Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije 92 godine rođen je Franjo Tuđman

Objavljeno

na

14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću rođen je utemeljitelj Hrvatske države i njen prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman.

Dok neki još uvijek u Kumrovcu slave Titov rođendan uz harmonike i komunističku ikonografiju, Tuđmanov rođendan protiče u medijskoj tišini. I to je u redu: ne zato jer bismo Tuđmana trebali zaboraviti, iako mnogi najradije bi, nego zato jer je on, za razliku Tita, bio demokratski državnik koji od svog rođendana nije radio cirkus sjevernokorejskog tipa s par desetaka tisuća ljudi na stadionu, nošenjem štafete sebi u slavu kao ultimativnom činu idolopoklonstva i pokoravanja svojstvenog poganskim primitivnim zajednicama, koji nije za života imenovao trgove, ulice i gradove po sebi, niti uživao u neumjerenom luksuzu i ubijao zaštićene vrste u društvu ljudoždera tipa Idi Amina i inih genocidnih zločinaca.

95-Franjo-TudmanNije slučajno da Tuđmana mnogi uspoređuju s Titom – koji je bio otac jedne druge države, koja ga nije nadživjela, što i nije čudno obzirom da ta država niti nije imala funkcionalnih institucija osim Tita osobno, JNA i partije. Ljudi koji ga ne mogu smisliti vole isticati njegovu fotografiju u admiralskoj uniformi, kako bi ga prikazali nedemokratskim državnikom koji nije posve raskrstio s komunizmom. No cinično je da takve insinuacije obično dolaze od ljudi koji Tita ne mogu prežaliti. A Tuđman je, za razliku od Tita, takvu uniformu obukao samo jednom, pred Oluju. I to je bilo sasvim dovoljno.

No, Tuđman očito nije bio Tito, ma koliko mu se imputirale sličnosti. Ne samo zato jer nije imao šest najluksuznijih mercedesa niti palaču u svakom većem gradu, nego prije svega zbog drkukčijeg odnosa prema demokraciji i, najviše, prema poraženoj strani. Da je Tuđman bio Tito, vratio bi s granice stotine tisuća srpskih vojnika i civila koji su bježali pred pobjedničkom vojskom, postrijeljao ih, i poslao preživjele na križni put.

Po dostignućima i ostvarenim ciljevima moglo bi se reći najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti. Pod njegovim vodstvom donesena je Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Osnovao je hrvatsku vojsku, ustrojio državne institucije i vodio obranu Hrvatske u Domovinskom ratu iz kojega je izašao kao pobjednik. Tuđman je  ostvario ono što je obećao: iza njega nije, poput političara koji su mu prethodili, ostala uništena ekonomija, niti, poput onih koji su mu slijedili, tek prazne riječi i obećanja, mnogo priče i malo rezultata.

Njegov projekt samostalne država Hrvatske je ostvaren u cijelosti, kao i njegova vizija izlaska iz balkanskog blata i ulaska u srednjeeuropski krug država ulaskom u EU. Radio je na obnovi hrvatskog jezika, priznavanju njene povijesti i tradicija na ruševinama propalog jugoslavenskog projekta. Bio je vođen plemenitom idejom nacionalnog pomirenja – od koje, na žalost, nije ostalo mnogo, jer su nakon njegove smrti ponovo oživjele političke snage koje teže ne samo reviziji njegovog djela i domovinskog rata, nego i restituciji nekakve zajednice južnoslavenskih naroda. Te snage imaju snažnu podršku iz istih država koje su, iz svojih imperijalnih interesa, stvorile obje Jugoslavije, protiv volje hrvatskog naroda. Ili bar većeg njegovog dijela.

Djelovanje jugoslavenskih lojalista je nakon njegove smrti oživjelo, udbaške premrežene strukture su povratile dio nekadašnje moći, propaganda protiv svega što je stvorio je i danas sveprisutna: hrvatski vojni veterani su proglašavani parazitima, prikazivani propagandno kao pijane barabe i lovci na privilegije, Jugoslavija sustavno prikazivana kao raj na zemlji (srećom, neki je se još sjećamo u svom njenom sivilu), sloboda prikazivana dužničkim ropstvom, propala socijalistička ekonomija, koja je nakon desetogodišnje agonije završila na garažnoj rasprodaji, prikazuje se maltene kao svjetsko čudo (čudo je bila jedino po neučinkovitosti i gubicima), Jugoslavija industrijskom silom. Istina je međutim da je Jugoslavija, uz SSSR, vjerojatno bila tek najveći proizvođač tvornica na planeti. Naravno, na dug.

Tek sad, s distance, petnaestak godina nakon njegovog odlaska, počinje se nazirati njegova državnička širina i kapacitet, prije svega sposobnost prepoznavanja povijesnog trenutka, kairosa kako je tada govorio Bilandžić. Tuđman je uvidio šansu koju je Hrvatska imala da se otrgne od Beograda – koji je tada već posve odbacio ideju Jugoslavije i već godinama prije njegovog dolaska na vlast sustavno radio na projektu Velike Srbije. Plan je bio: riješiti se “severozpadnih republika”, Slovenije i Hrvatske, koje su bile “remetilački faktor” u Jugoslaviji – uostalom, pripadaju jednom drugom civilizacijskom kontekstu, i to je u Jugoslaviji s vremenom postajalo sve očitije.

Tada niti jedan ozbiljan politički analitičar u svijetu nije davao Hrvatskoj previše šansi da zadrži svoj teritorij: danas ga pak blate time da bi “svatko na njegovom mjestu ostvario to što je on ostvario”. Zašto nije? Međunarodne okolnosti nam i nisu bile tako naklonjene: Amerika je u početku snažno podržavala cjelovitost Jugoslavije, pokušavala je spasiti preko Markovića i upumpavanjem novca u propalu ekonomiju, uzalud. Europske sile, osim Njemačke, ideji raspada Jugoslavije nisu bile nimalo sklone. U Engleskoj, Margaret Thatcher, snažan zagovornik samostalnosti Hrvatske, otišla je u za nas najgorem trenutku: njeni nasljednici su se vratili staroj britanskoj imperijalnoj politici, i vode je i danas. Danas se omalovažavaju kako njegovi diplomatski uspjesi – ne zaboravimo, on je uspio pridobiti Ameriku za saveznika, iza leđa Engleske, što nam do danas nije oprošteno – do vojnih, koji su impresivni. Za takve koji omalovažavaju sve što je postignuto, a da pritom sami iza sebe nemaju nikakvih uspjeha, je on imao jednu sintagmu koja se i danas često spominje: stoka sitnog zuba. I ona je s godinama postala mnogo jasnija.

Možda je i dobro da je Tuđman danas tek crtica u povijesti, i da nema idolatrije oko njegovog rođendana. Upravo to najviše govori o tome da Tuđman, unatoč tvrdoj retorici i često arhaičnom pristupu politici, ipak nije bio nikakav “veliki vođa” već tek demokratski izabrani političar, ali opet jedinstvena pojava u Hrvatskoj povijesti. Hrvatska ga je u svakom slučaju nadživjela, unatoč svim brojnim naporima na njenom omalovažavanju i rušenju, i iako se mnogi s njom ne mogu pomiriti niti prežaliti Jugoslaviju, moraju s njom živjeti. A to im je najveća kazna.

MH/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Prešućena, krvava akcija ‘UNA’: Tko je krivac za smrt 49 vrhunskih specijalaca, mjesec i pol nakon ‘Oluje’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska vojska 18. rujna 1995. pokrenula je operaciju Una u kojoj je nasilnim prijelazom rijeka Une i Save pokušala ovladati područjem Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice te planinom Prosara i spojiti se s 5. korpusom Armije BiH.

Za napad su angažirane snage zbornih područja Zagreb i Bjelovar, 1. i 2. gardijske brigade te Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i mornarica.

Operacija je počela u 9 sati i unatoč brojnim teškoćama pripadnici 1. i 2. brigade uspjeli su na prostoru Bosanske Dubice i Bosanskog Novog napraviti mostobran.

Na ostalim mjestima prijelaz nije uspio, a neprijatelj je brzo konsolidirao i ojačao snage te uz pomoć avijacije počeo potiskivati hrvatske snage nanoseći im velike gubitke pa je operacija prekinuta. Hrvatski vojnici uz jaku paljbu, u gustoj magli i po nabujaloj rijeci vraćali su se na hrvatsku stranu uz nove gubitke.

Zbog neuspjeha, koji je brzo zataškan, kažnjen je jedino general Vinko Vrbanc. On je potpisao zapovijed za napad u ime Načelnika Glavnog stožera, Zvonimira Červenka koji se nije slagao s brzim pokretanjem operacije.

Naime, od izdavanja direktive do početka napada proteklo je samo 16 sati, što je bilo prekratko vrijeme za pripremu i mobilizaciju ljudstva koje je dijelom bilo na godišnjim odmorima. Pogibeljnim se pokazalo i podcjenjivanje suparnika, a bilo je još uzroka neuspjeha.

Za prijelaz Une, koji se odvijao pri velikoj brzini rijeke zbog čega je dio čamaca bio neupotrebljiv dok ih se nekoliko prevrnulo, nisu izabrana odgovarajuća mjesta, a osim toga čitava je operacija u brojnim segmentima kasnila pa je izgubljen faktor iznenađenja.

Nakon tragedije na Kupi 1991., Hrvatska vojska još jednom je platila visoku cijenu zbog pokušaja najtežeg oblika napada, nasilnim prelaskom rijeke.

Više od 40 poginulih i nestalih, od čega je čak 26 poginulih pripadnika 2. gardijske brigade, te više od 100 ranjenih bili su preveliki gubici za pobjedničku vojsku nakon briljantno izvedene operacije Oluja.

Uz to, srpska strana pretrpjela je veliku materijalnu štetu, a zbog brojnih poginulih civila hrvatska strana optužuje se za ratni zločin, iako nije jasno zašto iz područja borbenih djelovanja civili nisu evakuirani?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari