Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije 28 godina četnici i tzv. JNA napali hrvatsko selo Ravno

Objavljeno

na

Napad na Ravno, hrvatsko mjesto na jugu Hercegovine, počeo je 1. listopada, kao dio akcije napada JNA i četnika na Dubrovnik, Slano i Ston.

JNA je tada širila propagandu da se Ravno uopće i ne nalazi u BiH. Selo su granatama iz haubica i minobacača gađali pripadnici zloglasnog Titogradskog korpusa tadašnje JNA. Prije 21. godinu pala je i prva žrtva u hercegovačkom selu Ravno, pa se ona može smatrati i prvom žrtvom rata u BiH. 1. listopada 1991. godine u Trebinju kod Ravnog s 82 kamiona stiglo oko 450 vojnika tadašnje JNA. Zaustavljeni su u pohodu prema obližnjem Stonu u Hrvatskoj, nakon čega počinju stradanja mještana Ravnog i okolnih sela.

Osim potpuno uništenih sela ubijena su 24 osobe, a 34 ih je umrlo “prirodnom” smrću. Ranjeno je 11 osoba, a njih 18 utamničeno je na dva mjeseca. Po bestijalnosti se izdvaja pokolj na Kijevu Dolu, kad je ubijeno i zaklano 7 ljudi starijih od 60 godina.

Prva žrtva agresije na BiH je bio Nikola Niko Brajić, vozač vozila hitne pomoći koji je nastojao pomoći ranjenicima iz svog sela.

Agresorske snage su ga uhitile u listopadu 1991. godine, a potom je zatvoren u logor u Bileći. Tamo su ga zlostavljali, a potom i likvidirali.
Na današnji dan prije 21 godina pala je i prva civilna žrtva rata u BiH. 61-godišnji mještanin Trebinje Jozo Stanković, osoba s posebnim potrebama, stradao je od eksplozije granate uz samo selo Trebinju.

Napad na Ravno ostao je upamćen i po izjavi tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva bIH Alije Izetbegovića koji je izjavio: „Ovo nije naš rat“.

Rezervisti JNA, iz sastava Titogradskog korpusa, napali su hrvatsko selo Ravno 01. listopada 1991. godine, a tadašnji je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović izjavio: “Ovo nije naš rat!”

U vrijeme napada JNA na Ravno i Dubrovnik rezervisti JNA su bili na većini dominantnih visova na južnoj i istočnoj strani Mostara – Humu, Gubavici i Fortici. Nadzirali su dobar dio mostarske kotlinu, uključujući zračnu luku i Helidrom, te Dubravsku visoravan (Hms)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan umro dr. Ante Starčević, utemeljitelj Stranke prava i jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Posljednja želja dr. Ante Starčevića bila je biti ukopan na groblju tada medvedničkog sela ponad starog Zagreba u Šestinama, a ne u arkadama Mirogoja uz druge velikane hrvatske povijesti. Želio je počinuti tamo gdje mu je bilo srce – u hrvatskoj zemlji uz hrvatskog čovjeka. Pokopan je uz crkvu sv. Mirka u Šestinama (danas na sjeveru Zagreba).

Njegov grob bilo je mjesto hodočašća brojnih Hrvata u vrijeme komunističkog zatiranja hrvatske svijesti, a nakon II. svjetskog rata UDBA je dugo pratila tko posjećuje posljednje počivalište „Oca domovine“.

Na današnji dan umro je dr. Ante Starčević, utemeljitelj Stranke prava i jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti. Umro je u zgradi koja nosi naziv Starčevićev dom i nalazi se u blizini zagrebačkog Glavnog kolodvora. Tu su zgradu izgradili hrvatski pravaši 1894./1895. prema projektu arhitekata Lea Hönigsberga i Julia Deutscha i specijalno su namijenili jedan stan u njoj za svog osnivača Antu Starčevića.

U tom je stanu on proživio posljednju godinu pred smrt. Umro je u 73. godini života.

U namjeri da postane katolički svećenik otišao je u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije. Doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

U čemu se sastoji politička mudrost ovog hrvatskog velikana?

Osnovno načelo pravaša i Ante Starčevića bilo je: „Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!“ Stranka prava postala je najznačajnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću. Naime, razdoblje zrelog hrvatskog domoljublja vezano je nedvojbeno uz ideju pravaštva.

Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njegovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prošlosti.

Proročke riječi Ante Starčevića bile su kasnije putokaz i nadahnuće Hrvatima u najtežim trenucima njegove povijesti pod velikosrpskim šovinizmom i pogromima komunista: “Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice (ruke). Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila. Narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne će odkazivati Austrija, nego Bog i Hrvati.”

Narod.hr / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

27. veljače 1397. Križevci – Jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

27. veljače 1397. – Krvavi Sabor u Križevcima

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bici kod Nikopolja. Glavninu kršćanskih snaga vodio je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, jedno krilo vojske Herman Celjski, a drugo hrvatski ban Stjepan Lacković.

Na današnji se dan, 27. veljače 1397. u Križevcima dogodio jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti.

Sabor u Križevcima na kojemu je ugarsko-hrvatski kralj i njemački car Žigmund Luksemburški okrutno i mučki pobio cvijet hrvatskog plemstva, među kojima je bio i tadašnji hrvatski ban Stjepan Lacković.

Nakon smrti kralja Bele IV. na ugarsko – hrvatskom prijestolju našli su se slabi vladari, što je dovodilo do prijestolnih borbi u koje su se počeli miješati i susjedi. Zemljom je zavladala feudalna anarhija, a moć hrvatskih velikaša toliko je narasla da su najmoćniji od njih, Šubići Bribirski, vladali poput samostalnih vladara.

Konačno će upravo oni na ugarsko – hrvatsko prijestolje dovesti novu dinastiju, napuljske Anžuvince. Između Anžuvinaca i hrvatskih plemića došlo je do sukoba jer ni hrvatski ali niti ugarski velikaši nisu bili zadovoljni načinom i dugogodišnjim apsolutističkim vladanjem Anžuvinaca.

Kako Ludovik I. nije imao muških potomaka, prije svoje smrti naredio je da ga na prijestolju naslijedi njegova kći Marija. Njoj je tada bilo 12 godina pa je vlast umjesto nje preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić, što je dovelo do novih sukoba oko vlasti.

Dio plemića kao što su hrvatski ban Stjepan Lacković, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., a osobito Hrvoje Vukčić Hrvatinić, podržavao je kraljice. Na čelu nezadovoljnika bili su braća Horvat i vranski prior Ivan od Palizne.

Kandidati za prijestolje uz kraljice Mariju i Elizabetu bili su i vojvoda Karlo Drački Anžuvinac kao i njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zaručnik, a kasnije i suprug Žigmund Luksemburški, sin češkog kralja.

U građanskom ratu i sukobima oko prijestolja pobijedio je Žigmund, pogubivši tridesetak hrvatskih velikaša. Time je prva etapa protudvorskog pokreta, pobune hrvatskih i slavonskih velikaša protiv apsolutističke vladavine dvora, završena Žigmundovim uspjehom.

Osim borbi oko ugarsko – hrvatskog prijestolja, Hrvatskoj je počela prijetiti i nova opasnost – Turci Osmanlije. Kako bi popravio svoj ugled, Žigmund je skupio veliku vojsku i krenuo u pohod protiv Turaka, namjeravajući ih odbaciti s Balkana.

Godine 1396. kod grada Nikopolja u Bugarskoj Žigmund je doživio katastrofalan poraz. Jedva se uspio spasiti otplovivši na nekom brodiću niz Dunav u Crno More. U Hrvatskoj i Ugarskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio bitku.

Ta je neizvjesnost dala novi poticaj pobuni, jer je dio slavonskog i ugarskog plemstva počeo pristajati uz Ladislava. Kada se kralj Žigmund u veljači 1397. godine vratio u Hrvatsku preko Dubrovnika, sazvao je slavonsko plemstvo u Križevce, gdje se po običaju održavao sabor.

Na saboru u Križevcima sastale su se pristalice dviju protivničkih strana od kojih je jedna pristajala uz Žigmunda Luksemburškog, a druga uz Ladislava Napuljskog – njoj je vođa bio ban Stjepan Lacković.

Žigmund je dao pismeno jamstvo (saluus conductus) da se neće svetiti pobunjenicima i da im se neće dogoditi nikakvo zlo. Lacković je doista i povjerovao kraljevoj riječi, pa je sa svojim pristašama došao u Križevce. Posljednjih dana veljače 1397. godine započeo je sabor na kojem je bilo više pristaša kralja Žigmunda (oba bana, braća Kaniski, celjski grof Herman i dr.) koji su uglavnom pohitali pozdraviti kralja i gospodara. Isprva je sabor tekao u redu, ali je odjednom došlo do oštre svađe i međusobnih optužbi među stranama.

Kako su Lackovićeve čete ostale izvan grada, ohrabreni kraljevi pristaše počeli su spočitavati Lackoviću da je izdajica, jer je Turke domamio u svoju domovinu, dok su Lackovićevi privrženici Žigmunda optuživali za poraz kod Nikopolja. Svađa je konačno dovela do sukoba i krvoprolića u kojem su Žigmundovi pristaše izvukli mačeve i sasjekli Lackovića i njegove pristaše, među kojima je bio i Lackovićev sinovac Andrija. Nakon pokolja tijela ubijenih pobacana su kroz prozor sabornice. Krvoproliće se dogodilo u utorak 27. veljače 1397. godine, a u hrvatskoj povijesti taj događaj se naziva Krvavi sabor križevački.

Kada su Lackovićeve čete utaborene izvan grada saznale za ubojstvo svoga vođe, stali su ljutito jurišati na Križevce. No Žigmundovi su ljudi bacili truplo ubijenog Lackovića s visoke kule u gradske opkope te počeli dovikivati jurišajućim četama: “Manite se bijednici, što uludo ginete; zar ne vidite da se s dušom rastavio onaj za koga bi morali pograbiti oružje?!” Nakon toga umjesto da nastave jurišati, Lackovićeve čete su se u strahu razbježale svojim kućama.

Osim što se Žigmund bojao osvete Lackovićevih pristalica, posljedice “Krvavog sabora križevačkog” bile su ponovna razbuktavanja velikaških ustanaka u Hrvatskoj i Bosni, pogubljenje 170 bosanskih velikaša od strane Žigmunda i prodaja Dalmacije, koju je za 100 000 dukata Ladislav Napuljski dao Veneciji. Međutim, Žigmund je nakon 25 godina borbi uspio ojačati vlast i time konačno bio priznat za kralja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari