Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 1992. – Objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu

Objavljeno

na

HIT JE NAPRAVLJEN, VREBA SE NA RADIO-APARATIMA S PRIPREMLJENOM KASETOM ZA SNIMANJE. ZVIJEZDA JE ROĐENA. MEĐUTIM, TKO TO SVIRA, TKO TO IZVODI? MISTERIJ, PRAVI MISTERIJ…

U Slobodnoj Dalmaciji je 14. siječnja 1992. objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu.

Novinar Dražen Duilo i fotoreporter Božo Vukičević zaslužni su za reportažu naslova “Čavoglave – hit ‘ispaljen’ s fronte” koju vrijedi i danas pročitati.

Taj članak je u arhivi Sveučilišne knjižnice, Uredništvo fan stranice Marka Perkovića Thompsona pretipkalo ga je i prenosimo reportažu u cijelosti…

ČAVOGLAVE – HIT “ISPALJEN” S FRONTE

Ima jedno selo, tu kod Drniša, na vrh Petrova polja, u Zagori na izvoru rijeke Čikole. Zove se Čavoglave. I one jeseni 1991. godine kad je nesreća, velika nesreća zadesila drniški kraj, postavši već nezaobilaznim dijelom njegove povijesti i krenuvši u predaju, tako da će se o njoj tiho – jer gubitnici svoje jade, s patosom i nemirom, ispovijedaju tiho, šaptom gotovo – govoriti generacijama i generacijama što će doći, u istim tim Čavoglavama nastat će jedna pjesma.

Priprosta je zapravo, i poletna, te lijepa onoliko koliko je jaka. A jaka je, jer nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za razliku od svih onih pjesmica, pjesmuljaka i pjesama što iz muzičkih studija stižu na bojišta, njezin je put bio upravo obrnut nastala je na fronti i tek nakon nekog vremena, stigla je u studio, ostavši nepatvorenom i neposrednom.

Ide ovako:
U Zagori, na izvoru rijeke Čikole
Stala braća da obrane svoje domove
Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi…

Sam njen nastanak ima opet, jednu mitsku dimenziju, a priča o tome je sljedeća: rujna prošle godine pred agresorskim tenkovima padali su redom slabo naoružani i prilično neorganizirani Siverić, Drniš, Oklaj… Pučanstvo je krenulo u zbjegove, pred nadmoćnim neprijateljem povlačila se i garda.

Rađala se i apatija, bezvoljnost, rojile su se sumnje i, prisjetimo se, tih dana tek nešto malo vedrine među Drnišane unijet će ona “žetva” armijskih tenkova na Pokrovniku. Čavoglave, selo sa dvjestotinjak dimova, tih dana, tih dana uopće nije bilo branjeno, a ljudi su, kao i iz susjednih sela, već počeli odlaziti u izbjeglištvo i, uopće, nije slutilo na dobro. I onda, kad su tenkovi došli do Graca, kao što to obično biva u sličnim prilikama, skupina momaka iz Čavoglava donosi odluku: branit ćemo svoje selo.
Pjesma za Badnjak

Odlaze u Unešić te od 113. brigade ZNG dobivaju nešto oružja, dok u svega nekoliko kilometara udaljenim Baljcima četnici orgijaju, u selu organiziraju straže. Između njih i Baljaka, danas već zloglasnoga četničkog uporišta, proteglo se samo Mirlović Polje, selo s miješanim stanovništvom. Hrvati su izbjegli, a dobar dio Srba priklonio se svojim susjedima u Baljcima.

Što se tih dana motalo po bolesnom umu generala Mladića, što je planirao, dokle je mislio ići i što bi sve bilo da skupina momaka iz Čavoglava nije stala u obranu svog sela, teško je i reći i teško da će se to ikada s pouzdanjem znati. Uglavnom, tih dana Radio-Knin je pričao kako Čavoglave brani “dve hiljade i dvesta ustaša”, dok ih je ovdje bilo stotinjak puta manje. Bez uniformi, slabog naoružanja i s čvrstom voljom da obrane svoje domove.

Tek naknadno do sela će doći i čelnici 114. brigade, da bi zatim u pomoć braniocima sela na izvoru rijeke Čikole stigli i Imoćani. Nakon niza danonoćnih stražarenja i dežurstava, ekipa iz Čavoglava, među kojima je bila i nekolicina onih što žive ili su čak rođeni u Splitu, s tim da su im roditelji iz ovoga mjesta, mogla je malo predahnuti. U selu je svih tih dana s njima ostala samo nekolicina mještana, odnosno mještanki, i dolazak pomagača mnogo je značio.

Dakako, osjećali su se jačima, a jedan momak, dvadest četverogodišnjak, što je ljeti radio kao konobar dolje po moru, a zimi tu u Drnišu, ne dobivši nikada stalan posao, dobio je malo više vremena za svoju gitaru. U međuvremenu, dok su mine i granate i dalje padale po Čavoglavama, on je postao bogatiji za nadimak Thompson, dobivši ga po prastaroj američkoj pušci koju je nosio svih tih dana. Gitaru je svirao, onako, iz zabave.

Te tako, u tim trenucima opuštanja, između smjena na straži, uz komin i vatru, obično navečer, polako stižući odnekud iznutra, iz svega onog proživljenog prethodnih dana stizala je pjesma. Riječ po riječ, stih po stih, iskreno i bez velikih pretenzija. Uz Thompsona svatko od njegovih kolega imao je što reći, nešto dodati ili oduzeti, primijetiti i dotjerati. Na koncu, sve se to odužilo toliko da je trajalo po petnaestak minuta. Thompson je “tamburao”, pjevali su svi, čitav danas samostalni vod Čavoglave iz sastava 113. brigade ZNG-a.

Napokon, pred Božić, nekomu, ne zna se čije je to ideja točno bila, palo je na pamet da bi se ta njihova “himna” možda mogla snimiti. I bi tako: otišli su u Split, raspitali se kod ovdašnjih muzičara, te otišli u jedan privatni studio. Vokal je Thompsonov, u studiju je ponešto dotjerano, u radu su sudjelovali i neki splitski muzičari, čitava pjesma je ponešto skraćena, radilo se čitavu noć na Badnjak. Ujutro je kaseta bila gotova, ponudili su je Hrvatskom radiju-Studiju Split.

Pet minuta nakon njezina puštanja u eter Čavoglave su tučene minobacačima iz Baljaka. No pjesma je sebi svojstvenom snagu, svojim sedamosminskim ritmom, svojom neposrednošću, nastavila osvajati taj isti eter. I evo, svega dvadesetak dana nakon toga, nema djeteta na ovim prostorima koje ne zna makar dva stiha iz “Čavoglava”. Hit je napravljen, vreba se na radio-aparatima s pripremljenom kasetom za snimanje, zvijezda je rođena. Međutim, tko to svira, tko to izvodi? Misterij, pravi misterij i po Splitu se već mogu čuti raznorazne priče. I nerijetko je pitanje, gdje su, na koncu konca, te Čavoglave?

Thompson i gitara

Bili smo u Čavoglavama zajedno s Thompsonom, momkom s tako običnim imenom i prezimenom, kakvih se u njegovom selu može naći još makar pet – Marko Perković – te sa Strujom, Janšom, Tajsonom, Šmućurom, Nabiguzom, Vestijem, Ćarom, Grizlijem, Mrmom, Jenkijem, Bepom, Đonom, Policajcem, Špicom, Tičakom, Agresorom, Selasijem… Sve su to, jasno, članovi samostalnog voda iz Čavoglava i svi su sudjelovali, rekosmo već, u stvaranju sad već znamenite pjesme.

– Prije niko nije zna za nas. Iša sam ja po Dalmaciji, znadu za Kljake, za Umljanoviće, za Baljke, za Mirlović polje, a za Čavoglave ne znaju. Kako ne znate, velim im, to je na izvoru Čikole na vr` Petrova polja. Eto, dok nije bilo pisme, niko nije zna ni za nas ni za Čavoglave, a sad znadu svi – priča Selasije, najstariji među njima.

Govore kako se nitko od njih nije nadao ovolikom uspjehu pjesme, a Thompson kaže kako planira snimiti i kasetu. Ima još materijala, još jednu domoljubnu ali laganu i nekoliko ljubavnih pjesama. Snimit će i spot, veli.

Čavoglave, gdje je to?

Primirje je i, iako se iz Baljaka tu i tamo može čuti poneki hitac, atmosfera je opuštena. Nekoliko kuća je razoreno, tragovi gelera i granata mogu se vidjeti na sve strane. Izbjeglice se vraćaju u selo. Među rijetkima koji svih ovih dana nisu napuštali svoje selo je i Ana Perković, zatekli smo je pored ognjišta, baš počela “zaprećavat kruv”.

– Bilo je u neko doba teško, a sad je jopet dobro kad se ne puca. Nisam puno strašiva, računam, neće mene. Više sam se bojala za njih mlade nego za sebe. Imam ode kravu, prasad, kokoši i, da izvinete, magare. Eto, neki nam bižali, a ja nisam – priča nam.

Iz Čavoglava su inače Perkovići, Gorete, Jukići, Blaževići, Bešlići, Matići, Jelići, Buovci, Dobre, Pilići, Pauci, Žurići, Mikulići, Akrapi, Radoši, Gotovci i Šarani. Po selu je, uz tek poneku dolje u polju prema Kljacima, malo novijih kuća. Radilo se, uglavnom, dolje u Splitu ili u Drnišu, i živilo uz zemlju i stoku. Zajedno sa Tajsonom i Šmućurom s lakoćom i nelagodom spustili smo se i do izvora Čikole, lakoćom jer reporter nije opterećen viškom kilograma i nelagodom jer su nas četnici s onoga brda zasigurno morali vidjeti.

No, pucao nije nitko, a izvor Čikole, rijeke koja se ljeti pretvara u potok, a za kiša u bujicu, prolazeći s jednog na drugi kraj drniške općine, ovih dana je gotovo presušio. Tako dolje red Švabića mlinica umjesto pravog malog jezera sada stoji samo lokva vode. Vele da je to zbog Peruče.

Reporteru na pamet pada jedna o nekoj drugoj rijeci. Znate je, završava stihovima “valja nama preko rijeke”…

NESPORAZUMI

U vezi sa stihom “Čujte Baljci, Mirlovići” iz pjesme o Čavoglavama u međuvremenu su nastali određeni nesporazumi. Naime, što? Pri spominjanju Mirlovića mislilo se na Mirlović polje, inače susjedno selo, u kojemu ima i Hrvata uključenih u obranu domovine, te Srba koji su se priključili četnicima. Jasno, autori pjesme upućuju četnicima poruku da će ih “goniti sve do Srbije”, ali sve to izaziva reakcije kod Hrvata. Zašto se prezivaju Mirlovići kad se oni bore za domovinu – protestiraju. Stoga nas je Thompson zamolio da objasnimo kako se ono “Mirlovići” odnosi samo na donji dio sela, a ne na gornji.

No to nije sve jer pored Mirlović polja, tamo kraj Unešića, postoji i selo što se zove Mirlović Zagora. Reporter je slučajno jednom čuo jednog čovjeka iz Mirlović Zagore kako se žučno buni protiv onoga spominjanja “Mirlovića”, te je to ispričao momcima iz Čavoglava. Oni se pet ispričavaju i vele da se u pjesmi nije mislilo na Mirlović Zagoru. Eto.

 

Dvostruka mjerila: Đakićev sin promptno završio u policiji, a na naslovnicu s klanjem Thompsona bez reakcije

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Početak krvavog rata na Banovini

Objavljeno

na

Objavio

Početak krvavog rata na Banovini: Napad na PP Glina zbio se na današnji dan 1991. Poginuo je policajac Tomislav Rom, a dvojica su ranjena. Ostale policajace zarobili su i odveli u zatvor u Knin

Osjećalo u zraku da će doći do sukoba. Svakodnevno su se po gradu mogli vidjeti uniformirani tzv. martićevci, lokalni Srbi su ‘srbovali’, prijetili, napadali, pucali po hrvatskim kućama i na sve moguće načine željeli izazvati strah i pokazati svoju nadmoć nad Hrvatima. Svi smo znali da će do napada doći samo nismo znali kada, kazao nam je svojedobno u razgovoru Zvonko Plemenčić, jedan od sudionika napada pobunjenih glinskih Srba potpomognutih ‘martićevcima’ na policijsku postaju Glina.

On je tada imao 31 godinu i bio je pripadnik pričuvnog sastava MUP-a.

On i njegovi kolege kao pripadnici policije su bili uvjereni da će upravo policijska postaja biti prva na meti pobunjenika jer je to tada bio jedini simbol državnosti RH u Glini i jedino državno tijelo pod isključivom kontrolom MUP-a i države.

Noć je protekla relativno mirno, a onda…

Da bi moglo doći do napada posebno se dalo osjetiti 25. lipnja 1991. nakon što je Sabor donio Deklaraciju o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Tog je dana Plemenčić bio angažiran na osiguranju policijske postaje do 20 sati, ali po odluci zapovjednika Ivana Kvakića svi su iz dnevne smjene morali produžiti od daljnjega zbog procjene da bi moglo doći do napada na postaju.

– Sa još nekolicinom kolega bio sam raspoređen i dalje na osiguranje policijske postaje, dok su drugi policajci bili raspoređeni u auto ophodnje i u ophodnje u gradu i na bitnim raskrižjima. Noć je protekla u relativnom miru i nije se dalo naslutiti da će doći do napada. Oko 3 sata po odluci zapovjednika Ivana Kvakića mi policajci iz dnevne smjene smo dobili zapovijed da odemo kući na odmor jer smo u jutro morali doći u svoju redovitu smjenu. Tom prilikom nam je zapovjednik naložio da se u slučaju napada na policijsku postaju odmah vratimo nazad u pomoć policajcima koji ostaju u službi. Prema mojoj procjeni u postaji je nakon našeg odlaska ostalo oko 25 policajaca, što aktivnih što pričuvnih, raspoređenih u auto ophodnje, na kontrolne punktove i osiguranje policijske postaje – nastavlja priču Plemenčić.

On se nakon toga uputio kući i usput se kraće zadržao u svojoj ulici sa susjedima koji su držali mjesne straže zbog stalnih provokacija lokalnih Srba, a ujedno je čekao da mu supruga ustane kako bi išla na posao u Pamučnu predionicu Glina i kako bi je on mogao odvesti.

‘Pucali su silovito sa svih pozicija u gradu’

– Oko 4.20 sati začuli su se prvi pucnji iz pravca centra grada i policijske postaje i odmah sam pretpostavio da je počeo organizirani i isplanirani napad na policajce i policijsku postaju. Probudio sam suprugu i rekao joj da ni kojem slučaju ne ide na posao već da bude s djecom i na oprezu jer je u gradu opasno i čuje se žestoka pucnjava, a da se ja moram vratiti i pomoći kolegama.  Nakon što smo se oprostili ja sam se sa svojim osobnim automobilom uputio do susjeda, također policajca, Nikole Škrljca koji se u to vrijeme počeo spremati na počinak te smo se dogovorili da ćemo se zajedno s mojim automobilom vratiti do policijske postaje.

Do policijske postaje smo došli sa zadnje strane, iza zgrade Općinskog suda, bez većih problema jer je taj pravac još uvijek bio slobodan i prohodan i odmah se stavili na raspolaganje zapovjedniku i aktivno uključili u obranu postaje. Ja sam zauzeo zaklon izvan policijske postaje, na prostoru između suda i policijske postaje, tu se nalazilo još nekoliko policajaca, dok ih je većina bilo unutar policijske postaje. Odmah sam uočio da nas pobunjenici napadaju iz tri pravca i da smo u poluokruženju. Jedini slobodan pravac nam je bio u pravcu sjeverozapada prema rijeci Glini – objašnjava Plemenčić

Prema njima se, naglašava, silovito pucalo iz raznih pozicija u gradu  i to iz Gradskog parka, dvorišta općine, autobusne postaje, prostora stočnog sajmišta, veterinarske stanice i iz raznog oružja poput snajpera, automatskog oružja, mitraljeza, tromblona… Po silini napada, ističe, moglo se zaključiti da je u napad na policijsku postaju uključeno nekoliko stotina dobro naoružanih pobunjenih lokalnih Srba i dobro uvježbanih tzv. martićevaca.

Najviše straha su izazivali trombloni

U razgovoru s kolegama policajcima koje je zatekao kod policijske postaje saznao je da je policajac Marko Pavlović teško ranjen pri ophodnji u centru grada i to odmah na početku napada. Hitna ga je odvezla u bolnicu Sisak.

– Svi mi policajci koji smo se nalazili u i oko policijske postaje, mislim da nas je ukupno bilo 13-14, smo pružali oružani otpor cijelo vrijeme i sprečavali pobunjenike da se približe policijskoj postaji. Oko 5.45 sati smrtonosnim hicem iz snajpera je pogođen 20- godišnji pričuvni policajac Tomislav Rom  koji je ubrzo i preminuo uslijed ranjavanja, a oko nas malobrojnih branitelja se počeo stezati obruč brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Budući da se mi policajci koji smo se nalazili izvan policijske postaje više nismo mogli zakloniti i da nam je prijetio napad s leđa u dogovoru sa zapovjednikom smo se i mi povukli u prostorije policijske postaje – prisjeća se Plemenčić koji je malo nakon toga i ranjen.

Ustrijeljen u trbih snajperom

Naime, zgrada policijske postaje je gađana iz svih mogućih oružja i oruđa, a najviše straha su izazivali trombloni za koje su se, govori Plemenčić, bojali da ne ulete kroz prozor i eksplodiraju unutar prostorije i pobiju sve koji se nalaze unutra. No unatoč svemu mi smo se i dalje branili.

– Oko 6,40 sati metkom iz snajpera i ja sam teško ranjen ustrjelnom ranom u predjelu trbuha. Zapovjednik Kvakić je putem Policijske uprave Sisak izvijestio o ranjenicima i zatražio dolazak hitne pomoći. Dugo su se vodili pregovori s pobunjenicima da dozvole ulazak hitne i izvlačenje ranjenih, da bi se to i realiziralo negdje oko 7.30 sati. Budući da pobunjenici nisu dozvoljavali Hitnoj prilaz na ulaz u policijsku postaju, kolege policajci su me na nosilima iznijeli na stražnji prozor policijske postaje. Nakon čega me je hitna prevezla u bolnicu Sisak gdje sam hitno operiran i spašen mi je život. Nažalost za mog kolegu i prijatelja Tomislava Roma nije bilo spasa – kazuje nam Plemenčić.

Zarobljeni policajci odvezeni u kninski zatvor

Nakon četverosatne obrane iz PU-a iz Siska 16 policajaca dobilo je zapovijed da se predaju kako u napadu znatno nadmoćnijeg i brojnijeg neprijatelja ne bi svi poginuli. Zarobljeni su i odvezeni u kininski zatvor gdje su bili maltretirani, zlostavljani i mučeni. Nakon 50 dana zarobljeništva u razmjeni su oslobođeni.

Nedugo nakon njihova zarobljavanja u Glinu su ušli pripadnici antiterorističke postrojbe MUP-a koji su oslobodili Policijsku postaju, ali nisu uspjeli osloboditi zarobljene policajce. Trojica specijalaca su ranjena. Pobunjeni Srbi tada su uz pomoć JNA koja je od prvog dana otvoreno stala na srpsku stranu istjerali hrvatske policajce i pripadnike ZNG-a iz Gline koja je potom okupirana.

– Pobunjenici uz pomoć  tzv. JNA mjesec dana nakon ovog prvog napada 26.6. izvršili opći napad i preuzeli kontrolu nad policijskom postajom i gradom Glina. JNA se od prvog dana otvoreno stavila na stranu pobunjenih Srba.Oni su prilikom prvog napada blokirali policijsku postaju, a cijevi tenkova su cijelo vrijeme bile usmjerene u pravcu policijske postaje – objašnjava Plemenčić.

Zvonko Plemenčić se nakon opravka u rujnu 1991. aktivirao u MUP-u i čitav Domovinski rat proveo na prvoj crti obrane na području na kojem je tijekom Domovinskog rata djelovala PP Glina a to je područje Glinske Poljane, Slane i Vratečkog. PP Glina, ističe, aktivno je sudjelovala u operaciji Oluja i oslobađanju područja Gline. Poslije rata Plemenčić je postao načelnik PP Glina te je tu dužnost obnašao godinama.

Autor: Iva Rebac/24 sata/portal.braniteljski-forum.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

VIDEO – Dokumentarni film ‘HVO – Široki Brijeg’

Objavljeno

na

Objavio

Pogledajte dokumentarni film o sudjelovanju Širokobriježana u ratnim zbivanjima tijekom Domovinskog rata. Film je pripremila produkcijska kuća „Kadar“ iz Širokog Brijega.

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari