Pratite nas

Kolumne

NA KRILIMA OLUJE

Objavljeno

na

Samo jednom u životu čovjeku se pruži prilika biti sudionikom stvaranja svoje države. Mnogima se ta prilika nije pružila i neće se pružiti. Mi smo ju imali i ostvarili povijesni san hrvatskog naroda. Nažalost stvarali ju u agresijom nametnutom ratu u krvi naših prijatelja i suboraca. Stvorili smo ju kao zalog njihovim životima i utkali ih u temelje njihovih snova – našu Hrvatsku. Njihova žrtva i naš ponos sjati će budućim pokoljenjima i onda kada budu zaboravljena naša imena.

U pravednom obrambenom ratu izvojevali smo pobjedu vrijednu divljenja, pobjedu koja će se još dugo proučavati na vojnim učilištima širom svijeta. Upravo ta pobjeda nad agresorskom jugo-komunističkom armijom i četničkim hordama jedini je i stvarni je današnjoj hrvatskoj državi.

Svi oni koji velom sumnje žele pokriti ovu velebnu i časnu pobjedu simpatizeri su agresora i sljedbenici su njihove sotonske ideologije. Da je to stvarno tako vidljivo je iz njihovog zauzimanja za žrtve agresora i njihovih pomagača te brizi isključivo o žrtvama srpske etničke skupine.  To su oni koji niti jednim činom nisu osudili agresiju na Hrvatsku, oni koji su otišli na stranu agresora, a potom su abolirani od strane države na koju su digli ruku. Njihov glas nije se čuo kad su u Vukovaru, na Ovčari, Škabrnji i drugim mjestima počinjeni stravični zločini na civilnim stanovništvom, starcima, ženama i djecom.

Kao vjernici mi im opraštamo no sasvim je sigurno to nećemo zaboraviti.  I Hrvatska država abolirala ih je i pružila im ruku pomirenja. Nažalost mnogi ju nisu prihvatili i dalje pokušavaju unijeti razdor među našim narodima.  Tome doprinosi politički vrh Srbije koji je gurnuo jadni narod u agresiju i dalje širi mržnju protiv Hrvatske.

Svjesni smo kako je upravo taj vrh bio kreator agresije i pripada radikalnoj četničkoj struji koja je ostala nekažnjena za počinjene zločine. To su oni koji su rehabilitirali četničkog vođu Dražu Mihajlovića, a sutra će to pokušati i s Nedićem. Kome oni što mogu reći? Jadan je narod koji ih je izabrao za vođe.

To nikada neće i ne može umanjiti našu pobjedu. Laž je oduvijek bila njihovo glavno sredstvo no vrijeme svakim danom pokazuje kao su im noge sve kraće. Kao i do sada na te laži nećemo nasjedati i biti ćemo dobri sa svima koji nas poštuju. Za sve ostale dobro je da se podsjete jedne od mnogih naših domoljubnih pjesama koje poručuje: „Mi smo garda Hrvatska, srca su nam junačka, nikog se ne bojimo, svoju zemlju volimo.“

TKO JE IZVRŠIO ETNIČKO ČIŠĆENJE U V.R.O. „OLUJA“?

Jedena između mnogih laži koju nam pokušavaju plasirati  je kako samo učinili etničko čišćenje protjerujući Srbe. Na njihovu žalost istina je malo drukčija. U kasama njihovih štabova našli smo različite karte između kojih najveći broj karata Kosova. Uz prometnice na Kosovu bili su ucrtani krugovi različitih boja u čijoj sredini su bili upisani brojevi. Pripremajući se za bijeg, jer su znali da će HV poduzeti oslobodilačku akciju, napravili su plan iseljavanja i naseljavanja na točno određenim mjestima kako bi odmah strateškim razmještanjem izvršili djelomičnu okupaciju Kosova. Boje u krugovima značile su oznake činova a brojevi su bili brojevi kuća u koju će ući. Pored planova bili su buntovi vojnih knjižica u kojima su bili upisani samo čin i adresa na koju budući vlasnik knjižice mora stići. Na taj način planirali su razmještaj i mobilizaciju. Kako bi evakuacija uspjela imali su zabranu korištenja automobila u određenom roku jer su tako htjeli sačuvati gorivo. Oni koji su ostali rekli su nam kako su im mjesecima na automobilima bile spakirane stvari i čekali su samo zapovijed za kretanje. Toliko o etničkom čišćenju, a ostale laži ne želim uopće spominjati.

Danas, kao i svake godine do sada, ponosno slavimo V.R.O. „OLUJA“ kao dan pobjede u Domovinskom ratu i nikakve laži neće nam umanjiti naše slavlje i ponos.  Uzaludna su okupljanja sumnjivih civilnih udruga i lažne optužnice umobolnih antihrvatskih skupina uoči proslave. Iz godine u godinu čine sve kako bi na dan slavlja što teže osramotili Hrvatsku.

Bez ičije pomoći, časno i potpuno smo porazili bolje opremljenog agresora te prvi puta u povijesti samostalno stvorili svoju državu. Jasno je da to boli gubitnike pa zbog sramote pokušavaju lažima umanjiti veličinu naše pobjede. Možda ti jadni umovi jednom uspiju dokučiti kako su potpuno poraženi i više nikada neće upravljati Hrvatima. Mržnja u njihovim srcima potpuno će ih uništiti.

Mi hrvatski branitelji ne mrzimo i žao nam je svih žrtava pa tako i na strani agresora. Posebno nam je žao eventualnih civilnih žrtava, kao kolateralnih žrtava, kojih na žalost ima u svakom ratu.  Danas kada slavimo nismo zaboravili stradale i to upravo zbog toga da se takav podmukao i krvavi rat nikada više ne ponovi. Danas naša sreća i ponos lete na krilima „Oluje“. Zaboravimo na podjele i ujedinjeni povedimo Hrvatsku u bolje sutra.

Svim braniteljima i cijeloj Hrvatskoj čestitam DAN POBJEDE, DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI I DAN HRVATSKIH BRANITELJA.

Živjela nam vječno naša draga i jedina Hrvatska.

Zoran Čapalija – Čaplja /Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Važnost oslobađajuće Haaške presude

Objavljeno

na

Objavio

Oslobađajuća presude Haaškog suda generalima Gotovini, Markaču, Čermaku i svim drugim „znanim i neznanim” sudionicima fantomskog „udruženog zločinačkog pothvata” na čelu kojeg su prema optužnici bili predsjednik Republike i vrhovni zapovjedni dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko skinula je zastrašujući teret optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom”.

Piše: Pero Kovačević

Skinula je ljagu i stigmu da je Hrvatska stvorena na zločini, da su Hrvati genocidni i ustašoidni, da je Domovinski rat bio građanski rat. Nakon odbacivanja tog, za svaku zemlju, teškog povijesnog, pravnog, psihološkog i ljudskog tereta, neizdržljivog tereta otvorena je nova svijetla stranica hrvatske prošlosti i budućnosti.

Vlast je plesala kao su Carla Del Ponte i Serge Brammertz dirigirali Budimo realni i objektivni, sve hrvatske vlade uz puni doprinos Stjepana Mesića od 2000 godine do presude nisu puno marile za sudbinu generala, poglavito se to odnosi na Vladu Ive Sanadera, dapače vodili su politiku svjesnog žrtvovanja generala uz veliku pomoć dijela hrvatskih medija koji su sustavno sotonizirali generale i Domovinski rat te ih unaprijed osudili. Stjepan Mesić se preko generala obračunavao i pokrenuo proces protiv predsjednika Tuđmana.

Hoće li hrvatsko pravosuđe konačno upitati Mesića zašto je bez obavljene deklasifikacije otvorio arhiv. Glavni strateški vanjski i unutarnji cilj svih Vlada bio je ulazak u Europsku uniju. Sve su bile podredili tom cilju, te su plesali kako su Carla Del Ponte i Serge Brammertz dirigirali i sustavno otežavale poziciju obranu generala i obranu Hrvatske. Kako je tužiteljstvu slabila pozicija u suđenju tako su vlasti bile oštro krenule na timove obrana generala, poglavito na tim obrane generala Gotovine i započele kazneni progon za navodno uništavanje nepostojećih topničkih dnevnika.

Presuda Hrvatskoj za „udruženi zločinački pothvat” koštala bi nas najmanje 9 milijardi eura Financije? Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Hrvatska javnost treba biti svjesna činjenice da je Haag drukčije presudio te osudio Hrvatsku za „udruženi zločinački pothvat”to bi državu koštalo najmanje 9 milijardi eura.

Takva presuda protiv Hrvatske omogućila bi svakom od 221.000 hrvatskih Srba koji su zapravo – kako je to i presudom potvrđeno – natjerani u egzodus od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca da građanskom tužbom pred Europskim sudom za ljudska prava od Hrvatske traže i dobiju nadoknadu nematerijalne i materijalne štete za zločin etničkog čišćenja i prisilne deportacije.

Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Nakon odbacivanja iz optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom pravosuđe naše zemlje može puno lakše tragati za odgovorima na pitanje, koje se s punim pravom postavlja, tko je odgovoran za počinjena kaznena djela ubojstava, uništenja i paljenja imovine i kuća nakon Oluje.

I na kraju, Mesiću i svi ostali koji ste sotonizirali generala, Domovinski rat, hrvatske branitelje, Tuđmana, Šuška, Červenka i sve druge odgovorite na pitanje hrvatske javnosti i svoje savjesti. Što vam je to trebalo? Zagreb je veličanstvenim dočekom generala rekao što misli o vašoj politici i postupcima.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

16.11.2012. – Konačno oslobođenje Ante Gotovine i Mladena Markača

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari