Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 1995. započela operacija ‘Ljeto 95’ koja je prethodila ‘Oluji’

Objavljeno

na

Operacija “Ljeto ’95.” događala se od 25. do 30. srpnja 1995. godine kojom su oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.

Početkom srpnja 1995. Srbi u BiH preuzimaju inicijativu na područjima UN-ovih “zaštićenih zona”, s namjerom da definitivno ovladaju područjima Srebrenice, Žepe, Goražda i Bihaća. Tako Srebrenica pada u ruke Srba 11. srpnja 1995. nakon čega je svijet vidio nezapamćeni egzodus i stravičan pokolj preko 7000 Bošnjaka.

To je bio najgori pokolj u Europi nakon ‘Bleiburga’. Nedugo nakon Srebrenice pada i Žepa, a Srbi se okreću napadu na Bihać i Bihaćku enklavu na koji su 19. srpnja 1995. krenule jake snage VRS (2. krajiški korpus) s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo gotovo 200.000 ljudi.

Sve je izgledalo kao situacija u studenom 1994. koja je prethodila operaciji Zima ’94. Bihać je opet došao u smrtnu opasnost, napadan s tri strane – s istoka i juga postrojbe 2. Krajiškog korupsa VRS, sa sjevera Abdićevi autonomaši, a sa zapada snage SVK, (jačine Korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada i oklopnih i topničkih sastava iz 15. i 39. korpusa).

Dana 23. srpnja 1995. vojna situacija oko Bihaća je bila iznimno kritična i taj dan je ubilježen u povijest obrane Bihaća kao najteži dan obrane.

Tadašnja Republika i Federacija BiH uputile su poziv Republici Hrvatskoj da pruži hitnu vojnu i svaku drugu pomoć u obrani od agresije, osobito na kritičnom području Bihaća.

Dana 22. srpnja 1995. održani su u Splitu razgovori vodstava Hrvatske i BiH gdje je donesena Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice.

Deklaracija je osnažila Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21. srpnja 1992. godine. Dogovorena je koordinacija oružanih snaga Hrvatske i BiH, čime je konačno legalizirana prisutnost regularnih postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju BiH.

Ante Gotovina izvješćuje dr. Franju Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari. Stoga se donosi odluka o pokretanju operacije koja bi bila pandan operaciji Zima ’94. Nova Operacija zvala se – Ljeto ’95.

Cilj operacije

Cilj operacije je bio zaustaviti neprijateljsku ofenzivu na Bihać, osloboditi gradove Bosansko Grahovo i Glamoč i stvoriti preduvjete za oslobođenje Knina i ostalog područja u sjevernoj Dalmaciji i Lici.

Hrvatske postrojbe

1. Gardijska brigada HV-a ”Tigrovi”
4. Gardijska brigada HV-a ”Pauci”
5. Gardijska brigada HV-a ”Sokolovi”
7. Gardijska brigada HV-a ”Pume”
9. Gardijska brigada HV-a ”Vukovi”
1. gardijska brigada HVO-a ”Ante Bruno Bušić”
2. Gardijska brigada HVO-a
3. Gardijska brigada HVO-a ”Jastrebovi”
1. Hrvatski gardijski zdrug
2. vod 2. bojne 112. brigade HV-a
114. Brigada HV-a – Split
126. Brigada HV-a – Sinj
141. Brigada HV-a
40. inženjerijski bataljun – Solin
IX. Bojna HOS-a – Split
Ramska brigada HVO-a
81. Gardijska bojna HV-a
15. Domobranska pukovnija HV-a – Šibenik
55. Domobranska pukovnija HVO-a – Kupres, Bugojno, Jajce
80. Domobranska pukovnija HVO-a – Livno
10. Topničko – raketni puk – HVO-a
22. Diverzantski odred HVO-a
PPN ”Ludvig Pavlović” HVO-a
Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosne
Vojna policija Herceg-Bosne
14. topnički divizijun HV – Šibenik

Srpske snage

Bosansko Grahovo i Glamoč branile su postrojbe iz sastava 2. Krajiškog korpusa VRS. Međutim, zbog značajnijeg angažmana na osvajanju Bihaća srpska obrana Bosanskog Grahova i Glamoča bila je slaba, a činili su je neiskusni vojnici, Srbi iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine koji su ranije izbjegli u Srbiju, gdje su mobilizirani i vraćeni na ratište. Opskrba ovih malobrojnih snaga bila je iznimno loša; topništvo SVK na Šatoru ostalo je bez streljiva, a oskudijevalo se gorivom, pa čak i hranom.

 

Pripadnici 2.ps/3.pb/7.gbr “PUMA”

Akcija Ljeto’95. počela je 25.07.’95 u 5h. Akcija je išla iz dva smjera! Glavne snage 7.gbr “PUMA” i satnija/114.br bile su rasporedjene smjerom Crni Lug – Bosansko Grahovo.

Na drugom smjeru napadaja prema Glamoću sa Šator planine rasporedjeni su 81.gb,1.HGZ,3/1.gbr HV i SP MUP-a RH HB. Prvi dan napadaja obilježila je zestoka borba za probijanje prve crte neprijatelja.

Potkraj prvog dana 7.gbr je u potpunosti obavila dobivenu zadaću,i to prije zadanog roka. Satnija/114.br(desni susjed 7.gbr) nije uspjela razbiti neprijateljsku crtu. Ispred M.Golije hrvatske snage su izbile na Uvale i Razvale,a borbe su se vodile za Oštri vrh i Paljenski vrh.

26.srpnja ’95.

Napad je poceo u u 06h. Neprijatelj je i dalje pruzao jak otpor na vecini položaja. Zbog jakog otpora koji je neprijatelj pružao na smjeru napadaja satnije/114.br.u njen bojni raspored je tjekom jutra uvedena u borbu 2/9.gbr koja obuhvatnim manevrom zašla neprijatelju iza ledja i ovladala uzvišenjem Nos.

Sa zauzetih položaja na uzvišenju Nos stvoreni su uvijeti za probijanje obrane,poslje cega je doslo do spajanja 2/9.gbr i 7.gbr koja je potom mogla nastaviti napadaj zadanim smjerom.Postrojbe 81.gb prerasporedile su svoje snage te ih usmjerila prema komunikaciji Glamoč – Bos.Grahovo a 2.gbr HVO probila je obranu neprijatelja i izašla na Poljanski vrh zapadno od Glamoča.

Postrojbe 3/1.gbr sa IDS GSHV i vodom ATG VP napadale su smjerom Vrhovi a 60.gdb sa smjera Koričine prebačena je na smjer Kujače gdje ce sa 22.diverzantskim odredom nastaviti napadaj na Kujaču.

Na vecernjem sastanku je odlučeno da se pojača napadaj prema Bos.Grahovu i to s uvodjenjem u borbu 4.gbr,a 2/9.gbr trebalo je izvesti iz borbe i odmah i uputiti na Velebit u prvi borbeni sektor.

27.srpanj ’95.

Istog dana 4.gbr uspješno je uvedena u borbu na desnom boku 7.gbr pa su tako paralelno obje bratske gardijske brigade izvele napadaj prema Bosanskom Grahovu.Potkraj dana obje brigade su izbile na crtu iznad Bos.Grahova.1.HGZ i SP MUP izbile su na crtu:Crni vrh i Bundina kosa.

28.srpanj ’95.

Postrojbe 4.gbr potpuno su nadzirale Marino brdo i selo Marinkovci i dostigle crtu: Debelo brdo-padine Obljaja i Veliki vrh.Postrojbe 7.gbr “PUMA” dostigle su crtu: selo Marići-selo Dimitrovići(selo Luka)-Samardjijine kuce-Likuša tt.976.Istog dana 7.gbr “PUMA” i 4.gbr “PAUCI” ušle su i oslobodile Bosansko Grahovo a crta obrane uspostavljena je sjeverno i zapadno od grada i na planinskó prijevoju Derala.

Put Knin-Bos.Grahovo-Drvar konacno je presjecen.1.HGZ sa SP MUP izašli su na Talijanov vrh(ispred sela Halapići).Snage 60. gdb i 22.diverzantski odred ovladale su Kujačom a i Koričina se našla pod nadzor hrvatskih snaga.Grada Glamoć je tako došao u poluokruženje.

Dana 29.07.’95.

Hrvatske snage su usle u Glamoč.Crta obrane učvrščena je 30.07.’95.U toj akciji poginuli su:Albert Zegnal 1.pb/7.gbr,Dalibor Bogdanović, Marijan Kotarščak i Darko Martinovski,pripadnici 2.pb/7.gbr i moji prijatelji suborci Mladen Šimunić i Antonio Adrić,pripadnici 1.pv/2.ps/3.pb 7.gbr “PUMA”..Počivali u miru Božjem..

(Miroslav Tokić-Tokan/kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1993. – Operacija Peruča

Objavljeno

na

Objavio

28. siječnja 1993. – Operacija Peruča – HV oslobodila branu i spriječila srpski pokušaj potapljanja doline Cetine

Da je brana popustila, vodni val iz akumulacijskog jezera odnio bi sve na svom putu.

“Tisuće ljudi su u opasnosti!” priopćila je u izvješću 6. studenoga 1992. UNPROFR-ova ekipa za razminiravanje.

Stručnjaci iz Kanade i Velike Britanije objavili su da su srpski agresori na donjoj središnjoj galeriji brane HE “Peruča” postavili 15 tona eksploziva. To nije bila nova vijest. Eksploziv je postavila još godinu dana prije jugovojska, a general Mladić je nedvosmisleno rekao što sprema Hrvatima nizvodno od brane.

U vrijeme UNPROFOR-ova otkrića Peruču su, prema podjeli okupiranih područja Hrvatske na ružičaste zone, trebale kontrolirati međunarodne snage. No bez obzira na to i dalje je postojala velika opasnost da se brana digne u zrak.

Akumulacija umjetnog jezera bila je cijelo vrijeme na najvišoj razini pa bi aktiviranjem eksploziva i rušenjem brane snažni vodeni val uništio ne samo brojna sela u dolini Cetine nego i ostale hidrocentrale na toj rijeci. Nekoliko dana poslije na Peruču su došli i supredsjedatelji mirovne konferencije lord Owen i Cyrus Vance.

Mladićeve prijetnje obistinile su se tri mjeseca kasnije krajem siječnja 1993. Srpske paravojne snage ušle su 28. siječnja na područje Peruče, protjerale kenijski bataljun UN-a i počeli rušiti most koji je sastavni dio brane.

28. siječnja 1993. godine spriječen je pokušaj rušenja brane Peruća, čime je okončana 17 mjesečna prijetnja agresora da će, rušenjem brane, vodena stihija uništiti cijelo nizvodno naseljeno područje te ugroziti 40 tisuća ljudskih života i imovinu građana.

Toga je dana spriječen zamišljen scenariji koji je započeo još 1991. godine, kada je neprijatelj zaposjeo objekte brane i strojarnice te postavio eksploziv. Hrvatska je vojska pokrenula oslobodilačku operaciju “Peruča”, kojom su srpske snage odbačene od brane, a neprijateljske vojne snage 28. siječnja 1993. aktivirale su otprije postavljeni eksploziv. Naboji su eksplodirali, ali brana unatoč teškim oštećenjima nije popustila.

Tom je akcijom brana osigurana, jer je podignut temeljni ispust i spriječena katastrofa. Četiri godine poslije Peruča je potpuno obnovljena pa je ponovno postala jedan od najvažnijih dalmatinskih proizvođača električne energije.

 

Bivši general JNA dobio 9 godina zatvora zbog miniranja brane Peruća

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan potpisani su Rimski ugovori, temeljem kojih je Rijeka pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 27. siječnja 1924. potpisani su Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci.

U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Rijeka je temeljem ovog ugovora pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji.

Poslije potpisa Rimskog sporazuma (27.01.1924.) Mussolini je na svečanoj večeri u Rimu nazdravio N. Pašiću, izjavivši: „Naši sporazumi zatvaraju jedan period žalosne poslijeratne histerije, a otvaraju novi.“ Pašić mu je odgovorio: „Savez mira između naša dva naroda učvrstit će njihovo ovjekovječeno prijateljstvo i poslužiti razvoju njihovih trgovinskih veza i kulturnoga zbližavanja“.

Koliko značenje su za Italiju imali rimski sporazumi između Mussolinija i Pašića , vidi se po tome što je već 16. ožujka 1924. god. u Rijeku kao trijumfator ušao talijanski kralj Vittorio Emanuele; ali još prije toga izjavio je Mussolini na sjednici svog ministarskog savjeta od 21. 02. 1924.:

“Neka mi bude dozvoljeno sad i ovdje podsjetiti na to da, da nije D’Annunzio poduzeo svoj smioni marš iz Ronchia, danas Rijeka nebi bila talijanska. Vlada i narod su jednodušni u tom historijskom priznanju…….jer je cilj postignut.“ (Milan Banić, novinar)

Rimskim ugovorom između Kraljevine SHS i Italije Rijeka je potpala pod Italiju, a Sušak pod Kraljevinu SHS. Prvi put potpisani su 27. siječnja, odnosno 22. veljače 1924. i potvrdili su ukidanje Riječke države, te uspostavu Kvarnerske provincije, pa tako predstavljaju uvod u aneksiju Rijeke Italiji. Kralj Vittorio Emanuele III., s ženom Jelenom Petrović Njegoš, doplovio je u Rijeku 16. ožujka 1924. godine u 10.30 sati.

U Municipiju je održao govor upravitelj grada general Gaetano Giardino: “Talijani Rijeke! Njegovo veličanstvo Kralj, u Rimu je 22. veljače 1924. izdao proglas: Grad Rijeka i okolni teritorij pripadaju Italiji po ugovoru od 27. siječnja i bit će priključeni Kraljevini Italiji. Danas u Rijeci, za izaslanstvo Nacionalne vlade (Riječke države) Njegovom Visočanstvu Kralju predajem čast da proglasi građanima aneksiju Rijeke velikoj otadžbini Italiji.”

Drugi put Rimski ugovori potpisani su 18. svibnja 1941. godine između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske. Od niza ugovora za Rijeku je najvažniji “Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske”, jer je njime Italija anektirala obalu od Rječine do Kraljevice, uključujući Čabar, Kastav i Klanu, te otoke Krk i Rab. U Dalmaciji je pak Italija anektriala najveći dio teritorija, uz dodatnu demilitariziranu zonu, odustajanje NDH od ratne mornarice, te obavezu da prihvati talijanskog princa od Spoleta za hrvatskog kralja, piše Igor Žic sa  Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari