Connect with us

Kolumne

Na izborima svatko tko ne radi bude kažnjen. To vrijedi i za HDZ i za SDP

Objavljeno

on

Šamar, šljaga, pljuska, fliska, triska, zaušnica. Nije bitno što je ovdje najhrvatskije, jer nijedan glagol izveden iz tih riječi ne zveči tako bolno kao – šamaranje. A početkom ovog tjedna počelo je ono pravo sočno balkansko šamaranje Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka.

[ad id=”68099″]

Ne da nisu i prije u prolazu jedan drugome znali zalijepiti koju bolnu zaušnicu, sad je to već postala igra šamaranja, ona ulična sportska disciplina za najdrskije – ili najluđe – u kvartu: dvojica stanu sučelice i naizmjence pokušavaju što jače zamahnuti otvorenim dlanom i nokautirati protivnika koji se pritom ne smije izmaknuti. U hrvatskom političkom ringu, doduše, postoji jedna varijacija: dok sudac ne gleda, ili se pravi da ne primjećuje, pokušaš uvaliti i pokoju preko reda, na oduševljenje svojeg dijela publike. Između šljaga, poput uličnog derana, Zoki dovikuje Tomici: Pojedi opušak, ako ne pojedeš, kukavica si! Tomica odgovara: Moj tata je jači od tvog! Znao engleski ili ne.

Piše: Ivan Hrstić/Večernji List

Dogodilo se točno ono što sam još prije nekoliko mjeseci napisao da će se upriličiti nastavkom pune političke sezone – nakon što je cijelo ljeto pred ogledalom vježbao potezanje revolvera (“Are you talking to me?”), Milanović istrčava na ulicu i glasno zaziva svojeg protivnika. Samo što mu pod kućnim prozorom šejnovski ne otpjeva “izađi i bori se, u ovom gradu nema mjesta za jednog od nas”. Naravno, Karamarko nije lud da istrči prije vremena i protivniku pruži nezasluženu priliku, te čeka dok se sunce ne namjesti tako da protivniku zatuče u lice, a nervoza ga prisili na pogrešku. Karamarko tu nije u elementu, za razliku od okretnog Milanovića, pa mudro ne žuri u napadu, a dobar dio ljeta ležerno je preživio pod trijemom u sjeni. Moglo mu se, jer cijelo ljeto glavnom ulicom harala je Kolinda Grabar-Kitarović, njegov najpouzdaniji protuotrov za Milanovića. Ne želim time ustvrditi da su oni uskladili djelovanje, no posve je očito da Milanović pada u drugi plan gdje god se pojavi Kolinda Nazionale. Pa i na vojnoj paradi u Zagrebu, koju su neki proglasili njegovom pobjedom, ona je bila glavna politička zvijezda, a kamoli u Kninu.

U strahu od “spontanih” zvižduka uzmaknuo je Zoki i u “svojem” Sinju. Nastranu politička pozadina, samo to su one slike koje javnost pamti. Bude li ona zauzela svoje mjesto i u izbornoj kampanji, Milanoviću se ne piše dobro! Lijeva intelektualna elita ludi na amerikanizirani populizam “gospođe koja lijepi pločice, lovi ribu i vozi kombajn”, koja vozi trajekt i muze kravu, a čekamo još i epizodu u kojoj će sjesti u MiG 21UM, no prosječan konzument javne televizije pozitivno reagira na svaki mig njezinih trepavica. Što god netko mislio o tome, bila to poza ili iskreno uvjerenje, ona se, za razliku od svih drugih političara osim Bandića, usudi otići među narod, a kamere je vole. Oni koji zbog toga grintaju, samo pokazuju svoju nemoć. Najbolji primjer je košarkaška utakmica, kad su vladajući pošizili vidjevši da je hrvatska predsjednica, znate, onaj razbacani plavokosi cheerleader u majici na crvene i bijele kvadratiće, svako malo u kadru, dok realizator prijenosa ni u jednom trenutku u mnoštvu zanimljivih likova nije uočio dva siva tipa u publici koji, navodno, nisu knjigovođe, već premijeri Hrvatske i Slovenije. Da im u zadnji tren nisu rekli da je za prijenos zadužena FIBA, a ne HRT, vjerojatno bi zbog takve “diverzije” zatražili i smjene na nacionalnoj televiziji.

Naravno, imao bi Milanović što i reći gospođi Kitarović, ali njoj sad pred izbore ne smije reći sve ono što može Karamarku. No, može li išta biti apsurdnije od toga da premijer, kojeg tri godine praktično nije bilo, a ni prije nije bio poznat po radišnosti, u posljednjoj godini svojeg mandata tako uporno zaziva čelnika oporbe, prozivajući njega za nerad? Jer, Milanović već mjesecima zahtijeva sučeljavanje, kao da je on šef oporbe, a Karamarko premijer. Ili kao da premijer oporbi treba dokazivati uspjehe svoje vlade, a ne hrvatskim građanima i svojim biračima. Koliko god netko loše mislio o Karamarku, jasno je da (ne samo zapovjedna) odgovornost za stanje u društvu i gospodarstvu može biti samo na onima kojima su hrvatski birači u ruke dali sasvim opipljivu i stvarnu moć da promijene sve što u ovoj državi ne valja. Ako unatoč tome tu povijesnu priliku nisu iskoristili, to može biti samo njihova greška. I ničija više. Ako su četiri godine zloupotrijebili za stranačke i privatne interese, zanemarivši nacionalne, onda na izborima svakako moraju biti kažnjeni. Kao što je to vrijedilo i vrijedi za HDZ, svakako vrijedi i za SDP. Milanovićevo artikuliranije ponašanje i niz solidnih poteza u ovih šest mjeseci dokazuju da on jest mogao znatno bolje, samo da je na vrijeme našao savjetnike koji će ga usmjeravati na konstruktivnu politiku umjesto da ga, ionako sklonog kavgi, tjeraju da se zakvači sa svima oko sebe, prihvaćajući ideološki rat i produbljujući unutarnacionalne podjele. Šteta. Da je bilo tako, da nisu odmah u prvoj godini mandata utjerali strah u kosti hrvatskim poduzetnicima, ovaj prvi mršavi rast BDP-a zabilježili bi još 2012., a Hrvatska je, objektivno, mogla svake od te četiri godine rasti možda ne obećanih 3,5-5 posto, ali u prosjeku svakako iznad 2 posto, kao i većina usporedivih europskih zemalja. To bi mu danas bilo sasvim dovoljno za sigurnu pobjedu na izborima.

Ovaj rast pak dogodio bi se čak i da zemljom iz Banskih dvora nitko nije upravljao. A možda bi bio i veći. Danas, to je premalo i prekasno.

Ivan Hrstić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari