Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 1992. – Objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu

Objavljeno

na

HIT JE NAPRAVLJEN, VREBA SE NA RADIO-APARATIMA S PRIPREMLJENOM KASETOM ZA SNIMANJE. ZVIJEZDA JE ROĐENA. MEĐUTIM, TKO TO SVIRA, TKO TO IZVODI? MISTERIJ, PRAVI MISTERIJ…

U Slobodnoj Dalmaciji je 14. siječnja 1992. objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu.

Novinar Dražen Duilo i fotoreporter Božo Vukičević zaslužni su za reportažu naslova “Čavoglave – hit ‘ispaljen’ s fronte” koju vrijedi i danas pročitati.

Taj članak je u arhivi Sveučilišne knjižnice, Uredništvo fan stranice Marka Perkovića Thompsona pretipkalo ga je i prenosimo reportažu u cijelosti…

ČAVOGLAVE – HIT “ISPALJEN” S FRONTE

Ima jedno selo, tu kod Drniša, na vrh Petrova polja, u Zagori na izvoru rijeke Čikole. Zove se Čavoglave. I one jeseni 1991. godine kad je nesreća, velika nesreća zadesila drniški kraj, postavši već nezaobilaznim dijelom njegove povijesti i krenuvši u predaju, tako da će se o njoj tiho – jer gubitnici svoje jade, s patosom i nemirom, ispovijedaju tiho, šaptom gotovo – govoriti generacijama i generacijama što će doći, u istim tim Čavoglavama nastat će jedna pjesma.

Priprosta je zapravo, i poletna, te lijepa onoliko koliko je jaka. A jaka je, jer nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za razliku od svih onih pjesmica, pjesmuljaka i pjesama što iz muzičkih studija stižu na bojišta, njezin je put bio upravo obrnut nastala je na fronti i tek nakon nekog vremena, stigla je u studio, ostavši nepatvorenom i neposrednom.

Ide ovako:
U Zagori, na izvoru rijeke Čikole
Stala braća da obrane svoje domove
Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi…

Sam njen nastanak ima opet, jednu mitsku dimenziju, a priča o tome je sljedeća: rujna prošle godine pred agresorskim tenkovima padali su redom slabo naoružani i prilično neorganizirani Siverić, Drniš, Oklaj… Pučanstvo je krenulo u zbjegove, pred nadmoćnim neprijateljem povlačila se i garda.

Rađala se i apatija, bezvoljnost, rojile su se sumnje i, prisjetimo se, tih dana tek nešto malo vedrine među Drnišane unijet će ona “žetva” armijskih tenkova na Pokrovniku. Čavoglave, selo sa dvjestotinjak dimova, tih dana, tih dana uopće nije bilo branjeno, a ljudi su, kao i iz susjednih sela, već počeli odlaziti u izbjeglištvo i, uopće, nije slutilo na dobro. I onda, kad su tenkovi došli do Graca, kao što to obično biva u sličnim prilikama, skupina momaka iz Čavoglava donosi odluku: branit ćemo svoje selo.
Pjesma za Badnjak

Odlaze u Unešić te od 113. brigade ZNG dobivaju nešto oružja, dok u svega nekoliko kilometara udaljenim Baljcima četnici orgijaju, u selu organiziraju straže. Između njih i Baljaka, danas već zloglasnoga četničkog uporišta, proteglo se samo Mirlović Polje, selo s miješanim stanovništvom. Hrvati su izbjegli, a dobar dio Srba priklonio se svojim susjedima u Baljcima.

Što se tih dana motalo po bolesnom umu generala Mladića, što je planirao, dokle je mislio ići i što bi sve bilo da skupina momaka iz Čavoglava nije stala u obranu svog sela, teško je i reći i teško da će se to ikada s pouzdanjem znati. Uglavnom, tih dana Radio-Knin je pričao kako Čavoglave brani “dve hiljade i dvesta ustaša”, dok ih je ovdje bilo stotinjak puta manje. Bez uniformi, slabog naoružanja i s čvrstom voljom da obrane svoje domove.

Tek naknadno do sela će doći i čelnici 114. brigade, da bi zatim u pomoć braniocima sela na izvoru rijeke Čikole stigli i Imoćani. Nakon niza danonoćnih stražarenja i dežurstava, ekipa iz Čavoglava, među kojima je bila i nekolicina onih što žive ili su čak rođeni u Splitu, s tim da su im roditelji iz ovoga mjesta, mogla je malo predahnuti. U selu je svih tih dana s njima ostala samo nekolicina mještana, odnosno mještanki, i dolazak pomagača mnogo je značio.

Dakako, osjećali su se jačima, a jedan momak, dvadest četverogodišnjak, što je ljeti radio kao konobar dolje po moru, a zimi tu u Drnišu, ne dobivši nikada stalan posao, dobio je malo više vremena za svoju gitaru. U međuvremenu, dok su mine i granate i dalje padale po Čavoglavama, on je postao bogatiji za nadimak Thompson, dobivši ga po prastaroj američkoj pušci koju je nosio svih tih dana. Gitaru je svirao, onako, iz zabave.

Te tako, u tim trenucima opuštanja, između smjena na straži, uz komin i vatru, obično navečer, polako stižući odnekud iznutra, iz svega onog proživljenog prethodnih dana stizala je pjesma. Riječ po riječ, stih po stih, iskreno i bez velikih pretenzija. Uz Thompsona svatko od njegovih kolega imao je što reći, nešto dodati ili oduzeti, primijetiti i dotjerati. Na koncu, sve se to odužilo toliko da je trajalo po petnaestak minuta. Thompson je “tamburao”, pjevali su svi, čitav danas samostalni vod Čavoglave iz sastava 113. brigade ZNG-a.

Napokon, pred Božić, nekomu, ne zna se čije je to ideja točno bila, palo je na pamet da bi se ta njihova “himna” možda mogla snimiti. I bi tako: otišli su u Split, raspitali se kod ovdašnjih muzičara, te otišli u jedan privatni studio. Vokal je Thompsonov, u studiju je ponešto dotjerano, u radu su sudjelovali i neki splitski muzičari, čitava pjesma je ponešto skraćena, radilo se čitavu noć na Badnjak. Ujutro je kaseta bila gotova, ponudili su je Hrvatskom radiju-Studiju Split.

Pet minuta nakon njezina puštanja u eter Čavoglave su tučene minobacačima iz Baljaka. No pjesma je sebi svojstvenom snagu, svojim sedamosminskim ritmom, svojom neposrednošću, nastavila osvajati taj isti eter. I evo, svega dvadesetak dana nakon toga, nema djeteta na ovim prostorima koje ne zna makar dva stiha iz “Čavoglava”. Hit je napravljen, vreba se na radio-aparatima s pripremljenom kasetom za snimanje, zvijezda je rođena. Međutim, tko to svira, tko to izvodi? Misterij, pravi misterij i po Splitu se već mogu čuti raznorazne priče. I nerijetko je pitanje, gdje su, na koncu konca, te Čavoglave?

Thompson i gitara

Bili smo u Čavoglavama zajedno s Thompsonom, momkom s tako običnim imenom i prezimenom, kakvih se u njegovom selu može naći još makar pet – Marko Perković – te sa Strujom, Janšom, Tajsonom, Šmućurom, Nabiguzom, Vestijem, Ćarom, Grizlijem, Mrmom, Jenkijem, Bepom, Đonom, Policajcem, Špicom, Tičakom, Agresorom, Selasijem… Sve su to, jasno, članovi samostalnog voda iz Čavoglava i svi su sudjelovali, rekosmo već, u stvaranju sad već znamenite pjesme.

– Prije niko nije zna za nas. Iša sam ja po Dalmaciji, znadu za Kljake, za Umljanoviće, za Baljke, za Mirlović polje, a za Čavoglave ne znaju. Kako ne znate, velim im, to je na izvoru Čikole na vr` Petrova polja. Eto, dok nije bilo pisme, niko nije zna ni za nas ni za Čavoglave, a sad znadu svi – priča Selasije, najstariji među njima.

Govore kako se nitko od njih nije nadao ovolikom uspjehu pjesme, a Thompson kaže kako planira snimiti i kasetu. Ima još materijala, još jednu domoljubnu ali laganu i nekoliko ljubavnih pjesama. Snimit će i spot, veli.

Čavoglave, gdje je to?

Primirje je i, iako se iz Baljaka tu i tamo može čuti poneki hitac, atmosfera je opuštena. Nekoliko kuća je razoreno, tragovi gelera i granata mogu se vidjeti na sve strane. Izbjeglice se vraćaju u selo. Među rijetkima koji svih ovih dana nisu napuštali svoje selo je i Ana Perković, zatekli smo je pored ognjišta, baš počela “zaprećavat kruv”.

– Bilo je u neko doba teško, a sad je jopet dobro kad se ne puca. Nisam puno strašiva, računam, neće mene. Više sam se bojala za njih mlade nego za sebe. Imam ode kravu, prasad, kokoši i, da izvinete, magare. Eto, neki nam bižali, a ja nisam – priča nam.

Iz Čavoglava su inače Perkovići, Gorete, Jukići, Blaževići, Bešlići, Matići, Jelići, Buovci, Dobre, Pilići, Pauci, Žurići, Mikulići, Akrapi, Radoši, Gotovci i Šarani. Po selu je, uz tek poneku dolje u polju prema Kljacima, malo novijih kuća. Radilo se, uglavnom, dolje u Splitu ili u Drnišu, i živilo uz zemlju i stoku. Zajedno sa Tajsonom i Šmućurom s lakoćom i nelagodom spustili smo se i do izvora Čikole, lakoćom jer reporter nije opterećen viškom kilograma i nelagodom jer su nas četnici s onoga brda zasigurno morali vidjeti.

No, pucao nije nitko, a izvor Čikole, rijeke koja se ljeti pretvara u potok, a za kiša u bujicu, prolazeći s jednog na drugi kraj drniške općine, ovih dana je gotovo presušio. Tako dolje red Švabića mlinica umjesto pravog malog jezera sada stoji samo lokva vode. Vele da je to zbog Peruče.

Reporteru na pamet pada jedna o nekoj drugoj rijeci. Znate je, završava stihovima “valja nama preko rijeke”…

NESPORAZUMI

U vezi sa stihom “Čujte Baljci, Mirlovići” iz pjesme o Čavoglavama u međuvremenu su nastali određeni nesporazumi. Naime, što? Pri spominjanju Mirlovića mislilo se na Mirlović polje, inače susjedno selo, u kojemu ima i Hrvata uključenih u obranu domovine, te Srba koji su se priključili četnicima. Jasno, autori pjesme upućuju četnicima poruku da će ih “goniti sve do Srbije”, ali sve to izaziva reakcije kod Hrvata. Zašto se prezivaju Mirlovići kad se oni bore za domovinu – protestiraju. Stoga nas je Thompson zamolio da objasnimo kako se ono “Mirlovići” odnosi samo na donji dio sela, a ne na gornji.

No to nije sve jer pored Mirlović polja, tamo kraj Unešića, postoji i selo što se zove Mirlović Zagora. Reporter je slučajno jednom čuo jednog čovjeka iz Mirlović Zagore kako se žučno buni protiv onoga spominjanja “Mirlovića”, te je to ispričao momcima iz Čavoglava. Oni se pet ispričavaju i vele da se u pjesmi nije mislilo na Mirlović Zagoru. Eto.

 

Dvostruka mjerila: Đakićev sin promptno završio u policiji, a na naslovnicu s klanjem Thompsona bez reakcije

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. siječnja 1992. – Međunarodno priznanje HOO-a

Objavljeno

na

Objavio

Juan Antonio Samaranch

Na današnji dan, 17. siječnja 1992. predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Juan Antonio Samaranch i četiri potpredsjednika, koristeći se ovlastima što su ih dobili i ne čekajući plenarni sastanak, donijeli su odluku o priznanju Hrvatskoga olimpijskog odbora (HOO).

Odluka se temeljila na načelu Olimpijske povelje koja propisuje da treba poduzeti sve kako bi se izbjeglo kažnjavanje sportaša zbog političkih razloga neovisnih o njihovoj volji. Tako je HOO postao članom olimpijske obitelji samo dva dana nakon što je Europska zajednica priznala samostalnu hrvatsku državu.

Najvišem sportskom međunarodnom priznanju prethodio je složen, višesmjeran i višeznačan rad HOO-a. Odlukom od 17. siječnja 1992. hrvatski su sportaši stekli pravo sudjelovanja na XVI. zimskim olimpijskim igrama. Samo 23 dana nakon priznanja i primitka u olimpijsku zajednicu počelo je i olimpijsko razdoblje hrvatskog sporta.

U svečanom mimohodu u Albertvilleu bili su prvi naši reprezentativci olimpijci. U momčadi su bili klizači sestra i brat Željka i Tomislav Čižmešija, skijaš alpinac Vedran Pavlek, skijaš trkač Siniša Vukonić, a vodila ih je dr. Sanda Dubravčić-Šimunjak, nekad poznata klizačica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina hrvatsku su neovisnost, na današnji dan, zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, 15. siječnja uspostavila je i diplomatske odnose s Hrvatskom koja je istoga datuma, ali 1998. okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.

Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata Domovinski rat je bio u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno šest godina kasnije.

U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”.  Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Island – prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku krajem 1991.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno sa ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije) te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.

Istoga datuma, odnosno 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje. Temeljni (erdutski) sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku te povratak prognanika i izbjeglica.

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira prethodno su omogućile i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske; “Bljesak” završena 2. svibnja te “Oluja” završena 5. kolovoza 1995. Operacijom “Bljesak” oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su “Olujom” oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija.

(Hina)

 

15. siječnja 1992. – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari