Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije 77 godina rođen je legendarni Bruno Bušić

Objavljeno

na

U Vinjanima Donjim, nedaleko od Imotskog, rođen je 6. listopada 1939. Ante Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatični prognanik 70-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije.

Nije navršio ni 40. godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, vjerojatno UDB-e, zloglasne jugoslavenske policije. Međutim, Bruno je bio na nišanu još nekih obavještajnih službi čijim državama nezavisna Hrvatska nije bila po volji.

Vrlo je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. Zaposlio se u poduzeću Geoistraživanje, a sredinom 1965. dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta. Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji. Bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Franje Tuđmana.

Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu. Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika.

Hrvatsko proljeće doživjelo je slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti koju će uskoro, i na vlastitim leđima, iskusiti na dubrovačkome Stradunu gdje su ga jugo-agenti pretukli u nazočnosti policije.

 

Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče ono što će se poslije ostvariti: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države. Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. pucaju u onoga koji će postati idolom borbe za hrvatsku slobodu.

Bušić je pokopan u Parizu. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme ‘Trubač sa Seine’ na hrvatskome i francuskome jeziku:

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju. (croexpress.eu)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1963. – Ubijen John Fitzgerald Kennedy

Objavljeno

na

Objavio

Pucnji koji su 22. studenoga 1963. odjeknuli u Dalasu, glavnomu gradu države Teksas, uzdrmali su Sjedinjene Američke Države, a njihov odjek munjevito se proširio svijetom: u neočekivanom atentatu ubijen je predsjednik John Fiđerald Kenedy.

Tog prijepodneva mladoliki američki predsjednik, sa suprugom i pratnjom doputovao je u Dallas. Četrdesetak minuta poslije kolona automobila napustila je poslovni dio Dalasa i krenula nizbrdicom prema jednom podvožnjaku.

U tom trenutku dva su metka pogodila predsjednika Kenedyja u glavu i vrat, a treći je ranio teksaškog guvernera Konelija. Izjave svjedoka su se razlikovale: jedni su čuli tri, a drugi pet pucnjeva.

Kolona vozila na trenutak je usporila, a zatim velikom brzinom krenula prema bolnici Parkland. Promatrači, užasnuti prizorom, bojeći se nastavka pucnjave polijegali su u travu. Za Kenedyja više nije bilo spasa. Tridesetak minuta nakon atentata američki je predsjednik podlegao ranama. Za to vrijeme ulicama Dalasa počela je velika potjera.

Uskoro je uhićen problematični Lee Harvey Oswald i optužen za zločin. Nije prošlo ni 48 sati i on je bio mrtav. Ubio ga je mafijaš Jack Ruby u policijskoj postaji. Slijedila je serija čudnih događaja koji su ubojstvo predsjednika Kennedyja pretvorili u do danas nerazjašnjenu tajnu. Svi sudionici dallaske drame polako su umirali u sumnjivim prometnim nezgodama, od srčanih napada ili izljeva krvi u mozak.

Naposljetku je posebno sastavljena Warenova komisija objavila izvješće u koje nitko nije vjerovao. Prema njezinu sudu, Oswald je u Kennedyja ispucao sva tri metka i navodno djelovao sam čime je otklonjena sumnja da je bila riječ o široj uroti. Uskoro se pojavilo više inačica priče o atentatu od kojih nijedna nije bila u skladu sa službenim tvrdnjama. Neformalna su ispitivanja pokazala da Oswald nije mogao u nekoliko sekundi pogoditi cilj u pokretu.

Spominjala su se dvojica, pa i više atentatora koji su pucali s jednog podvožnjaka, što je upućivalo na to da je atentat bio vješto organiziran. Iste večeri poslije dallaske tragedije potpredsjednik Lindon Johnson preuzeo je kormilo Sjedinjenih Američkih Država, zamijenivši Kennedyja koji se kao liberalni političar suprotstavljao najtežim američkim izazovima. To ga je možda i stajalo glave! (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 23 godine shvatio je tko su ‘jugokomunistički ostaci’ i ‘diletanti’

Objavljeno

na

Objavio

Po povratku s jedanaestodnevnoga posjeta SAD-u gdje mu je dijagnosticiran rak, dr. Franjo Tuđman je u Zračnoj luci Pleso odgovarao na pitanja novinara. Povod i njegovog govora je prosvjed 100.000 Zagrepčana koji su 21. studenoga, dok je izbivao iz zemlje, na Trgu bana Josipa Jelačića prosvjedovali protiv toga što Vijeće za telekomunikacije nije Radiju 101 dalo koncesiju..

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići.

Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje?

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 23 godine, nikako i nikada o narodu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari