Pratite nas

Na naslovnicama bi trebalo biti mnogo više vijesti koje slave život, uspjeh i napredak

Objavljeno

na

INTERVJU Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista

U povodu Svjetskog dana medija, koji se na poticaj i odredbu biskupa u Bosni i Hercegovini obilježava na posljednju nedjelju u rujnu, poznati mostarski novinar govori o novinarskom pozivu, prilikama u bosanskohercegovačkim medijima te otkriva neke nepoznate detalje o svom životu i radu

1186105_10201546098990553_376839104_nProfesionalni put poznatog mostarskog novinara Zorana Krešića započeo je u travnju 1993. na Radiju Herceg-Bosne, a nastavio se u brojnim medijskim kućama – od Hrvatske televizije (HRT), HTV-a Oscar C, Erotela, Hercegovačke televizije, do tiskanih medija, među kojima je Večernji list, njegov današnji poslodavac. Kontinuirano prateći zbivanja i previranja na domaćoj političkoj sceni, profilirao se kao vrstan politički analitičar, a osvrćući se na prethodne angažmane Krešić kao svoj najveći uspjeh ističe činjenicu da već dvadeset godina na zamjetnoj razini uspijeva raditi ono što najviše voli – biti novinar. Kao medijski djelatnik s bogatim i raznovrsnim iskustvom, Krešić u povodu Svjetskog dana medija, koji se u BiH obilježava na posljednju nedjelju u rujnu, govori o novinarskom pozivu, prilikama u bosanskohercegovačkim medijima te otkriva neke nepoznate detalje o svom životu i radu.

Generalno gledajući, kakvo je, prema Vašem mišljenju, stanje u medijima u Bosni i Hercegovini?

Ako se bilo što u našemu okruženju može mjeriti s Bosnom i Hercegovinom u pogledu njezina državnog ustroja, neuređenosti, previše neodgovornosti, jedne opće neperspektive, onda bi se za stanje u medijima u BiH moglo reći da je iznad tog sveopćeg kaosa. No, mediji su kao i društvo (čast iznimkama), podijeljeni, nesolidarni, jednostrani, s premalo poštivanja i uvažavanja drugog i drukčijeg. A bez toga nema sveopćeg napretka društva i zemlje. Mediji se, ovisno o tome radi li se o privatnim ili javnim medijima, suočavaju s dvije vrste izazova: egzistencijalnog te političkog utjecaja i pritiska. Privatni mediji su prepušteni sebi i surovoj borbi za tržište tako da medijski djelatnici i vlasnici moraju svaki dan s velikom dozom stresa iščekivati što donosi sutrašnji dan, koliko oglasa, reklama će se vrtjeti u programu. S druge pak strane, javni mediji su pod političkom prismotrom koja na nešto drukčiji način postoji i u privatnim medijima. No, ako nešto snažno želim da se promijeni u medijima pa i u društvu jest očekivanje upravo drukčijeg pristupa našoj realnosti. Ona nije ružičasta i prebremenita, ali nije niti posve siva, da ne kažem crna. Naravno da teško mogu sjesti u klupu u kojoj ste tek obični konzument vijesti, ali se svejedno čudim ljudima koji uporno tamo sjede i slušaju političke žalopojke o Sejdić-Finci problemu, problemima nedogovora političara, krizi u Federaciji. Zato bi mediji, po meni, morali promijeniti matricu i nesimpatične političke likove skloniti s naslovnica novina i informativnih emisija u drugi plan. A na naslovnicama bi trebalo biti mnogo više vijesti koje slave život, uspjeh i napredak. Iako taj napredak nije velik, on postoji, a s ovakvim pristupom mediji bi pomogli da u Daytonlandu konačno svi govorimo o nečemu što nas može povezivati, ohrabrivati, rađati perspektivu življenja. Možda sam idealist, ali današnji me mediji pomalo već počinju plašiti.

Kako je biti novinar u BiH? Je li on slobodan reći što misli, je li dovoljno plaćen, cijenjen i zaštićen?

Ne treba idealizirati takvo društvo jer ono kao takvo ne postoji. U Napoleonovo vrijeme mediji i novinari su bili sedma sila. Danas su se vjerojatno popeli na toj ljestvici „sila“, no to istodobno nije pratilo i vrednovanje novinarskog rada, iznimno stresnog življenja, zbog čega je ovo zanimanje jedno od najubitačnijih. No, svejedno vrlo mali broj novinara je odustao od ovoga posla koji s vremenom postaje strast koja prerasta u opasnu „ovisnost“. U pogledu medijskih sloboda BiH je, po ocjeni svjetskih agencija, u prosjeku zemalja u regiji i toj ocjeni se ne treba nešto posebno dodavati. Problem s novinarima jest upravo u njihovome statusu. Mali broj njih je zaposlen, odnosno postoji veliki broj ljudi koji godinama, a pojedine koje znam su čak i pred mirovinama, nemaju mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Uz to, novinarske su plaće daleko ispod prosjeka državnih službenika, zbog čega značajan broj kolega pokušava dobiti posao za kojega vlada deviza „najbolja je plata gdje je (državni) grb iznad vrata“.

Od starijih kolega se može čuti kako su dugo čekali prvo pojavljivanje pred kamerama, a danas, izgleda, svatko može pred kamere i to bez temeljite pripreme…

Splet okolnosti je bio takav da sam se upravo ja s „neba pa u rebra“ pojavio u programu Hrvatske danas s uključenjima u program Hrvatske televizije (HRT) iz studija u Širokome Brijegu daleke 1996. Do tada sam radio na Radiju Herceg-Bosne i na HTV Oscar C, ali bez nekih bitnih iskustava u vođenju programa. Moram priznati da mi je to bilo najtraumatičnije iskustvo, puno nervoze, stresa, znojenja, a na kraju se to pokazalo kao put u novo iskušenje, jedan iskorak za kojega su drugi cijenili da nije bio promašaj. Iskreno, televizija je vrlo specifičan medij u kojemu se mora poklopiti više vještina. Dakako, prije svega potrebna je praktična izobrazba, a napose talent koji se rađa s vama.

Kako biste ocijenili ulogu vjerskih, katoličkih i drugih, medija u medijskom prostoru BiH?

Iznimno pozitivno, i ne zato što dajem intervju za Katolički tjednik. Naravno, u svakome žitu ima kukolja, no takvi slučajevi su iznimka koja potvrđuje pravilo. No, za njih nasreću nema prostora ali niti za ljude koji su sijali smutnju. Posebno je važno što mediji iz kruga Katoličke crkve, ali i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice na jedan krajnje pojednostavljen način približavaju vjeru, ali i ljude, život a ne bježe ni od tema politike. I vrlo je važno da su uravnoteženi i u funkciji pomirenja.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mole se hrvatu fra Augustinu za rješenje političke krize

Objavljeno

na

Objavio

U jeku velike krize u Venezueli narod se moli za zagovor pokojnog hrvatskog misionara fra Augusitna Augustinovića

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem.

U jeku političke krize u Venezueli ondašnji se narod ponovno prisjetio fra Augustina(Ante) Augstinovića, franjevca misionara iz Bosanske Posavine ( rođen 1917. godine u Prijedoru kod Brčkog), koji je davne 1951. godine napustio mjesto profesora Novoga zavjeta u Jeruzalemu i otišao u Venezuelu i tamošnje župe propovijedati Isusa Krista. Njegovo ime ovih se dana često spominje u molitvi  napisanoj 1997. godine, kada je i započeo postupak proglašenja Slugom Božjim od strane tamošnjeg ordinarija.

Naime, sam je fra Augustin u Venezueli proveo 47 godina, a tamo je i umro na glasu svetosti 1998. godine. Uz plodan pastoralni rad (župnikom je u 47 godina bio u tri župe), podizao je škole, bolnice, domove, brinuo se o časnim sestrama, a posebno je poznat po svom književnom i znanstveno-teološkom radu, ali i kao jedan od pokretača malog tečaja kršćanstva  “Cursillo” u Venezueli..

Napisao je veliki broj djela na španjolskom jeziku, a na hrvatski jezik do sada su mu prevedene dvije knjige priča “ Priče iz doline” i “Od obale… do obale”.

Fra Augustin

Fra Augustin

U znanstveno-teološkom smislu posebno mu je cijenjeno djelo “Povijest Isusova”, koje je prevedeno na 32 strana jezika. Izvorno je pisano na španjolskom, a autor ga je osobno preveo na hrvatski jezik. Nekoliko originalnih fra Augustinovih djela na španjolskom jeziku  nalazi se u Republici Hrvatskoj, a u pripremi je i i drugo prošireno izdanje knjige “Malenošću do nebeskih visina”, koja govori o njemu.

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem. Molitva koju mole prevedena je i na hrvatski te glasi:

“Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

i rješenje političke krize u našoj Venezueli

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.”

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Potvrđena optužnica osmorici pripadnika tkz Armije BiH za ratni zločin nad Hrvatima u središnjoj Bosni

Objavljeno

na

Objavio

Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je optužnicu državnog odvjetništva protiv osmorice nekadašnjih zapovjednika i pripadnika Armije BiH za ubojstvo najmanje 12 hrvatskih civila i ratnih zarobljenika u mjestu Križančevu Selu u Središnjoj Bosni gdje su po podacima hrvatske strane ubijene najmanje 64 osobe u jednoj od najkrvavijih vojnih operacija bošnjačkih postrojbi.

Kako je objavio portal Dnevnik iz Mostara koji sustavno prati procesuiranje ratnih zločina nad Hrvatima, optužnica je potvrđena više od četvrt stoljeća nakon što je zločin počinjen. Za ratne zločine nad hrvatskim civilima i ratniim zarobljenicima optužnice su podignute protiv Ibrahima Purića, Ibrahima Tarahije, Nijaza Sivre, Rušita Nurkovića, Almira Sarajlića, Šaćira Omanovića, Kasima Kavazovića i Sadika Omanovića.

U vrijeme počinjenja ratnog zločina u Križančevu selu u općini Vitez Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade i zapovjednik taktičke skupine sjever 3. korpusa, Tarahija je bio zapovjednik treće bojne 325. brdske brigade, Sivro pomoćnik zapovjednika za sigurnost te postrojbe, Nurković pomoćnik zapovjednika za moral, informativno-propagandnu djelatnost i vjerska pitanja, dok su ostala četvorica optuženih bili vojnici u postrojbi čiji su pripadnici počinili zločine odnosno bili izravni sudionici zločina.

Oni su konkretno optuženi za ratni zločin počinjen nad žrtvama hrvatske nacionalnosti na području Križančevog Sela te manjim naseljima Šafradina i Dubravice, gdje je 22. prosinca 1993. godine ubijeno najmanje 12 zarobljenih pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali, kao i dvije civilne osobe, žene hrvatske nacionalnosti, te su sustavno sudjelovali u pljačkanju i uništavanju njihove imovine. Tijela ubijenih su razmijenjena 40 dana nakon zločina.

Na području Viteza na širem području Križančeva sela je uoči Božića 1993. ukupno ubijeno 64 Hrvata u sklopu operacije Armije BiH čiji je cilj bio potpuno slamanje postrojbi Hrvatskog vijeća obrane u središnjoj Bosni.

(Hina)

 

Križančevo selo – Strašan zločin tkz Armije BiH nad Hrvatima Srednje Bosne

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari