Pratite nas

Kronika

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Na današnji dan smo goloruki stali pred čeličnu kolonu i rekli ‘Nema prolaza’!

Objavljeno

na

U utorak, 7. svibnja, u Širokom Brijegu je održan bogat i svečan program povodom Dana hrvatskih branitelja Grada Širokoga Brijega.

U kinu Borak održana je svečana akademija kojoj su, uz branitelje, nazočili i njihovi gosti te visokopozicionirani dužnosnici lokalne, županijske i državne vlasti, kao i predstavnici inozemnih institucija, a pozdravne govore uputili su general bojnik Marko Stojčić i general zbora Stanko Sopta, ratni zapovjednik 2. GMBR čiji govor ovdje donosimo:

Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte

Poštovani prijatelji!

Od srca Vas pozdravljam i s neizmjernim Vam ponosom zahvaljujem što danas zajedno svjedočimo istinu o velikim događajima koji su se dogodili prije 28 godina. Danas je dan Hrvatskih branitelja Širokoga Brijega. Ovo je dan kako našeg ljudskog, to istom mjerom i nacionalnog ponosa i dostojanstva. Na današnji smo dan, 7. svibanja 1991. godine,  goloruki stali pred čeličnu kolonu omrznute JNA koja nas je krenula porobiti i dokrajčiti.

Goloruk narod vođen svojim ondašnjim duhovnim vodstvom našega samostana na Širokom Brijegu i svojom demokratski izabranim političkim vodstvom stao je i rekao: Nema prolaza. I prolaza nije bilo. Dogodio se tek kad smo im dopustili i pod uvjetima koje smo im dali. Te su večeri 9. svibnja na desetine tisuća Hrvata u Širokom Brijegu s upaljenim svijećama u rukama bili na vječnom ispraćaju JNA. Otišli su u svoj zasluženi pakao. A Hrvati su Mostara na Balinovcu držali odstupnicu, i nisu im dali natrag.

Rat je počeo na Pologu. Polog je svakom razumnom otvorio oči. Nerazumnih ima i do danas im se oči nisu otvorile. S Pologa se krenulo u boj za Dom časni i slobodu zlatnu. Zato je dostojno i pravedno da je 7. svibnja Dan širokobrijeških branitelja. Naš kolosalni čin na Pologu pomogao je cijelom hrvatskom narodu i svim hrvatskim krajevima. Velikosrpska agresija na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu na Pologu je sa svoga lica zbacila masku i krenuli su otvoreno u ostvarivanje svojih krvavih velikosrpskih zamisli.

Polog na svom dlanu bilježi ime svakog našeg poginulog, ranjenog nestalog branitelja, bilježi svako ime koje je stalo u obranu svoga doma, Domovine i dostojanstva. Legendarna je bila zapovijed: Pristri testu! Tu se stalo i tu se palo, tu je počelo i tu se rodilo sve što danas imamo. I nikad ne zaboravimo imena onih koji su tad bili i prednjačili na barikadi. Jesu li danas, ako su živi, 28 godina poslije, tu među nama?!

Svim poginulim braniteljima mir vječni. Laka im gruda zemlje Hrvatske. Njihovim obiteljima hvala i čast. Pologu vječni spomen.

Živjeli!

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

16. rujan 1991. bio je strašan za sve Petrinjce

Objavljeno

na

Objavio

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Na današnji dan 1991. u sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović.

Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

U ratnim danima Petrinje crnim slovima je upisan 16. rujna 1991. godine, jer je i to bio dan razaranja Petrinje i dan kada se u gradu dogodio težak ratni zločin za kojeg nažalost, još uvijek nitko nije odgovarao, piše portal Udruge veterana 2 gardijske brigade.

Kod Vile Gavrilović zarobljena je skupina pripadnika Zbora narodne garde, koji su nakon toga, kao zarobljenici i strijeljani. Među njima su bili Ivan Caban, Zdenko Grgec, Nevenko Muškić, Marijan Pećirko, Mišo Svoboda, Ivan i Vlado Žugaj, te nekoliko pripadnika ZNG-s iz drugih krajeva Hrvatske. Kod vile Gavrilović zarobljeni su Ivan Kovačević i Ivan Pleša, a kod Nove bolnice ubijen je Dejan Gregec.

Ubijanje 17 zarobljenih policajaca i gardista – mladih duša i hrvatskih junaka

U nastojanjima zadržavanja grada u hrvatskim rukama, na položajima oko Nove bolnice i Vile „Gavrilović“ zarobljeno je i strijeljano 17 pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. 16. rujna 1991. ugasilo se 17 živih svijeća, u nebo je uzletjelo 17 mladih hrvatskih duša, hrvatskih junaka koji su nam darovali slobodu…

U sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović, a  Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

Cijeli dan bio je strašan za sve Petrinjce.

Prijepodne u 11:40 iz pravca vojarne ”Vasilj Gačeša” počeo je minobacački napad na Petrinju, Brest i Mošćenicu. U 13:57 od Slatine tenkovi su krenuli prema Drenčini i Češkom selu. U 16:35 pogođen je rezervoar amonijaka u Tvornici Gavrilović u kojem se nalazilo 87 tona amonijaka.

U 17:10 pripadnici tzv. JNA ušli su u poslovni krug Tvornice i razarali ga, a Hrvati koje su zarobili odvezli su u glinski zatvor. Sa 6 granata pogođen je i Finel, a granate su padale na Mošćenicu i Pračno. U 20:05 vatrogasna vozila specijalne jedinice iz Zagreba dolaze do Bresta, no tzv. JNA nije dopustila gašenje požara u Gavriloviću.

Od krhotina neprijateljske granate na današnji dan prije 22 godine teško je ranjen i tadašnji petrinjski župnik Stjepan Levanić, koji je od nastalih ozljeda ostao trajni invalid.

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili četnici, većinom iz grada i okolice, ubijeno je 598 ljudi.

Izvor: narod.hr/udruga2gbr-gromovi.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zagaj pored Sanskog Mosta: Beru gljive kako bi preživjeli

Objavljeno

na

Objavio

Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže samohrana majka Sandra Šeić.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Dok hitamo  iz pravca Prijedora ka Sanskom Mostu pored nas ostaju brojne kuće i površine zemljišta. Obradivog ali neobrađenog. Suvozač mi kaže da je to naselje gdje su nekada žvijeli Hrvati. Pitam ga gdje su oni danas. Kaže, većinom su u Zagrebu i Njemačkoj, ali ih ima na svim stranama svijeta. Protjerani su, izbjegli, raseljeni.

Uz sami grad smjestilo se selo Poljak u kojemu danas žive Hrvati. Najnaseljenije je hrvatsko mjesto u ovom dijelu Federacije BiH. Tu živi negdje oko 50 starijih mještana, ali prema njihovim riječima, oni se ne boje za svoju budućnost. U sastavu njihovog mjesta je mali Zagaj u kojem se događa svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba na godinu će u školske klupe i Tanja Zelić:

– Voljela bi ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima. Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:

– I ovdje imamo internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom  i tetkama, učenicama srednje škole,  živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:

– Ovdje imamo veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama,  idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život,a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.

Zagaj Cesta koja stvara probleme pa autobus ne može doći i odvesti dječicu u školu, pa pješače po osam kilometara

– Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:

– Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:

– Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.

Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:

– Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni  i da im treba jako malo za zadovoljstvo.

– Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.

– Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.

Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari