Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije 92 godine rođen je Franjo Tuđman

Objavljeno

na

14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću rođen je utemeljitelj Hrvatske države i njen prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman.

Dok neki još uvijek u Kumrovcu slave Titov rođendan uz harmonike i komunističku ikonografiju, Tuđmanov rođendan protiče u medijskoj tišini. I to je u redu: ne zato jer bismo Tuđmana trebali zaboraviti, iako mnogi najradije bi, nego zato jer je on, za razliku Tita, bio demokratski državnik koji od svog rođendana nije radio cirkus sjevernokorejskog tipa s par desetaka tisuća ljudi na stadionu, nošenjem štafete sebi u slavu kao ultimativnom činu idolopoklonstva i pokoravanja svojstvenog poganskim primitivnim zajednicama, koji nije za života imenovao trgove, ulice i gradove po sebi, niti uživao u neumjerenom luksuzu i ubijao zaštićene vrste u društvu ljudoždera tipa Idi Amina i inih genocidnih zločinaca.

95-Franjo-TudmanNije slučajno da Tuđmana mnogi uspoređuju s Titom – koji je bio otac jedne druge države, koja ga nije nadživjela, što i nije čudno obzirom da ta država niti nije imala funkcionalnih institucija osim Tita osobno, JNA i partije. Ljudi koji ga ne mogu smisliti vole isticati njegovu fotografiju u admiralskoj uniformi, kako bi ga prikazali nedemokratskim državnikom koji nije posve raskrstio s komunizmom. No cinično je da takve insinuacije obično dolaze od ljudi koji Tita ne mogu prežaliti. A Tuđman je, za razliku od Tita, takvu uniformu obukao samo jednom, pred Oluju. I to je bilo sasvim dovoljno.

No, Tuđman očito nije bio Tito, ma koliko mu se imputirale sličnosti. Ne samo zato jer nije imao šest najluksuznijih mercedesa niti palaču u svakom većem gradu, nego prije svega zbog drkukčijeg odnosa prema demokraciji i, najviše, prema poraženoj strani. Da je Tuđman bio Tito, vratio bi s granice stotine tisuća srpskih vojnika i civila koji su bježali pred pobjedničkom vojskom, postrijeljao ih, i poslao preživjele na križni put.

Po dostignućima i ostvarenim ciljevima moglo bi se reći najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti. Pod njegovim vodstvom donesena je Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Osnovao je hrvatsku vojsku, ustrojio državne institucije i vodio obranu Hrvatske u Domovinskom ratu iz kojega je izašao kao pobjednik. Tuđman je  ostvario ono što je obećao: iza njega nije, poput političara koji su mu prethodili, ostala uništena ekonomija, niti, poput onih koji su mu slijedili, tek prazne riječi i obećanja, mnogo priče i malo rezultata.

Njegov projekt samostalne država Hrvatske je ostvaren u cijelosti, kao i njegova vizija izlaska iz balkanskog blata i ulaska u srednjeeuropski krug država ulaskom u EU. Radio je na obnovi hrvatskog jezika, priznavanju njene povijesti i tradicija na ruševinama propalog jugoslavenskog projekta. Bio je vođen plemenitom idejom nacionalnog pomirenja – od koje, na žalost, nije ostalo mnogo, jer su nakon njegove smrti ponovo oživjele političke snage koje teže ne samo reviziji njegovog djela i domovinskog rata, nego i restituciji nekakve zajednice južnoslavenskih naroda. Te snage imaju snažnu podršku iz istih država koje su, iz svojih imperijalnih interesa, stvorile obje Jugoslavije, protiv volje hrvatskog naroda. Ili bar većeg njegovog dijela.

Djelovanje jugoslavenskih lojalista je nakon njegove smrti oživjelo, udbaške premrežene strukture su povratile dio nekadašnje moći, propaganda protiv svega što je stvorio je i danas sveprisutna: hrvatski vojni veterani su proglašavani parazitima, prikazivani propagandno kao pijane barabe i lovci na privilegije, Jugoslavija sustavno prikazivana kao raj na zemlji (srećom, neki je se još sjećamo u svom njenom sivilu), sloboda prikazivana dužničkim ropstvom, propala socijalistička ekonomija, koja je nakon desetogodišnje agonije završila na garažnoj rasprodaji, prikazuje se maltene kao svjetsko čudo (čudo je bila jedino po neučinkovitosti i gubicima), Jugoslavija industrijskom silom. Istina je međutim da je Jugoslavija, uz SSSR, vjerojatno bila tek najveći proizvođač tvornica na planeti. Naravno, na dug.

Tek sad, s distance, petnaestak godina nakon njegovog odlaska, počinje se nazirati njegova državnička širina i kapacitet, prije svega sposobnost prepoznavanja povijesnog trenutka, kairosa kako je tada govorio Bilandžić. Tuđman je uvidio šansu koju je Hrvatska imala da se otrgne od Beograda – koji je tada već posve odbacio ideju Jugoslavije i već godinama prije njegovog dolaska na vlast sustavno radio na projektu Velike Srbije. Plan je bio: riješiti se “severozpadnih republika”, Slovenije i Hrvatske, koje su bile “remetilački faktor” u Jugoslaviji – uostalom, pripadaju jednom drugom civilizacijskom kontekstu, i to je u Jugoslaviji s vremenom postajalo sve očitije.

Tada niti jedan ozbiljan politički analitičar u svijetu nije davao Hrvatskoj previše šansi da zadrži svoj teritorij: danas ga pak blate time da bi “svatko na njegovom mjestu ostvario to što je on ostvario”. Zašto nije? Međunarodne okolnosti nam i nisu bile tako naklonjene: Amerika je u početku snažno podržavala cjelovitost Jugoslavije, pokušavala je spasiti preko Markovića i upumpavanjem novca u propalu ekonomiju, uzalud. Europske sile, osim Njemačke, ideji raspada Jugoslavije nisu bile nimalo sklone. U Engleskoj, Margaret Thatcher, snažan zagovornik samostalnosti Hrvatske, otišla je u za nas najgorem trenutku: njeni nasljednici su se vratili staroj britanskoj imperijalnoj politici, i vode je i danas. Danas se omalovažavaju kako njegovi diplomatski uspjesi – ne zaboravimo, on je uspio pridobiti Ameriku za saveznika, iza leđa Engleske, što nam do danas nije oprošteno – do vojnih, koji su impresivni. Za takve koji omalovažavaju sve što je postignuto, a da pritom sami iza sebe nemaju nikakvih uspjeha, je on imao jednu sintagmu koja se i danas često spominje: stoka sitnog zuba. I ona je s godinama postala mnogo jasnija.

Možda je i dobro da je Tuđman danas tek crtica u povijesti, i da nema idolatrije oko njegovog rođendana. Upravo to najviše govori o tome da Tuđman, unatoč tvrdoj retorici i često arhaičnom pristupu politici, ipak nije bio nikakav “veliki vođa” već tek demokratski izabrani političar, ali opet jedinstvena pojava u Hrvatskoj povijesti. Hrvatska ga je u svakom slučaju nadživjela, unatoč svim brojnim naporima na njenom omalovažavanju i rušenju, i iako se mnogi s njom ne mogu pomiriti niti prežaliti Jugoslaviju, moraju s njom živjeti. A to im je najveća kazna.

MH/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

“Miting bratstva i jedinstva” – Milijun Srba pozivalo na rat i ubijanje u Hrvatskoj i Kosovu!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju. 

Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:

“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”

Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.

Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.

To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.

A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.

Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.

Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.

Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.

Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda, piše Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

26. obljetnica stradanja Borova naselja

Objavljeno

na

Objavio

Obilježava se 26. obljetnica stradanja Borova naselja.

U trenutku ulaska pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba u Vukovar, u podrumu ‘Borovo commerca’ bilo je oko 800 ranjenih hrvatskih branitelja i civila.

Polaganjem vijenaca kod nekadašnje zgrade Borovo Commercea, gdje se 1991. godine nalazilo sklonište i pričuvna bolnica, počet će obilježavanje 26. obljetnice stradanja vukovarske četvrti Borovo naselje.

Zatim će sudionici u Koloni sjećanja krenuti prema crkvi Gospe Fatimske gdje će misu zadušnicu predvoditi fra Ilija Vrdoljak.

Nakon mise predviđen je odlazak u Borovo, a potom i na farmu “Lovas”, gdje će biti odana počast hrvatskim braniteljima stradalima na tim mjestima.

U trenutku ulaska pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba u Vukovar, u podrumu ‘Borovo commerca’ bilo je oko 800 ranjenih hrvatskih branitelja i civila, od kojih 200-tinjak teških ranjenika.

Nakon okupacije Borova naselja u ‘Borovo commercu’ je zarobljeno i ubijeno 115 osoba. Na sam dan okupacije, 19. studenoga u Borovu naselju je ubijena 51 osoba,  Isto tako, u trenucima pada Vukovara Borovo naselje bilo je tjednima odsječeno od ostatka grada.

Borovo naselje vukovarska je četvrt koja je gotovo potpuno uništena u velikosrpskoj agresiji prije 26 godine.

Onoga dana kada je presječena komunikacija s Vukovarom, najteže je bilo ranjenima. U podrumima Borova naselja rađala su se djeca, umirali su starci, operiralo se bez anestetika. Branitelji su donosili meso. Tu je živio grad, sve je funkcioniralo na jedan nevjerojatan način.

Kada su izvlačili te ljude iz dima, iz vatre, ono što ih je čekalo na tzv. “suncu” – bolje da ga nisu ugledali, jer većina onih koji su ugledali taj dan svjetlost, vrlo brzo se svjetlost u njihovim očima ugasila, riječi su Ivana Lukića zvanog Zolja, jednog od vukovarskih junaka, javlja HRT

Samo oni koji su imali puno sreće preživjeli su 19. studenog. Još su se vodile borbe, nisu ni znali da je Vukovar pao. Ulica za ulicu, kuća za kuću. Starci, žene, maloljetnici – mnogima se sudbine još ne znaju. Kosti im možda počivaju na dnu Dunava.

Vilim Karlović: Bog me spasio da svjedočim o zlu koje se dogodilo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari