Pratite nas

Kronika

Na današnji dan prije 25 godine poginuo je Dražen Petrović

Objavljeno

na

Na današnji dan prije 25 godine u prometnoj nesreći na autocesti pokraj njemačkoga grada Ingolstadta poginuo je Dražen Petrović, hrvatski košarkaški reprezentativac i jedan od najboljih hrvatskih sportaša svih vremena.

Bio je košarkaši i ljudski uzor, sportski Mozart, no nažalost, poginuo je u 29. godini, u naponu igračke karijere. Premda su od tada prošle 25 godine, i dalje je teško povjerovati kako više nije s nama. “Život leti kapetane”…

Svoju posljednju utakmicu Dražen je odigrao protiv Slovenije u kvalifikacijama za EP u Wroclavu. Bilo je to petog lipnja 1993. Hrvatska reprezentacija iz Poljske se vraćala zrakoplovom, no Dražen je na put krenuo automobilom s djevojkom koja je bila za upravljačem. Nažalost, bila je to njegova posljednja vožnja.

Živio je za košarku i sport

Draženovim odlaskom otišla je i najljepša epizoda hrvatske košarke koja se do današnjih dana nije oporavila. Dražen je bio jedan od onih koji se rađaju jednom u stotinu godina. Oduševljavao je svojim igrama, ali i odnosom prema sportu. Jednostavan, pomalo samozatajan i skroman za popularnost kakvu je uživao. Živio je za košarku i za sport. Bio je i ostao istinska legenda, nadahnuće generacijama i simbol hrvatskoga sporta.

Imao je 13 godina kad je prvi put stao na parket male dvorane na Baldekinu. Šibenka je još igrala u drugoj ligi. Dvije godine poslije Zoran Slavnić ga je gurnuo u prvu momčad. Imao je 15 godina i svijet pred sobom. Nastup za reprezentaciju na Olimpijskim igrama 1984., kada je tadašnja Jugoslavija osvojila broncu, značio je i kraj njegove šibenske karijere. Iste godine seli se u redove Cibone i s Vukovima osvaja dva naslova europskog prvaka. Nakon četiri zagrebačke godine seli se u Real Madrid, u čijem dresu je već u prvoj sezoni osvojio naslov španjolskog prvaka, španjolski kup i titulu u Kupu pobjednika kupova. U finalnom susretu protiv Snaidera Caserte postigao je čak 62 koša.

S Draženom do najvećeg uspjeha hrvatske košarke

Nakon Šibenika, Zagreba i Madrida, Draženu je Europa postala premala i s titulom najboljeg europskog košarkaša preselio se u NBA ligu, u redove Portlanda. Tamo se našao u situaciji u kojoj nikada nije bio. Grijao je klupu uz mizernu minutažu. Izdržao je dvije sezone, a zatim je otišao u New Jersey Netse gdje je pokazao svu raskoš svog talenta. U dresu Netsa profilirao se u jednog od vodećih šutera NBA lige.

Uslijedio je i najveći uspjeh hrvatske košarke – srebro na Olimpijskim igrama u Barceloni i nezaboravni finale protiv jedinog pravog ‘Dream teama’. Draženov američki uzlet i divljenje samih Amerikanaca njegovom igrom prekinula je prometna nesreća.

Dražen je dobio svoj Dom košarke i muzej u Zagrebu, a veliko priznanje stiglo je i iz NBA kada je uvršten u Kuću slavnih. Njegov dres s brojem 3 umirovljen je u dvorani Netsa. Hrvatski Olimpijski Odbor je 1995. poklonio je Olimpijskom muzeju u Lausannei spomenik Draženu Petroviću. Rad kipara Vaska Lipovca postavljen je u parku ispred Olimpijskog muzeja. Nagradu koja nosi njegovo ime HOO je ustanovio 2006., a namijenjena je mladim sportašima, sportašicama te muškim i ženskim ekipama za izvanredne sportske rezultate i sportski razvoj. (hrt)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Bandić hitno hospitaliziran! Smjestili ga u šok sobu

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić od petka navečer hospitaliziran je zbog plućne embolije u KBC-u Zagreb na intenzivnoj skrbi Klinike za plućne bolesti Jordanovac.

Za sada, stanje mu je stabilno. Prognoze liječnika su pozitivne te bi trebao tjedan dana biti u bolnici nakon čega će biti pušten na kućnu njegu, piše dnevno.hr

Zagrebački gradonačelnik prije mjesec dana imao je prijelom noge, a plućna embolija jedna je od komplikacija koja se može pojaviti. Nastaje uslijed krvnog ugruška koji se nalazi u plućnoj arteriji te smanjuje dotok kisika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Prisjetite se jednog od najvećih govora u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Danas je osamnaesta godišnjica smrti Vlade Gotovca, jednog od najvećih političara u hrvatskoj povijest

Na današnji dan obilježava se 18. obljetnica smrti hrvatskog političara, pisca, esejista, filozofa i disidenta – Vlade Gotovca. 

Vlado Gotovac upamćen je zbog mnogih poteza za svog života. Zbog promicanja ideja hrvatskog proljeća završio je u zatvoru, a početkom 90-ih godina zasjeo je na čelo Matice hrvatske.

Gotovac ostao upamćen zbog brojnih stvari u karijeri, no daleko najistaknutiji bio je onaj na Trgu kralja Petra Krešimira povodom prosvjeda majki vojnika koji su protiv svoje volje zadržani u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA).

Evo što je rekao Vlado Gotovac ispred Komande 5. vojne oblasti 30. kolovoza 1991. godine:

“Ja vas volim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: ‘U Navari se umiralo od srama.’ I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.

Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.

Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? – Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! – Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače – sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? – Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! – Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire – od izgubljenoga dostojanstva.

Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje. Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!

Moj kolega Fabrio rekao je: ‘Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!’. Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? – Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.

Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića – ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska – prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude – i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!

Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja, imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati! Živjeli!”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari