Pratite nas

Na naslovnicama bi trebalo biti mnogo više vijesti koje slave život, uspjeh i napredak

Objavljeno

na

INTERVJU Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista

U povodu Svjetskog dana medija, koji se na poticaj i odredbu biskupa u Bosni i Hercegovini obilježava na posljednju nedjelju u rujnu, poznati mostarski novinar govori o novinarskom pozivu, prilikama u bosanskohercegovačkim medijima te otkriva neke nepoznate detalje o svom životu i radu

1186105_10201546098990553_376839104_nProfesionalni put poznatog mostarskog novinara Zorana Krešića započeo je u travnju 1993. na Radiju Herceg-Bosne, a nastavio se u brojnim medijskim kućama – od Hrvatske televizije (HRT), HTV-a Oscar C, Erotela, Hercegovačke televizije, do tiskanih medija, među kojima je Večernji list, njegov današnji poslodavac. Kontinuirano prateći zbivanja i previranja na domaćoj političkoj sceni, profilirao se kao vrstan politički analitičar, a osvrćući se na prethodne angažmane Krešić kao svoj najveći uspjeh ističe činjenicu da već dvadeset godina na zamjetnoj razini uspijeva raditi ono što najviše voli – biti novinar. Kao medijski djelatnik s bogatim i raznovrsnim iskustvom, Krešić u povodu Svjetskog dana medija, koji se u BiH obilježava na posljednju nedjelju u rujnu, govori o novinarskom pozivu, prilikama u bosanskohercegovačkim medijima te otkriva neke nepoznate detalje o svom životu i radu.

Generalno gledajući, kakvo je, prema Vašem mišljenju, stanje u medijima u Bosni i Hercegovini?

Ako se bilo što u našemu okruženju može mjeriti s Bosnom i Hercegovinom u pogledu njezina državnog ustroja, neuređenosti, previše neodgovornosti, jedne opće neperspektive, onda bi se za stanje u medijima u BiH moglo reći da je iznad tog sveopćeg kaosa. No, mediji su kao i društvo (čast iznimkama), podijeljeni, nesolidarni, jednostrani, s premalo poštivanja i uvažavanja drugog i drukčijeg. A bez toga nema sveopćeg napretka društva i zemlje. Mediji se, ovisno o tome radi li se o privatnim ili javnim medijima, suočavaju s dvije vrste izazova: egzistencijalnog te političkog utjecaja i pritiska. Privatni mediji su prepušteni sebi i surovoj borbi za tržište tako da medijski djelatnici i vlasnici moraju svaki dan s velikom dozom stresa iščekivati što donosi sutrašnji dan, koliko oglasa, reklama će se vrtjeti u programu. S druge pak strane, javni mediji su pod političkom prismotrom koja na nešto drukčiji način postoji i u privatnim medijima. No, ako nešto snažno želim da se promijeni u medijima pa i u društvu jest očekivanje upravo drukčijeg pristupa našoj realnosti. Ona nije ružičasta i prebremenita, ali nije niti posve siva, da ne kažem crna. Naravno da teško mogu sjesti u klupu u kojoj ste tek obični konzument vijesti, ali se svejedno čudim ljudima koji uporno tamo sjede i slušaju političke žalopojke o Sejdić-Finci problemu, problemima nedogovora političara, krizi u Federaciji. Zato bi mediji, po meni, morali promijeniti matricu i nesimpatične političke likove skloniti s naslovnica novina i informativnih emisija u drugi plan. A na naslovnicama bi trebalo biti mnogo više vijesti koje slave život, uspjeh i napredak. Iako taj napredak nije velik, on postoji, a s ovakvim pristupom mediji bi pomogli da u Daytonlandu konačno svi govorimo o nečemu što nas može povezivati, ohrabrivati, rađati perspektivu življenja. Možda sam idealist, ali današnji me mediji pomalo već počinju plašiti.

Kako je biti novinar u BiH? Je li on slobodan reći što misli, je li dovoljno plaćen, cijenjen i zaštićen?

Ne treba idealizirati takvo društvo jer ono kao takvo ne postoji. U Napoleonovo vrijeme mediji i novinari su bili sedma sila. Danas su se vjerojatno popeli na toj ljestvici „sila“, no to istodobno nije pratilo i vrednovanje novinarskog rada, iznimno stresnog življenja, zbog čega je ovo zanimanje jedno od najubitačnijih. No, svejedno vrlo mali broj novinara je odustao od ovoga posla koji s vremenom postaje strast koja prerasta u opasnu „ovisnost“. U pogledu medijskih sloboda BiH je, po ocjeni svjetskih agencija, u prosjeku zemalja u regiji i toj ocjeni se ne treba nešto posebno dodavati. Problem s novinarima jest upravo u njihovome statusu. Mali broj njih je zaposlen, odnosno postoji veliki broj ljudi koji godinama, a pojedine koje znam su čak i pred mirovinama, nemaju mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Uz to, novinarske su plaće daleko ispod prosjeka državnih službenika, zbog čega značajan broj kolega pokušava dobiti posao za kojega vlada deviza „najbolja je plata gdje je (državni) grb iznad vrata“.

Od starijih kolega se može čuti kako su dugo čekali prvo pojavljivanje pred kamerama, a danas, izgleda, svatko može pred kamere i to bez temeljite pripreme…

Splet okolnosti je bio takav da sam se upravo ja s „neba pa u rebra“ pojavio u programu Hrvatske danas s uključenjima u program Hrvatske televizije (HRT) iz studija u Širokome Brijegu daleke 1996. Do tada sam radio na Radiju Herceg-Bosne i na HTV Oscar C, ali bez nekih bitnih iskustava u vođenju programa. Moram priznati da mi je to bilo najtraumatičnije iskustvo, puno nervoze, stresa, znojenja, a na kraju se to pokazalo kao put u novo iskušenje, jedan iskorak za kojega su drugi cijenili da nije bio promašaj. Iskreno, televizija je vrlo specifičan medij u kojemu se mora poklopiti više vještina. Dakako, prije svega potrebna je praktična izobrazba, a napose talent koji se rađa s vama.

Kako biste ocijenili ulogu vjerskih, katoličkih i drugih, medija u medijskom prostoru BiH?

Iznimno pozitivno, i ne zato što dajem intervju za Katolički tjednik. Naravno, u svakome žitu ima kukolja, no takvi slučajevi su iznimka koja potvrđuje pravilo. No, za njih nasreću nema prostora ali niti za ljude koji su sijali smutnju. Posebno je važno što mediji iz kruga Katoličke crkve, ali i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice na jedan krajnje pojednostavljen način približavaju vjeru, ali i ljude, život a ne bježe ni od tema politike. I vrlo je važno da su uravnoteženi i u funkciji pomirenja.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

‘Idite svi, dok sam ja živ ovuda prema gradu nitko neće proći’

Objavljeno

na

Objavio

Alfred Hill

Rođeni Vukovarac bojnik Alfred Hill, prvi zapovjednik Vojne policije u Vukovaru, poginuo je 16. listopada, istog dana kad i Blago Zadro. O njemu za 24sata.hr priča njegova kći Staša i suborac Ivan Anđelić Doktor

Prvog zapovjednika vojne policije u Vukovara Alfreda Hilla obitelj je zvala nadimkom Miki dok mu je borbeni nadimak bio Atila. Najviše od svega volio je svoju obitelj, ženu Melitu i kći Stašu, i svoj rodni grad.

Njegova kći imala je pet i pol godina kad je ostala bez oca koji je u 35. godini junački poginuo u obrani grada heroja. Istog dana kad i jedan drugi junak – Blago Zadro.

– Bila sam malena pa se svoga oca sjećam ponajviše iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak, nešto je ostalo u sjećanju. Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima.. – priča nam Staša Hill Mađarević (32), koja je danas liječnica, trenutno je na zadnjoj godini specijalizacije i majka je dva sina.

‘Tata, imaš li pušku, bombu, moraš se obraniti!’

– Ja sam s mamom bila u Rijeci, a tata se borio u Vukovaru i sjećam se da bi i ja telefonski pričala s njim i uvijek bih ga pitala: Tata, je li imaš sa sobom bombu, imaš li pištolj, imaš li pušku? Htjela sam biti sigurna da će se obraniti i da mu se neće ništa dogoditi – priča nam sjećanja na svog oca Staša te ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dileme. On je svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani.

Hill je po zanimanju bio pravnik. a prije rata radio je u Hrvatskim šumama u Osijeku. Svi prijatelji i obitelj od rođenja su ga zvali Miki. Ušao je u sastav pričuvnih snaga Zbora narodne garde Vukovar u svibnju 1991. i sudjelovao od prvog dana u organiziranju obrane Vukovara.

– Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati! – govori nam Staša.

‘Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi!’

Alfred Hill nastradao je od minobacačke granate braneći položaje na Sajmištu. Granata mu je presjekla noge te je iskrvario.

Ivan Anđelić Doktor, jedan od zapovjednika na Sajmištu, prisjetio se Hilla. Kaže da je on bio istinski borac koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost

– Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem – ističe Doktor.

Kad je ranjen, Hill je preko Motorole pozvao upravo njega da mu pomogne. Taj su se dan u svim krvavim akcijama zajedno borili. Kad su se u jednom trenutku dogovorili razdvojiti, jer takav im je bio plan, Hill je rekao Doktoru: ‘ Idite svi, a meni ostavite samo jednog. Dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći’. Nije prošlo ni pola sata kako su se rastali kada se začuo njegov glas na motoroli.

– Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi! Krv mi se sledila i u prvim momentima nisam mogao doći k sebi dok je on još nekoliko puta ponovio samo moje ime i tražio pomoć. Odmah sam javio Jastrebu da hitno šalje pomoć. Pomoć mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno – prisjeća se Doktor.

Kad su ga našli ležao je u lokvi krvi, mrtav. Ozljede su bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi.

Najprije je pokopan u dvorištu Lučke kapetanije, zatim je prebačen na vukovarsko Novo groblje, a tek nakon ekshumacije i identifikacije pokopan je na Memorijalnom vukovarskom groblju.

Ulica na Sajmištu u Vukovaru nazvana je njegovim imenom. Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske također nosi ime ovog velikog junaka.

24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Merkel u Chemnitzu branila migrantsku politiku

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka kancelarka Angela Merkel stigla je u petak u dugo najavljivani posjet Chemnitzu, gradu u kojem su u kolovozu izbili veliki neredi i napadi na migranti nakon što su za ubojstvo lokalnog stanovnika privedena dvojica azilanata, gdje je pritisnuta pitanjima, morala braniti svoju politiku prihvata golemog broja migranata 2015.

Taj grad u Saskoj bio je poprište protuimigrantskih manifestacija i “lova” na strance nakon što su Daniela H., lokalnog stanovnika kubanskog podrijetla, izbola dvojica muškaraca. Za njegovo ubojstvo se sumnjiče azilanti iz Sirije i Iraka.

Merkel je u Chemnitzu sudjelovala u raspravi s oko 130 čitatelja lokalnog lista Freie Press i odgovarala na pitanja o stanju u zemlji, tvrdeći da je vlada svjesna problema i da želi čuti što ljude brine.

I sama podrijetlom iz nekadašnje Istočne Njemačke, kancelarka je na tvrdnje prisutnih da se osjećaju kao “građani drugog reda” kazala da budu ponosni na svoju pripadnost, da razumije njihovu zabrinutost zbog gospodarske situacije, ali da “nasilje nije odgovor”.

Pritisnuta pitanjima o odluci da 2015. otvori vrata za više od milijun bliskoistočnih migranata, među kojima i sirijskih i iračkih, kazala je da “greška” nije bila pomoći migrantima, već to da se na vrijeme nije obraćala pažnja na zemlje i regije od kuda migranti dolaze.

Također je branila Međunarodni pakt UN-a o migracijama koji bi se trebao usvojiti krajem godine. Obećala je da taj sporazum neće dovesti u pitanje “suverenost” država o tom pitanju.

“Svatko ima pravo donositi svoje vlastite zakone, bez obzira na budući pakt”, poručila je Merkel.

(Hina)

 

Odlazak ‘migrant’ Merkel

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari