Pratite nas

Kronika

Na današnji dan prije 21 godinu preminuo je Jozo Leutar

Objavljeno

na

Istinu će biti jedino moguće doznati kada iščeznu oni koji su prikrivali dokaze

Na današnji dan prije 21 godinu preminuo je Jozo Leutar, nekadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine. Leutar je preminuo 28. ožujka u sarajevskoj bolnici Koševo od posljedica ranjavanja nakon što je 16. ožujka 1999. godine u sarajevskom naselju Ciglane u ranim jutarnjim satima na njega izvršen atentat autobombom, piše Večernji list BiH. Počinitelji i nalogodavci ovog zločina ni do danas nisu otkriveni i procesuirani. Više od dvaju desetljeća traje borba da se dozna istina o ovom zločinu.

Lažni iskaz i optužbe

Istinu će biti jedino moguće doznati kada iz parapolicijskih i obavještajnih službi iščeznu oni koji su godinama prikrivali i podmetali dokaze te čak i prijetili, izmišljali. Najprije sa samim vozilom i eksplozivom koji je podmetnut pod vozilo koje je eksplodiralo u ranim jutarnjim satima. Leutar je teško ozlijeđen 16. ožujka 1999. kada je u službenom automobilu, kojim je iz stana putovao do sjedišta MUP-a, eksplodirala podmetnuta naprava.

Najteži šrapnel koji mu je završio u glavi koštao ga je života. Uslijed teških ozljeda preminuo je 28. ožujka u sarajevskoj bolnici. Uz Leutara, u automobilu je bio i njegov vozač Željko Ćosić koji je također ozlijeđen, ali je preživio atentat. Ćosić je na temelju lažnog iskaza zaštićenog svjedoka bio osumnjičen kao atentator na Leutara, pa je bio i optužen te je u zatvoru proveo punih 30 mjeseci, a na kraju je pravomoćno oslobođen tih optužbi. Stvarni počinitelji ubojstva Joze Leutara i dalje su nepoznati, no službe bi ih mogle vrlo lako pronaći. Najprije treba započeti sa svjedočenjem Armana Jašarevića koji je vrlo kratko nakon ubojstva posvjedočio kako je bošnjački politički i policijski vrh odgovoran za njegovu likvidaciju. Do u potankosti je govorio o detaljima urote i pripreme ubojstva, no bošnjačke službe pod nadzorom zloglasnog MOS-a, a kasnije AID-a i uz asistenciju odabranih policijskih, pravosudnih i medijskih trabanata, odlučile su počiniti novi zločin. Za ubojstvo Leutara optužile su Hrvate, a na popisu onih koji nikada nisu optuženi između redova, uz ostala, stajalo je i ime tadašnjeg predsjednika HDZ-a BiH i hrvatskog člana bh. Predsjedništva Ante Jelavića. Sve to bio je sastavni dio obavještajne hobotnice kojom je upravljao SDA te je i danas održava živom i koristi po potrebi.

Nikada nisu ispitani

Kako bi ovaj monstruozni plan potvrdili, izabrali su kriminalca Merima Galijatovića za tajnoga svjedoka koji je jedno vrijeme bio član i Kažnjeničke bojne. No, tijekom postupka obrana je razvalila ovoga kriminalca, kao i njegove laži te uprla prstom na Faika Lušiju, Mehmeda Žilića, koji pak nikada nisu bili ispitani. Kada je prije nekoliko godina aktualizirana istraga u SIPA-i, protiv šefa toga tima i nekoliko članova mafijaška struktura AID-a je “isposlovala” prijave i suspenziju ovih dužnosnika. Nakon toga istraga je posve zaustavljena. Budući da je prošlo 20 godina od ovog zločina, prijeti nastupanje zastare. Naime, kako je ranije ustvrdio i Leutarov sin, istraga atentata smišljeno se godinama odugovlačila kako se ubojice i nalogodavci nikada ne bi pronašli te nastupila zastara od kaznenog progona.

Po kaznenom zakonodavstvu BiH, istraga za djelo ubojstva zastarijeva nakon 20 godina, zbog čega je obitelj cijelo vrijeme inzistirala da se ovaj napad proglasi terorizmom.

Eutanazija hrvatskoga naroda u BiH počela je i prije ubojstva Joze Leutara

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Zašto migranti pale kuće?

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/

Učestale paljevine kuća, hala, napuštenih prostora, iza kojih stoje ilegalni migranti, mogle bi se pripisati načinu paljenja vatre. Obzirom da im je cilj da se ugriju ili skuhaju jelo, migranti koriste sprejeve i gorivo da lakše zapale vatru, piše Avaz.ba

Često to izmakne kontroli i bukne požar.

– Na nekoliko tih paljevina pronašli smo ostatke sprejeva, kanistera i boca u kojima je bilo gorivo – kaže izvor iz policije Unsko – Sanskog kantona.

Nakon što zapale vatru, migranti bježe glavom bez obzira jer su se doveli u životnu opasnost.

U posljednjih desetak dana na području Unsko – Sanskog kantona zapalili su tri napuštena objekta. Zapalili su i kuću partizanskog komandanta Zuhdije Žalića, u kući porodice Pozderac u Cazinu koja je proglašena nacionalnim spomenikom BiH, vršili su nuždu i polomili podove i prozore, piše Avaz.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Sjećanje na feldmaršala Svetozara Borojevića povodom njegove 100. obljetnice smrti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/

U povodu stote godišnjice smrti Svetozara Borojevića, 23. svibnja mu je na Središnjem gradskom groblju u Beču odana počast kod groba u kojemu počivaju njegovi posmrtni ostaci, kao i njegove supruge.

Borojević je umro  23. svibnja 1920. godine u Klagenfurtu, gdje je bio i pokopan, da bi nakon nekoliko mjeseci njegovi posmrtni ostaci bili prebačeni u bečke arkade. Borojević je bio austrougarski feldmaršal, jedan od najvećih hrvatskih vojnih umova, i jedini Slaven koji je nosio čin feldmaršala/vojskovođe u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Najviše se proslavio u bitkama s Talijanima na rijeci Soči, gdje ih je pobjeđivao sve vrijeme rata, pa je dobio nadimak Lav sa Soče.

Počast su mu odali predstavnici Reda svetog Jurja polaganjem vijenca pred Borojevićev nadgrobni spomenik. Riječ je o redu koji je bio viteški red nekadašnje austrijske carske i kraljevske kuće, a danas je europski i nepolitički red te u svome djelovanju podržava suradnju između zemalja središnje i jugoistočne Europe.

U Hrvatskoj također djeluje i ima oko 60 članova iz Hrvatske. Na Borojevićevom grobu bili su i predstavnici hrvatskih udruga koji žive u Beču.

Austrijski general Edmund Glaise von Horstenau o Borojeviću je 1920. godine, u povodu smrti, ovo napisao: „Borojević je bez sumnje bio politička ličnost kao malo koji drugi general“ – objašnjava Horstenau – “njegov san da postane hrvatskim banom zacijelo nije bio utopijski. Uostalom, bio je nazvan ‘Šefom krize’. Bi li on po svojoj osobnosti i temperamentu bio prikladan za to visoko mjesto, to se trebalo prvo vidjeti.

Dok god je vjerovao u snagu domovinske ideje, koja ga je ispunjavala kao malo koga, i u svojoj osobnoj sreći – morao je primijetiti pukotine staroga zida. Njegova jedina briga bila je da njegova domovina u odlučujućem trenutku ne poklekne.

Kada se to dogodilo i kada je 27. listopada započela katastrofa kod Vittoria, bilo je jasno da je izgubio igru. Povlačenjem je stigao u Klagenfurt. Odatle se želio vratiti kući u Hrvatsku, ali Država SHS, koja je bila pod srpskom vrhovnom vlašću, bojala se privlačne snage ovoga čovjeka, koji je tri godine branio slavenski teritorij od Talijana i koji je uvijek bio omiljen sin svoga naroda. Beograd mu nije uskratio samo povratak, nego i mizernu mirovinu, pa mu je naša republika, kao nova domovina, iz zahvalnosti morala priteći u pomoć, iako je to učinila skromno, ipak je nešto učinila… Slavni Borojević umro je bez svoje domovine, kao što je i njegova vojska tamo na Piavi umrla bez domovine. Ipak, povijesna kritika neće se zauvijek pred mrtvima zaustaviti – a u nizu najuspješnijih vojskovođa Svjetskoga rata, pobjednik sa Soče za sva će vremena imati svoje mjesto.“ piše Večernji List.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari