Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije 77 godina rođen je legendarni Bruno Bušić

Objavljeno

na

U Vinjanima Donjim, nedaleko od Imotskog, rođen je 6. listopada 1939. Ante Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatični prognanik 70-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije.

Nije navršio ni 40. godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, vjerojatno UDB-e, zloglasne jugoslavenske policije. Međutim, Bruno je bio na nišanu još nekih obavještajnih službi čijim državama nezavisna Hrvatska nije bila po volji.

Vrlo je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. Zaposlio se u poduzeću Geoistraživanje, a sredinom 1965. dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta. Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji. Bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Franje Tuđmana.

Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu. Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika.

Hrvatsko proljeće doživjelo je slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti koju će uskoro, i na vlastitim leđima, iskusiti na dubrovačkome Stradunu gdje su ga jugo-agenti pretukli u nazočnosti policije.

 

Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče ono što će se poslije ostvariti: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države. Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. pucaju u onoga koji će postati idolom borbe za hrvatsku slobodu.

Bušić je pokopan u Parizu. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme ‘Trubač sa Seine’ na hrvatskome i francuskome jeziku:

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju. (croexpress.eu)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari