Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije 92 godine rođen je Franjo Tuđman

Objavljeno

na

14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću rođen je utemeljitelj Hrvatske države i njen prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman.

Dok neki još uvijek u Kumrovcu slave Titov rođendan uz harmonike i komunističku ikonografiju, Tuđmanov rođendan protiče u medijskoj tišini. I to je u redu: ne zato jer bismo Tuđmana trebali zaboraviti, iako mnogi najradije bi, nego zato jer je on, za razliku Tita, bio demokratski državnik koji od svog rođendana nije radio cirkus sjevernokorejskog tipa s par desetaka tisuća ljudi na stadionu, nošenjem štafete sebi u slavu kao ultimativnom činu idolopoklonstva i pokoravanja svojstvenog poganskim primitivnim zajednicama, koji nije za života imenovao trgove, ulice i gradove po sebi, niti uživao u neumjerenom luksuzu i ubijao zaštićene vrste u društvu ljudoždera tipa Idi Amina i inih genocidnih zločinaca.

95-Franjo-TudmanNije slučajno da Tuđmana mnogi uspoređuju s Titom – koji je bio otac jedne druge države, koja ga nije nadživjela, što i nije čudno obzirom da ta država niti nije imala funkcionalnih institucija osim Tita osobno, JNA i partije. Ljudi koji ga ne mogu smisliti vole isticati njegovu fotografiju u admiralskoj uniformi, kako bi ga prikazali nedemokratskim državnikom koji nije posve raskrstio s komunizmom. No cinično je da takve insinuacije obično dolaze od ljudi koji Tita ne mogu prežaliti. A Tuđman je, za razliku od Tita, takvu uniformu obukao samo jednom, pred Oluju. I to je bilo sasvim dovoljno.

No, Tuđman očito nije bio Tito, ma koliko mu se imputirale sličnosti. Ne samo zato jer nije imao šest najluksuznijih mercedesa niti palaču u svakom većem gradu, nego prije svega zbog drkukčijeg odnosa prema demokraciji i, najviše, prema poraženoj strani. Da je Tuđman bio Tito, vratio bi s granice stotine tisuća srpskih vojnika i civila koji su bježali pred pobjedničkom vojskom, postrijeljao ih, i poslao preživjele na križni put.

Po dostignućima i ostvarenim ciljevima moglo bi se reći najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti. Pod njegovim vodstvom donesena je Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Osnovao je hrvatsku vojsku, ustrojio državne institucije i vodio obranu Hrvatske u Domovinskom ratu iz kojega je izašao kao pobjednik. Tuđman je  ostvario ono što je obećao: iza njega nije, poput političara koji su mu prethodili, ostala uništena ekonomija, niti, poput onih koji su mu slijedili, tek prazne riječi i obećanja, mnogo priče i malo rezultata.

Njegov projekt samostalne država Hrvatske je ostvaren u cijelosti, kao i njegova vizija izlaska iz balkanskog blata i ulaska u srednjeeuropski krug država ulaskom u EU. Radio je na obnovi hrvatskog jezika, priznavanju njene povijesti i tradicija na ruševinama propalog jugoslavenskog projekta. Bio je vođen plemenitom idejom nacionalnog pomirenja – od koje, na žalost, nije ostalo mnogo, jer su nakon njegove smrti ponovo oživjele političke snage koje teže ne samo reviziji njegovog djela i domovinskog rata, nego i restituciji nekakve zajednice južnoslavenskih naroda. Te snage imaju snažnu podršku iz istih država koje su, iz svojih imperijalnih interesa, stvorile obje Jugoslavije, protiv volje hrvatskog naroda. Ili bar većeg njegovog dijela.

Djelovanje jugoslavenskih lojalista je nakon njegove smrti oživjelo, udbaške premrežene strukture su povratile dio nekadašnje moći, propaganda protiv svega što je stvorio je i danas sveprisutna: hrvatski vojni veterani su proglašavani parazitima, prikazivani propagandno kao pijane barabe i lovci na privilegije, Jugoslavija sustavno prikazivana kao raj na zemlji (srećom, neki je se još sjećamo u svom njenom sivilu), sloboda prikazivana dužničkim ropstvom, propala socijalistička ekonomija, koja je nakon desetogodišnje agonije završila na garažnoj rasprodaji, prikazuje se maltene kao svjetsko čudo (čudo je bila jedino po neučinkovitosti i gubicima), Jugoslavija industrijskom silom. Istina je međutim da je Jugoslavija, uz SSSR, vjerojatno bila tek najveći proizvođač tvornica na planeti. Naravno, na dug.

Tek sad, s distance, petnaestak godina nakon njegovog odlaska, počinje se nazirati njegova državnička širina i kapacitet, prije svega sposobnost prepoznavanja povijesnog trenutka, kairosa kako je tada govorio Bilandžić. Tuđman je uvidio šansu koju je Hrvatska imala da se otrgne od Beograda – koji je tada već posve odbacio ideju Jugoslavije i već godinama prije njegovog dolaska na vlast sustavno radio na projektu Velike Srbije. Plan je bio: riješiti se “severozpadnih republika”, Slovenije i Hrvatske, koje su bile “remetilački faktor” u Jugoslaviji – uostalom, pripadaju jednom drugom civilizacijskom kontekstu, i to je u Jugoslaviji s vremenom postajalo sve očitije.

Tada niti jedan ozbiljan politički analitičar u svijetu nije davao Hrvatskoj previše šansi da zadrži svoj teritorij: danas ga pak blate time da bi “svatko na njegovom mjestu ostvario to što je on ostvario”. Zašto nije? Međunarodne okolnosti nam i nisu bile tako naklonjene: Amerika je u početku snažno podržavala cjelovitost Jugoslavije, pokušavala je spasiti preko Markovića i upumpavanjem novca u propalu ekonomiju, uzalud. Europske sile, osim Njemačke, ideji raspada Jugoslavije nisu bile nimalo sklone. U Engleskoj, Margaret Thatcher, snažan zagovornik samostalnosti Hrvatske, otišla je u za nas najgorem trenutku: njeni nasljednici su se vratili staroj britanskoj imperijalnoj politici, i vode je i danas. Danas se omalovažavaju kako njegovi diplomatski uspjesi – ne zaboravimo, on je uspio pridobiti Ameriku za saveznika, iza leđa Engleske, što nam do danas nije oprošteno – do vojnih, koji su impresivni. Za takve koji omalovažavaju sve što je postignuto, a da pritom sami iza sebe nemaju nikakvih uspjeha, je on imao jednu sintagmu koja se i danas često spominje: stoka sitnog zuba. I ona je s godinama postala mnogo jasnija.

Možda je i dobro da je Tuđman danas tek crtica u povijesti, i da nema idolatrije oko njegovog rođendana. Upravo to najviše govori o tome da Tuđman, unatoč tvrdoj retorici i često arhaičnom pristupu politici, ipak nije bio nikakav “veliki vođa” već tek demokratski izabrani političar, ali opet jedinstvena pojava u Hrvatskoj povijesti. Hrvatska ga je u svakom slučaju nadživjela, unatoč svim brojnim naporima na njenom omalovažavanju i rušenju, i iako se mnogi s njom ne mogu pomiriti niti prežaliti Jugoslaviju, moraju s njom živjeti. A to im je najveća kazna.

MH/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sibinj 19.veljače 1935. – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

 

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari