Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan uhićen bl. Alojzije Stepinac

Objavljeno

na

“Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.” Alojzije Stepinac

„Ako ste žedni moje krvi, eto me!“- rečenica je koju je 18. rujna 1946. izgovorio blaženi kardinal Alojzije Stepinac prilikom svog uhićenja.

Poslije preuzimanja vlasti, komunistički režim u Jugoslaviji tražio je za svjetsku i domaću javnost uvjerljiv povod da uhiti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, predvodnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj i branitelja vjere dokazanog hrvatskog uvjerenja. U rujnu 1946. pružila mu se najpogodnija prilika.

Nedugo prije u Beogradu je na smrt osuđen četnički vođa i ratni zločinac Draža Mihajlović, što je uznemirilo Srbiju. Bilo je potrebno uspostaviti ravnotežu i na hrvatskoj strani. Kad je na suđenju ustaškom pukovniku Erihu Lisaku i nekolicini svećenika otkriveno da je Lisak anonimno i protiv volje Stepinca posjetio Nadbiskupski dvor, državni tužitelj Jakov Blažević dao je uhititi zagrebačkoga nadbiskupa.

Agenti su 18. rujna u 5.30 sati zatekli Stepinca u pripremama za jutarnju misu. Neprestano izložen prijetnjama, nadbiskup je znao o čemu je riječ, pa je mirno rekao:
“Idem s vama. Ako ste žedni moje krivi, eto me!”

Tužitelj Blažević vrlo je brzo iznio složenu optužnicu, što je dokaz da je režim unaprijed pripremio sudski proces. Poslije se saznalo da je Tito već u svibnju 1945. na Bledu zapovijedio UDB-i da prikupi svu potrebnu dokumentaciju o navodnim vezama Stepinca i ustaške vlasti. Cijelu je akciju vodio Aleksandar Ranković, šef svih sigurnosnih službi.

Nadbiskup je već tada prvi put uhićen i zatim pušten. Primio ga je i Tito, koji je tražio da se svećenstvo odvoji od Vatikana i Svetoga Oca. No, Stepinac je to odlučno odbio.

Režim je određeno vrijeme pustio nadbiskupa da slobodno djeluje, pa ga čak pozivao na državne svečanosti. Kako se, međutim, njegov glas protiv komunističkog nasilja nije mogao ušutkati, proces Lisaku bio je samo uvod u unaprijed pripremljen, konačni obračun.

“Optužnica je bila složena više za javnost nego za zakonitost!”, priznao je poslije glavni državni tužitelj Josip Hrnčević. Na iskonstruiranom procesu nadbiskup Stepinac osuđen je na dugogodišnju robiju, što je izazvalo ogorčenje katoličkih vjernika i međunarodne javnosti.

Komunistička vlast smatrala je takvu presudu svojom velikom pobjedom, ali je vrijeme pokazalo da se golom silom ne mogu slomiti ni Stepinac niti naklonost Hrvata katoličkoj vjeri.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Okupacija Baranje 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Nalazeći se ispred spomen obilježja mučki ubijenom kolegi Đuri Podboju, želim podsjetiti da se ne zaboravi kako je započeo rat u Hrvatskoj.

3. srpnja 1991. Novosadski korpus okupatorske tzv. Jugoslavenske narodne armije s oko 60 tenkova, oklopnih borbenih vozila i transportera te konvojem vojnih kamiona punih srpskih i crnogorskih rezervista upao je u Baranju, čime je zvanično započela agresija Srbije na Republiku Hrvatsku.

Nakon oko mjesec dana priprema srpske oružane snage započele su s vojnim djelovanjima po mirnim stanovnicima okolnih sela s ciljem protjerivanja cjelokupnog nesrpskog stanovništva i okupacijom cijele Baranje.

Egzodus Baranjaca dogodio se 22. i 23. kolovoza kada je iz svojih kuća u Baranji protjerano više od 35.000 ljudi. Tijekom 1991. i 1992. onih 200-tinjak starih koji nisu htjeli napustiti svoja ognjišta nemilosrdno je likvidirano, a okupator je cijelu Baranju pripojio tzv. republici srpskoj krajini (RSK) s konačnim ciljem pripajanja Baranje Republici Srbiji.

Istoga dana, 23. kolovoza 1991. nakon zauzimanja odašiljača Belje, srpski teroristi mučki su ubili i našeg kolegu Đuru Podboja koji je do svojega zadnjeg daha branio objekt i nije dopuštao emitiranje srpske lažne propagande preko toga odašiljača.

Koliko je opasno bilo ratno izvještavanje s ovoga ratišta na istoku Hrvatske govori i činjenica da su, od 7 poginulih ratnih izvjestitelja HRT-a, upravo ovdje poginula dva: Đuro Podboj na odašiljaču Belje i snimatelj Žarko Kaić u osječkom naselju Brijest kod zloglasnog poligona “C”.

To su istinski heroji Domovinskog rata koji zaslužuju vječnu počast i zahvalnost jer su za slobodu i samostalnost Domovine Hrvatske dali najviše što su mogli – svoje živote !

Branko Pek, tajnik Zbora ratnih izvjestitelja HRT-a

 

Podsjetimo, izaslanstva HRT-a, tvrtke Odašiljači i veze i članovi obitelji u petak su kod odašiljača Belje u Baranji položili vijence i zapalili svijeće u znak sjećanja na Đuru Podboja, koji je kao tehničar Hrvatske radiotelevizije poginuo 23. kolovoza 1991. godine.

Podboj je poginuo dok je branio odašiljač “Belje”, u želji da i u najtežim uvjetima osigura emitiranje radio i televizijskog signala.

Njegov sin Mario Podboj rekao je kako mu je drago što se žrtve njegova oca sjete njegovi radni kolege i tvrtka za koju je radio.

“To pokazuje da ne zaboravljaju žrtve iz Domovinskog rata koje su dale najviše što su mogle za stvaranje samostalne Hrvatske. Moj otac je bio predan poslu i želio je da istina o događanjima na ovim prostorima ide u cijeli svijet, branio je odašiljač kako bi onemogućio medijsku blokadu, ali nažalost opkolili su ga i na kraju se dogodilo ono najgore”, kazao je.

Iz Odašiljača i veza su priopćili kako je Podboj, unatoč okupaciji i razaranjima, cijelo vrijeme odašiljao radijske i televizijske programe HRT-a, čime je spriječena informativna blokada,

“Zahvaljujući tome Hrvatska je i u medijskom ratu ostvarila pobjedu, a dragi kolega za to je dao svoj život”, stoji u priopćenju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizma

Objavljeno

na

Objavio

Dana 23. kolovoza slavi se kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizma.

Suvremena civilizirana Europa uzela je ovaj datum zbog toga što su tog dana 1939. pakt o podjeli Europe sklopili dva najgora zločinačka sustava u povijesti Europe – nacionalsocijalizam i komunizam.

Malo ljudi zna da tim dijaboličnim paktom nije podijeljena samo Poljska već šest zemalja, a praktično podijeljena je i Europa u dvije interesne sfere.

Na današnji je dan 23. kolovoza 1939. sklopljen  (tada) tajni sporazum o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a, poznat i kao Pakt Ribbentrop-Molotov (Pakt Hitler-Staljin).

Potpisan je u Moskvi od strane sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova i njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa. Međusobni pakt o nenapadanju bio je na snazi gotovo dvije godine do početka Operacije Barbarossa, 22. lipnja 1941. kada je Njemačka napala SSSR.

Pakt Ribbentrop-Molotov

Dan sklapanja Pakta Ribbentrop-Molotov se, sukladno odluci Europskog parlamenta iz 2009. godine, obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Ovaj sporazum obuhvaćao je i tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera komunista i nacista u sljedećim nezavisnim zemljama:

• Finska
• Estonija
• Latvija
• Litva
• Poljska i
• Rumunjska

Kao posljedica ovog sporazuma, sve navedene zemlje su napadnute i okupirane, bilo od strane nacističke Njemačke, bilo od strane komunističkog SSSR-a.

Jedino je Finska, koja je dva puta vodila rat sa Sovjetskim Savezom tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela sačuvati svoju nezavisnost, ali je bila prisiljena ustupiti finska narodna područja komunističkom imperijalizmu na istoku zemlje (Karelija), piše narod.hr

Tjedan dana nakon potpisivanja sporazuma, 1. rujna 1939., nacisti su napali Poljsku sa zapada, a malo kasnije komunistička Crvena Armija ušla je u Poljsku sa istoka. Na taj način podjelom Poljske sramotna suradnja dva totalitarna režima dosegla je vrhunac svog licemjerja.

U Hrvatskoj postoji nužna potreba osvješćivanja građana sa posljedicama totalitarnih režima. One se broje u milijunima ubijenih, prognanih i mučenih nevinih ljudi. Na svim razinama obrazovanja, kulture, medija, povijesti i politike potrebno je otvoriti javne rasprave i provesti lustracijske i druge zakone koji bi odstranili iz društva istaknute pripadnike totalitarnih režima.

Slučaj Lex Perković potvrdio je da zaštita zločinaca totalitarnih režima dolazi sa najviših pozicija vlasti i pravosuđa.

 

Mile Bogović: ‘Oni koji su ih pobili nisu imali kulture da ih pokopaju’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari