Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 1990. Hrvatska odigrala svoju prvu povijesnu utakmicu

Objavljeno

na

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

80. godišnjica stravičnog pokolja u Katinskoj šumi

Objavljeno

na

Objavio

3. travnja 1940. godine  Staljinova tajna policija likvidirala je oko 22.000 ljudi. Eliminirali su  gotovo polovinu od ukupnog broja časnika poljske vojske, ali i ostale poljske intelektualce…

Katinska šuma bila je lokacija na kojoj je Staljin dao pobiti Poljake u doba kad je SSSR u paktu s Hitlerom podijelio Poljsku. Tu su komunistički zločinci nemilosrdno pobili cvijet i elitu poljskog naroda.

Kada je konačno istina izašla na vidjelo 1990., nakon polustoljetnog skrivanja i laži komunističkih zločinaca, dogodio se skandal: Rusija je obustavila 2004. istrage pod izgovorom da zločinci nisu više živi. To je kod Poljaka izazvalo dodatno ogorčenje.

Malo Hrvata uopće zna gdje je Katinska šuma. Do početka Drugog svjetskog rata bila je u sastavu Poljske, a nakon završetka rata područje je anektirano i pripojeno tadašnjem SSSR-u, možda upravo i zbog tajne koje je to područje skrivalo. Danas je Katin u sastavu Bjelorusije.

U Katinskoj su šumi 3. i 4. travnja 1940. nakon odobrenja Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza i Staljina, počela smaknuća zarobljenih poljskih časnika i inteligencije.

Prve je noći dovezena prva grupa poljskih zarobljenika, njih 390 koji su do zore pobijeni metkom u potiljak i pokopani u masovne grobnice. Krvnici su imali problema u jednoj noći pobiti toliko ljudi pa je sljedeće noći stiglo 250 zarobljenika.

Do kraja travnja strijeljano je ukupno 21 857 pripadnika poljskih oružanih snaga raznih činova, liječnika, profesora, odvjetnika, svećenika, zemljoposjednika, pisaca, novinara i liječnika. Ukratko, elita jednog naroda koja je predstavljala prijetnju u obliku opozicije režimu koji je SSSR kanio uspostaviti na tom području.

Pobijena je gotovo polovina od ukupnog broja poljskih časnika, među njima 14 generala, 24 pukovnika, 7 kapelana, jedan poljski princ, 20ak sveučilišnih profesora, 300 liječnika, 6000 policajaca i veliki broj svećenika.

Smaknuća i pokop žrtava izvršavala je ekipa od 30 krvnika, vozača, stražara i grobara sastavljena od pripadnika NKVD-a, odnosno komunističkog Komesarijata unutarnjih poslova. Ekipu je predvodio glavni krvnik NKVD-a general Vasilij Blohin koji je u 28 dana osobno likvidirao 7000 Poljaka. Katinska smaknuća obavljana su mjesec dana, noću, pojedinačno, metkom u potiljak.

Nacistička Njemačka je 13. travnja 1943. objavila kako je u Katinskoj šumi pronašla leševe Poljaka koji su pali kao žrtve Staljinovog režima. Nijemci su masovne grobnice našli na teritoriju Rusije koji su u to vrijeme držali pod svojom okupacijom.

Hitlerova je promidžba odmah iskoristila otkriveno stratište kako bi dodatno ocrnila SSSR u očima svijeta. Nacisti su pozvali strane novinare iz neutralnih zemalja i službenike Crvenog križa kako bi se uvjerili u istinu. Staljin je nakon toga prekinuo sve veze s Crvenim križem.

Međunarodna komisija stručnjaka koja je krajem travnja 1943. istraživala grobnice utvrdila je kako su nastradali Poljaci ubijeni u prvoj polovici 1940., dakle u vrijeme kad se to područja nalazilo pod sovjetskom vlašću. Sovjetske su vlasti odmah odbile optužbe tvrdeći da su poljski ratni zarobljenici navodno bili zaposleni na građevinskim radovima poslije njemačkog napada na SSSR pali u ruke nacista, i da je za njihovu smrt odgovorna nacistička Njemačka.

Ubrzo je to područje došlo pod kontrolu Sovjeta, pa je u akciju krenuo NKVD. Odmah je uništeno groblje koje je, uz njemačku dozvolu uredio Crveni križ. Formirana je i komisija koja je uskoro podastrla nekoliko “nepobitnih” dokaza koji su potvrđivali sovjetsku verziju događaja.

Značajna uloga u nastanku “katinske laži” pripada i zapadnim saveznicima. Iako nije bilo mnogo razloga za sumnju u sovjetsku krivicu, vojni savez sa SSSR-om pokazao se mnogo važnijim od eventualnih moralnih dilema, pa su zapadne velesile za vrijeme rata službeno podržavale sovjetsku verziju. Izvještaji koji su dokazivali suprotno odbacivani su ili uništavani.

SSSR i Rusija sve do 1990. godine poricali su odgovornost za katinski masakr, no te su godine priznali krivnju Staljinove policije za zločin. Rusija je otvorila istragu masakra 1990. godine, ali je procedura obustavljena 2004. uz zaključak koji je ogorčio Poljake, a to je kako krivci nisu više živi te kako se nema koga kazniti.

Tekst te odluke bio je tajan, a usprkos brojnim zahtjevima, obitelji žrtava nisu dobile na uvid te dokumente. Obitelji žrtava nisu tražile odštetu, već su inzistirale na punoj rehabilitaciji svojih pobijenih rođaka, te su tražile od Rusije pun popis strijeljanih i mjesta gdje su sahranjeni.

Još je jedan tragični događaj u nedavnoj povijesti obilježio Katynsku šumu. Godine 2010. poljski predsjednik Lech Kaczynski bio je na na putu na komemoraciju posvećenu 70. godišnjici strijeljanja poljske inteligencije, i na užas cijelog svijeta, svih 88 članova delegacije i čitava posada, poginulo je u padu predsjedničkog zrakoplova.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1944. godine rođen heroj Blago Zadro

Objavljeno

na

Objavio

Blago Zadro rođen je na današnji dan 1944. godine u Donjim Mamićima u blizini Gruda u BiH.

Kao desetogodišnjak iz rodne Hercegovine s obitelji seli u Borovo Naselje gdje završava školu te se zapošljava u “Borovu” i osniva obitelj.

Početkom demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru.

Po izbijanju krvave Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja.

Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borova Naselja.

Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera.

Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi, no iz jedne se nije vratio.

Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju.

Blago Zadro uvijek je bio sa svojim ljudima, na prvoj crti, u vatri i u paklu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari