Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije 92 godine rođen je Franjo Tuđman

Objavljeno

na

14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću rođen je utemeljitelj Hrvatske države i njen prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman.

Dok neki još uvijek u Kumrovcu slave Titov rođendan uz harmonike i komunističku ikonografiju, Tuđmanov rođendan protiče u medijskoj tišini. I to je u redu: ne zato jer bismo Tuđmana trebali zaboraviti, iako mnogi najradije bi, nego zato jer je on, za razliku Tita, bio demokratski državnik koji od svog rođendana nije radio cirkus sjevernokorejskog tipa s par desetaka tisuća ljudi na stadionu, nošenjem štafete sebi u slavu kao ultimativnom činu idolopoklonstva i pokoravanja svojstvenog poganskim primitivnim zajednicama, koji nije za života imenovao trgove, ulice i gradove po sebi, niti uživao u neumjerenom luksuzu i ubijao zaštićene vrste u društvu ljudoždera tipa Idi Amina i inih genocidnih zločinaca.

95-Franjo-TudmanNije slučajno da Tuđmana mnogi uspoređuju s Titom – koji je bio otac jedne druge države, koja ga nije nadživjela, što i nije čudno obzirom da ta država niti nije imala funkcionalnih institucija osim Tita osobno, JNA i partije. Ljudi koji ga ne mogu smisliti vole isticati njegovu fotografiju u admiralskoj uniformi, kako bi ga prikazali nedemokratskim državnikom koji nije posve raskrstio s komunizmom. No cinično je da takve insinuacije obično dolaze od ljudi koji Tita ne mogu prežaliti. A Tuđman je, za razliku od Tita, takvu uniformu obukao samo jednom, pred Oluju. I to je bilo sasvim dovoljno.

No, Tuđman očito nije bio Tito, ma koliko mu se imputirale sličnosti. Ne samo zato jer nije imao šest najluksuznijih mercedesa niti palaču u svakom većem gradu, nego prije svega zbog drkukčijeg odnosa prema demokraciji i, najviše, prema poraženoj strani. Da je Tuđman bio Tito, vratio bi s granice stotine tisuća srpskih vojnika i civila koji su bježali pred pobjedničkom vojskom, postrijeljao ih, i poslao preživjele na križni put.

Po dostignućima i ostvarenim ciljevima moglo bi se reći najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti. Pod njegovim vodstvom donesena je Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Osnovao je hrvatsku vojsku, ustrojio državne institucije i vodio obranu Hrvatske u Domovinskom ratu iz kojega je izašao kao pobjednik. Tuđman je  ostvario ono što je obećao: iza njega nije, poput političara koji su mu prethodili, ostala uništena ekonomija, niti, poput onih koji su mu slijedili, tek prazne riječi i obećanja, mnogo priče i malo rezultata.

Njegov projekt samostalne država Hrvatske je ostvaren u cijelosti, kao i njegova vizija izlaska iz balkanskog blata i ulaska u srednjeeuropski krug država ulaskom u EU. Radio je na obnovi hrvatskog jezika, priznavanju njene povijesti i tradicija na ruševinama propalog jugoslavenskog projekta. Bio je vođen plemenitom idejom nacionalnog pomirenja – od koje, na žalost, nije ostalo mnogo, jer su nakon njegove smrti ponovo oživjele političke snage koje teže ne samo reviziji njegovog djela i domovinskog rata, nego i restituciji nekakve zajednice južnoslavenskih naroda. Te snage imaju snažnu podršku iz istih država koje su, iz svojih imperijalnih interesa, stvorile obje Jugoslavije, protiv volje hrvatskog naroda. Ili bar većeg njegovog dijela.

Djelovanje jugoslavenskih lojalista je nakon njegove smrti oživjelo, udbaške premrežene strukture su povratile dio nekadašnje moći, propaganda protiv svega što je stvorio je i danas sveprisutna: hrvatski vojni veterani su proglašavani parazitima, prikazivani propagandno kao pijane barabe i lovci na privilegije, Jugoslavija sustavno prikazivana kao raj na zemlji (srećom, neki je se još sjećamo u svom njenom sivilu), sloboda prikazivana dužničkim ropstvom, propala socijalistička ekonomija, koja je nakon desetogodišnje agonije završila na garažnoj rasprodaji, prikazuje se maltene kao svjetsko čudo (čudo je bila jedino po neučinkovitosti i gubicima), Jugoslavija industrijskom silom. Istina je međutim da je Jugoslavija, uz SSSR, vjerojatno bila tek najveći proizvođač tvornica na planeti. Naravno, na dug.

Tek sad, s distance, petnaestak godina nakon njegovog odlaska, počinje se nazirati njegova državnička širina i kapacitet, prije svega sposobnost prepoznavanja povijesnog trenutka, kairosa kako je tada govorio Bilandžić. Tuđman je uvidio šansu koju je Hrvatska imala da se otrgne od Beograda – koji je tada već posve odbacio ideju Jugoslavije i već godinama prije njegovog dolaska na vlast sustavno radio na projektu Velike Srbije. Plan je bio: riješiti se “severozpadnih republika”, Slovenije i Hrvatske, koje su bile “remetilački faktor” u Jugoslaviji – uostalom, pripadaju jednom drugom civilizacijskom kontekstu, i to je u Jugoslaviji s vremenom postajalo sve očitije.

Tada niti jedan ozbiljan politički analitičar u svijetu nije davao Hrvatskoj previše šansi da zadrži svoj teritorij: danas ga pak blate time da bi “svatko na njegovom mjestu ostvario to što je on ostvario”. Zašto nije? Međunarodne okolnosti nam i nisu bile tako naklonjene: Amerika je u početku snažno podržavala cjelovitost Jugoslavije, pokušavala je spasiti preko Markovića i upumpavanjem novca u propalu ekonomiju, uzalud. Europske sile, osim Njemačke, ideji raspada Jugoslavije nisu bile nimalo sklone. U Engleskoj, Margaret Thatcher, snažan zagovornik samostalnosti Hrvatske, otišla je u za nas najgorem trenutku: njeni nasljednici su se vratili staroj britanskoj imperijalnoj politici, i vode je i danas. Danas se omalovažavaju kako njegovi diplomatski uspjesi – ne zaboravimo, on je uspio pridobiti Ameriku za saveznika, iza leđa Engleske, što nam do danas nije oprošteno – do vojnih, koji su impresivni. Za takve koji omalovažavaju sve što je postignuto, a da pritom sami iza sebe nemaju nikakvih uspjeha, je on imao jednu sintagmu koja se i danas često spominje: stoka sitnog zuba. I ona je s godinama postala mnogo jasnija.

Možda je i dobro da je Tuđman danas tek crtica u povijesti, i da nema idolatrije oko njegovog rođendana. Upravo to najviše govori o tome da Tuđman, unatoč tvrdoj retorici i često arhaičnom pristupu politici, ipak nije bio nikakav “veliki vođa” već tek demokratski izabrani političar, ali opet jedinstvena pojava u Hrvatskoj povijesti. Hrvatska ga je u svakom slučaju nadživjela, unatoč svim brojnim naporima na njenom omalovažavanju i rušenju, i iako se mnogi s njom ne mogu pomiriti niti prežaliti Jugoslaviju, moraju s njom živjeti. A to im je najveća kazna.

MH/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari

Kliknite Facebook sviđalicu