Pratite nas

U potrazi za Istinom

Na današnji dan tzv. Armija BiH počela je s napadima na selo i prijevoj Vrdi iznad Mostara

Objavljeno

na

Nekoliko činjenica nepoznatih hrvatskoj javnosti: Najveći hrvatski grad heroj u čitavom Domovinskom ratu je naravno Vitez. Najviše hrvatskih branitelja tijekom borbi poginulo je u Vitezu. Najviše hrvatske djece ubijeno je u Vitezu, 35, tek nakon toga slijedi Slavonski brod s 28 ubijene hrvatske djece.

Vitežani se uvijek s tugom sjećaju dana kada je od samo jedne minobacačke granate u naselju Podgradina poginulo osmero djece: Sanja Garić, (1975.), njen brat Milan Garić (1981.), Dragan Ramljak (1978.), Dražen Čečura (1978.), Boris Antičević (1983.), Sanja Križanović (1978.), Augustina Grebenar (1984.) i njen brat Velimir Grebenar (1981.).

Ovih osmero djece od kojih je pet umrlo na licu mjesta a još troje u strašnim bolovima u bolnici, Muslimani su gađali svjesno i namjerno granatom 10. lipnja 1993., jer tu je bilo dječje igralište, a Muslimani su to i znali i vidjeli.

Na današnji dan islamistička vojska tzv. Armija BiH počela je s napadima na selo i prijevoj Vrdi iznad Mostara.

Time je zapravo otpočela realizacija plana operacije “Neretva 93“, bez obzira što je Halilović u onom pismu Izetbegoviću iz 1995. rekao da je to počelo 12.-og rujna. Tu laž oni su među sobom podjelili kako bi premostili Grabovicu, koja se dogodila 9. rujna.

Tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana, u Vitezu je poginulo ili nestalo 653 Hrvata. Među nevinim žrtvama bilo je 35 djece. Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete bez jednog roditelja. Spaljeno je i uništeno više od 30 sela i zaselaka a do danas nitko iz vrha bošnjačke vlasti nije odgovarao za ove stravične pokolje i progon hrvatskog stanovništva.

Najmlađa žrtva genocida u Vitezu bio je četveromjesečni Ante Garić koji je ubijen 28. rujna 1993. kada su pripadnici ABiH granatirali bolnicu u Vitezu. Učinili su to iako su znali da se u bolnici nalazi veliki broj hrvatskih civila – staraca, žena i djece:

Djeca Viteza – žrtve zločina ABIH i mudžahedina:

  1. AntičevićBoris (10), poginuo 10.6.1993. od muslimanske granate
  2. Babić Josip (17), ubijen 18.2.1994. od ABIH
  3. Badrov Pero (18), poginuo 6.11.1993. od muslimanskih ekstremista
  4. Baškarad Dario (17),  ubijen 30.9.1993.od ABIH.
  5. Batinić Mario (11),  ubijen 5.3.1994. od pripadnika ABIH
  6. Bojanić  Tomislav (15), ubijen 9.10.1993. od ABIH
  7. Bralo  Marko (8), poginuo4.8.1993. od muslimanskih ekstremista
  8. Čečura Draženko (15), poginuo 10.6.1993. od muslimanske granate
  9. Damjanović Magdalena (17), ubijena 1.8.1993. od muslimanskih snajperista
  10. Garić Anto, star 4 mjeseca, ubijen 28.9.1993. tijekom napada ABIH na bolnicu
  11. Garić Ivana (16) ubijena 18.9.1993. od muslimanskih ekstremista
  12. Garić  Milan (12),poginuo 10.6.1993. od muslimanske granate
  13. Garić  Sanja (17), poginula 10.6.1993. od muslimanske granate
  14. Grbavac Danijel od godinu dana, ubijen od ABIH 9.1.1994. u Buhinim Kućama
  15. Grebenar Augustina (8), poginula 10.6.1993. od muslimanske granate
  16. Grebenar  Velimir (12), poginuo 10.6.1993. od muslimanske granate
  17. Jelić Bruno Vitez (14), ubijen 6.9.1993. od ABIH
  18. urišić Zoran (17), ubijen 30.12.1993 od pripadnika ABIH
  19. Križanović Sanja (15), poginula 10.6.1993. od muslimanske granate
  20. Livančić Igor (17), ubijen 10.10.1993. od pripadnika ABIH
  21. Matić Branka (18)ubijena 25.12.1993. od pripadnika ABIH
  22. Milić Ranko (17), ubijen 30.10.1993. od pripadnika ABIH
  23. Omeragić Vlatka (16),01.1994 zenica
  24. Ramljak  Dragan (15), poginuo 10.6.1993. od muslimanske granate
  25. Ramljak  Zoran (16), svirepo ubijen 20.4.1993. od pripadnika ABIH
  26. Stojak  Žarko (17), zarobljen pa ubijen 5.9.1993. od pripadnika ABIH
  27. Šantić Marin (15), ubijen 16.9.1994 od muslimanskih snajperista
  28. Šapina Anto (17),  poginuo 12.10.1993. od muslimanske granate
  29. Šarić  Dragan (17), ubijen 23.3.1993. od pripadnika ABIH
  30. Štrbac  Ivica  (13), ubijen 19.12.1993. od muslimanskih snajperista
  31. Štrbac  Zvjezdana (10), svirepo ubijena 11.9.1993. od pripadnika ABIH
  32. Toljušić Ranko (17), ubijen 30.10.1993. od muslimanskih ekstremista
  33. Vidovic Anton (17), ubijen 24.10.1993. od muslimanskih ekstremista
  34. Vidovic Dalibor (17), ubijen 16.12.1993. od muslimanskih ekstremista
  35. Žuljević Dragan (18), ubijen 14.10.1993. od muslimanskih ekstremista

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Evo i dokaza kako udbini agenti koji su špijunirali Bušića i Tuđmana i dalje truju hrvatsku javnost

Objavljeno

na

Objavio

S pozicije moralne i političke superiornosti Ante Glibota dijeli lekcije hrvatskoj javnosti te grubo i primitivno napada i blati ljude, uključujući i mene, piše Ivo Lučić na Facebooku.

O njemu možemo pročitati da je bio „proljećar, politički emigrant, galerist, najprominentniji intelektualac i tome slično“. Ne piše da je bio suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (ili bezbednosti, SDS/SDB), odnosno kolokvijalno rečeno ne piše da je radio za Udbu. E pa od sada će pisati.

Javnosti dostupni dokumenti sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dokazuju da je Ante Glibota bio suradnik Udbe pod pseudonimom „Goran“. Špijunirao je političke emigrante uključujući Bruna Bušića koji je ubijen iste te 1978. godine kad ga je Glibota špijunirao. Glibota je špijunirao i Franju Mikulića koji je ubijen od Udbe 1983. godine.

U dokumentu SDS-a od 3. ožujka 1978. piše: „Mikulić je u razgovoru sa suradnikom ispričao da je boravio u SAD-u oko 2 mj., a da je prije 14 dana doputovao u Švedsku, gdje se sastao sa Brunom Bušićem, u povodu prikazanog filma u Švedskoj žali se da je jedan Jugoslaven koji je radio u emisiji za Jugoslovene u Švedskoj ‘Jugoslavijo dobar dan’ ukrao originalni tekst filma i sa njim pobjegao u Jugoslaviju.“

U drugom dijelu dokumenta piše: „Suradnik Goran iz SR Njemačke posjetio je 26. 2. o. g. Tuđman Franju u Zagrebu.“ Suradnik javlja da je Tuđman spomenuo kritike jugoslavenskih medija zbog iznesenih stajališta ali je rekao da „stoji iza svoje izjave“ te da neće dopustiti da ga se „živoga sahrani“.

U ‘Osobnom dnevniku’ Franje Tuđmana (Prvi dio) koji je objavio ‘Večernji list’ na stranici 388 pod datumom 26. veljače 1978. piše: „Ante G(libota) – ‘Naivac’. Priprema izložbu najboljih hrvatskih naivaca u Saarbrückenu. Tamo sreo F.(ranju) M.(ikulića) i priča da su agenti ukrali švedskoj TV prijevod teksta pa da je repriza išla s improviziranim prijevodom.“

Dakle, suradnik „Goran“ je Ante Glibota, Tuđman ga je u svom dnevniku nazvao „Naivac“ – je li stoga što je spremao izložbu naivaca, ili zato što sam Tuđman nije bio naivan i dobro je procijenio za koga Glibota radi. Tuđmana sigurno nije impresionirao slatkorječivošću niti leptir mašnom kojom liječi balkanske komplekse. Ili je to možda udbaški dress code, jer istu mašnu, na isti način oko vrata veže i njegov udbaški kolega Vinko Sindičić.

Sve komunističke političke policije koristile su slične metode kompromitacije svojih neprijatelja. Stasi, Sekuritate i Udba plasirali su preko svojih agenata informacije da neprijatelj zapravo „radi za njih, odnosno da je njihov suradnik. Ante Glibota, odnosno suradnik „Goran“ nije zaboravio davno naučene lekcije. Proteklih dana putem jednog marginalnog portala plasirao je, odnosno ponovio lažnu vijest, da sam i ja „bivši udbaš“ koji ne bi smio imati „ni pristup hrvatskom javnom sektoru“. Pri tome se pozvao na Josipa Jučevića koji je sličnu tvrdnju iz sličnih motiva i s jednakom podlošću iznio u medije prije tri i pol godine.

Preživjelim udbaškim strukturama očito smeta moj javni rad, a posebno aktualni politički angažman, kao što im je smetao i 1990-ih godina. Tada su o meni pisali u beogradskoj Politici i sličnim sarajevskim propagandnim medijima, a danas su kao gubitnici ipak spali tek na opskurne portale.

Što se pak moje biografije tiče ponovit ću još jednom. U prosincu 1990. izabran sam za zastupnika HDZ-a u Skupštini BiH, tako što sam u rodnom Ljubuškom na izborima dobio 94,5 posto glasova. Nakon toga, u svibnju 1991. prešao sam u MUP BiH. Nikada do promjene vlasti nisam radio u javnom odnosno državnom sektoru. Ja sam kao student 1987. godine od Udbe označen kao državni neprijatelj i „veza neprijateljske emigracije“. U isto vrijeme Glibota je kao suradnik „Goran“ špijunirao istu tu emigraciju i disidente u zemlji.

Glibota me po dobro uhodanoj udbaškoj metodi pokušava kompromitirati i označiti kao udbaša, što je on bio, a po svemu sudeći u nikada raspetljanoj mreži društvenih odnosa to nije ni prestao biti.

Glibota je preko svojih udbaških veza početkom devedesetih pokušao privatizirati Croatia Records. Pokazalo se da njegove zasluge ipak nisu tolike da ne bi morao vraćati kredit koji je za tu prigodu dobio, pa je ostao praznih ruku. No to je priča za neku drugu priliku.

Poslije trideset godina opet sam na listi HDZ-a, ovaj put u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu na četrnaestom mjestu. Nikada nisam mijenjao stranu niti stranku za razliku od kojekakvih glibota, napisao je Ivo Lučić na Facebooku.

#SigurnaHrvatska
#Lučić14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lipanjske zore – Istina i pokušaji krivotvorenja povijesti od strane pripadnika ARBiH

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana dok se obilježava obljetnica „Lipanjskih zora“, svjedoci smo još jednog od brojnih pokušaja prekrajanja povijesti u režiji bivših pripadnika Armije Republike BiH (ARBiH). Naime, Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Stari Grad Mostar je izdala priopćenje u kojem između ostaloga kažu da su „Ogorčeni, razočarani i uvrijeđeni najnovijim pokušajima falsifikovanja historije i događaja iz juna 1992. godine kada je Grad Mostar oslobođen od srpsko-crnogorskog agresora, osjećamo se dužnima kazati stvarnu istinu, te podsjetiti i na ulogu Armije Republike Bosne i Hercegovine i Mostarskog bataljona u oslobođenju lijeve obale našeg grada.“ Nadalje kažu da „Armija RBiH i Mostarski bataljon u istoj vojnoj operaciji imali su jednako značajnu ulogu kao i ostale navedene komponente.“ Također kažu „Pitamo se i otkud nekome pravo zanemarivati ili minimizirati ulogu i zasluge pripadnika jedine legitimne vojne snage u Bosni i Hercegovini“.

Svima koji se sjećaju toga vremena u BiH i u Mostaru jasno je da se ne  „zanemaruje ili minimizira ulogu i zasluge pripadnika“ ARBiH jer ona u to vrijeme nije ni postojala. Čak ni kao pojam! Naziv ARBiH je usvojen kasnije a jedan od pokušaja krivotvorenja povijesti je i lažiranje 15. travnja 1992. kao dana formiranja ARBiH. HVO je obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Svi dokumenti iz toga razdoblja i svi povijesni izvori to potvrđuju. Navest ćemo neke činjenice.

U skladu s tada važećom odlukom Predsjedništava BiH, Oružane snage BiH su se sastojale od Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Teritorijalne obrane BiH (TO) i pripadnika MUP-a. Od „jedine legitimne“ ARBiH tada još uvijek nije bilo ni spomena. To vrlo dobro znaju pisci ovog JOB-ovog pamfleta, ali kao i u bezbrojnim slučajevima do sada, krivotvore činjenice i prekrajaju povijest.

Pisci pamfleta također vrlo dobro znaju da je Krizni stožer općine Mostar svojom Odlukom od 29.4.1992. godine JNA proglasio neprijateljskom  i okupatorskom formacijom a istovremeno zaštitu i obranu Mostara povjerio Hrvatskom vijeću obrane. Preslik te Odluke donosimo na kraju teksta.

U Odluci se između ostaloga kaže da HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, kao i drugi narodi i narodnosti koji priznaju legalne vlasti BiH. Pored toga, kaže se da Muslimani mogu formirati svoje oružane formacije koje se stavljaju pod zapovjedništvo HVO Općinskog stožera Mostar. Takva postrojba je bila i Mostarski bataljun koji je bio i djelovao pod zapovjedništvom HVO, dok nisu izdali svoje suborce i udarili ih s leđa.

HVO je postavljenu zadaću ispunio! HVO je obranio Mostar te nizom akcija sada poznatim pod skupnim nazivom LIPANJSKE ZORE oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Tada su se dostigle crte razdvajanja koje su se uglavnom zadržale do kraja rata. U tim akcijama sudjelovala je HV, brojni Muslimani u postrojbama HVO kao i Mostarski bataljun, ali sve pod vođenjem i zapovijedanjem HVO Općinskog stožera Mostar.

Sve to vrlo dobro znaju pisci JOB pamfleta, ali nije njima do istine nego do stvaranja neke njihove „istine“ lažiranjem i krivotvorenjem povijesnih činjenica. Kao dobri učenici  Josepha Goebbelsa vode se njegovom tezom da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. I stalno tu ponavljaju laž. Lagali su jučer u priopćenju. Lažu danas na konferenciji za medije. Lagaće i sutra. I opet. I opet.

No, na njihovu žalost to ne će promijeniti povijesnu činjenicu da je HVO obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. To je lako provjeriti i potvrditi a oni za svoje tvrdnje nemaju nikakve dokumente, argumente i dokaze osim ponavljanja neistina. Isto tako je povijesna činjenica da je HVO obranio brojne gradove i krajeve od agresorske JNA i drugih formacija koje su pod jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom petokrakom progonili i ubijali građane BiH. Čudno, svjedoci smo kako nedavno u Sarajevu slave i veličaju upravo te agresorske simbole!?! Dok su se ti progoni događali, neki su zanemarili stradanja svojih sunarodnjaka i tvrdili da to nije njihov rat ili su se krili u trezoru, a HVO je stao u obranu, primio prvi udar i zaustavio agresiju, te stvorio uvjete za dalje organiziranje obrane i borbu protiv agresora i time spasio BiH od potpune okupacije.

UO HKZ TROPLET

U nastavku donosimo preslik spomenute odluke:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari