Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije 77 godina rođen je legendarni Bruno Bušić

Objavljeno

na

U Vinjanima Donjim, nedaleko od Imotskog, rođen je 6. listopada 1939. Ante Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatični prognanik 70-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije.

Nije navršio ni 40. godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, vjerojatno UDB-e, zloglasne jugoslavenske policije. Međutim, Bruno je bio na nišanu još nekih obavještajnih službi čijim državama nezavisna Hrvatska nije bila po volji.

Vrlo je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. Zaposlio se u poduzeću Geoistraživanje, a sredinom 1965. dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta. Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji. Bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Franje Tuđmana.

Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu. Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika.

Hrvatsko proljeće doživjelo je slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti koju će uskoro, i na vlastitim leđima, iskusiti na dubrovačkome Stradunu gdje su ga jugo-agenti pretukli u nazočnosti policije.

 

Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče ono što će se poslije ostvariti: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države. Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. pucaju u onoga koji će postati idolom borbe za hrvatsku slobodu.

Bušić je pokopan u Parizu. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme ‘Trubač sa Seine’ na hrvatskome i francuskome jeziku:

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju. (croexpress.eu)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. rujna 1991. Poginuo Ludvig Pavlović, domoljub i posljednji preživjeli iz skupine ‘bugojanaca’

Objavljeno

na

Objavio

LUDVIG PAVLOVIĆ 10.04.1951-18.09.1991.

Poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u sukobu s kolonom JNA u Studenim Vrilima kod Posušja pred rat u Bosni i Hercegovini.

Na današnji dan 18. rujna 1991. ‘poginuo’ je Ludvig Pavlović, domoljub i posljednji preživjeli iz skupine „bugojanaca“, hrvatskih ustanika koji su oružanom pobunom 1972. htjeli srušiti totalitarni komunistički režim. Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća.

Skupinu je činilo 19 pripadnika hrvatskog iseljeništva. Pavlović se zajedno s ostatkom skupine pripremao za to u Austriji, a u Jugoslaviju su zajedno ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. Ubrzo su otkriveni i došlo je do borbe sa pripadnicima JNA, TO i milicije, te se skupina razbila na manje dijelove.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je i uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

ludvig-pavlovic2Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude.

Pavlovićeva obitelj je bila sustavno maltretirana od komunističkih represivnih vlasti. Niz godina bili su uvjereni da je im je sin Ludvig mrtav. Kada su doznali da je u zatvoru bilo im je zapriječeno posjetiti ga. Otac je više puta pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je umro 1980., a bratu Iki koji je jednom prilikom htio zaštititi oca od batina milicajac kundakom razbio glasnice. Iko je tada imao samo 16 godina, a zbog stalnog maltretiranja i batina pobjegao je u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tučnjave sa zloglasnim kriminalcem i UDB-inim ubojicom Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom srpske vojske.

Ludvig Pavlović posmrtno je odlikovan tri puta: Redom Kneza Domagoja, Redom Nikole Šubiča Zrinskog i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Po njemu je nazvana HVO-a POSTROJBA ZA POSEBNE NAMJENE LUDVIG PAVLOVIĆ .

Želja Šakota

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Napad u Mostaru autobombom prvi je teroristički čin koji su islamisti izveli u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Prije 22 godine eksplodirala je auto bomba s 30 kilograma TNT-a i MES-a, postavljena u vozilu Golf.

Teroristički napad autobombom dogodio se u Zapadnom Mostaru, u Splitskoj ulici, ispred zgrade Policijske uprave Mostar i zgrade bivšeg MUP-a Herceg-Bosne, 18. rujna 1997. godine u 23.40 sati a krivac je Ahmed Zuhaira Handal, inače iz Sudana

U napadu je bilo teže i lakše ozlijeđeno 29 osoba, među kojima je bilo i troje policajaca. Na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 cm i dubine 85 cm. U eksploziji je bilo uništeno 120 stanova, od čega 56 potpuno, te 120 automobila, od čega 46 potpuno.

Prvi je na mjesto događaja stigao SFOR. Istraga je započela dan poslije, a vodila ju je krimpolicija Hercegovačko-neretvanske županije uz pomoć stručnjaka iz Zagreba i Splita. Idući dan u jutarnjim satima istraga je bila okončana.

Odmah nakon napada, domaće i strane sigurnosne službe angažirale su se oko istrage počinitelja. Bošnjački političari i mediji su za napad optuživali Hrvate. Kako se napad dogodio nedugo nakon ujedinjenja policije u Mostaru i pobjede HDZ-a BiH na općinskim izborima, pripadnici mirovnih snaga ponudili su tri moguća motiva za podmetanje bombe. Politički motiv objasnili su napadom na “novouspostavljene policijske snage stacionirane u PU Mostar”; kriminalistički motiv naveli su kao mogućnost da je “mafija” željela pokazati policiji da je nakon zadnjih uhićenja jača; te teroristički motiv, koji je za cilj imao što više žrtava i što veću materijalnu štetu. Treći razlog bio je najmanje razmatran, jer su smatrali uobičajenim da teroristi nedugo poslije napada preuzmu odgovornost. Sumnje Stabilizacijskih snaga kasnije su se pokazale pogrešnima.

Krivac za teroristički napad bio je Ahmed Zuhaira Handal, inače iz Sudana. U javnosti je njegovo ime iznio glasnogovornik vehabijske zajednice u BiH Alu Husin Imad, pod nadimkom Abu Hamza, koji je rekao da vehabijska zajednica “ne opravdava, ali razumije zločin”. Handala je zajedno sa suradnicima teroristički napad izveo zbog osvete Hrvatskom vijeću obrane.

Sudski postupak protiv Ahmeda Zuhaire Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. godine. Handala je dobio kaznu od 10 godina zatvora, no nalazi se u bijegu. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

Daran Bašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari