Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije točno 70 godina počelo je savezničko iskrcavanje u Normandiji. Ovo su priče Hrvata koji su sudjelovali u toj akciji

Objavljeno

na

Bilo je točno 6.30 sati, na današnji dan prije 70 godina, kada su prestravljeni njemački vojnici iz bunkera Hitlerova Atlantskog zida vidjeli prve američke, kanadske i britanske vojnike kako se iskrcavaju na normandijske plaže. Među tih 132 tisuće vojnika koje je u operaciji Neptune, poznatijoj kao Dan D, preko La Manchea prevezla najveća armada u povijesti sastavljena od 6939 brodova, bili su i mnogi hrvatskog podrijetla. Brojni američki Hrvati na francusko su tlo sletjeli nekoliko sati ranije, kao dio od 24 tisuće padobranaca iz dviju proslavljenih američkih divizija – 101. i 82.

Teško utvrdiv broj

Točan broj vojnika hrvatskog podrijetla koji je sudjelovao u savezničkoj invaziji na Europu vrlo je teško utvrditi, ponajprije iz razloga što se nisu službeno vodili kao Hrvati, nego, logično, kao Amerikanci. Stvari je dodatno zakomplicirala činjenica da je Nezavisna Država Hrvatska 14. prosinca 1941. godine objavila rat Sjedinjenim Američkim Državama, zbog čega su neko vrijeme bili pod posebnim povećalom, unatoč tome što je predsjednik Hrvatske bratske zajednice Ivan Butković odmah američkom predsjedniku Rooseveltu poslao brzojav kojim izražava bezrezervnu lojalnost tamošnjih Hrvata SAD-u. Prema podacima Ljube Babića koje je iznio u knjizi “Hrvati u Americi”, više od 15 tisuća članova u razne rodove američke vojske poslala je samo Hrvatska bratska zajednica (HBZ), ali nisu se svi borili u Europi, nego i na Pacifiku. Neke su obitelji, navodi Babić, u rat poslale i po pet ili šest sinova. Do kraja srpnja 1944. poginulo je 308 članova HBZ-a.

Slali i po 5-6 sinova

Čak ni brojni hrvatski povjesničari koje smo konzultirali nemaju podatke u hrvatskom sudjelovanju u “najdužem danu”.

– Vrlo malo naših povjesničara bavi se Drugim svjetskim ratom, a i ti, nažalost, ne odlaze dalje od ustaša – rekao nam je jedan od povjesničara s Filozofskog fakulteta. Ipak, ponajviše trudom Johna Kraljica, povjesničara iz New Yorka čiji su se roditelji u Ameriku otisnuli iz Rijeke, ostale su zabilježene pojedine sudbine vojnika i časnika koji su se iskrcali na plaže pod kodnim imenima Omaha i Utah ili pod okriljem noći iskočili iz vojnih trasnportera C-47 iza njemačkih linija. Jedan od njih bio je vojnik (Private First Class) Nikola Feretić, rođen 1907. godine, podrijetlom iz Omišlja na otoku Krku. Nije poznato je li se u Normandiju iskrcao u prvom napadnom valu, ali je, nažalost, izgubio život šest dana kasnije, 12. lipnja, upravo na dan kada su saveznici uspostavili svih pet planiranih mostobrana, nužnih za daljnje napredovanje u Francusku. U komemorativnoj knjižici društva Omišljana New Yorka, izdanoj 1997. godine, objavljena je Feretićeva fotografija, na kojoj u ruci drži odličje Purple Heart (Grimizno srce), koje se dodjeljivalo ranjavanim vojnicima. To sugerira da je i prije pogibije, u samo šest dana koliko se borio protiv njemačkog Wehrmachta, Nikola Feretić bio ranjen.

Izgubljen na plaži

Uz fotografiju je stajala posveta njegove obitelji: “Uvijek u našim srcima i mislima, naš muž, otac, djed i pradjed, kojeg smo zauvijek izgubili 12. lipnja 1944. tijekom invazije na normandijske plaže. Njegova supruga Dinka, kćeri Anica i Lucija te sinovi Anton i Stjepan sa svojim obiteljima”.

Jedan od najzanimljivijih hrvatskih Amerikanaca koji su sudjelovali u invaziji bio jeAugust Augie Mardesich. Rođen je 1920. u kalifornijskom San Pedru, koji do današnjeg dana ima vrlo brojnu i povezanu hrvatsku zajednicu. Otac mu je bio iz Komiže. Godine 1928. obitelj se preselila u grad Everett u saveznoj državi Washington, a August i njegov brat Tony prijavili su se u američku vojsku odmah nakon Pearl Harbora. Tony je otišao u mornaricu, a Augie u kopnenu vojsku, gdje je zapovijedao opskrbnom satnijom sastavljenom od afroameričkih vojnika (američka vojska tada je još bila segregirana). Mardesich je na plažu došao na Dan D plus 1, dakle 7. lipnja, i bio je zadužen za opskrbu američkih trupa. Nakon rata i Augie i Tony su završili pravo i postali političari, zastupnici u parlamentu Washingtona. Tony je poginuo zajedno s ocem i još trojicom muškaraca kada je potonuo brod kojim su otišli na pecanje. Na brodu je bio i Augie, koji je preživio, zajedno s još četiri čovjeka. Washingtonski guverner dodijelio je Tonyjevo mjesto u parlamentu Augustu, koji je proveo nekoliko desetljeća u oba zatupnička doma savezne države Washington.

August Augie Mardesich

 

Rudar i dobrovoljac

Walt Mainerich, rođen 1922., bio je jedno od devetero djece hrvatskih useljenika.

Odmah nakon srednje škole počeo je raditi kao rudar, ali se dobrovoljno prijavio u vojsku u prosincu 1942. godine. Nakon duge obuke, postao je padobranac u slavnoj 101. diviziji, konkretno u satniji I 501. padobranske pukovnije. Walt je bio jedan od prvih savezničkih vojnika na europskom tlu, padobranom se spustio pred zoru iza njemačkih linija postavljenih na plaži kojoj su saveznici dali kodno ime Utah.

Zajedno s ostatkom 101. divizije (čija je satnija E iz 506. pukovnije bila tema kultne serije “Združena braća”) kasnije se borio u svim ostalim bitkama u Europi, uključujući i onu mitsku u Bastognei.

Nakon povratka u Ameriku 1945. vratio se rudarstvu, da bi potom postao poštar.

Član druge padobranske divizije američkih snaga, 82., bio je Frank Bilich iz Chicaga. Služio je kao padobranac u satniji D 505. padobranske pukovnije, a kasnije je pričao da ga je od svega najviše impresionirala raznolikost nacionalnosti u njegovoj satniji.

Frank Bilich

 

“Imali smo ljude iz praktički svake američke države, a mogao se čuti skoro svaki jezik svijeta – poljski, hrvatski, njemački, talijanski, francuski – koji god hoćete”.

Baš kao i Mainerich, Bilich je nakon Normandije sudjelovao u desantima na Nizozemsku (neuspjeli Market Garden), bitki u ardenskoj šumi, koja je bila posljednja Hitlerova ofenzivna akcija na Zapadnom frontu, a ratni put je završio prelaskom rijeke Elbe u Njemačku. Nakon rata odlučio je ostati u vojsci još tri godine i iz nje je otpušten s činom narednika.

Katastrofalna operacija

Zna se za još jednog padobranca hrvatskog podrijetla koji je sudjeovao u Danu D –Edward Cavlovic, pripadnik 508. pukovnije 82. divizije. Iako je preživio Normandiju, poginuo je 17. rujna 1944. u za saveznike katastrofalnoj operaciji Market Garden, kada su padobranci izvršili desant u Nizozemsku 100-tinjak kilometara iza njemačkih linija, nikada ne dočekavši proboj kopnenih snaga. U invaziji je sudjelovao i Michael Paulson iz grada Gary u saveznoj državi Indiana, koji se među prvima iskrcao na plažu iz desantnog čamca. Jedini drugi put kad je posjetio Europu bilo je 1992., kada je otišao na hodočašće u Međugorje.

Zanimljivo je spomenuti i da su u “najdužem danu” sudjelovala i tri hrvatska broda, a sva tri su završila na dnu kanala. Naime, kada je Njemačka okupirala tadašnju Jugoslaviju 1941. godine, oko 80 trgovačkih brodova s jugoslavenskom zastavom ostalo je na pučinama širom svijeta. Većina od njih bila su u vlasništvu hrvatskih tvrtki i s većinskim hrvatskim posadama. Čak 40 od njih potopili su zloglasni “Morski vukovi”, njemačke podmornice, jer je većina tog brodovlja stavljena u službu saveznika kako bi u konvojima prevozili hranu, oružje i ostale zalihe. Nagađa se da je poginulo najmanje 150 hrvatskih mornara.

Njegoš, Istok i Ferić

Brodovi koji su sudjelovali u Danu D zvali su se Njegoš, Istok i Vicko Ferić. Prva dva bila su vlasništvo tvrtke Jugoslavenski Lloyd iz Splita, a potonji Brodarstva Ferić, također iz Splita. Njegoš i Istok Amerikanci su potopili odmah na Dan D kako bi ih pretvorili u lukobrane, kao što su učinili i s brojnim drugim starijim brodovima, s kojih bi skinuli sve što im je moglo koristiti, napunili ih pijeskom i pustili da potonu. Vicku Feriću isto su napravili nešto kasnije, pred Cherbourgom.

Što se tiče Hrvata na drugoj, njemačkoj strani, poznato je još manje podataka. Ono što se zna jest da je oko 48.000 građana tadašnje NDH služilo u Wehrmachtu i Waffen SS-u. Ako je netko od njih i bio na plažama Normandije na sam Dan D, prema saznanjima hrvatskih povjesničara, riječ je o zanemarivom broju.

– Imenom i prezimenom ne znam nijednog, bilo je nešto folksdojčera u SS diviziji Das Reich (koja nije bila u Normandiji na sam Dan D, nego je stigla tek sredinom lipnja, op. a.), ali i to je bilo nešto sitno. To bi bili jedini ljudi iz, uvjetno rečeno, naših krajeva koji su se borili u Normandiji, koliko ja znam. Da bi se ustanovili točni podaci trebalo bi otići u Münster gdje su personalni arhivi, proći osobnike svih divizija, što su, dakle, tisuće i tisuće ljudi, da biste možda našli dvojicu ili trojicu – kaže Mario Werhas, ravnatelj Vojnog muzeja MORH-a.

JutarnjiList

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

“Miting bratstva i jedinstva” – Milijun Srba pozivalo na rat i ubijanje u Hrvatskoj i Kosovu!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju. 

Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:

“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”

Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.

Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.

To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.

A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.

Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.

Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.

Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.

Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda, piše Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari