva naboja iz pištolja u glavi. Nakon što je ubio Senića, ubojica je pretresao njegove stvari i dostavio ih centrali hrvatske Udbe u Zagrebu. Udbi je, kako se vidi iz “Depeše br. 291/61” tadašnjeg šefa Udbe u Zagrebu Melkiora Baranovića, posebno zanimljiv bio Senićev adresar.

Njemačka kriminalistička policija osumnjičila je Vinka Sindičića za ubojstvo i zatvorila ga. Međutim, on je ubrzo pušten i to nakon intervencije djelatnika njemačke protuobavještajne službe BfV iz Kölna. Oni su, kako proizlazi iz jednog službenog dokumenta, angažirali odvjetnika i platili jamčevinu za Vinka Sindičića.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Operacija ‘Lipanjske zore’ i HVO promijenili su tijek rata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Operacija Lipanjske zore je zajednička operacija HVO-a, HV-a i HOS-a iz lipnja 1992. godine. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad velikosrpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini.

Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i  entiteta RS.

U svega 19 dana je oslobođena dolina Neretve i svi gradovi u Hercegovini. Vraćeno je pod kontrolu 1800 četvornih kilometara teritorija

Operacija ‘Lipanjske zore’ je je prva velika akcija HVO-a. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad srpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini.

Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije BiH i Republike Srpske.

Većina vojnih stručnjaka smatra kako je ova akcija bila prekretnica u ratu u BiH, ali i kako je oslobađanjem doline Neretve spašena i južna Dalmacija. U operaciji ‘Lipanjske zore’ sudjelovalo je ukupno 4670 hrvatskih vojnika. Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je deset hrvatskih vojnika. Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine.

Napad HVO-a krenuo je iz šest pravaca. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum. Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navijestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. 11. lipnja hrvatske su snage ušle u vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor.

U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a pet dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu. U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice maršala Tita.

Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobađa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta s nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Zaposjednuto je i zloglasno brdo Fortica iznad Mostara. Osobito uspješna je akcija oslobođenja Bijelog Polja, naselja na lijevoj obali Neretve, koja je izvedena 19. lipnja 1992.

Tijekom 26. lipnja, dan koji se smatra danom oslobođenja mostarske općine, hrvatske snage odguruju srpskog neprijatelja i sa snažnog uporišta Merdžan glave. Oslobođeno je područje od 1800 četvornih kilometara teritorija i ovo je bio prvi veliki poraz JNA u BiH.

Tijek Operacije

Map_16_-_Herzegovina_Dubrovnik_April-June_1992Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj. U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude potpomognut postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7. bojna, 8. bojna i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojna Stolac, bojna Neum, satnija Ravno, bojna Ljubuški, bojna Čitluk i bojna Imotski, probio neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.

Postrojbe Hrvatske vojske napadaju glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci i pomoćnim smjerovima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće.

Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati samo selo i okolne dominantne kote Klepešnica i Šunja Glava bile u rukama HV, a pri čemu najveće zasluge ima postrojba Hrvatskih obrambenih snaga koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepešnici.

Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a pet ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, Hrvatska vojska je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim zaselcima: Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk.

Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je 10 pripadnika HV-a. Gubitci protivnika nisu poznati. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.

Da nije bilo HVO-a u to vrijeme danas ne bi postojala Bosna i Hercegovina. U vrijeme Lipanjskih zora na području Hercegovine nije postojala Armija BiH.

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Širokobriješka Kažnjenička bojna, Poskok bojna iz Širokog Brijega, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar te pripadnici civilne i vojne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara.

Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U tim borbama, uništena su dva tenka JNA T-34, koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.

Lipanjske_zore

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora. Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.

Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaka, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.

Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Bilećki korpus, koji je poslije postao Hercegovački korpus VRS-a. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić.

U Cernici rijeku prelazi četvrta satnija Cernica Samostalnog mostarskog bataljuna HVO-a, predvođena zapovjednikom Karlom Džebom, a Druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana uz stalnu potporu Vojne policije. Prema prvotnom planu, rijeku je Džeba trebao prijeći na Bunuru kod Doma izviđača, no rijeku je prešao na gotovo nemogućem mjestu, ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom. Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke te pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi.

Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Okupatorske snage su bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a. O tome najbolje svjedoči podatak da je točno u 03:02, dok je Džeba u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje je njegova postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena svjetleća raketa. Ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku jer su neprijatelji bili obavješteni o njihovom dolasku.

Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je Džebina satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak su skoro nikakvi, čime su u potpunosti iznenadili neprijatelja. Po izlasku iz korita rijeke, naišavši na žestok otpor, četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Već oko 6 sati ujutro, pristiže veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima, Vojna policija HVO-a i snage HOS-a.

Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita. Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve.

Toga 15. lipnja, snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Područje od Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani), oslobođeno je 19. lipnja 1992. godine. Tijekom akcije, 21. lipnja, uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi i osvojena je vojarna na brdu Fortica iznad Mostara, s velikim količinama naoružanja.

Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti. HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. U čast briljantne pobjede i oslobođenja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom zastavom u ruci. Tjeranje agresora nastavlja se predma Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, tada je Kažnjenička bojna potpomognuta topništvom i ostalim potrojbama Općinskog stožera HVO-a Mostar neprijatelja odgurnula s releja na Veležu prema Nevesinju.

Rezultat operacije

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo. Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.

Kamenjar.com

6. lipnja 1992. Zašto se skriva da su Mostar od četnika i JNA oslobodili Hrvati i koje su posljedice toga?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

6. lipnja 1992. Zašto se skriva da su Mostar od četnika i JNA oslobodili Hrvati i koje su posljedice toga?

Objavljeno

na

Objavio

Najveći grad Hercegovine imao je 1991. gotovo 130.000 stanovnika, a osim toga kao polazna točka za kontrolu doline Neretve bio je od izuzetnog strateškog značaja.

Sama dolina Neretve, uz dolinu rijeke Bosne, ima stožerno strateško značenje za kontrolu obje Hercegovine, ali i puta prema Sarajevu. Dolina Neretve je i ključna točka kontrole juga Hrvatske, osobito dijela prema Pelješcu i dubrovačkom primorju.

Mostar su od četničkih postrojbi i JNA oslobodili hrvatski vojnici (HV, HVO i HOS) bez sudjelovanja Armije BiH. Tek kasnije Armija BiH dolazi u oslobođeni Mostar i provocira sukob s Hrvatima u cilju podjele i zauzimanja grada, piše narod.hr

Dana 6. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je vojna napadna akcija oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koji je bio većim dijelom pod kontrolom JNA i Srba.

Da podsjetimo, riječ je o proslavi obljetnice oslobađanja Mostara od velikosrpskog agresora, kojega su u lipnju 1992. do nogu potukle hrvatske snage – HVO, HV i HOS. Iako se o toj, po mnogo čemu presudnoj pobjedi, danas u Hrvatskoj rijetko govori, vrlo je neobično da njezinu obljetnicu proslavljaju i svojataju oni koji za nju nisu ni na koji način zaslužni, to jest Muslimani-Bošnjaci.

Borbe za Mostar, kojega su srpske snage tih dana djelomično uspjele zauzeti, bile su dio znatno širih vojnih operacija koje su se odvijale na dubrovačko-neretvanskom ratištu još od travnja 1992., a koje su u konačnici omogućile deblokadu Dubrovnika i oslobađanje Konavala.

Na hrvatskoj strani operacije su vodili zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko i brojni drugi časnici koji su se dokazali u Domovinskom ratu – Slobodan Praljak, Miljenko Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak, Ivan Čermak… Procjenjuje se da je u operaciji „Lipanjske zore“ sudjelovalo oko 6000 hrvatskih vojnika, raspoređenih u tridesetak različitih postrojbi.

Od malobrojnih Muslimana u hrvatskim redovima možemo spomenuti samo bojnika Jasmina Jaganjca, koji je, zajedno s Petrom Zelenikom, na dužnost zapovjednika obrane Mostara postavljen s ciljem da u borbu protiv agresora privuče što veći broj kolebljivih sunarodnjaka. Muslimanska strana uspjela je prikupiti i na bojište poslati samo jedan loše naoružani „Samostalni bataljun obrane Mostara“,  pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, dok su svi ostali čekali da vide što će se dogoditi, odnosno, tko će pobijediti.

Dio muslimana pristupio je i postrojbama HOS-a.

Posebno sramotan slučaj dogodio se u obližnjem Stocu, gdje su 10. travnja 1992. „lokalni muslimani i njihovi čelnici neprijateljske tenkove JNA dočekali kao oslobodilačke“.

Na srpskoj strani postrojbama je zapovijedao general Momčilo Perišić, kojega je Haaški sud  oslobodio svake krivnje za prekomjerno granatiranje Mostara i brojne civilne žrtve, uključujući i „114 nedužnih mostarskih Bošnjaka i Hrvata, koje je srpsko-crnogorski agresor, uz pomoć lokalnih Srba, svirepo ubio na lokacijama Uborak i Sutina. „Za ovaj „zaboravljeni zločin“ još nitko nije odgovarao“, tvrdi Adnin Hasić, predsjednik „Udruženja porodica stradalih na Uborku i Sutini 1992. godine“, i dodaje: „Naši susjedi su odvodili ljude na strijeljanje. Mi im znamo imena“.

Da hrvatske postrojbe nisu uspjele osloboditi Mostar, i mnogi drugi Mostarci doživjeli bi istu sudbinu. Nažalost, najveća tragedija dogodila se neposredno nakon oslobađanja hercegovačke prijestolnice, a o tome se danas uopće ne govori.

U nekim drugim okolnostima pitanje oslobađanja Mostara ne bi se ni postavljalo jer su činjenice dobro poznate; međutim, u vremenima kada Haaški sud svojim presudama piše novu „povijest“ sukoba u BiH, a muslimansko-bošnjačka strana agresivnom propagandom obmanjuje i svoju i tuđu javnost, nužno je reći pravu istinu o tadašnjim zbivanjima u Hercegovini.

Za oslobađanje Mostara i doline Neretve od četnika i bivše JNA isključive zasluge imaju Hrvati!

Muslimanska vojska na početku rata nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima koji bi se na hercegovačkim ratištima mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem srpskom neprijatelju.

Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i  HOS-a.

Zašto Sarajevo i danas prešućuje tko je oslobodio Mostar? Razlog je vrlo jednostavan – ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na jadne susjede!

Da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih poteškoća učiniti već u lipnju 1992.

Nikakva fantomska Armija BiH nije ih u tome mogla spriječiti! O tome govori i kronologija događaja:

– 11. lipnja 1992. hrvatske snage započinju oslobađanje desne obale Neretve

– 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca

– 14. lipnja počinje oslobađanje istočnog Mostara

– 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna

– 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a

– 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada

Dan 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Širokobriješka Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja s releja na Veležu prema Nevesinju.

Treba li napomenuti da u svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala ni na koji način?

Odmah nakon oslobađanja grada hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. Čisto vojnički gledano, njihov dolazak u Mostar bio je potpuno nepotreban. Bilo bi pametnije da su te snage upotrijebljene za napad na ošamućene Srbe na nekoj drugoj bojišnici, primjerice, kod Konjica. Armija BiH ušla je u grad „post festum“, kad su borbe već bile završene, i do danas se ne zna tko im je to na hrvatskoj strani dopustio, piše  narod.hr

Bilo bi dobro da saznamo tko snosi povijesnu odgovornost za tu fatalnu odluku koja je, u konačnici, dovela do izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata iduće godine, i posljedično tome, propasti HR Herceg-Bosne!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari