Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan rođen skladatelj Ivan pl. Zajc

Objavljeno

na

Hrvatski skladatelj i dirigent Ivan Zajc koji je puna četiri desetljeća vladao hrvatskom glazbom rodio se na današnji dan 3. kolovoza 1832. u Rijeci.

rijeka_ivan_pl_zajc_bigIvan Dragutin Stjepan Zajc, poznatiji kao Ivan plemeniti Zajc, školovao se u rodnoj Rijeci i na Konzervatoriju u Milanu. Upravo u rodnom gradu je i započeo profesionalnu djelatnost kao učitelj Filharmonijskog instituta.

Prema tadašnjem običaju Zajc je – osim poduke u glazbenoj školi i dirigiranja u kazalištu – bio dužan voditi crkveni zbor, instrumentirati potrebne skladbe za orkestar, jer je orkestar svirao između činova i kod dramskih predstava, te za kazalište prepisivati note i brinuti se za rasvjetu.

Naporan rad nepovoljno se odrazio na Zajčevo zdravlje. Nakon što je prebolio tešku upalu pluća liječnici su mu savjetovali promjenu podneblja. Krajem 1862. isticalo mu je ugovoreno vrijeme službovanja te je Zajc uputio magistratu dopis, da je odlučio krenuti drugamo radi mojih posebnih razloga koji se odnose na moju karijeru, nalazim se potaknut da otkažem službu kao nastavnik glazbe… da ću čim ozdravim, preuzeti ponovo svoju službu sve do gore spomenutog roka 7. studenog 1862.

Zajc je u listopadu 1862. otputovao u Beč. Vjerovao je da će njegova glazba odgovarati ukusu toga grada. I doista, osam bečkih godina, od 1862. do 1870., bilo je u znaku njegovih opernih uspjeha. Premda su Bečom vladale melodije Straussa, Supéa i Millöckera, Zajc se ubrzo afirmirao te su njegova djela vedrog glazbenog kazališta stekla veliku popularnost. Međutim, pod utjecajem biskupa Strossmayera i hrvatskih književnika Šenoe, Markovića, Trnskog i drugih prihvatio je ponudu da u Zagrebu uspostavi operu i postane njezin prvi ravnatelj te preuzme vodstvo škole Hrvatskoga glazbenog zavoda. Uz to je Zajc u Zagrebu razvio golemu stvaralačku aktivnost te je skladao gotovo tisuću opusa. Među njima su opere “Mislav”, “Ban Leget”, “Nikola Šubić Zrinjski”, “Lizinka”, “Pan Tvardovski”, “Zlatka”, “Armida”, “Primorka” i brojne druge, zatim kantate, pjesme i zborovi, koncertna i komorna djela.

Glavno značenje Ivana Zajca za razvoj hrvatske glazbe je u tome što je on, u vrijeme kada je u Hrvatskoj na tom području vladao potpuni zastoj, stvorio hrvatski operni ansambl sa suvremenim repertoarom, i što je svojim učiteljskim djelovanjem pridonio suzbijanju ukorijenjenog diletantizma. Zajc je utro put koji je hrvatsku glazbu doveo na visok umjetnički stupanj.

Rijeka_Ivan_Zajc_monument_2005-08-01

Zajc je 1895. za zasluge na području glazbe imenovan vitezom. Četiri godine kasnije zamolio je  ravnateljstvo da ga zbog starosti oslobodi dužnosti održavanja pokusa i ravnanja koncertima, što je obavljao skoro već 30 godina (… tjelesne sile ne dopuštaju više raditi kao prije… poslie pokusah i koncertah sam sasvim uzrujan, izmučen i bolestan… tim više, što sam podveržan upali plućah – koju sam bolest tečajem svog života pet puta prebolio… – žalio se). U mirovinu je otišao 1908. Jednog jutra u prosincu 1916. potužio se svojoj snahi da se ne osjeća dobro. Ponovo se vratio u krevet, a nekoliko sati poslije umro je u snu.

Dodajmo ovome i jednu zanimljivost. Naime, u vrijeme kad je Zajc bio najaktivniji, bilo je poznato da su on i August Šenoa bili veliki prijatelj. No, manje je poznato kako je to prijateljstvo neslavno završilo zbog nesporazuma. Naime, Zajc je pisao operete koje su Šenoi bile iznimno mrske. Kada je u „Obzoru“ objavljen tekst protiv Zajčevih operetnih ambicija, gospođa Zajc je zaključila da se iza zajedljivog teksta krije Šenoa. Pisac se na tu optužbu uvrijedio i poslao pismo u kojem je, uz ostalo, gospođi Zajc zabranio da o njemu govori „stvari koje samo podao nepoštenjak može učiniti“. Tako je jedno obično salonsko naklapanje raskinulo dugo prijateljstvo. Pisac i skladatelj nisu razgovarali, ako se baš nije moralo, sve do Šenoine smrti.

Laudato.hr/kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

“Miting bratstva i jedinstva” – Milijun Srba pozivalo na rat i ubijanje u Hrvatskoj i Kosovu!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju. 

Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:

“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”

Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.

Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.

To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.

A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.

Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.

Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.

Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.

Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda, piše Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari