Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 1991. Vukovar – pad Sajmišta i početak kraja grada heroja

Objavljeno

na

Jedna od ključnih točaka obrane Vukovara uz Trpinjsku cestu – Sajmište – palo je u ruke neprijatelja 17. studenog 1991. Pad Sajmišta bio je početak kraja obrane grada heroja i početak agonije njegovih branitelja i stanovnika.

Bio je to početak ‘krvavog pira’ JNA, četnika i paravojnim postrojbi lokalnih istočnoslavonskih Srba nad stanovnicima Vukovara.

Od početka studenoga, neprijatelj je osvajao ulicu po ulicu Sajmišta, uz herojski i nadljudski otpor branitelja. Ulične borbe za svaku kuću, svaki podrum ili vrt vodile su se u Sajmištu još od početka rata za Vukovar, a u studenome su intenzivirane do krajnjih granica.

Sajmište su, uz „domaće“, branili i branitelji iz raznih dijelova Hrvatske, kao i postrojba HOS-a. Jedan od zapovjednika HOS-a u Sajmištu, Zvone Ćurković, kaže da je Sajmište u njihovim postrojbama branilo i jedan broj Srba, Crnogoraca, Francuza, Bošnjaka.

Sama ta činjenica skida HOS-u „etiketu ustaške postrojbe“ koju su joj pokušali nalijepiti pojedini političari uglavnom iz kruga bivšeg predsjednika Mesića, a od kojih su neki i danas u vlastima Republike Hrvatske.

Nadalje, Ćurković govori da su ratovanje na Sajmištu obilježile neprekidne ulične borbe za svaku četvrt, za svaku ulicu, za svaku kuću, podrum ili vrt, odnosno akcije „čišćenja“ neprijatelja kad bi se njegovo pješaštvo uvuklo u pojedini dio naselja, što se drži jednim od najtežih oblika borbe. U akcije čišćenja kretalo se u manjim skupinama, koje su kao vodiči vodili domaći ljudi.

Tu nije bilo klasične crte bojišnice, ratovalo se po obrambenim točkama i u bliskoj borbi s neprijateljem, kako se kaže – „prsa u prsa“ – na razmaku od 15 metara udaljenosti. Katkad su branitelji i četnici stajali „oči uoči“, gledajući se nekoliko trenutaka prije nego što će reagirati. Brži i snalažljiviji su preživjeli.

Neprijateljska vojska je osvajajući kuću po kuću, načinila brojna zvjerstva nad zatečenim civilima još od rujna 1991.

Za razliku od njih, Hrvatska vojska je u obrani Vukovara pokazala dosljednost moralne čistoće, hrabrosti i karaktera, što braniteljima i dan danas daje poseban dignitet i čast u prljavom ratu vođenom za fašističku ideju Velike Srbije, piše narod.hr

Proboj iz Sajmišta i razbijanje obrane na tri izolirana dijela grada

Dana 17. studenog, na dan pada Sajmišta, veća skupina branitelja i civila krenula je u proboj preko neprijateljskih linija i minskih polja ne želeći se predati zločincima u ruke.

Sa Sajmišta je krenula kolona oko 190 ljudi koja se razbila u manje skupine, među kojima je bilo i civila, odnosno žena i djece. Na čelu kolone bio je posljednji zapovjednik Sajmišta Josip Tomašić – Osa, a na kraju kolone njegov zamjenik Nikica Burić Samoborac.

Tako je Vukovar polako razbijen na tri mala odsječena dijela, tri zasebna okruženja: Mitnicu, Borovo Naselje i centar grada.

Neprijatelj je prodirao u sam centar grada i grad je bio na izdisaju. Mogao je početi ‘krvavi pir’ i osveta za nedostatak vojničke i ljudske hrabrosti koju je velika vojna sila JNA zajedno sa četnicima imala u tri mjeseca opsade nad hrvatskim braniteljima – herojima Vukovara.

 

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1993. – Operacija Peruča

Objavljeno

na

Objavio

28. siječnja 1993. – Operacija Peruča – HV oslobodila branu i spriječila srpski pokušaj potapljanja doline Cetine

Da je brana popustila, vodni val iz akumulacijskog jezera odnio bi sve na svom putu.

“Tisuće ljudi su u opasnosti!” priopćila je u izvješću 6. studenoga 1992. UNPROFR-ova ekipa za razminiravanje.

Stručnjaci iz Kanade i Velike Britanije objavili su da su srpski agresori na donjoj središnjoj galeriji brane HE “Peruča” postavili 15 tona eksploziva. To nije bila nova vijest. Eksploziv je postavila još godinu dana prije jugovojska, a general Mladić je nedvosmisleno rekao što sprema Hrvatima nizvodno od brane.

U vrijeme UNPROFOR-ova otkrića Peruču su, prema podjeli okupiranih područja Hrvatske na ružičaste zone, trebale kontrolirati međunarodne snage. No bez obzira na to i dalje je postojala velika opasnost da se brana digne u zrak.

Akumulacija umjetnog jezera bila je cijelo vrijeme na najvišoj razini pa bi aktiviranjem eksploziva i rušenjem brane snažni vodeni val uništio ne samo brojna sela u dolini Cetine nego i ostale hidrocentrale na toj rijeci. Nekoliko dana poslije na Peruču su došli i supredsjedatelji mirovne konferencije lord Owen i Cyrus Vance.

Mladićeve prijetnje obistinile su se tri mjeseca kasnije krajem siječnja 1993. Srpske paravojne snage ušle su 28. siječnja na područje Peruče, protjerale kenijski bataljun UN-a i počeli rušiti most koji je sastavni dio brane.

28. siječnja 1993. godine spriječen je pokušaj rušenja brane Peruća, čime je okončana 17 mjesečna prijetnja agresora da će, rušenjem brane, vodena stihija uništiti cijelo nizvodno naseljeno područje te ugroziti 40 tisuća ljudskih života i imovinu građana.

Toga je dana spriječen zamišljen scenariji koji je započeo još 1991. godine, kada je neprijatelj zaposjeo objekte brane i strojarnice te postavio eksploziv. Hrvatska je vojska pokrenula oslobodilačku operaciju “Peruča”, kojom su srpske snage odbačene od brane, a neprijateljske vojne snage 28. siječnja 1993. aktivirale su otprije postavljeni eksploziv. Naboji su eksplodirali, ali brana unatoč teškim oštećenjima nije popustila.

Tom je akcijom brana osigurana, jer je podignut temeljni ispust i spriječena katastrofa. Četiri godine poslije Peruča je potpuno obnovljena pa je ponovno postala jedan od najvažnijih dalmatinskih proizvođača električne energije.

 

Bivši general JNA dobio 9 godina zatvora zbog miniranja brane Peruća

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan potpisani su Rimski ugovori, temeljem kojih je Rijeka pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 27. siječnja 1924. potpisani su Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci.

U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Rijeka je temeljem ovog ugovora pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji.

Poslije potpisa Rimskog sporazuma (27.01.1924.) Mussolini je na svečanoj večeri u Rimu nazdravio N. Pašiću, izjavivši: „Naši sporazumi zatvaraju jedan period žalosne poslijeratne histerije, a otvaraju novi.“ Pašić mu je odgovorio: „Savez mira između naša dva naroda učvrstit će njihovo ovjekovječeno prijateljstvo i poslužiti razvoju njihovih trgovinskih veza i kulturnoga zbližavanja“.

Koliko značenje su za Italiju imali rimski sporazumi između Mussolinija i Pašića , vidi se po tome što je već 16. ožujka 1924. god. u Rijeku kao trijumfator ušao talijanski kralj Vittorio Emanuele; ali još prije toga izjavio je Mussolini na sjednici svog ministarskog savjeta od 21. 02. 1924.:

“Neka mi bude dozvoljeno sad i ovdje podsjetiti na to da, da nije D’Annunzio poduzeo svoj smioni marš iz Ronchia, danas Rijeka nebi bila talijanska. Vlada i narod su jednodušni u tom historijskom priznanju…….jer je cilj postignut.“ (Milan Banić, novinar)

Rimskim ugovorom između Kraljevine SHS i Italije Rijeka je potpala pod Italiju, a Sušak pod Kraljevinu SHS. Prvi put potpisani su 27. siječnja, odnosno 22. veljače 1924. i potvrdili su ukidanje Riječke države, te uspostavu Kvarnerske provincije, pa tako predstavljaju uvod u aneksiju Rijeke Italiji. Kralj Vittorio Emanuele III., s ženom Jelenom Petrović Njegoš, doplovio je u Rijeku 16. ožujka 1924. godine u 10.30 sati.

U Municipiju je održao govor upravitelj grada general Gaetano Giardino: “Talijani Rijeke! Njegovo veličanstvo Kralj, u Rimu je 22. veljače 1924. izdao proglas: Grad Rijeka i okolni teritorij pripadaju Italiji po ugovoru od 27. siječnja i bit će priključeni Kraljevini Italiji. Danas u Rijeci, za izaslanstvo Nacionalne vlade (Riječke države) Njegovom Visočanstvu Kralju predajem čast da proglasi građanima aneksiju Rijeke velikoj otadžbini Italiji.”

Drugi put Rimski ugovori potpisani su 18. svibnja 1941. godine između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske. Od niza ugovora za Rijeku je najvažniji “Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske”, jer je njime Italija anektirala obalu od Rječine do Kraljevice, uključujući Čabar, Kastav i Klanu, te otoke Krk i Rab. U Dalmaciji je pak Italija anektriala najveći dio teritorija, uz dodatnu demilitariziranu zonu, odustajanje NDH od ratne mornarice, te obavezu da prihvati talijanskog princa od Spoleta za hrvatskog kralja, piše Igor Žic sa  Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari