Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan uhićen bl. Alojzije Stepinac

Objavljeno

na

Poslije preuzimanja vlasti, komunistički režim u Jugoslaviji tražio je za svjetsku i domaću javnost uvjerljiv povod da uhiti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, predvodnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj i branitelja vjere dokazanog hrvatskog uvjerenja. U rujnu 1946. pružila mu se najpogodnija prilika.

Nedugo prije u Beogradu je na smrt osuđen četnički vođa i ratni zločinac Draža Mihajlović, što je uznemirilo Srbiju. Bilo je potrebno uspostaviti ravnotežu i na hrvatskoj strani. Kad je na suđenju ustaškom pukovniku Erihu Lisaku i nekolicini svećenika otkriveno da je Lisak anonimno i protiv volje Stepinca posjetio Nadbiskupski dvor, državni tužitelj Jakov Blažević dao je uhititi zagrebačkoga nadbiskupa.

Agenti su 18. rujna u 5.30 sati zatekli Stepinca u pripremama za jutarnju misu. Neprestano izložen prijetnjama, nadbiskup je znao o čemu je riječ, pa je mirno rekao:
“Idem s vama. Ako ste žedni moje krivi, eto me!”

Tužitelj Blažević vrlo je brzo iznio složenu optužnicu, što je dokaz da je režim unaprijed pripremio sudski proces. Poslije se saznalo da je Tito već u svibnju 1945. na Bledu zapovijedio UDB-i da prikupi svu potrebnu dokumentaciju o navodnim vezama Stepinca i ustaške vlasti. Cijelu je akciju vodio Aleksandar Ranković, šef svih sigurnosnih službi.

Nadbiskup je već tada prvi put uhićen i zatim pušten. Primio ga je i Tito, koji je tražio da se svećenstvo odvoji od Vatikana i Svetoga Oca. No, Stepinac je to odlučno odbio.

Režim je određeno vrijeme pustio nadbiskupa da slobodno djeluje, pa ga čak pozivao na državne svečanosti. Kako se, međutim, njegov glas protiv komunističkog nasilja nije mogao ušutkati, proces Lisaku bio je samo uvod u unaprijed pripremljen, konačni obračun.

“Optužnica je bila složena više za javnost nego za zakonitost!”, priznao je poslije glavni državni tužitelj Josip Hrnčević. Na iskonstruiranom procesu nadbiskup Stepinac osuđen je na dugogodišnju robiju, što je izazvalo ogorčenje katoličkih vjernika i međunarodne javnosti.

Komunistička vlast smatrala je takvu presudu svojom velikom pobjedom, ali je vrijeme pokazalo da se golom silom ne mogu slomiti ni Stepinac niti naklonost Hrvata katoličkoj vjeri.

Laudato.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. rujna 1991. – Okupacija Lovinca

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta.

Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu. Početkom kolovoza ’91. pobunjenici su podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici.

Stoga se policijska postrojba u Lovincu ojačala s nekoliko pripadnika specijalne policije ATJ Lučko, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni.

Nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Gospića, Srbi i JNA pokrenuli su akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem, odnosno deblokade velikog skladišta JNA u Svetom Roku. Agresor se koristio svim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak.

Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i oko tisuću ljudi pošlo je spašavati život pješice preko Velebita. Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada.

Ipak pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani iskusni zagrebački alpinisti. Pod zapovijedanjem Jerka Kirigina, pripadnici Planinske satnije Velebit pronašli su ih skrivene u zaseoku Kneževići i zatim sve, iako pod paljbom i po noći, uspješno transportirali u Starigrad.

U Lovincu je ostalo stotinjak uglavnom starih osoba, a Srbi su likvidirali ili žive zapalili njih 45

(HRT)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

22. rujna 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari