Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Prvi napad oklopa tkz ‘JNA’ u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Tenkovi tkz “Jugoslavenske narodne armije” na Banovini su 15. srpnja 1991. napali policijsku ispostavu u Kraljevčanima, pri čemu su uništili više kuća.

Od mnogih načina kojima su dotad pomagali napade srpskih pobunjenika, ovo pružanje oružane pomoći neuspješnim osvajačkim pokušajima Srba razlikuje se po tome što je to bio prvi izravni napad tenkova JNA na neki hrvatski položaj.

Srbi iz okolnih sela oružano su provocirali, no 13. srpnja počeli su otvoreno napadati. Tog dana, pod krinkom uspostave takozvane tampon-zone, selo je okružila tenkovska jedinica 622. motorizirane brigade iz Petrinje.

Nakon dva dana neuspješnih minobacačkih i pješačkih napada specijalaca JNA i lokalnih pobunjenika, potpukovnik Stanko Letić rano ujutro 15. srpnja zapovjedio je otvaranje tenkovske vatre, pri čemu su poginuli Zvonko Mikolčević i Dubravko Pukšec.

Hrvatski policajci, malobrojni gardisti i domaći branitelji, neopremljeni za protuoklopnu borbu, bili su prisiljeni na povlačenje i izvlačenje ranjenih.

Nakon što su s pomoću tenkova srpski pobunjenici zauzeli Hrvatski Čuntić, Prnjavor Čuntićki, Kraljevčane i Dragotince, a time i cijelu Zrinsku goru, slijedio je pokolj hrvatskog stanovništva koje nije htjelo poći u zbjeg.

Pobunjenici su pobili desetak civila, uglavnom staraca, a sela su opljačkana i zapaljena, kao i župna crkva i franjevački samostan svetog Antuna.

Ratoborni potpukovnik Letić pred kamerama je objašnjavao da je „odmazda nad ustašama“ počinjena da se pokaže moć nakon neuspjeha JNA u Sloveniji.

Zapravo, bio je to prvi korak u osvajanju Petrinje, pri čemu je nekoliko nastanjenih hrvatskih sela bilo zapreka koju je valjalo ukloniti. Da je napad organiziran upravo u režiji JNA, u pisanim izvješćima potvrdio je i zapovjednik garnizona u Petrinji, pukovnik Slobodan Tarbuk. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

27. Rujna – 14. Listopada 1529. Neuspjela osmanlijska opsada Beča

Objavljeno

na

Objavio

Poraz osmanlijske vojske koju je predvodio sultan Sulejman Veličanstveni 1529. godine pod zidinama Beča označio je kraj do tada nezaustavljivom napredovanju Turaka i doveo do stabilizacije prilika u srednjoj Europi za jedno dulje razdoblje, mada su oni i dalje nastavljali s s osvajanjem dijelove Mađarske koji su bili pod kontrolom Austrije.

U proljeće te 1529. godine, Sulejman je na području Bugarske okupio vojsku od 130 do 300 tisuća ljudi (podaci su o tomu različiti od izvora do izvora) i krenuo u osvajanje srednje Europe s nakanom daljnjih prodora na zapad.

Prije bitke za Beč, Turci su osvojili Budim porazivši malobrojne branitelje grada koji su se predali uz obećanje da će im biti pošteđeni životi. Osvajač, međutim, nije održao riječ i svi zarobljeni vojnici su pobijeni. Vijest o tomu stigla je do Beča i to je vojnike koji su branili austrijsku prijestolnicu utvrdilo u uvjerenju da se ne smiju predati nego po svaku cijenu obraniti grad.

Sama opsada započela je 27. rujna i trajala je do 14. listopada.

Zidine Beča odolijevale su topničkim plotunima, a branitelji su odbijali sve napade. Primijenili su strategiju decentralizirane obrane stvorivši tako „džepove“ otpora kroz koje napadači nisu mogli prodrijeti. Osujećeni su i turski pokušaji da se uz pomoć prokopanih tunela uvuku u grad i napadnu branitelje grada s leđa. Što je bitka dalje odmicala bilo je sve izvjesnije da Osmanlije nisu u stanju skršiti otpor kršćanske vojske.

Nakon što im je počelo ponestajati hrane i vode dio vojske je obolio, a učestale su i pojave dezerterstva što je dovelo do daljnjeg slabljenja oštrice turskih napada. Položaj osvajača otežale su i jake kiše, te snijeg koji je (neuobičajeno rano za to doba godine) počeo padati, pa su Turci 12. listopada izvršili svoj posljednji neuspješni juriš, nakon čega su se u neredu povukli.

Obranu grada vodio je 71-godišnji Nikola grof Salm koji je u bitci ranjen, te je u proljeće sljedeće godine od posljedica ovog ranjavanja i umro.

Osmanlije nisu doživjele potpuni poraz samo iz razloga što je Austrija već bila oslabljena brojnim i dugotrajnim bitkama i nije imala snage uzvratiti na pravi način – protuudarom.

Turci su pokušali osvojiti Beč i u drugom pohodu (1683. godine), također bez uspjeha i to je označilo konačan kraj njihovoj ekspanziji. Od tada nadalje potiskivani su iz srednje i jugoistočne Europe što je u sljedećim desetljećima dovelo i do jačanja suprotnosti unutar samoga Carstva i slabljenja njihovog imperija.

Bio je to put ka potpunom i konačnom porazu koji se jasno nazirao već u vrijeme sklapanja Karlovačkog mira (1699. godine) kojim je Osmanlijsko carstvo trajno izgubilo sve posjede u Dalmaciji, Lici, Krbavi i Slavoniji, čime se znatno smanjilo i područje njihove najzapadnije provincije (Bosanskog ejaleta).

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Prije 113. godina rođena je velika znanstvenica koja je razotkrila narav i suštinu zla i totalitarizma

Objavljeno

na

Objavio

Činjenica je da su najveći zločini počinjeni

dok su se ljudi nećkali hoće li se prikloniti

strani dobra ili zla

 

„Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom

tko istodobno nije i antikomunist“

 

(Hannah Arendt 1906-1975.)

 

Velika njemačka filozofkinja židovskog podrijetla Hannah Arendt rođena je u Lindenu (Hannover), 14. listopada 1906., a umrla u New Yorku 4. prosinca 1975. godine. Odrasla je u socijaldemokratskom okružju, u  asimiliranoj židovskoj obitelji u Königsbergu.

Od 1924. do 1929. godine pohađa studij filozofije, teologije i grčkog jezika kod Rudolfa Butmana i Martina Heideggera u Marburgu, te u Freiburgu kod Edmunda Husserla i Heidelbergu kod Karla Jaspersa. Promovirana je kod Jaspersa na temu Pojam ljubavi kod Augustina, 1928. godine.

Njezina ljubavna veza s dvostruko starijim profesorom (Heideggerom) u koju se upušta ubrzo nakon dolaska na školovanje kao studentica (s 18 godina) kasnije (a pogotovu nakon Drugoga svjetskog rata) izaziva brojne kontroverze, utoliko prije što je on u jednom razdoblju uspona nacista bio njihov pristaša i suradnik i to je u neku ruku trajno obilježilo život znanstvenice. Ona i Heidegger bili su kontaktu sve do ljeta 1975. godine i mnogi su skloni ovu vezu nazivati „ljubavlju stoljeća“. I pored toga što se udavala dva puta, može se reći kako mu je ostala privržena do kraja života.

Progonjena je i uhićena od Gestapoa (1933. godine) nakon čega bježi u Francusku, a 1941. godine u emigrira u SAD gdje se uključuje u rad raznih izbjegličkih organizacija i glasila.

U Americi od 1953. predaje na Harvardu, Princetonu, Berkeleyu, Brooklyn College, New School i University of California, a od 1963. je profesorica na University of Chicago, na New School for Social Research u New Yorku i “Gifford Lectures” na University of Aberdeen.

Od 1961. godine izvještava sa suđenja jednome od najvećih nacističkih zločinaca Adolfa Eichmenna u Jeruzalemu, što u neku ruku predstavlja prekretnicu u njezinu znanstvenom pristupu temama zla i totalitarizma.

Umrla je 4. prosinca u svome stanu u New Yorku od srčanog udara.

Kršćanski nauk kao temelj sustava vrijednosti

U svojim temeljnim filozofskim postavkama Hannah Arendt se oslanjala na učenja crkvenog Oca sv. Augustina Aurelija i filozofa Immanuela Kanta.

Sveti Augustin bio je „doctor gratiae“, tj. učitelj nauka o milosti Božjoj i jedan od najznačajnijih kršćanskih teologa i mislilaca kojega su nazivali i velikim zapadnim crkvenim učiteljem a svrstava se i u najznamenitije latinske crkvene oce, dok Immanuel Kant spada u red najznačajnijih njemačkih filozofa s velikim utjecajem na romantičke i idalističke filozofe XIX stoljeća. Tragajući za moralnim zakonima u nutrini čovjeka, Kant je držao nužnim vjerovanje u Boga kao vrhovno biće (smatrajući da se njegovo postojanje ne može negirati iako ga čovjek nije u stanju dokazati). Govorio je kako je „jedina religija vjera u Boga“ a Bog nedostižni ideal, ali je jednako tako neovisno od vjere nastojao pomaknuti granice spoznaje vezano za ljudski um i njegovo poimanje stvarnosti i bitka, imajući uvijek u vidu moralne i etičke zakone koji dolaze od Tvorca kao vrhovne principe. Jedna od njegovih poznatih misli (iz Kritike praktičkog uma) koja se često citira govori i o jednoj i o drugoj dimenziji :

„Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“

Usvajajući temeljne postavke učenja spomenutih filozofa koji su svoj humanistički odnos prema svijetu i ljudima gradili na kršćanskim zasadama, Hannah Arendt nastojala je proniknuti u onu mračnu stranu ljudske naravi i pronaći odgovor na jedno od najvažnijih pitanja koje se pred ljudsku civilizaciju postavilo tijekom XX stoljeća: gdje su korijeni zla i kako su mogući zločini takvih razmjera kakvi su zabilježeni u Drugome svjetskom ratu.

Ova je filozofkinja bez sumnje ostavila dubokog traga u suvremenoj filozofiji, a najbolje godine svoga produktivnog znanstvenog rada posvetila je upravo proučavanju naravi totalitarizama i mehanizama zla koji obične ljude dovode u takvo stanje svijesti da su spremni i sposobni činiti najgore masovne zločine, pa i sudjelovati u istrebljenju vlastite vrste.

„Banalnost zla“ koja užasava

Jedna od njezinih revolucionarnih filozofskih teza sadržana je u sintagmi: „banalnost zla“. Naime, Arendt smatra da ljudsko biće nije samo po sebi nositelj zla niti se čovjek rađa kao zao, a da bi postao zločinac nije čak potrebna ni sklonost ka činjenju zla, te dokazuje da su u stanovitim okolnostima i sasvim obični i prema svim društvenim normama zdravi i psihički normalni ljudi u stanju činiti zločine, pa čak i strašna masovna zlodjela – ako su dio jednog sustava i ako su uvjereni kako izvršavaju neku „višu“ pravdu ili cilj. Dakle, u tom slučaju nema niti osjećaja krivnje a ni kajanja i grižnje savjesti jer su sva nedjela unaprijed opravdana uništavanjem „zla“ i postizanjem ideala tog „višeg cilja“.

Hannah Arendt prvi put tu formulaciju („banalnost zla“) koristi 1963. godine u svome djelu Eichmann u Jerusalemu i srž ove teze u njezinu izvornom obliku sastoji se u tomu da najveća zla u ljudskoj povijesti nisu počinili sociopate, fanatici i luđaci, nego obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da je to u čemu sudjeluju normalno.

Spomenuta filozofska teza ove znanstvenice nastaje pod dojmom suđenja jednome od nacista najodgovornijih za istrebljenje Židova tijekom Drugoga svjetskog rata, Adolfu Eicmannu, koji nije pokazivao patološke sklonosti, nije ispoljavao zvjersku narav i porive, niti je po bilo čemu drugome izgledao kao jedan od najvećih zločinaca u dotadašnjoj povijesti ljudske civilizacije. Od optužbi za najteže zločine – istrebljenja drugih ljudi – branio se time kako je samo obavljao svoju dužnost, poput poslušnog birokrata koji pedantno odrađuje činovnički posao u državnoj službi.

Budući da joj Eichmann ni po čemu nije izgledao kao oličenje zla, Hannah Arendt se pitala kako je u tim slučajevima uopće moguće prepoznati zlo i otkuda ono dolazi.

Na kraju suđenja ona zaključuje da „krajnja zlobapatologija, ili ideološko uvjerenje nisu nužni kako bi pojedinci mogli počiniti beskrajno zlo.“

Upravo ju je očita Eichmannova „plitkost“, te nemogućnost refleksije i bilo kakvog preispitivanja vlastitih postupaka navela na to da imenuje „banalnim“ zlo koje nije izraz neke posebne zloće, zvjerske naravi ili pokvarenosti, već proizlazi iz dubokog nedostatka i odsustva mišljenja i rasuđivanja. Pojedinac se dragovoljno stavlja na raspolaganje kriminalnom režimu i sudjeluje u njegovom projektu kao običan kotačić u stroju, pri čemu se smatra potpuno solobođenim bilo kakve odgovornosti za ono što čini – zbog postavljene hijerarhije unutar sustava i važećih zakona. Ovdje, dakle, nema temeljnih uvjeta za suočavanje s moralnom dimenzijom takvih postupaka od čega je pojedinac potpuno izuzet jer nema priziv savjesti –  i to je ono što užasava.

Stoga Arendt zaključuje kako zločinačkim režimima nisu potrebni demonski karakteri, nego samo potpuna pokornost zakonima i poslušnost običnih ljudi. I to je taj paradoks banalnosti zla u kojemu nasuprot zdravom razumu i logičkom rasuđivanju vezano za dobro i zlo imamo banalnog izvršitelja lišenog savjesti i moralnog preispitavnja čija su djela u konačnici esktremno zlo.

Arendt tvrdi kako se političko zlo XX stoljeća nije moglo ostvariti bez regrutiranja milijuna ‘normalnih’ osoba i institucionalne suradnje koja je sudioništvo činjenja zla raširila na čitavo društvo. Ne može se opovrgnuti činjenica kako je u slučaju sva tri totalitarna sustava (fašizma, nacizma i kiomunizma) ova teza itekako potvrđena u praksi.

Na ovom mjestu osvrnut ćemo se samo na neke znakovite citate iz njezina opsežnog opusa a koji izražavaju promišljanja ove filozofkinje kojima ona pokušava objasniti narav totalirizma (kao krajnjeg stupnja degradacije društvenih odnosa):

„Totalitarizam je ono zlo koje, u obliku totalne dominacije nad svakim pojedincem nastoji beskrajno mnoštvo i različitost ljudskih bića organizirati tako kao da su svi oni samo jedan pojedinac. Ono nastoji učiniti svakog pojedinca suvišnim. To je zlo koje proizlazi iz politike totalitarnih sustava koji se pouzdaju u mase, a njihova učinkovitost upravljanja masom temelji se na različitim sredstvima kontrole poput propagande, tajne policije i terora.“

(Vidi: Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996., str. 206.)

„Prvi korak se sastoji u tome da se ubije pravna osoba u pojedincu, a to se postiže time što su svi pripadnici totalitarnog režima u potpunosti izvan nadležnosti bilo kakvog zakona. Ustav postoji, ali se uopće ne poštuje niti ga sudstvo provodi, čime se direktno daje do znanja da je on nevažeći. Jedini zakon koji nažalost postoji je zakon vođe. U takvom sustavu nijedan pojedinac nije siguran.“ (Vidi: isto – )

“Čitava naša filozofska tradicija drži da ne možemo zamisliti ‘radikalno zlo’, to vrijedi i za kršćansku teologiju, koja je i samome Đavlu priznavala nebesko podrijetlo, kao i za Kanta, jedinoga filozofa, koji je, da upotrijebimo njegov izraz, barem morao držati mogućim postojanje toga zla iako ga je odmah racionalizirao u pojmu ‘izopačene zle volje’, koja se može objasniti razumljivijim motivima. Stoga se zapravo nemamo na što osloniti da bismo razumjeli jednu pojavu s čijom smo nesnosnom stvarnošću suočeni i koja ruši sva mjerila koja poznajemo. Izgleda da možemo zamijetiti samo jedno: možemo reći da je radikalno zlo nastalo u svezi sa sustavom u kojemu su svi ljudi postali podjednako suvišni.

Manipulatori tog sustava vjeruju u vlastitu suvišnost ostalih, a totalitarni ubojice su utoliko opasniji zato što ne mare jesu li sami živi ili mrtvi, jesu li ikada živjeli ili se nikada nisu ni rodili. Opasnost tvornica smrti i rupa zaborava leži u tome što su danas, kada su pučanstvo i beskućništvo stalno u porastu, mase ljudi stalno suvišak ako o našem svijetu nastavimo razmišljati utilitarno. Politički, društveni i ekonomski događaji posvuda su u tajnoj zavjeri s totalitarnim instrumentima izumljenim zato da se ljude učini suvišnim. Utilitarni zdrav razum masa, koje su u većini zemalja previše očajne da zadrže pravi strah od smrti, dobro razumije iskušenje koje je u tome sadržano. Nacisti i boljševici mogu biti sigurni da su njihove tvornice uništenja, koje pokazuju najbrže rješenje problema prenapučenosti, ekonomski suvišnih i društveno neukorijenjenih masa ljudi, privlačne samo kao upozorenje. Totalitarne solucije bi mogle lako nadživjeti pad totalitarnih režima u obliku snažnih iskušenja koja će nastupiti kad god se učini nemogućim popraviti političku, društvenu ili ekonomsku bijedu na način dostojan čovjeka.”

(Vidi: isto, str. 214-215.)

„Hitlerov dolazak na vlast bio je legalan u smislu vladavine većine, a ni on ni Staljin ne bi mogli zadržati vodstvo nad golemim pučanstvom, preživjeti mnoge unutarnje i vanjske krize i prkositi brojnim opasnostima neprekidnih unutarstranačkih borbi da se nisu mogli pouzdati u mase.“

(Vidi: Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996., str. 31.)

„Da te mase nisu podržavale Staljina i Hitlera, ne bi bili mogući ni moskovski procesi ni likvidacija Röhmove frakcije. Njihova popularnost se ne može pripisati pobjedi vješte i lažne propagande nad neznanjem i glupošću jer propaganda totalitarnih pokreta, koja prethodi totalitarnim režimima i koja ih prati, uvijek je iskrena, koliko i lažljiva, a budući totalitarni vladari svoje karijere obično započinju hvaleći se svojim prošlim zlodjelima i brižljivo izlažući buduća. Privlačnost koju zlo i zločinstvo imaju za mentalitet rulje nije ništa novo. Oduvijek je vrijedilo da rulja pozdravlja ‘čine nasilja sa začuđujućom primjedbom: možda je gadno, ali je vrlo pametno’ . (Vidi: isto – )

Nema lijevog i desnog zla – zlo je zlo

Znanstveni pogled na fenomen totalitarističkih sustava i zla kao takvog, te ideološki odmak od svakoga od njih podjednako: kako od nacizma i fašizma tako i od komunizma, u krugovima radikalnih ljevičara i kvazliberala koji su ostali čvrsto vezani za Staljina i boljševički sustav vrijednosti ili za tobožnji „antifašizam“ (kako je to kod nas u Hrvatskoj), dakako, nije naišao na simpatije, pa mnogi iz tog miljea nastoje Hannah Arendt ako ne opovrgnuti (što je teško moguće), a ono prešutjeti i ignorirati. U njihovoj vizuri društveno-političkih odnosa ne postoje lementarni uvjeti za primjenu objektivnosti i univerzalnih načela – sve je podređeno ideološkom pogledu na svijet pri čemu se vlastito zlo (komunizam) uporno želi zakloniti iza zla drugih (fašizma i nacizma), iako među njima suštinske razlike nema.

Hannah Arendt smatrala je (nasuprot Platonu, Schopenhaueru, Montaigneu, pa i učitelju i ljubavniku Heideggeru, koji su držali kako je smrt „genij koji inspirira filozofiju“), da je čovjek biće početka, a njegova stalna preokupacija smrću vodila bi uništenju svega što je u njemu ljudsko.

Njezina glavna djela su:

Izvori totalitarizma (The Origins of Totalitarianism, 1951; hrvatski prijevod trećeg sveska: Totalitarizam, 1996)

Ljudska sudbina (The Human Condition, 1958; hrvatski prijevod: Vita activa, 1991)

Između prošlosti i budućnosti (Between Past and Future, 1961; hrvatski prijevod: Eseji o politici, 1996)

Eichmann u Jeruzalemu (Eichmann in Jerusalem, 1963),

O revoluciji (On Revolution, 1963), Ljudi u mračnim vremenima (Men in Dark Times, 1968) i O nasilju (On Violence, 1970).

Uz vrlo značajne studije studije o totalitarizmu i njegovim uzrocima, Hannah Arendt je pozorno a aktivno pratila sve što se događa u svijetu, komentirala aktualnosti, izricala ocjene i sudove o tomu, a posljednje godine života posvetila je promišljanju kojim je težila proniknuti u neka od najvažnijih pitanja ljudske egzistencije – u taj misterij kojim se već tisućama godina bave najveći umovi čovječanstva (od Sokrata, Platona, Aristotela, Talesa, Heraklita i Pitagore, do Spinoze, Kanta, Hegela, Leibniza, Heideggera i drugih).

Vođena žarkom željom otkrivanja istina koje su nam još uvijek kao ograničenim ljudskim stvorovima nedokučive, Hannah Arendt ostavila nam je u naslijeđe djelo koje će sasvim sigurno i u sljedećim destljećima biti predmetom proučavanja, ali i služiti kao temelj za nastavak istraživanja društvenih i socioloških fenomena koji uvelike određuju našu egzistenciju i sudbinu.

Najveća vrijednost njezine znanstvene metodologije jeste potpuna otvorenost prema pitanjima koja se nameću i pristup bez predrasuda i bilo kakvih svjetonazorskih ili ideoloških opterećenja.

Mnogi su na razne načine pokušavali pobiti njezine teze, ali bez nekog naročitog uspjeha.

Blistavi um filozofkinje koja nam umjesto predrasuda i manipulacija nudi potpunu otvorenost suočavanja s istinom i realnošću i njezina dosljednost i metodičnost u znanstvenom pristupu najosjetljivijim temama ljudske egzistencije, svrstale su je s pravom u red najvećih filozofa XX stoljeća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari