Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 23. svibnja 1823. godine rođen Ante Starčević

Objavljeno

na

Na današnji dan 23. svibnja 1823. godine rođen je Ante Starčević, hrvatski političar, publicist i književnik. Starčević se rodio u ličkom naselju Žitniku pokraj Gospića. Ondje danas postoji i „Spomen dom dr. Ante Starčevića.“

Starčevićev otac bio je Hrvat i katolik, dok mu je majka bila Srpkinja pravoslavne vjere koja je udajom prihvatila katoličku vjeru, piše narod.hr

Lik i djelo Ante Starčevića obilježava borba za hrvatsku samobitnost

Ante Starčević je bio hrvatski političar, književnik i publicist, poznat po tomu što je zajedno s Eugenom Kvaternikom utemeljio Hrvatsku stranku prava, tj. pravno-politički je obrazložio hrvatsku nacionalnu ideologiju i državnost koja se potom naziva pravaštvo ili starčevićanstvo.

U Hrvatskom saboru je bio najvatreniji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. osnovao s Eugenom Kvaternikom. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Zbog te borbe nekoliko puta je utamničen, a posebno nakon Rakovičkog ustanka u Lici pod vodstvom pravaša Eugena Kvaternika.

Žestoki antiklerikalac

Bio je žestoki antiklerikalac i protivnik Katoličke crkve u Hrvata u skladu s „modernim trendovima“ svog vremena koji su kršćanstvo i Crkvu smatrali glavom zaprekom (velikih) nacionalnih država , kao i zaprekom modernizacije i napretka čovjeka 19 stoljeća.

Povijest je pokazala da je bio u krivu jer se upravo Crkva u Hrvata u slijedećih 100 i više godina pokazala glavnom i gotovo jedinom nositeljicom i čuvateljicom nacionalne svijesti hrvatskog naroda.

Starčević i ekavica

Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest da je on svoje knjige pisao na ekavici. Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, zato jer se je Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba, koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce.

Starčević je htio tomu usprotiviti se i uvesti u hrvatski jezik ekavicu, što je govor Hrvata kajkavaca i istarskih čakavaca kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u tom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.

Grob Ante Starčevića – posljednja želja velikana

Ante Starčević umro je u 73. godini života u Zagrebu, a prema vlastitoj je želji pokopan na groblju u Šestinama, pokraj crkve sv. Mirka. Htio je biti pokopan među „malim hrvatskim ljudima sa sela“, a Šestine su tada još bile tipično prigorsko selo podno Medvednice. Danas su sjeverni dio grada Zagreba. Na istom su groblju sahranjeni i njegovi nećaci, David i Mile, no njihov je grob nekoliko desetaka metara dalje od Antinog.

Svojim djelima i političkim radom Starčević je položio osnove moderne nacionalne države i svojim je dosljednim zauzimanjem za narodna prava još za života stekao veliki ugled među Hrvatima.

Samostalna hrvatska država, koju je priželjkivao u složenim političkim odnosima onog vremena, ideal je koji isključuje ikakvu drugu hrvatsku državnost – bilo u okviru Habsburške monarhije, bilo u zajednici s drugim južnoslavenskim narodima. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

26. svibnja 1097. Gvozd – Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Objavljeno

na

Objavio

oton_ivekovic-_smrt_kralja_petra_svacica_u_gori_gvozdu_1097_god

Prema dostupnim i vjerojatnim povijesnim podacima, na današnji dan 26. svibnja 1097., prije više 900 godina odigrala se bitka na Gvozdu u kojoj je hrvatska kraljevska vojska izgubila boj protiv ugarske vojske kralja Kolomana i na taj način Hrvatska prestaje biti samostalno kraljevstvo.

Zbog toga je Gvozd prema hrvatskom kralju Petru prozvan Petrovom gorom. No, danas u potpunosti nije sigurno je li to Petrova gora na Banovini ili Gvozd na dijelu Kapele iznad Modruša.

Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Za Kolomana bilo je povoljno što je bizantski car bio zauzet obranom svoje države od križarskih četa koje su pustošile njegovim europskim i azijskim pokrajinama. Bizantski car bi u svakom slučaju, da je bio u mogućnosti, pritekao u pomoć Hrvatima jer je znao da će i njegovu carstvu zaprijetiti opasnost ako padne Hrvatska, a osim toga imao je interes prema područjima koja su pripadala hrvatskom kraljevstvu, osobito u priobalnom dijelu.

Među najstarije tekstove koji govore o bitki na Gvozdu spada onaj neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovice 12. stoljeća, koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku, te spominje Petrovu goru (izvorno Peturgoz ili Petur Gozdia), zatim djelo „Ugarska kronika“ autora Šimuna de Keze, pisano oko 1285., te kronika „Povijest solinske crkve“ Tome Arhiđakona, nastala u Splitu 1266. U „Ugarskoj kronici“, na primjer, navodi se da je Koloman dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gvozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. U kasnijim tekstovima gdje se spominje bitka, uglavnom se navodi ponavljaju ili se u bitnom ne razlikuju od prvobitnih.

Smrću kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, čiji je sin i nasljednik Radovan umro prije njega (najvjerojatnije u dječjoj dobi), hrvatsko je prijestolje ostalo prazno. Među polagateljima prava na hrvatsku krunu bila je, među ostalima, i Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava.

Isprva je za kralja izabran Stjepan II., posljednji i već ostarjeli, izdanak domaće dinastije Trpimirovića, ali je njegova vladavina bila kratkog vijeka, pa se budući da su svi pripadnici dinastije izumrli, dinastička kriza produbila. Istodobno su prilike u cijeloj jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji postale vrlo složene, uključujući tu i događaje koji su prethodili Prvom križarskom ratu koji je tada baš počinjao.

U Hrvatskoj je dio plemstva podržao Petra Snačića (Svačića), pa je on 1093. stupio na prijestolje. Sjedište mu je bilo u gradu Kninu, a njegova je vlast bila uglavnom ograničena na južni dio Hrvatske, dok su sjevernim krajevima (Slavonijom) počeli već od 1091. upravljati pripadnici ugarske vladarske dinastije Arpadovića, od Ladislava, preko Alma (Almoša) do Kolomana. Uz to, ponovno je ojačala vlast Bizantskog carstva nad drevnim dalmatinskim gradovima i obnovljena bizantska tema Dalmacija.

Postavši ugarskim kraljem 1095. Koloman je odlučio zagospodariti cijelom Hrvatskom. Pričekao je i neko vrijeme da križarska vojska, koja je 1096. preko Ugarske, ali i Hrvatske, išla prema Carigradu i Jeruzalemu, prijeđe preko njegova teritorija, a zatim okupio svoje vojne snage i početkom 1097. poveo ju prema jugu, kako bi zbacio kralja Petra s prijestolja.

To se i dogodilo na gori Gvozdu na današnji dan 1097.

Petar Svačić – posljednji kralj Hrvata hrvatske krvi

Kralj Petar bio je posljednji neovisni hrvatski kralj, a hrvatsku krunu od tada nose kraljevi koji nisu bili hrvatske narodne krvi. Hrvatska je zadržala mnoge atribute državnosti, ali istovremeno bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i prisezanjima.

Popularizaciji uloge Petra Svačića dosta su pridonijeli pjesnici August Šenoa, Ante Tresić-Pavičić, Vladimir Nazor i drugi, te slikari Oton Iveković s poznatom slikom Smrt Petra Svačića, kao i Josip Međumirec sa svojim umjetničkim djelom Pogibija Petra Svačića.

Njima se pridružio i akademski kipar Kažimir Hraste koji je izradio brončanu skulpturu visoku 2,70 metara.
Ona je u povodu 900. obljetnice Petrove smrti postavljena uz Krku, na vidilici Kamičak-Visovac, na području gdje je, prema predaji, bio Svačićev zavičaj. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. nakon osmomjesečne opsade deblokiran grad Dubrovnik

Objavljeno

na

Objavio

Nakon osmomjesečne opsade i bombaških napada 26. svibnja 1992. deblokiran je grad Dubrovnik.

Poslije oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice.

Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.

Još u rujnu 1991. Dubrovnik i jug Hrvatske napadnuti su iz smjera Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu nadmoćnija jugovojska je okupirala prostor od Prevlake do Stona, a blokirani Dubrovnik našao se pod divljačkim topovskim udarima. Sarajevsko primirje početkom 1992. donijelo je zatišje, ali se rat prenio u susjednu Bosnu i Hercegovinu.

Ondje su jugoslavenska armija i srpski teroristi željeli izbiti na Neretvu čime bi jug Hrvatske ostao potpuno odsječen. U takvim okolnostima u travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo Južnog bojišta, s generalom Jankom Bobetkom na čelu, koji je odmah učvrstio obranu i poveo dvije usporedne napadne operacije. Operacijom „Čagalj“ usmjerenom prema Mostaru, neprijatelj je odbačen od doline Neretve, a operacijom „Tigar“ deblokiran je grad Dubrovnik. Ipak, nevolje njegovih stanovnika prestale su tek u listopadu 1992. poslije oslobađanja Cavtata i Konavala. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori