Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan uhićen bl. Alojzije Stepinac

Objavljeno

na

Poslije preuzimanja vlasti, komunistički režim u Jugoslaviji tražio je za svjetsku i domaću javnost uvjerljiv povod da uhiti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, predvodnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj i branitelja vjere dokazanog hrvatskog uvjerenja.

U rujnu 1946. pružila mu se najpogodnija prilika.

Nedugo prije u Beogradu je na smrt osuđen četnički vođa i ratni zločinac Draža Mihajlović, što je uznemirilo Srbiju. Bilo je potrebno uspostaviti ravnotežu i na hrvatskoj strani. Kad je na suđenju ustaškom pukovniku Erihu Lisaku i nekolicini svećenika otkriveno da je Lisak anonimno i protiv volje Stepinca posjetio Nadbiskupski dvor, državni tužitelj Jakov Blažević dao je uhititi zagrebačkoga nadbiskupa.

Agenti su 18. rujna u 5.30 sati zatekli Stepinca u pripremama za jutarnju misu. Neprestano izložen prijetnjama, nadbiskup je znao o čemu je riječ, pa je mirno rekao:
“Idem s vama. Ako ste žedni moje krivi, eto me!”

Tužitelj Blažević vrlo je brzo iznio složenu optužnicu, što je dokaz da je režim unaprijed pripremio sudski proces. Poslije se saznalo da je Tito već u svibnju 1945. na Bledu zapovijedio UDB-i da prikupi svu potrebnu dokumentaciju o navodnim vezama Stepinca i ustaške vlasti. Cijelu je akciju vodio Aleksandar Ranković, šef svih sigurnosnih službi.

Nadbiskup je već tada prvi put uhićen i zatim pušten. Primio ga je i Tito, koji je tražio da se svećenstvo odvoji od Vatikana i Svetoga Oca. No, Stepinac je to odlučno odbio.

Režim je određeno vrijeme pustio nadbiskupa da slobodno djeluje, pa ga čak pozivao na državne svečanosti. Kako se, međutim, njegov glas protiv komunističkog nasilja nije mogao ušutkati, proces Lisaku bio je samo uvod u unaprijed pripremljen, konačni obračun.

“Optužnica je bila složena više za javnost nego za zakonitost!”, priznao je poslije glavni državni tužitelj Josip Hrnčević. Na iskonstruiranom procesu nadbiskup Stepinac osuđen je na dugogodišnju robiju, što je izazvalo ogorčenje katoličkih vjernika i međunarodne javnosti.

Komunistička vlast smatrala je takvu presudu svojom velikom pobjedom, ali je vrijeme pokazalo da se golom silom ne mogu slomiti ni Stepinac niti naklonost Hrvata katoličkoj vjeri.

Blaženi Alojzije Stepinac će biti proglašen svetim!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Međunarodni dan materinskoga jezika

Objavljeno

na

Objavio

Materinji ili materinski jezik je termin kojim označavamo prvi jezik koji neka osoba nauči u svojoj obitelji. Stručnjaci tvrde da je znanje materinskog jezika vrlo važno pri formiranju mišljenja, a istraživanja pokazuju da osoba koja nije svladala svoj materinski jezik ima problema s učenjem ne samo drugih jezika već i s učenjem uopće.

Svjesna uloge materinskog jezika u razvoju komunikacijskih vještina i oblikovanju svijesti i kretivnosti, Organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu pri Ujedinjenim narodima (UNESCO) donijela je 1999. godine odluku o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika.

S ciljem promicanja jezične raznolikosti i višejezičnog obrazovanja UNESCO želi podsjetiti da jezici nisu samo vitalan dio civilizacijskog kulturnog naslijeđa, već i nezamjenjivi izraz ljudske kreativnosti i veličanstvene različitosti.Osim uloge komunikacijskog sredstva i prijenosnika društvenih vrijednosti i identiteta, jezici mogu utjecati i na gospodarski razvoj. Istraživanja pokazuju kako polovici od šest tisuća svjetskih jezika prijeti nestanak u idućih nekoliko naraštaja, jer polovicu svih jezika govori samo deset tisuća i manje govornika, a čak četvrtinu samo tisuću osoba. Obrazovni sustavi širom svijeta i Internet zanemaruju tisuće jezika, što ugrožava i bogatstvo ljudskog znanja.

Prema “Atlasu svjetskih jezika kojima prijeti nestanak” dominantni jezici poput engleskog, francuskog, španjolskog, ruskog i kineskog sve brže i više potiskuju manjinske jezike. Jezična raznolikost neodvojiva je od biološke raznolikosti, pa je gubitak samo jednog jezika gubitak za ukupni životni potencijal na zemlji, navodi UNESCO, ističući svoju presudnu ulogu u promicanju normativnih i provedbenih strategija i aktivnosti u očuvanju jezika

.Nestanak bilo kojeg jezika predstavlja gubitak i osiromašenje za cjelokupni ljudski um i znanje, ističe UNESCO, navodeći kao primjer postojanje niza biljaka s vrlo velikim ljekovitim učinkom, ali koje su poznate samo tradicionalnim kulturama. Ako se izgube jezici i kulture, nestat će i znanje o biljkama i njihovim ljekovitim karakteristikama.

Stoga Međunarodni dan materinskoga jezika ima svrhu podsjećati čovječanstvo na niz moralnih i praktičnih obaveza kojima može očuvati lingvističku raznovrsnost kao jedno od najvećih bogatstava koje nam je prošlost ostavila.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora. Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

facebook komentari

Nastavi čitati