Connect with us

Gost Kolumne

Na kraju će, ako se stvari ovako nastave, Hrvatska ostati samo ime

Objavljeno

-

Htjeli mi to priznati ili ne, svjedočimo kontinuiranom usponu totalitarizma i jednoumlja. Usponu koji je u posljednjih nešto više od godinu ubrzan aktualnom pandemijom i popratnim cirkusom oko nje. Taj puzeći totalitarizam nije bez komičnih događaja, izjava i relacija punih nenamjernog humora. Često na rubu groteske.

Tako ovih dana pročitah da Gordan Jandroković zagrmio na Grmoju. Vidi, vidi, pomislim, Njonjo zagrmio! Pogledam malo bolje o čemu se radi i otkrijem da Jandrokovića raspalilo Grmojino nabrajanje HDZ-ovih nestašluka. Ta raspaljenost Njonju nije napustila dok se, vodeći paralelnu borbu s Milanovićem, nije razgolitio do kraja, to jest do kupaćih slip gaćica. Objavljujući svoju fotografiju u gaćicama, znakovito je napisao Milanoviću: ”Budući da me klaun Milanović optužio da sam nasilnik bez mišića, a kako se zalažem za argumentiranu raspravu, prilažem dokazni materijal. Nasilnik nisam, a o mišićima prosudite sami.”

Razgoropađenog Njonju znalačkom primjedbom primirio je stilist po mjeri suvremene hrvatske uljudbe Neven Ciganović: ”Meni na ovoj fotografiji mišići uopće nisu upitni, ali vjerujem da će Milanović primijetiti ono što je i meni prvo zapalo za oko, a to je nedostatak muda.” Ne znam što je Milanoviću zapelo za oko, stanoviti Jandrokovićev nedostatak ili nešto drugo, no znam da se meni od ove teme već malčice smučilo, pa se prebacujem na drugu. Na Cameron Diaz čija je figura kudikamo oku ugodnija od Jandrokovićeve. Čitam na tportalu da je njezin muž pjevač Benji Madden izjavio da je njegova religija obitelj, a da je bog u toj religiji njegova žena Cameron. Čudna neka vremena došla, ljudima jedini podnošljivi bogovi postali oni koje mogu zajahivati do mile volje.

Takozvane covid-putovnice polako postaju stvarnost, nešto što se više ne preispituje niti se osporava kao udar na ljudske prava, ravnopravnost i slobodu izbora. U toj propagandi natječu se domaći mainstream mediji. Tako u današnjem Jutarnjem listu piše: ”Digitalna zelena potvrda, koju kolokvijalno zovemo covid-putovnica – dragocjena isprava s kojom će se od 1. lipnja moći putovati preko granice te ulaziti u zatvorene prostore poput restorana i klubova ili na događaje koji podrazumijevaju okupljanje velikog broja ljudi poput koncerata – bit će zapravo QR kod koji će moći očitati i tako provjeriti njegova vlasnika baš svatko…” I tako cijeli tekst, afirmativan, bogat informacijama o tehničkom aspektu problema, a bez ijedne kritičke opaske na samu zamisao takvog grubog zadiranja u ljudska prava i integritet osobe.

U komentarima ispod teksta jedan čitatelj cinično konstatira: ”Cijepljenje oslobađa!” I pogađa bit problema. U ozračju nelagode od onoga što nas očekuje u budućosti od koje nas štite tek Jandrokovićeve slip gaćice, Milanovićeva sve sumanutija galama s Pantovčaka i kardeljevski driblinzi ”komunističkog gojenca” iz Banskih dvora – ne ostaje nam ništa drugo nego da se uzdamo u Božju providnost. Cijepljenje, držeći se strogo činjenica, uistinu oslobađa, to jest daje privid nekakve slobode kretanja, okupljanja i slično. Međutim, prava će sloboda ostati u duhu prognanih, isključenih, onih kojima će ljudske slobode biti drastično kršene. I samo će je oni moći ponovno izboriti i za sebe i za one koji danas dragovoljno pristaju na kompromise radi osobnog komfora. Hrvatske što se tiče, ona se uz ovakvu elitu, kao što rekoh, može uzdati samo u Božju pomoć.

Premda, gledajući uzlet ekstremno lijeve grupacije Možemo na lokalnim izborima u Zagrebu, nacionalno osviješten Hrvat može samo s uzdahom konstatirati da ni Jandroković u gaćicama ni galamdžija s Pantovčaka nisu ono najgore što nas može zadesiti. I od goreg ima gore. Izborna noć još nije bila privedena kraju, a u studiju se HTV-a probrana skupina ”nezavisnih analitičara” žestoku uključila u kampanju protiv Miroslava Škore ne bi li mu poništila ionako nevelike izglede za čudesni preokret u drugom krugu. Stoga svi oni koji baš nisu ludi za povratkom Maršala na najljepši zagrebački trg, znaju što im je činiti. To je barem uvijek lako! Čini uvijek suprotno od onoga što analitičari tipa Berta Šalaja, Pere Maldinija, Bože Skoke i sličnih sugeriraju.

I za kraj samo još jedna rezignirana konstatacija. Tek sada postaje sasvim razvidno koliko je za Hrvatsku bilo kobno prepuštanje medija otvorenim ili zakulisnim eksponentima tuđih, često protuhrvatskih interesa. Mediji, banke, kulturna politika – sve je to gotovo dekroatizirano. Na kraju će, ako se stvari ovako nastave, Hrvatska ostati samo ime, ispražnjena ljuštura, oslobođena hrvatskog sadržaja.

Damir Pešorda/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari