Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 2008. umrla Kata Šoljić – Hrvatska majka hrabrost

Objavljeno

na

Na današnji dan u 86-oj godini života umrla je Kata Šoljić, majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja i junaka Vukovara.

Bila se simbol patnji i hrabrosti svih hrvatskih majki koje su dale svoje sinove za slobodu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu i drugim ratovima za Hrvate nesretnog 20. stoljeća.

Kata Šoljić izgubila je i četiri brata u pokoljima komunista nakon II. svjetskog rata. Sada, u posljednjem ratu, su joj “isti ljudi” i pod istim znakom – zvijezdom petokrakom – ubili i sinove.

Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Srijemskim Čakovcima od “komšijine“ ruke, a do jučer su zajedno radili. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu.

Za njim ostalo je troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu bili su i kći Marija i zet Stjepan Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prošla je teško zatočeništvo Srijemske Mitrovice. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kći Ana ostala je sama s dva sina.

U spomen na hrvatsku majku hrabrost Katu Šoljić prenosimo originalni tekst s braniteljskog portala:

Rijetki se Kate još sjećaju, njena žrtva mnogima je postala tek nekoliko nevažnih redaka koje će možda ovih dana pročitati negdje po rubovima dnevnog tiska.

Mlađe generacije za majku Katu Šoljić vjerojatno nikada nisu niti čule. A i zašto bi? Tko je ona uopće uspoređujući je s idolima suvremenog vremena?

Zašto bih ja morao znati tko je ta žena – odgovorit će mladi na upit o Kati Šoljić? I doista tko je bila ta Kata? Zašto bi je se mi danas trebali prisjećati? Pa toliko je toga važnijeg čime bi se mogli baviti i o čemu bi mogli razmišljati. Ipak, oni u kojima suvremeni način života i stjecanje isključivo materijalnih dobara nije ubilo svaki ideal prisjetit će se ove Majke.

Njezina patnja počela je samim rođenjem, a njezina životna priča zaslužila je puno više od jednog članka na nekom provincijskom portalu. Kata Šoljić rođena je 1922. u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosanskoj Posavini. Izrodila je šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, Mijo je ubijen u kukuruzištu u Srijemskim Čakovcima, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, a Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu su bile i kćerke Marija i Ana, no one su preživjele.

Četiri brata stradala su joj u Drugom svjetskom ratu.

Ipak Katina kalvarija počela je puno ranije. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. komunisti su joj ubili četiri brata. Dvojica braće ubijena su na Bleiburgu, jedan je izveden na strijeljanje kod svoje kuće, a četvrtog su partizani smaknuli negdje oko Našica.

Katina majka proživljavala je istu sudbinu kao i Kata 45 godina poslije. Život s mužem koji se 1945. vratio iz rata kao nekadašnji ustaški vojnik za Katu nije bio ni malo lak. Bili su pod stalnom torturom i prismotrom. U takvim okolnostima othraniti šestero djece nije bilo lako. Potresna je Katina životna priča!

U potrazi za boljim životom obitelj Šoljić preselila se u Sremske Čakovce. Nadali su se da će tamo naći svoju sreću, no od toga nije bilo ništa. Naišli su na još veće komuniste i još veću torturu. Živjeli su od svakodnevnog nadničarenja, hranili svoju djecu i nosili svoj križ šutke podnoseći česta zlostavljanja i uvrede. Nakon smrti svoga muža 1981. Kata se preselila kćeri u Vukovar i baš kada je život postajao lagodniji došle su devedesete. Vukovar je napadnut i trebalo je braniti svoju zemlju.

U obranu su krenuli gotovo svi Šoljići. No bio je rat ”ništa se drugo nije moglo očekivati nego smrt”, govorila je Kata. Majka svoje sinove nije mogla ispratiti u posljednju životnu borbu. Pod spletom okolnosti početak rata je dočekala izvan domovine.

Životi Katinih sinova nisu žrtvovani uzalud. „Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi“, riječi su to shrvane majke, ponosne na djelo i snagu svojih sinova.

Katin najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, za njim su ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Sremskim Čakovcima od „komšijine“ ruke, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, za njim je ostalo troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu.

„Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati“. „Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala, ali dok je nade lakše je: možda je živ“, tješila se majka Šoljić, no istina je bila nešto drukčija.

Punih 12 godina trajala je majčina potraga za svojim sinovima Nikom, Ivom, Mijom i Matom , a kada je primila u ruke fotografiju s posmrtnim ostatcima posljednjeg sina Nike samo je tiho izgovorila ”moja je potraga završena”.

Istinu o stradanjima Hrvata Kata je pronosila cijelim svijetom. Nije se predavala sve do dana kada je u grobnicu položila posmrtne ostatke svoga najstarijeg sina Nike. I dalje se borila, no bolest i težak životni put donosili su svoje.

Zašto uopće pisati o Kati Šoljić, ona je svojim životom ispisala najveću priču, ona je utkala sebe u ono što je smatrala jedinim vrijednim. Nijedan papir, nijedna knjiga nikada neće biti dostojna priče o našoj Kati. Zato je važno da se istina sačuva, da ova majka nastavi živjeti kao ideal i uzor budućim pokoljenjima, da njezina žrtva uistinu ne bude uzaludna.

Majka Kata je bila ”majka ljubav”, simbol bezuvjetne ljubavi i požrtvovnosti, no nije bila jedina. Svakodnevno prolazimo pored niza Kata Šoljić, a da ih i ne primjećujemo.

One su tu, skromne i neupadljive, žive svoje ”male” živote. Najčešće ih susrećemo ispred crkava, na grobljima, pored spomen obilježja, ponekad i na ulici, ni po čemu se ne ističu. Preko dvadeset godina one crninom prekrivaju svoju bol i svako jutro je nanovo proživljavaju. Zapitajmo se jesmo li svojim postupcima, svojom bahatošću, nerazmišljanjem i sebičnošću nekada nanovo zaparali rane majke Kate, kao i svih drugih majki.

 

Znaš li sine tko je Šoljić Kata

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. rujna 1991. Poginuo Ludvig Pavlović, domoljub i posljednji preživjeli iz skupine ‘bugojanaca’

Objavljeno

na

Objavio

LUDVIG PAVLOVIĆ 10.04.1951-18.09.1991.

Poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u sukobu s kolonom JNA u Studenim Vrilima kod Posušja pred rat u Bosni i Hercegovini.

Na današnji dan 18. rujna 1991. ‘poginuo’ je Ludvig Pavlović, domoljub i posljednji preživjeli iz skupine „bugojanaca“, hrvatskih ustanika koji su oružanom pobunom 1972. htjeli srušiti totalitarni komunistički režim. Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća.

Skupinu je činilo 19 pripadnika hrvatskog iseljeništva. Pavlović se zajedno s ostatkom skupine pripremao za to u Austriji, a u Jugoslaviju su zajedno ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. Ubrzo su otkriveni i došlo je do borbe sa pripadnicima JNA, TO i milicije, te se skupina razbila na manje dijelove.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je i uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

ludvig-pavlovic2Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude.

Pavlovićeva obitelj je bila sustavno maltretirana od komunističkih represivnih vlasti. Niz godina bili su uvjereni da je im je sin Ludvig mrtav. Kada su doznali da je u zatvoru bilo im je zapriječeno posjetiti ga. Otac je više puta pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je umro 1980., a bratu Iki koji je jednom prilikom htio zaštititi oca od batina milicajac kundakom razbio glasnice. Iko je tada imao samo 16 godina, a zbog stalnog maltretiranja i batina pobjegao je u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tučnjave sa zloglasnim kriminalcem i UDB-inim ubojicom Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom srpske vojske.

Ludvig Pavlović posmrtno je odlikovan tri puta: Redom Kneza Domagoja, Redom Nikole Šubiča Zrinskog i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Po njemu je nazvana HVO-a POSTROJBA ZA POSEBNE NAMJENE LUDVIG PAVLOVIĆ .

Želja Šakota

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Napad u Mostaru autobombom prvi je teroristički čin koji su islamisti izveli u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Prije 22 godine eksplodirala je auto bomba s 30 kilograma TNT-a i MES-a, postavljena u vozilu Golf.

Teroristički napad autobombom dogodio se u Zapadnom Mostaru, u Splitskoj ulici, ispred zgrade Policijske uprave Mostar i zgrade bivšeg MUP-a Herceg-Bosne, 18. rujna 1997. godine u 23.40 sati a krivac je Ahmed Zuhaira Handal, inače iz Sudana

U napadu je bilo teže i lakše ozlijeđeno 29 osoba, među kojima je bilo i troje policajaca. Na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 cm i dubine 85 cm. U eksploziji je bilo uništeno 120 stanova, od čega 56 potpuno, te 120 automobila, od čega 46 potpuno.

Prvi je na mjesto događaja stigao SFOR. Istraga je započela dan poslije, a vodila ju je krimpolicija Hercegovačko-neretvanske županije uz pomoć stručnjaka iz Zagreba i Splita. Idući dan u jutarnjim satima istraga je bila okončana.

Odmah nakon napada, domaće i strane sigurnosne službe angažirale su se oko istrage počinitelja. Bošnjački političari i mediji su za napad optuživali Hrvate. Kako se napad dogodio nedugo nakon ujedinjenja policije u Mostaru i pobjede HDZ-a BiH na općinskim izborima, pripadnici mirovnih snaga ponudili su tri moguća motiva za podmetanje bombe. Politički motiv objasnili su napadom na “novouspostavljene policijske snage stacionirane u PU Mostar”; kriminalistički motiv naveli su kao mogućnost da je “mafija” željela pokazati policiji da je nakon zadnjih uhićenja jača; te teroristički motiv, koji je za cilj imao što više žrtava i što veću materijalnu štetu. Treći razlog bio je najmanje razmatran, jer su smatrali uobičajenim da teroristi nedugo poslije napada preuzmu odgovornost. Sumnje Stabilizacijskih snaga kasnije su se pokazale pogrešnima.

Krivac za teroristički napad bio je Ahmed Zuhaira Handal, inače iz Sudana. U javnosti je njegovo ime iznio glasnogovornik vehabijske zajednice u BiH Alu Husin Imad, pod nadimkom Abu Hamza, koji je rekao da vehabijska zajednica “ne opravdava, ali razumije zločin”. Handala je zajedno sa suradnicima teroristički napad izveo zbog osvete Hrvatskom vijeću obrane.

Sudski postupak protiv Ahmeda Zuhaire Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. godine. Handala je dobio kaznu od 10 godina zatvora, no nalazi se u bijegu. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

Daran Bašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari