Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 1992. – Razmijenjeni vukovarski logoraši (VIDEO)

Objavljeno

na

Nakon devet mjeseci zatočeništva u neljudskim uvjetima 14. kolovoza 1992. oslobođena je najveća skupina vukovarskih branitelja, zarobljenih u studenom ’91. nakon pada grada.

Tjedan dana prije razmjenu su u Budimpešti dogovorili hrvatski premijer Franjo Gregorić i jugoslavenski predsjednik Milan Panić. Razmjena je obavljena na takozvanoj ničijoj zemlji između Nemetina i Sarvaša, nedaleko od Osijeka.

Jugoslavenska je strana pustila ukupno 726 zarobljenika, od kojih je oslobađanje odbilo svega četvero ljudi. Hrvatska strana je na razmjenu dovela 406 zarobljenika, ali je njih 156 odbilo otići u Jugoslaviju.

Nakon povratka na slobodu vukovarski su branitelji srdačno dočekani na osječkom Trgu Ante Starčevića, zatim su svi odvezeni u Zagreb na liječnički pregled, a onda i svojim obiteljima.

Kalvarija vukovarskih branitelja počela je u studenome 1991. kada su nakon tri mjeseca nadljudskih borbi i napora, u potpunom okruženju, prestali pružati otpor višestruko jačoj jugovojsci. Mnogi branitelji krenuli su kroz minska polja u proboj. Oni koji su ostali nadali su se humanom tretmanu i potpori promatrača Europske zajednice, koji su nadgledali evakuaciju grada.

Nažalost, 18. studenoga nije bio kraj. Bio je to dan kada je za većinu branitelja i civila tek počelo pravo mučenje. Jugovojska i njezini četnički pomagači počinili su mnoge zločine. Velik broj branitelja i ranjenika iz vukovarske bolnice odveden je u nepoznatom smjeru i mučki ubijen.

Tek će se godinama poslije, nakon mirne reintegracije i iskapanja na Novom vukovarskom groblju, Ovčari i ostalim masovnim grobnicama, saznati njihova tragična sudbina.

Većina muškaraca otpremljena je u Srbiju, gdje su sljedećih devet mjeseci proveli u srpskim logorima. Zbog batina i maltretiranja mnogi nisu dočekali razmjenu i oslobođenje.

(HRT)

 

Gdje je odšteta za hrvatske logoraše, gdje su njihovi mučitelji?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1999. na zagrebačkom Mirogoju pokopan hrvatski domoljub Bruno Bušić

Objavljeno

na

Objavio

Uz najviše državne počasti, 15. listopada 1999. na zagrebačkom Mirogoju pokopan je Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatički prognanik i jedan od predvodnika hrvatske emigracije. Dvadeset i jednu godinu nakon mučkog ubojstva u Parizu našao je mir uz branitelje iz Domovinskog rata.

Bruno Bušić nije navršio ni 40 godina kada ga je u jednoj pariškoj veži sustigao metak plaćenog ubojice iz Udbe, zloglasne jugoslavenske tajne policije, koja je htjela spriječiti njegovo darovito pero u borbi za slobodnu hrvatsku domovinu.

Rođen 1939. u Vinjanima Donjim, kod Imotskog, Bruno Bušić vrlo se rano sukobio s komunističkim režimom. Iako mu je bilo zabranjeno školovanje, uspio je maturirati i diplomirati. Radio je kao asistent na Institutu za historiju radničkog pokreta, gdje je tada direktor bio Franjo Tuđman.

U svojim se radovima bavio provokativnim temama o podređenosti Hrvatske unutar Jugoslavije te i stvarnim brojem žrtava Drugoga svjetskog rata. Zbog stalnih progona bio je prisiljen izbjeći iz zemlje. Stalno mijenjajući boravišta, pisao je za emigrantski listove i u svojim tekstovima promicao ideju o hrvatskoj pomirbi kao temelju stvaranja hrvatske države.

Za Jugoslaviju je to bila ideja opasnija od borbe oružjem, pa su ga sve vrijeme pratili Udbini tajni agenti, koji su ga naposljetku i brutalno ubili. Bruno Bušić postao je simbol borbe za hrvatsku pomirbu i slobodu. Najprije je pokopan na pariškome groblju Pere Lachaise. Nakon stvaranja neovisne hrvatske države, za koju se cijeli život borio perom, njegovi su posmrtni ostaci preneseni u domovinu. (HRT)

 

Trubaču sa Seine

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

27. Rujna – 14. Listopada 1529. Neuspjela osmanlijska opsada Beča

Objavljeno

na

Objavio

Poraz osmanlijske vojske koju je predvodio sultan Sulejman Veličanstveni 1529. godine pod zidinama Beča označio je kraj do tada nezaustavljivom napredovanju Turaka i doveo do stabilizacije prilika u srednjoj Europi za jedno dulje razdoblje, mada su oni i dalje nastavljali s s osvajanjem dijelove Mađarske koji su bili pod kontrolom Austrije.

U proljeće te 1529. godine, Sulejman je na području Bugarske okupio vojsku od 130 do 300 tisuća ljudi (podaci su o tomu različiti od izvora do izvora) i krenuo u osvajanje srednje Europe s nakanom daljnjih prodora na zapad.

Prije bitke za Beč, Turci su osvojili Budim porazivši malobrojne branitelje grada koji su se predali uz obećanje da će im biti pošteđeni životi. Osvajač, međutim, nije održao riječ i svi zarobljeni vojnici su pobijeni. Vijest o tomu stigla je do Beča i to je vojnike koji su branili austrijsku prijestolnicu utvrdilo u uvjerenju da se ne smiju predati nego po svaku cijenu obraniti grad.

Sama opsada započela je 27. rujna i trajala je do 14. listopada.

Zidine Beča odolijevale su topničkim plotunima, a branitelji su odbijali sve napade. Primijenili su strategiju decentralizirane obrane stvorivši tako „džepove“ otpora kroz koje napadači nisu mogli prodrijeti. Osujećeni su i turski pokušaji da se uz pomoć prokopanih tunela uvuku u grad i napadnu branitelje grada s leđa. Što je bitka dalje odmicala bilo je sve izvjesnije da Osmanlije nisu u stanju skršiti otpor kršćanske vojske.

Nakon što im je počelo ponestajati hrane i vode dio vojske je obolio, a učestale su i pojave dezerterstva što je dovelo do daljnjeg slabljenja oštrice turskih napada. Položaj osvajača otežale su i jake kiše, te snijeg koji je (neuobičajeno rano za to doba godine) počeo padati, pa su Turci 12. listopada izvršili svoj posljednji neuspješni juriš, nakon čega su se u neredu povukli.

Obranu grada vodio je 71-godišnji Nikola grof Salm koji je u bitci ranjen, te je u proljeće sljedeće godine od posljedica ovog ranjavanja i umro.

Osmanlije nisu doživjele potpuni poraz samo iz razloga što je Austrija već bila oslabljena brojnim i dugotrajnim bitkama i nije imala snage uzvratiti na pravi način – protuudarom.

Turci su pokušali osvojiti Beč i u drugom pohodu (1683. godine), također bez uspjeha i to je označilo konačan kraj njihovoj ekspanziji. Od tada nadalje potiskivani su iz srednje i jugoistočne Europe što je u sljedećim desetljećima dovelo i do jačanja suprotnosti unutar samoga Carstva i slabljenja njihovog imperija.

Bio je to put ka potpunom i konačnom porazu koji se jasno nazirao već u vrijeme sklapanja Karlovačkog mira (1699. godine) kojim je Osmanlijsko carstvo trajno izgubilo sve posjede u Dalmaciji, Lici, Krbavi i Slavoniji, čime se znatno smanjilo i područje njihove najzapadnije provincije (Bosanskog ejaleta).

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari