Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan: Bitka za Pakrac – pobjeda specijalaca RH

Objavljeno

na

Hrvatski Domovinski rat protiv velikosrpskog agresora počeo je bitkom za Pakrac 1.3.1991. Bio je to prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularni snaga s pobunjenim Srbima. (Srpske je pobunjenike u Pakracu naoružao šef milicije Jovo Vezmar).Ovaj dan se u Pakracu obilježava svake godine kao obljetnica početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj.

Cilj velikosrpskih ideologa je bio zauzeti grad Pakrac. Prema njihovim planovima, trebao je biti središtem SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju.

Stvari su se počele zakuhavati početkom 1991.. Počele su sa otvorenom velikosrpskom ikonografijom. Po gradu su velikosrbi iscrtavali četničke oznake i isticali četničke zastave. Noćna pucnjava je postajala uobičajenom, a onda su počeli podmetati eksplozive pod kuće Hrvata.

Sljedeći korak su napravili dužnosnici Skupštine Općine Pakrac, u kojoj su uglavnom bili Srbi. 22. veljače iste godine su izglasovali pripojenje t.zv. SAO Krajini.

U to vrijeme je načelnik pakračkog SUP-a bio Jovo Vezmar, osoba srpske nacionalnosti. Na tom je mjestu bio zadržan zbog “mirnog suživota”.

No, od srpskih političara koji su poticali pobunu i pripojenje velikoj Srbiji je dobio zadaću da pripoji Općinu Pakrac SAO Krajini, a kao put ka tom cilju je trebao preuzeti nadzor nad Pakracom i policijskom postajom.

1. ožujka 1991.

Tako je on 1. ožujka 1991. zapovijedio mobilizaciju pričuvnog sastava ondašnje milicije i to je mobilizirao isključivo Srbe. Sve oružje namijenjeno pričuvnom sastavu je predao isključivo Srbima iz Pakraca i iz sela u okolici. Iste noći, sa 1. na 2. ožujka je na prijevaru razoružao policajce hrvatske nacionalnosti (njih 16) te tako preuzeo nadzor nad policijskom postajom.

Sa policijske zgrade i općinske zgrade su pobunjeni Srbi skinuli zastavu Republike Hrvatske i postavili zastavu Republike Srbije. Na zgradu Skupštine Općine su postavili i četničku zastavu.

Potom se i JNA uključila u srpsku pobunu. Iz vojarne JNA u Bjelovaru je prema Lipiku krenula kolona od 10 tenkova. Kroz Pakrac je prošla oko 22:30.

2. ožujka 1991.

Hrvatska reakcija je uslijedila idućeg dana, 2. ožujka. Postrojba specijalne policije RH je krenula iz Bjelovara. Prvo je uklonila barikade na cestovnoj prometnici prema Daruvaru. Rano ujutro je došla u Pakrac. Kad je stigla u gradsko središte, po njima su iz pješačkog oružja zapucali pobunjeni srpski policajci sa položaja na brdu Kalvariji.

Hrvatski specijalci su odgovorili i uslijedio je kratki okršaj, u kojem su pobjedu izvojevali hrvatski specijalci. Zarobili su 32 pobunjena policajca i oslobodili policijsku postaju te uklonili srpske zastave sa službenih hrvatskih objekata i vratili zastave RH. Pobunjene srpske policajce se sprovelo u Bjelovar, a u gradu su ponovno vratili javni red i mir.

Pobunjeni zapovjednik je smijenjen i policijska postaja je dobila novog zapovjednika Stjepana Kupsjaka.

Popodneva tog dana oko 16 sati su u Pakrac došli visoki hrvatski dužnosnici, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik Vijeća općina Sabora RH Slavko Degoricija.

Hrvatske su postrojbe uskoro doznale da srpski pobunjenici spremaju još iste noći novi i snažniji napad na policijsku postaju. Radi sprječavanja velikosrba da ponovno zauzmu postaju i radi obrane Pakraca, u Pakrac su se zaputila dva autobusa hrvatskih policajaca. Oko 18 sati su došli autobusi u Pakrac. Čim su izašli iz autobusa, policajce je zasula snažna puščana paljba sa položaja na okolnim brdima te iz strojnice sa tornja pravoslavne crkve.

Nakon što su Mesić i Degoricija završili s posjetom, pobunjeni Srbi ponovo s brda Kalvarije pucaju po gradu. Napad na grad i okršaj hrvatske policije sa pobunjenicima je potrajao cijelu noć.

3. ožujka 1991.

Jutro nakon borba su se srpski pobunjenici razbježali u šume ili u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama koje su postavili pobunjenici.

Pobunjenicima je pohitala u pomoć oklopna postrojba JNA, no stigla je u grad prekasno i nije mogla spriječiti reakciju hrvatskog redarstva. Ipak prolazak kroz grad je imao drugu svrhu: demonstrirati silu prolazeći kroz grad, zastrašiti Hrvate i ohrabriti velikosrbe.

Na nogometnom igralištu je održan sastanak u nazočnosti Stjepana Mesića, ministra unutarnjih poslova RH Josipa Boljkovca, potpredsjednika Vlade RH Mladena Ramljaka, predstavnika Predsjedništva SFRJ Nenada Bućina i Bogića Bogićevića, ministra unutarnjih poslova SFRJ Petra Gračanina i zapovjednika 5. vojne oblasti generala Konrada Kolšeka. Zaključilo se da se stvari u Pakracu vrate na stanje od prije 1. ožujka.

Kamenjar.com/wikipedija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Objavljeno

na

Objavio

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići. Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje? Danas neki komunisti i novokomponirani fašisti čak razmatraju promjenu imena Domovinskom ratu, takve čak i Hrvatska kroz državnu blagajnu financiraju, a sve to zato što Domovinski rat, pazite sada, ‘iritira Srbe.’

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 21 godinu, nikako i nikada o narodu.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari