Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan Rođen Ante Pavelić 1889.

Objavljeno

na

Rođenje i naobrazba

Ante Pavelić rođen je u malom hercegovačkom selu Bradina kod Konjica na Ivan Planini, tada dijelu Austrougarske Monarhije. Njegov otac Mile, pružni radnik, i majka Marija doselili iz ličkog sela Krivi Put. U potrazi za poslom, njegova obitelj se prvo seli u Jezero kod Jajca, gdje Pavelić pohađa osnovnu školu, muslimanski mekteb.[2] Tu je Pavelić slušao o muslimanskim običajima i lekcije koje su kasnije utjecale na njegov stav prema Bosni i prema bosanskim muslimanima. Nakon toga Pavelić pohađa isusovačku školu u Travniku, odrastajući u gradu gdje je većinsko stanovništvo bilo muslimansko. Kultura bosanskih muslimana odigrala je važnu ulogu u njegovoj kasnijoj političkoj karijeri.[2] Zdravstveni problemi nakratko prekidaju njegovo obrazovanje 1905.. Ljeti te godine zaposlio se na željeznici u Sarajevu i Višegradu[3] Poslije toga nastavlja obrazovanje u Zagrebu, u kući njegovog brata. U Zagrebu Pavelić pohađa srednju školu, zbog kašnjenja da preda ispite, pada četvrtu godinu koju je morao ponoviti. U njegovim ranim srednjoškolskim danima pridružio se Čistoj stranci prava i studentskoj organizaciji Frankovci, koju je osnovao Josip Frank, punac Slavka Kvaternika, austrougarskog pukovnika i budućeg ministra Domobranstva.[4][5] Poslije Zagreba, srednju školu nastavlja pohađati u Senju u klasičnoj gimnaziji, gdje je završio peti razred. Zdravstveni problemi mu opet prekidaju naobrazbu, zapošljava se u Istri u blizinu Buzeta. Godine 1909. nastavlja obrazovanje u Karlovcu, gdje je završio šesti razred. Sedmi razred ponovno završava u Senju, da bi maturirao u Zagrebu 1910. Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kad je završio pravo, pozvan je na odsluženje vojnog roka u austro-ugarsku ratnu mornaricu.[6] Vojno liječničko povjerenstvo u Puli nije bilo sigurno je li bio sposoban za služenje vojnog roka, pa je poslan na rad u Šibenik, gdje je od kolovoza 1914. do ožujka 1915. radio kao zidar pri gradnji zgrade mornarice.[6] Za to je vrijeme stanovao kod jedne židovske obitelji.[6] Ponovno je krajem ožujka 1915. pozvan u Pulu, gdje je liječničko povjerenstvo zaključilo je da ipak nije sposoban za vojnu službu, pa je otpušten.[6] U isto vrijeme postaje odvjetnički pripravnik Aleksandra Horvata, tadašnjeg predsjednika Stranke prava, gdje također dobiva i doktorat u srpnju 1915.[7]

Politički uspon

U vrijeme Prvog svjetskog rata, Pavelić je sudjelovao u aktivnom radu Čiste stranke prava. Kao zaposlenik i prijatelj Horvata, često je sudjelovao na važnim stranačkim sastancima, kasnije preuzima Horvatove dužnosti dok je on u odsutnosti. Godine 1918. Pavelić je završio odvjetničku pripravu kod Horvata i postao je samostalni odvjetnik. Nakon ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom SHS 1. prosinca 1918., Čista stranka prava održava javni prosvjed. Hrvatski narod je bio protiv srpskog kralja, za kojeg nisu bili pitani, niti su najviše državne ovlasti pristale na ujedinjenje. Nadalje Čista stranka prava izražava želju Hrvata za republikom. Jedan je od utemeljitelja i kasniji predsjednik nove Hrvatske stranke prava. Godine 1921. Pavelić postaje zastupnik grada Zagreba i uskoro postaje jedna od vodećih osoba Stranke prava, gdje posebice ostavlja utjecaja na mlađe članove. Istodobno je bio član stranačkog poslovnog odbora, tajnik i potpredsjednik Stranke prava.[8] Nakon što je postao vođa stranke, Pavelić počinje zagovarati hrvatsku nezavisnost.

U to vrijeme, Pavelić je uhićen, zajedno s još nekoliko pripadnika Hrvatske stranke prava, zbog protu-jugoslavenskih djelovanja. Zastupao je sebe i svoje kolege, da bi na kraju bili pušteni. Dana 12. kolovoza 1922. u crkvi sv. Marka u Zagrebu, Pavelić je oženio Mariju Lovrenčević.[9][10] koja je, s majčine strane, bila Židovka. Marija je bila kćer Martina Lovrenčevića, također člana Stranke prava i poznatog novinara. U braku su dobili troje djece, sina Velimira i kćeri Mirjanu i Višnju.

Kasnije je Pavelić postao potpredsjednik Hrvatske odvjetničke komore.

Nakon što je izabran za člana Skupštine u Beogradu, Pavelić postaje pripadnik Hrvatskog bloka, nakon izbora održanih 1927. Pavelić također postaje osoba za kontakt Stranke prava s predsjednikom vlade Nikolom Pašićem. Pavelić je bio jedan od dvojice zastupnika Hrvatskog bloka, zajedno s Antom Trumbićem,[11] jednim od ključnih političara u stvaranju jugoslavenske države. Pavelić je obnašao dužnosti stranačkog tajnika do 1929., kada kralj zabranjuje djelovanje svim političkim strankama.

U govorima u Skupštini isticao je hrvatsku nezavisnost i protivio se srpskom nacionalizmu. Njegovo djelovanje s mladeži Stranke prava vrlo je značajno, a doprinosi i u novinama Starčević i Kvaternik.[8]

U lipnju 1927. Pavelić je predstavljao Općinu Zagreb ne Europskom kongresu gradova održanom u Parizu.[8] Kasnije, iste godine, Pavelić je branio Makedonce optužene za terorizam.

Preko svojih bečkih kontakta, Pavelić uspostavlja vezu s talijanskom vladom. Bio je manje uspješan u povezivanju s mađarskom vladom jer su se vlasti u Budimpešti plašile pogoršavanja odnosa s drugim europskim državama.[12][13][14]

Pavelić je bio očevidac ubojstva Stjepana Radića 1928..

Iduće godine, Pavelić je osnovao oružanu skupinu Hrvatski domobran[8], djelo kojim je otvoreno pozvao Hrvate na oružanu pobunu. Jugoslavenske su vlasti proglasile organizaciju nezakonitom i zabranile njezino djelovanje. Kada je kralj Alekandar proglasio Šestosiječanjsku diktaturu 1929., Pavelić odlazi u Italiju, da bi se kasnije preselio u Beč. Okolnosti su ga prislile da se ponovno vrati politici, iako je to pokušao izbjeći. Uspostavio je vezu s VMRO-om (Vanjska makedonska revolucionarna organizacija) i sastaje se s Makedonskim nacionalnim odborom. Sastanak je rezultirao Sofijskom deklaracijom u kojoj je suradnja ustaša i pripadnika VMRO-a postala službena. Pavelić je izjavio da naziv “ustaše” potječe od bosanskih muslimanskih pobunjenika koji su se protivili austrougarskoj okupaciji, a da je ustaška himna Ustaška koračnica zapravo pjesma bosanskih pobunjenika iz 1878.. Ta Sofijska deklaracija bila je od velike važnosti Paveliću i UHRO-i. Jugoslavija je protestirala Bugarskoj, a Paveliću je suđeno u odsutnosi i 17. srpnja 1929. osuđen je na smrt zbog veleizdaje zajedno s Gustavom Perčecom. Srpski nacionalizam u Jugoslaviji olakšao je Paveliću uspostavljanje ustaša – Hrvatske revolucionarne organizacije.[2]

Život u inozemstvu

Kada su mu austrijske vlasti zabranile privremeni boravak u Austriji, Pavelić se seli u Italiju gdje s obitelji živi do travnja 1941. U Italiji je mijenjao mjesta življenja i živio pod lažnim imenima, a najčešće je koristio ime Antonio Serdar. Talijanske vlasti službeno nisu htjele priznati podršku ustašama ili Paveliću da bi zaštitile ugled, ali Pavelić je svejedno primao podršku od talijanskog fašističkog režima Benita Mussolinija, koji ih je vidio kao sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu. Mussolini je dopustio Paveliću da živi u Rimu i obučava ustaške paravojne jedinie koje su se spremale za rat s Jugoslavijom. Kasnije se velik broj Hrvata pridružuje ustašama zbog razočaranja srpskom politikom vođenom u Jugoslaviji. Kada je Pavelić 1929. otišao u Italiju, nije odmah osnovao UHRO. U početku je naziv ustaša koristio za novine koje je pisao, a godinu dana kasnije taj naziv daje organizaciji koju je osnovao. Uskoro nakon toga, Hrvati u Argentini, SAD-u, Belgiji i mnogim drugim europskim državama, pridružuju se organizaciji Hrvatski domobran, koju je vodio Ante Pavelić kao poglavnik.[2] Rani pripadnici UHRO-a postali su visoki dužnosnici ustaškog režima nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, Vjekoslav Luburić (zvani Maks), Jure Francetić (zvani Laszlo) i Rafael Boban.[15]

U Glavnom ustaškom stanu, Pavelić je 1. srpnja 1933. izdao 17 ciljeva UHRO-a. Glavni cilj je bio uspostava hrvatske države na njezinom povijesnom i etničkom području, gdje Pavelić još navodi da ustaše to moraju učiniti bez obzira na sredstva, čak i silom i oružjem. Po njegovim vlastitim pravilima, organizira akcije, ubojstva i diverzije. Ustaški obučni logori osnivaju se u Bresci i Borgu Val di Taru[16] u Italiji i Janka pusti u Mađarskoj.[17]

Na sastanku u Spittalu u Austriji 1932., Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy odlučili su se na izvođenje malog ustanka. Ustanak je počeo u ponoć 6. rujna 1932. i poznat je pod nazivom Velebitski ili Lički ustanak. Vođa ustanka bio je Andrija Artuković, a ustanak je izvelo 20 ustaša s talijanskom opremom. Ustaše su napali žandarmerijsku postaju i povukle se na Velebit bez žrtava. Ovaj ustanak imao je cilj zastrašivanja jugoslavenskih vlasti od ustaške emigracije, to je Pavelić i obznanio 12. travnja 1941. Iako je ustanak bio malen, jugoslavenske vlasti nisu znale kolika je stvarna moć ustaške emigracije. Kao rezultat toga, povećana je opreznost.[18]

Ustaše su kasnije izveli dva pokušaja ubojstva kralja Aleksandra. Jugoslavenski monarh je imao mlitavo osiguranje i nedostatak oružane zaštite, a Paveliću su njegove organizacijske sposobnosti pomogle da podmiti visoke dužnosnike u francuskom osiguranju za kralja. Uspješan atentat izveo je pripadnik VMRO-a Vlado Černozemski. Čelnik marsejske policije, Jouhannaud, nakon atentata, razriješen je dužnosti.[19] Po drugi put, Pavelić je u odsutnosti osuđen na smrt, ovaj put od strane francuskog suda.[20] Pod pritiskom Francuske, talijanska policija uhitila je Pavelića i još nekoliko ustaša 17. listopada 1934. Pavelić je pritvoren u Turinu i oslobođen u ožujku 1936.[21]. U zatvoru je Pavelić napisao roman Lijepa Plavojka[2]

Razočaran talijanskim odnosom prema ustašama, Pavelić se približava nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, koja je obećala izmijeniti granice stvorene nakon Versajskog sporazuma.[2] Na kraju listopada 1936. Pavelić je završio svoju studiju Hrvatsko pitanje (njemački: Die kroatische Frage) za njemačku diplomaciju. No, kako je u to vrijeme njemačka diplomacija trebala ujedinjenu Jugoslaviju, Pavelićeva studija ostavila je malo utiska na njih. Dan nakon što je izdana njegova druga knjiga Strahote zabluda (talijanski: Errori e orrori), zaplijenjena je, a ustaška djelatnost je zabranjena. Nakon sporazuma Ciano-Stojadinović, napravljenog 1. travnja 1937., koji je normalizirao talijansko-jugoslavenske odnose, Pavelić je bio prisiljen izdati naredbu kojom raspušta ustaške jedinice i logore na talijanskom području. Nakon toga Pavelić živi u Sieni.[18] Nakon što je Stojadinovićeva vlada pala 1939., pojačala je ustaška aktivnost. Njemačka je i dalje vidjela ujedinjenu Jugoslaviju, Talijani su dvojili, a Pavelić je bio čvrst u tome da se stvori hrvatska nezavisna država.

Nezavisna Država Hrvatska

Dne 6. travnja 1941. Treći Reich izvršio je invaziju na Jugoslaviju. Nijemci su mislili da će slom Jugoslavije olakšati, ako stupe u vezu s Hrvatima i drugim neprijateljima kraljevskog režima. Kako je većina Hrvata podržavala Seljačku stranku, Nijemci su htjeli dati vodstvo nezavisne Hrvatske predsjedniku Seljačke stranke, Vladku Mačeku, što im se činilo bolje nego podržati ustaše, jer su Nijemci imali mišljenje da je Pavelić talijanski štićenik. Kada je Maček odbio njemačku ponudu, Adolf Hitler prihvatio je talijanski prijedlog i Ante Pavelić je postavljen na čelo novonastale hrvatske države. Dana 10. travnja 1941., doglavnik Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku u ime poglavnika dr. Ante Pavelića.[18] Dana 13. travnja 1941. Pavelić je stigao u Hrvatsku, a noć na 15. travnja 1941. provodi sa svojom ustaškom emigrantskom pratnjom u Zagrebu. Počeo je obnašati svoje dužnosti čelnika države i proglasio vladu. Nedugo zatim i njegova obitelj stiže u Zagreb.

Ante Pavelić i Joachim von Ribbentrop u Salzburgu 6. lipnja 1941.

Da bi dobila podršku svojih saveznika, NDH uvodi jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju. Sve političke stranke su raspuštene. Mnogi Hrvati koji su htjeli pomoći u razvoju nove hrvatske države, zbog svojih političkih stavova su zatvoreni, među njima i Vladko Maček, koji je u početku bio zatvorenik Sabirnog logora Jasenovac, da bi kasnije bio u kućnom pritvoru, takva je situacija bila u NDH sve do završetka rata. Kako je Pavelić bio poglavnik i Ustaškog pokreta i Hrvatske, imao je apsolutnu moć. Kao dio kulta osobnosti kojeg je stvorio, Pavelić je predstavljan kao druga najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti, istican je zajedno uz Antu Starčevića kao osloboditelj hrvatskog naroda. Razni pjesnici pišu pjesme posvećene njemu, nastaju slike i skulpture, najpoznatije su skulptura Antuna Augustinčića i portret koji je naslikao Ante Kaštelančić.[2]

Iako je Pavelić proglasio svoju vladu 16. travnja 1941.[8] sve važnije odluke donosio je sam. Sazvao je Sabor u veljači 1942., koji nije ostavio većeg utjecaja, a zadnji put sabor je sazvan u prosincu 1942. Odnosi s Njemačkom i Italijom bili su jedan od ključnih faktora u NDH, kako je i državni sustav napravljen po uzoru na te dvije države. Talijanski zahtjevi za Hrvatskom obalom narušavali su talijansko-hrvatske odnose. Zaoštravanje doživljava vrhunac Rimskim ugovorima kad je Hrvatska prisiljena[2][8] odreći se dijela Dalmacije, Krka, Raba, Korčule, Biograda, Šibenika, Splita, Čiova, Šolte, Mljeta i dijelova Konavle i Boke Kotorske u korist Italije. Hrvatski prijedlog da Split i Korčula imaju zajedničku hrvatsku i talijansku administraciju Talijani su ignorirali. Aneksija hrvatskog područja šokirala je stanovništvo NDH, zbog čega je održan jedini prosvjed u povijesti države.[2] Stotine građana, ustaša i domobrana prosvjedovali su na Božić 1941. Pavelić je pokušao vratiti oduzeto područje, ali je svoje osobne i osjećaje hrvatskog naroda skrivao od Talijana zbog dobrih odnosa.

Iako je Hrvatska tražila potporu Njemačke oko pitanja s područjem, Nijemci su smatrali da su dogovorom taj dio stavili pod talijanski utjecaj i nisu se htjeli miješati. Komunistička propaganda diskreditirala je Pavelića zbog talijanskog pripojenja hrvatskog područja, iako je on dao najbolje od sebe da sačuva teritorijalni integritet Hrvatske odbijajući talijanske prijedloge oko carinske, monetarne i personalne unije. Pavelić je, da bi izbjegao personalnu uniju, imenovao Tomislava II. kraljem Hrvatske, koji nije nikada prihvaćen za kralja niti mu je dopušten veći utjecaj u Hrvatskoj.[2] Pavelićevu unutarnju politiku nije prihvaćao veliki broj Hrvata zbog njegovog zatvaranja političkih neprijatelja i Židova, koji su bili prihvaćeni u hrvatskom društvu.[2] Ustaški progon Srba prisilio ih je da se mnogi od njih pridruže četnicima, a kasije jugoslavenskim partizanima, što je destabiliziralo Hrvatsku. Njemački utjecaj na Hrvatsku vodio je do donošenja zakona o zatvaranju Židova. Među ustaškom logorima najpoznatiji je Sabirni logor Jasenovac, gdje je, prema pretpostavkama, stradalo od 70 000 – 80 000 ljudi. Smrt 18 000 Židova bila je ironična hrvatskom stanovništvu, jer su veliki broj visokopozicioniranih časnika Domobranstva činili Židovi, kao što su i supruge nekih ministara bile Židovke. Josip Frank, poznati pravaški političar i čovjek u čijoj je stranci bio i sam Pavelić, također je bio Židov do svoje 18 godine kada je prešao na katoličku vjeru.[22] U početku je Ustaški pokret bio isključivo antisrpski, da bi se kasnije, pod utjecajem njemačke politike, pretvorio i u antisemitski. Pavelić je osnovao UHRO radi stvaranja hrvatske države i kažnjavanja Srba zbog odnosa prema Hrvatima, no organizacija u svome programu nije imala rasnu mržnju. Kako se Srbi sve više i više počinju buniti protiv ustaškog režima, Pavelić osniva Hrvatsku pravoslavnu ckrvu[23] u nadi da će smiriti Srbe.[2] Pavelić je time slijedio i politiku Ante Starčevića koja je držala kako su hrvatski Srbi zapravo hrvatski pravoslavci.[23] Njihov status se poboljšao, posebice u urbanim dijelovima države.

Pavelićevi pristaše, ponajviše ustaše, bili su voljni boriti se do samog kraja protiv komunističkih partizana, dok su drugi Hrvati, u strahu od nove Jugoslavije i straha od komunizma također podržali ustaše. U to vrijeme, za većinu Hrvata, komunizam je bio nepoznanica, stoga nisu ni podržavali partizane.[2]

Na sastanku u Berchtesgadenu, Bavarska u ranome lipnju 1941., Hitler je ohrabrivao Pavelića da prihvati slovenske useljenike i deportira Srbe u Nedićevu Srbiju. Njemački Führer također je izjavio da previše tolerancije može biti štetno i predložio Paveliću da vodi “pedeset godina nacionalno netolerantne politike[18] U sljedećih nekoliko mjeseci, ustaška je vlada deportirala oko 120 000 Srba.[18]

Dobar dio tadašnje literature bio je promidžba. Objavljen je još jedan svezak već ranije pripremljene Hrvatske enciklopedije, koju je komunistički režim zabranio kao ‘ustašku’, iako su pva četiri sveska objavljena u vrijeme kraljevine Jugoslavije. Šport u Hrvatskoj također napreduje, a Hrvatski nogometni savez primljen je u FIFU 1941..[2]

Jedan od većih događaja u povijesti Nezavisne Države Hrvatske bila je urota Lorković-Vokić. Ministar Mladen Lorković i vojni časnik Ante Vokić predložili su Paveliću da Hrvatska prijeđe na stranu anglo-američkih saveznika uz njegovo napuštanje vlasti, kako su Britanci zahtjevali.[24] U početku Pavelić podržava njihovu ideju, no mijenja mišljenje nakon što ga je posjetio za područje hrvatske zadužen časnik Gestapa koji mu je rekao da će Njemačka s razvojem novih oružja ipak dobiti rat. Pavelić nakon toga odlučuje uhititi Lorkovića i Vokića, neke članove Seljačke stranke i časnike Domobranstva. Lorković i Vokić smaknuti su krajem travnja 1945. u zatvoru u Lepoglavi. Nakon što se saznalo za “anglo-američki” udar, Pavelić počinje pregovore sa Sovjetskim Savezom. Sovjeti obećaju priznati nezavisnost Hrvatske samo ako Pavelić dopusti slobodan prolaz Crvenoj armiji kroz Hrvatsku i slobodno djelovanje komunistima. Pavelić odbija sovjetski prijedlog i ostaje njemački saveznik do kraja rata.[2]

Uvidjevši da Njemačka gubi rat i da Hrvatske oružane snage nisu u stanju odupirati se komunistima, Pavelić naređuje povlačenje prema Austriji. Tamo se trebao predati Britancima za koje je vjerovao da će, za razliku od partizana, prema hrvatskoj vojsci postupati po Ženevskoj konvenciji. Dana 6. svibnja 1945. Pavelić napušta Hrvatsku, a na granicu s Austrijom stiže 8. svibnja. Zbog njegovog napuštanja hrvatskih vojnika i civila u Rogaškoj Slatini, neki su ga hrvatski politički emigranti optuživali za kukavičluk i bijeg. Hrvatski vojnici i civili nastavljaju povlačenje prema Austriji. U povlačenju je sudjelovalo više od 100 000 Hrvata,[25] a desetke tisuća je ubijeno tijekom komunističke ubilačke kampanje koju je povijest nazvala Pokolj u Bleiburgu i nakon toga Križni put. Svjestan činjenice da se slična sudbina mogla dogoditi i njemu, Pavelić je još 1944. svoju obitelj poslao u Austriju. Nakon rata im se pridružio i živio s njima u američkoj okupacijskoj zoni. Iako se Pavelić javio Američkoj obavještajnoj službi, ni Amerikanci ni Britanci nisu radili ništa po pitanju njegova uhićenja. Pavelić se preselio u Rim gdje su mu u skrivanju pomagali i svećenici Katoličke crkve, kako navode američki tajni dokumenti. Amerikanci ga i dalje nisu pokušavali uhititi.[26] Tito i njegov komunistički režim optuživali su katoličku crkvu zbog pomaganja Paveliću i “anglo-američke imperijaliste” zbog pokušaja oživljavanja nacionalsocijalizma i rušenja komunističke Istočne Europe.[2] Komunističke optužbe nisu bile neutemeljene, jer je Američka obavještaja služba koristila bivše fašiste i nacionalsocijaliste, pa tako i Pavelića, u borbi protiv komunizma.[27]

Poratno razdoblje i smrt

Pavelić je u poratnom neredu preko Austrije i Italije, služeći se lažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Iako su američke i britanske okupacijske snage u Austriji znale sve o kretanju Pavelića, a njegov trag nije bilo teško pratiti, ništa nije učinjeno.[28] Zapovijed pomoćnika zapovjednika glavnog stožera američkih snaga na mediteranskom ratištu za hvatanje Pavelića u Vatikanu glasila je na kraju Hands off (Ruke sebi), čime su Amerikanci dopustili daljnji bijeg Paveliću.[28] Zahvaljujući Branku Benzonu, Evita Peron omogućila je Paveliću da postane vlasnik unosne argentinske tvrtke za izgradnju stanova.[29] No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori). Na njega su pripadnici UDB-a izvršili atentat 1957. kojeg je preživio, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću.

Spisateljski rad

Što se njegova spisateljskoga rada tiče, Pavelić je autor jednoga prosječnoga romana, «Liepa plavka» (1936.), te posmrtno objavljenih «Doživljaja» (1968.), proze koja prikazuje atmosferu u staroj Jugoslaviji i njegov životni put. Također, Pavelićeva opsesija tvorbeno-morfološkim pravopisom Zagrebačke škole iz 1870-tih dovela je do toga da je taj bio službenim od 1942. do 1945. na područjima pod njegovom kontrolom, unatoč praktički jednodušnom otporu hrvatskih jezikoslovca.

Literatura

  • Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i NDH, Globus, Zagreb 1977
  • Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb 1986
  • Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983
  • Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983
  • Zdravko Dizdar-Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH, Dom i svijet, Zagreb 1999
  • Fikreta Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Globus, Zagreb 1986
  • Hrvoje Matković: Povijest NHD, P.I.P., Zagreb 2002
  • Jure Krišto: Katolička crkva i NDH, Dom i svijet, Zagreb 1998
  • Philip Cohen: Tajni rat Srbije, CERES, Zagreb 1997.

Izvori

  1. Paul Hockenos, Homeland calling : exile patriotism and the Balkan wars, Ithaca : Cornell University Press, 2003., ISBN 0-8014-4158-7, str. 40.
    Wikicitati „Pavelić, he readily admits, was a dictator, even a war criminal, but nothing out of the ordinary in Nazi-occupied Eastern Europe.“

    (Paul Hockenos)
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 Pavelić bez maske. Sedlar, Jakov.
  3. Antoljak, Stjepan. Ante Pavelić – 100 godina. Naklada Starčević & Libar, 1995. isbn 9539636914
  4. Tomasevich, Jozo. War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. Stanford University Press, 2001 isbn 0804736154
  5. Pavlowitch Stevan. Hitler’s new disorder: the Second World War in Yugoslavia. Columbia University Press, str 29.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Jordanka Grubač : Nema više stare vojarne… Car je podigao, Pavelić zidao, a Turci srušili, Slobodna Dalmacija, 09.03.2012.
  7. Vojinović, Aleksandar. Ante Pavelić. Centar za informacije i publicitet, 1988. isbn 8671250318
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 Fischer, Jürgen. Balkan strongmen: dictators and authoritarian rulers of South Eastern Europe. Purdue University Press, 2007. isbn 9781557534552
  9. Nikad viđeni predmeti Ante Pavelića, Jutarnji list
  10. Pero Zlatar: Meta poglavnik: Živ ili mrtav
  11. [http://www.moljac.hr/biografije/pavelic.htm Ante Pavelić: 1889-1959
  12. Trifković, Srdja. Ustasha: Croatian Separatism and European Politics 1929-45. Lord Byron Foundation for Balkan Studies, 1998. str. 41.
  13. Paris, Edmond. Genocide in Satellite Croatia 1941-45. American Institute for Balkan Affairs, 1961. str 20.-21.
  14. Jasenovac – Donja Gradina: Industry of Death 1941-45
  15. Marković, Marko. Povijest Crne legije – Jure i Boban
  16. Krizman, Bogdan. Ustaše i Treći Reich, str. 428. Globus, 1983.
  17. Colić, Mladen. Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941, str. 32. Delta-pres, 1973.
  18. 18,0 18,1 18,2 18,3 18,4 Cohen, Philip. Serbia’s secret war: propaganda and the deceit of history. Fourth Printing, 1999. isbn 0890967601
  19. Headquarters Counter Intelligence Corps, Allied Forces Headquarters APO 512, 30. siječnja 1947.
  20. Sugar, Peter F. Native fascism in the Successor States, 1918-1945. Issue 4 of Twentieth century series. ABC-Clio, 1971. str. 139.
  21. Begić, Krešimir Miron. U obrani istine i pravde: Zašto sam branio Ustaše, str. 284. Naklada Smotre “Ustaša”, 1986.
  22. Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest, dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 267.: Josip Frank pokršten je, kad je imao 18 godina.
  23. 23,0 23,1 Lampe, John. Ideologies and national identities: the case of twentieth-century – Southeastern Europe. ISBN 9639241725
  24. Pavlowitch, Stevan K. Hitler’s new disorder: the Second World War in Yugoslavia ISBN= 9780231700504
  25. Death by government by R. Rummel, str. 351. Seventh paperback printing, 2009. ISBN 9781560009276
  26. |title=Jasenovac – Donja Gradina: Industry of Death 1941-45 Jasenovac-info. Preuzeto 7. prosinca 2011.
  27. Hockenos, Paul. Homeland calling: exile patriotism & the Balkan wars, str. 28. Cornell University Press, 2003. ISBN 0801441587
  28. 28,0 28,1 Hrstić, Ivan. Guy Walters : knjiga Lov na zločince // SEEbiz Trend, 22. svibnja 2010.
  29. Pero Zlatar o svojoj knjizi za Jutarnji list

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Objavljeno

na

Objavio

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići. Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje? Danas neki komunisti i novokomponirani fašisti čak razmatraju promjenu imena Domovinskom ratu, takve čak i Hrvatska kroz državnu blagajnu financiraju, a sve to zato što Domovinski rat, pazite sada, ‘iritira Srbe.’

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 21 godinu, nikako i nikada o narodu.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari