Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije točno 70 godina počelo je savezničko iskrcavanje u Normandiji. Ovo su priče Hrvata koji su sudjelovali u toj akciji

Objavljeno

na

Bilo je točno 6.30 sati, na današnji dan prije 70 godina, kada su prestravljeni njemački vojnici iz bunkera Hitlerova Atlantskog zida vidjeli prve američke, kanadske i britanske vojnike kako se iskrcavaju na normandijske plaže. Među tih 132 tisuće vojnika koje je u operaciji Neptune, poznatijoj kao Dan D, preko La Manchea prevezla najveća armada u povijesti sastavljena od 6939 brodova, bili su i mnogi hrvatskog podrijetla. Brojni američki Hrvati na francusko su tlo sletjeli nekoliko sati ranije, kao dio od 24 tisuće padobranaca iz dviju proslavljenih američkih divizija – 101. i 82.

Teško utvrdiv broj

Točan broj vojnika hrvatskog podrijetla koji je sudjelovao u savezničkoj invaziji na Europu vrlo je teško utvrditi, ponajprije iz razloga što se nisu službeno vodili kao Hrvati, nego, logično, kao Amerikanci. Stvari je dodatno zakomplicirala činjenica da je Nezavisna Država Hrvatska 14. prosinca 1941. godine objavila rat Sjedinjenim Američkim Državama, zbog čega su neko vrijeme bili pod posebnim povećalom, unatoč tome što je predsjednik Hrvatske bratske zajednice Ivan Butković odmah američkom predsjedniku Rooseveltu poslao brzojav kojim izražava bezrezervnu lojalnost tamošnjih Hrvata SAD-u. Prema podacima Ljube Babića koje je iznio u knjizi “Hrvati u Americi”, više od 15 tisuća članova u razne rodove američke vojske poslala je samo Hrvatska bratska zajednica (HBZ), ali nisu se svi borili u Europi, nego i na Pacifiku. Neke su obitelji, navodi Babić, u rat poslale i po pet ili šest sinova. Do kraja srpnja 1944. poginulo je 308 članova HBZ-a.

Slali i po 5-6 sinova

Čak ni brojni hrvatski povjesničari koje smo konzultirali nemaju podatke u hrvatskom sudjelovanju u “najdužem danu”.

– Vrlo malo naših povjesničara bavi se Drugim svjetskim ratom, a i ti, nažalost, ne odlaze dalje od ustaša – rekao nam je jedan od povjesničara s Filozofskog fakulteta. Ipak, ponajviše trudom Johna Kraljica, povjesničara iz New Yorka čiji su se roditelji u Ameriku otisnuli iz Rijeke, ostale su zabilježene pojedine sudbine vojnika i časnika koji su se iskrcali na plaže pod kodnim imenima Omaha i Utah ili pod okriljem noći iskočili iz vojnih trasnportera C-47 iza njemačkih linija. Jedan od njih bio je vojnik (Private First Class) Nikola Feretić, rođen 1907. godine, podrijetlom iz Omišlja na otoku Krku. Nije poznato je li se u Normandiju iskrcao u prvom napadnom valu, ali je, nažalost, izgubio život šest dana kasnije, 12. lipnja, upravo na dan kada su saveznici uspostavili svih pet planiranih mostobrana, nužnih za daljnje napredovanje u Francusku. U komemorativnoj knjižici društva Omišljana New Yorka, izdanoj 1997. godine, objavljena je Feretićeva fotografija, na kojoj u ruci drži odličje Purple Heart (Grimizno srce), koje se dodjeljivalo ranjavanim vojnicima. To sugerira da je i prije pogibije, u samo šest dana koliko se borio protiv njemačkog Wehrmachta, Nikola Feretić bio ranjen.

Izgubljen na plaži

Uz fotografiju je stajala posveta njegove obitelji: “Uvijek u našim srcima i mislima, naš muž, otac, djed i pradjed, kojeg smo zauvijek izgubili 12. lipnja 1944. tijekom invazije na normandijske plaže. Njegova supruga Dinka, kćeri Anica i Lucija te sinovi Anton i Stjepan sa svojim obiteljima”.

Jedan od najzanimljivijih hrvatskih Amerikanaca koji su sudjelovali u invaziji bio jeAugust Augie Mardesich. Rođen je 1920. u kalifornijskom San Pedru, koji do današnjeg dana ima vrlo brojnu i povezanu hrvatsku zajednicu. Otac mu je bio iz Komiže. Godine 1928. obitelj se preselila u grad Everett u saveznoj državi Washington, a August i njegov brat Tony prijavili su se u američku vojsku odmah nakon Pearl Harbora. Tony je otišao u mornaricu, a Augie u kopnenu vojsku, gdje je zapovijedao opskrbnom satnijom sastavljenom od afroameričkih vojnika (američka vojska tada je još bila segregirana). Mardesich je na plažu došao na Dan D plus 1, dakle 7. lipnja, i bio je zadužen za opskrbu američkih trupa. Nakon rata i Augie i Tony su završili pravo i postali političari, zastupnici u parlamentu Washingtona. Tony je poginuo zajedno s ocem i još trojicom muškaraca kada je potonuo brod kojim su otišli na pecanje. Na brodu je bio i Augie, koji je preživio, zajedno s još četiri čovjeka. Washingtonski guverner dodijelio je Tonyjevo mjesto u parlamentu Augustu, koji je proveo nekoliko desetljeća u oba zatupnička doma savezne države Washington.

August Augie Mardesich

 

Rudar i dobrovoljac

Walt Mainerich, rođen 1922., bio je jedno od devetero djece hrvatskih useljenika.

Odmah nakon srednje škole počeo je raditi kao rudar, ali se dobrovoljno prijavio u vojsku u prosincu 1942. godine. Nakon duge obuke, postao je padobranac u slavnoj 101. diviziji, konkretno u satniji I 501. padobranske pukovnije. Walt je bio jedan od prvih savezničkih vojnika na europskom tlu, padobranom se spustio pred zoru iza njemačkih linija postavljenih na plaži kojoj su saveznici dali kodno ime Utah.

Zajedno s ostatkom 101. divizije (čija je satnija E iz 506. pukovnije bila tema kultne serije “Združena braća”) kasnije se borio u svim ostalim bitkama u Europi, uključujući i onu mitsku u Bastognei.

Nakon povratka u Ameriku 1945. vratio se rudarstvu, da bi potom postao poštar.

Član druge padobranske divizije američkih snaga, 82., bio je Frank Bilich iz Chicaga. Služio je kao padobranac u satniji D 505. padobranske pukovnije, a kasnije je pričao da ga je od svega najviše impresionirala raznolikost nacionalnosti u njegovoj satniji.

Frank Bilich

 

“Imali smo ljude iz praktički svake američke države, a mogao se čuti skoro svaki jezik svijeta – poljski, hrvatski, njemački, talijanski, francuski – koji god hoćete”.

Baš kao i Mainerich, Bilich je nakon Normandije sudjelovao u desantima na Nizozemsku (neuspjeli Market Garden), bitki u ardenskoj šumi, koja je bila posljednja Hitlerova ofenzivna akcija na Zapadnom frontu, a ratni put je završio prelaskom rijeke Elbe u Njemačku. Nakon rata odlučio je ostati u vojsci još tri godine i iz nje je otpušten s činom narednika.

Katastrofalna operacija

Zna se za još jednog padobranca hrvatskog podrijetla koji je sudjeovao u Danu D –Edward Cavlovic, pripadnik 508. pukovnije 82. divizije. Iako je preživio Normandiju, poginuo je 17. rujna 1944. u za saveznike katastrofalnoj operaciji Market Garden, kada su padobranci izvršili desant u Nizozemsku 100-tinjak kilometara iza njemačkih linija, nikada ne dočekavši proboj kopnenih snaga. U invaziji je sudjelovao i Michael Paulson iz grada Gary u saveznoj državi Indiana, koji se među prvima iskrcao na plažu iz desantnog čamca. Jedini drugi put kad je posjetio Europu bilo je 1992., kada je otišao na hodočašće u Međugorje.

Zanimljivo je spomenuti i da su u “najdužem danu” sudjelovala i tri hrvatska broda, a sva tri su završila na dnu kanala. Naime, kada je Njemačka okupirala tadašnju Jugoslaviju 1941. godine, oko 80 trgovačkih brodova s jugoslavenskom zastavom ostalo je na pučinama širom svijeta. Većina od njih bila su u vlasništvu hrvatskih tvrtki i s većinskim hrvatskim posadama. Čak 40 od njih potopili su zloglasni “Morski vukovi”, njemačke podmornice, jer je većina tog brodovlja stavljena u službu saveznika kako bi u konvojima prevozili hranu, oružje i ostale zalihe. Nagađa se da je poginulo najmanje 150 hrvatskih mornara.

Njegoš, Istok i Ferić

Brodovi koji su sudjelovali u Danu D zvali su se Njegoš, Istok i Vicko Ferić. Prva dva bila su vlasništvo tvrtke Jugoslavenski Lloyd iz Splita, a potonji Brodarstva Ferić, također iz Splita. Njegoš i Istok Amerikanci su potopili odmah na Dan D kako bi ih pretvorili u lukobrane, kao što su učinili i s brojnim drugim starijim brodovima, s kojih bi skinuli sve što im je moglo koristiti, napunili ih pijeskom i pustili da potonu. Vicku Feriću isto su napravili nešto kasnije, pred Cherbourgom.

Što se tiče Hrvata na drugoj, njemačkoj strani, poznato je još manje podataka. Ono što se zna jest da je oko 48.000 građana tadašnje NDH služilo u Wehrmachtu i Waffen SS-u. Ako je netko od njih i bio na plažama Normandije na sam Dan D, prema saznanjima hrvatskih povjesničara, riječ je o zanemarivom broju.

– Imenom i prezimenom ne znam nijednog, bilo je nešto folksdojčera u SS diviziji Das Reich (koja nije bila u Normandiji na sam Dan D, nego je stigla tek sredinom lipnja, op. a.), ali i to je bilo nešto sitno. To bi bili jedini ljudi iz, uvjetno rečeno, naših krajeva koji su se borili u Normandiji, koliko ja znam. Da bi se ustanovili točni podaci trebalo bi otići u Münster gdje su personalni arhivi, proći osobnike svih divizija, što su, dakle, tisuće i tisuće ljudi, da biste možda našli dvojicu ili trojicu – kaže Mario Werhas, ravnatelj Vojnog muzeja MORH-a.

JutarnjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

28 godina od raketiranja Širokog Brijega

Objavljeno

na

Objavio

U ranim jutarnjim satima 7. travnja 1992., dok je većina građana bila u duboku snu, zvuci sirene označavali su zračnu opasnost. U 6.20 sati dva zrakoplova jugoslavenske vojske, koja su uzletjela iz Podgorice, nadletjela su Široki Brijeg i raketama zrak-zemlja i opakim kazetnim bombama zasuli civilne ciljeve u užem dijelu Širokog Brijega.

U tim napadima živote je izgubilo šest širokobriježana pred svojim obiteljskim domovima u naselju Njivice, a više je osoba teže ili lakše ozlijeđeno.

Smrtno su stradali – Josip Hrkać, Mladen Hrkać, Jozo Hrkać, Rajko Hrkać, Božo Soldo i Veselko Topić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

7. travnja 1995. – Operacija HV-a i HVO-a – SKOK1

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Domobran

7. travnja 1995. godine, odigrana jednodnevna operacija HV-a i HVO-a pod zapovjedništvom generala Gotovine, SKOK 1.

Za akciju su bili zaduženi 7. Gardijska brigada “Pume” te 126. Domobranska pukovnija HV-a. Slijede operacije Skok 2, Ljeto ’95 te veličanstvena Oluja.

Operacija Skok 1 je bila jednodnevna akcija HV-a i HVO-a, kada su Srbi 7. travnja 1995. ponovno poraženi na Dinari.

Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara.Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja.

Cilj operacije

Operaciji Skok 1 prethodila je operacija Zima ’94 tijekom koje je zauzeta glavnina Livanjskog polja i važni visovi planine Dinare.

Međutim, operacija Zima ’94 završila je na Badnjak 1994. i zauzeti položaji nisu bili dovoljno povoljni.

Cilj provedbe operacije je bio zauzeti povoljnije položaje na Dinari u područjima Crvene Grede i Zelenog Brda, približiti se selu Uništa i selu Cetina te isključiti mogućnost protunapadaja neprijatelja iz smjera sela Uništa.

Hrvatske postrojbe

  • 7. Gardijska brigada HV
  • 126. domobranska pukovnija HV
  • Zapovjednici
    Flag of Croatia.svg Ante Gotovina Flag of Serbian Krajina (1991).gif Milan Martić
    Flag of Serbian Krajina (1991).gif Ratko Mladić

Rezultat operacije

Na planini Dinari iznad Knina hrvatske postrojbe oslobodile su područje širine 15, a dubine 5 km, ukupne površine 75 četvornih kilometara.

Zauzet je i strateški iznimno važan vrh Veliki Bat iznad sela Uništa s kojeg se mogao vizualno uočiti i grad Knin.

HV je stavio pod paljbeni nadzor neprijateljska uporišta na području Uništa i Cetine; pokušaji neprijatelja, koji je djelovanjem topništva iz okruga sela Cetine (teritorij Republike Hrvatske) prekršio Zagrebački sporazum, da u protunapadima vrati izgubljene položaje, nisu uspjeli.

Poginuli pripadnici HV u toj operaciji su Robert Rai] pripadnik 14.TRD HV, Tomislav Krajnik iz Lobora u Hrvatskom Zagorju, pripadnik 7.GBR HV i dr.

Važan segment operacija na Dinari bio je zahtjevan i iznimno težak posao probijanja cesta na vrlo nepristupačnom planinskom području putem kojih se na najviše visove Dinare moglo dopremiti teško naoružanje – topovi i tenkovi.

Probijanje cesta obavila je inžinjerija HV i HVO-a pod vodstvom generala Ljube Ćesića Rojsa.

Time je učinjen kolosalni starteški preokret – do tada nepristupačna planina Dinara postala je glavna cesta prilaza tenkovima HV-a, što će posebno doći do izražaja u predstojećoj operaciji “Oluja”.

2.pjesacki vod

2.pjesacki vod
Glavne snage napada:
7.gbr “PUMA” Varazdin126.dp Sinj

1.DAN 06.04.1995.

Dana 06.04.1995.postrojbe 7.gbr “PUMA” i 126.dp.iz Sinja nalazile su se u stanju spremnosti i čekale zapovijed za napadno djelovanje jednodnevne operacije Skok-1!

Glavna snaga za napad određena je 2.pb/7.gbr “PUMA” a 3.pb/7.gbr “PUMA” nalazila se na području predviđenom za pomoćni pravac napada dok je 1.pb/7.gbr “PUMA” nastavila provoditi aktivnu obranu u svojoj zoni odgovornosti.

2.DAN 07.04.1995.

Operacija SKOK – 1 započela je u ranim jutarnjim satima 07.04.1995.iznenadnim napadom na neprijateljske položaje gdje 2.pb bez poteškoca ovladala zacrtane ciljeve!

Najvazniji rezultat ove jednodnevne operacije Skok-1 bilo je stvaranje povoljnijih uvijeta za buduce oslobodilacke akcije HV-a.

Obrana novih položaja dostignutih u akciji Skok-1 provodila se do 13.04.’95.kada je nastavljeno s napadnim djelovanjem prema Crvenim gredama u skladu zapovijedi OG Livno.

Dana 14.04.’95. snage 3.pb/7.gbr “PUMA” su ovladale s jos oko 20km2 novog prostora na Dinari..

(Miroslav Tokić-Tokan & Kamenjar.com)

Andrija Matijaš Pauk izvukao je tenkove na Dinaru, na 1800 metara visine. To je šokiralo srpske oficire

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari