Pratite nas

Najave

Na obljetnicu okupacije Vukovara ne zaboravite imena agresora, a majke poginulih neka prve koračaju u koloni

Objavljeno

na

Podsjećanje

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/11/mladenP.png” name=”Mladen Pavković” title=”hrvatski publicist i novinar”]Na obljetnicu okupacije Vukovara ne zaboravite imena agresora, a majke poginulih neka prve koračaju u koloni[/testimonial]

 Obilježit ćemo još jednu obljetnicu okupacije Grada Vukovara (18. studenoga). Ali i Škabrnja. Toga dana, mirno i dostojanstveno, moramo se prisjetiti sva zla koje su tijekom 1991., ali i kasnije, učinili srpski i crnogorski agresori te zločinačka JNA i domaće izdajice. Prigodom ovog tužnog i iznimno bolnog dana za Hrvate, svi uglavnom naglašavaju žrtve, a malo tko uopće i spominje imena balkanskih krvnika. Treba jasno i glasno reći tko su bile ubojice, rušitelji i njihovi pomagači, odnosno od čije su ruke ubijeni i ranjeni oni koji su branili i Vukovar i Škabrnju, ali i cijelu Hrvatsku. Nu, obično se govori i o broju stradalih u Domovinskome ratu, ali ne i njihova imena. Na stotine bijelih križeva na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata još do danas nema ni jednog imena. Kao da su brojke a ne ljudi poginuli u obrani ovoga grada.

Političari se već mjesecima bave vukovarskim junacima. Njih zanima: hoće li biti jedna ili dvije kolone sjećanja? (Kao da je to najvažnija stvar!) Tv kamere, poglavito režimske Hrvatske radio-televizije, ali i ostali slični mediji, “slikat” će samo njih. I od njih će tražiti izjave, tim više što će ponovno biti na čelu kolone, iako bi to mjesto već jednom trebali i morali prepustiti djeci poginulih i stradalih obitelji iz hrvatskog Domovinskoga rata, najtežim i inim invalidima, ali i drugima koji su bili prvi kad je trebalo. Kad ćemo primjerice već jednom vidjeti i hrvatske majke kako ponosne koračaju zajedno s hrvatskim braniteljima, a ne da budu negdje na začelju, na margini? Ili, kad ćemo napokon s govornice čuti i neku majku koja je poput pokojne Kate Šoljić u ovom ratu izgubila četiri sina? Zar te žene, inače Junakinje hrvatskog Domovinskoga rata, nikada nemaju što reći?

U ovogodišnje obilježavanja najvećih tragedija u Domovinskome ratu “uključio” se i Haaški sud, puštajući na slobodu jednog od najvećih srpskih krvnika – Vojislava Šešelja. Taj zločinac nikako nije zaslužio da bude na slobodi dok mi oplakujemo svoje mrtve. Vjerojatno će se na dan obljetnice i on oglasiti iz Beograda te jadan i sirov kakav već jeste ponovno zapjevati onu staru narodnu kanibalsku pjesmu kakvu su po ulicama razrušenog Vukovara pjevali njegovi “Pomoz bog junci” – Slobodane, donesi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!

Na isti će način obljetnicu okupacije ponovno obilježiti i Srbi u Borovu Selu, koje je “država u državi”. Tamo se, za razliku od Vukovara, mogu postavljati spomen ploče i najgorim četnicima, a da nitko ne bude kažnjen ni običnom opomenom. A oni koji su skidali dvojezične ploče u Vukovaru već su, uz novčane, dobili i (uvjetne) zatvorske kazne, iako je riječ o istaknutim braniteljima i stradalnicima ovoga grada. Na njih se gleda kao na “neprijatelje” Hrvatske. S druge pak strane, već smo ukazali da na zgradi Mjesnog odbora Mokro Polje (sela sa srpskim stanovništvom 20 kilometara od Knina koji se nalazi u općini Ervenik) od ove godine stoji spomen-ploča na kojim je zlatnim čirilićnim slovima ispisano: “U spomen civilima mještanima Mokrog Polja ubijenim u augustu 1995. god. Vječnaja pamjat”. Tekst na ploči promjera metar puta sedamdeset centimetara završava rečenicom: “Spomenik podižu mještani Mokrog Polja i Udruženje srpskih porodica Protiv zaborava”.

skabrnja_228323S1

Dakle, Srbi mogu bez problema podizati svoje spomen- ploče, čak i u “zlatu” i na ćirilici, i to u kraju kojeg su godinama držali u okupaciji. A mogu li Hrvati, žrtve rata, postaviti neku spomen – ploču u Novom Sadu ili Beogradu, odakle su odlazili četnički tenkovi obasuti cvijećem srpskih majki put Vukovara i Škabrnje?

U riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca nekakvi Oliver Frljić postavio je na scenu predstavu o nesretnoj srpskoj obitelji Zec. Taj “događaj”, ili bolje rečeno provokacija, popraćen je u brojnim hrvatskim medijima kao da je Angelina Jolie snimila novi film.

Ovaj sramni i jadni redatelj i intendant riječkog kazališta kaže da se zalaže da svaki zločin bude kažnjen. Laže. U Vukovaru je pobijen također veliki broj djece, baš kao i u Škabrnji. Očekivali smo da će neki frljić uoči još jedne obljetnice srpske agresije na scenu postaviti i predstavu u kojoj će ukazati i na nevine žrtve, na barem jedno od ukopno 400 imena hrvatske djece stradale u ratu, a za čiju smrt još do danas nitko nije odgovarao. Ali, ništa od toga. Sva ta stradala hrvatska djeca ne samo za frljiće već i za neke, na žalost, hrvatske političare tek su statistički podatci, koji ne izazivaju nikakve emocije. Bilo, pa prošlo!

Od srpske i ine agresije na Vukovar i Škabrnje prošlo je 23 godine. Očekivali smo da će to ubrzo nakon rata biti sredine u kojima ljudi ne će kopati po kantama za smeće, tim više jer ako je netko zaslužio da izgleda poput Zagreba, onda su to ovaj grad i ovo mjesto. Ali, vraga. Tamo je najveća “gužva” 18. studenoga, kad većina dođe – na kavu, ili da se fotografira. Relativno malo je onih koji iskreno dođu zbog smrtno stradalih.

U Vukovar i Škabrnju treba dolaziti tijekom čitave godine, tim više što bi recimo Vukovar trebao biti za Hrvate simbol kakav je Alamo za Amerikance, gdje su malobrojni branitelji zaustavili neusporedivo veću silu na dovoljno dugo vremena. Na taj način u pozadini se organizirala obrana i senzibilizirala javnost.

Vukovar je, zahvaljujući Tuđmanu, vraćen Hrvatskoj bez ispaljenog metka. Da je kojim slučajem prvi hrvatski predsjednik, nakon okupacije, zapovjedio napad na Vukovar, odnosno njegovo oslobođenje ratom izginulo bi na desetine tisuća Hrvata, ali i Srba.

Istina, Siniša Glavašević je optužio Tuđmana, ali i ostale tadašnje hrvatske političare, za izdaju Vukovara, a time i Hrvatske. Te riječi pokojnog novinara još uvijek zvone u ušima. No, iako je prošlo toliko dugo vremena od okupacije ovoga grada još nikome nije jasno zašto bi Tuđman “izdao” Vukovar, pa ga poslije uzeo natrag.

Ili, da je Tuđman izdao Vukovar i Hrvatsku, nje sigurno ne bi bilo, ali tada, neki kažu, vjerojatno bi mu mnogo više stranih državnika došlo na sprovod!

Mladen Pavković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Najave

Admiral Domazet Lošo večeras u Münchenu, a u četvrtak na tribini u Offenbachu

Objavljeno

na

Objavio

Poznati hrvatski politolog, geostrateg i umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo  gost je Hrvata i njihovih zajednica u Njemačkoj, gdje će na tribinama predstavljati svoju knjigu  ‘Admiralovi zapisi 2 – Što je istina’.

Prva tribina održat će se danas u 19,30 sati u Hrvatskom domu (Schwanthalerstr. 96, 80336 München) a hrvatske iseljenike na admiralovo predavanje poziva Akademski krug Hrvatske katoličke župe München.

Marljivi organizatori bez obzira na radni dan očekuju veliko zanimanje hrvatskih iseljenika za admiralovu tribinu s obzirom na poznate njegove stavove vezane uz Hrvatsku, Domovinski rat i globalizacijske procese koje ovaj geostrateg već godinama detaljno analizira vođen svojim istraživanjima, vojnom izobrazbom i domoljubljem.

Dva dana kasnije u četvrtak 23.11.u 19:30 sati admiral Lošo gostuje  u Martinseestraße 2, 63150 Heusenstamm, nadomak Offenbacha, na tribini koju organiziraju Hrvatski katolički forum  i Hrvatska katolička zajednica Offenbach/M. Bit će to prava prigoda da se iz prve ruke čuje što je admiralova istina o hrvatskoj političkoj zbilji, a ujedno da iseljenici saznaju kako admiral Domazet Lošo geostrateški gleda na hrvatsko iseljeništvo, njegovu finacijsku potporu domovini i investicije koje hrvatska politika već dvadesetak godina nije u stanju pravilno usmjeriti, a neprestano se govori o značaju i snazi hrvatskog iseljeništva, te njegovom povratku u domovinu.

Tko je tu zakazao i kakva je budućnost iseljene Hrvatske, daljne masovno iseljavanje ili državna strategija koja potiče imućnije isljenike na povratak, investiranje i zapošljavanje mladih ljudi, kako bi se izbjegao daljni egzodus mladih i stručnih kadrova  iz domovine, čiji odlazak osiromašuje zemlju koja je uložila velika sredstva u njihovo obrazovanje? Iseljenici traže već duže vrijeme odgovore i na ta njima zanimljiva i životno značajna pitanja.

Također poznati su admiralovi stavovi vezani uz BiH odakle porijeklo vuče mnoštvo hrvatskih iseljenika, kada u svojim javnim nastupima kaže:

“Ono što je ključno u BiH jest što će se događati sa hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini. Problem Hrvata BiH ne može se riješiti ako se problem Hrvata i BiH ne stavi kao pitanje broj jedan hrvatske vanjske politike. Sadašnje stanje je posljedica neimanja politike Hrvatske prema BiH nakon smrti Tuđmana, pa čak i nema koncepta kakva bi trebala biti politika prema BiH. Hrvatska politika se mora jasno opredijeliti i odrediti svoje interese u BiH. Ona mora pratiti i politiku velikih sila gdje planovi već postoje, naglašava admiral Domazet Lošo.

Zanimljivo je da je hrvatski admiral bio  sudionik i planer glavnih vojnih operacija OS RH od početaka do svršetka Domovinskog rata, a 1992. je uz Gotovinu, jedan od glavnih zapovjednika Livanjske bojišnice i bojnoga područja koje je obuhvaćalo sjevernu i srednju Dalmaciju, južnu Bosnu i Hercegovinu.

Bez obzira na te njegove ratne zasluge zbog toga što je bio  supotpisnikom “Otvorenog pisma  dvanaestorice hrvatskih generala” javnosti,  tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić ga je prisilno umirovio stoji u generalovoj biografiji.

Zoran Paškov

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

ICTY u srijedu izriče presudu srebreničkom krvniku Ratku Mladiću

Objavljeno

na

Objavio

Foto: fah

Ratni zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić, osoba čije je ime postalo sinonimom za najteže ratne zločine počinjene na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, konačno će se ovog tjedna suočiti s pravdom na koju se čeka više od dva desetljeća.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izreći će 22. studenoga prvostupanjsku presudu Mladiću (75) koji je optužen za ratne zločine počinjene u vrijeme kada je obnašao dužnost zapovjednika Vojske Republike Srpske (VRS).

Mladić je optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini od svibnja 1992. do pred kraj 1995. godine. U završnoj riječi tužiteljstva u prosincu 2016. godine za njega je zatražena kazna doživotog zatvora dok je obrana predložila da ga se oslobodi svih optužbi.

Prvu optužnicu protiv njega haaško je tužteljstvo podignulo još 25. srpnja 1995. godine i nakon toga je triput širilo i mijenjalo zbog potrebe da se suđenje provede što učinkovitije pa su u njoj zadržani samo najteži ratni zločini

Mladić je godinama nakon podizanja prve optužnice bio neuhvatljiv, baš kao i njegov politički “šef” Radovan Karadžić, unatoč činjenici da su bili na vrhu popisa najtraženijih osoba, “rame uz rame” s Osamom Bin Ladenom.

Mladić se najprije skrivao na teritoriju BiH, a omiljeno boravište bio mu je podzemi bunker građen kao atomsko sklonište za vojni i politički vrh bivše SFRJ kod mjesta Han-Pijesak na Romaniji.

No suočen s jasnim nastojanjima pripadnika NATO-a da ga pronađu i uhite pobjegao je u Srbiju pod okrilje režima Slobodana Miloševića.

Ja sam onaj kojeg tražite

Preživio je i i Miloševićevovo svrgnuće s vlasti 2000. godine pa se pod okolnostima koje još nisu u cijelosti razjašnjene, zahvaljujući mreži pomagača ali i potpori što su mu je otvoreno ili prikriveno još godinama nakon toga pružale vlasti u Beogradu, skrivao sve do 2011. godine.

Srbijanska policija pronašla ga je u selu Lazarevu kod Zrenjanina 26. svibnja te godine gdje se skrivao pod lažnim imenom Milorad Komadić.

“Našli ste onog koga tražite. Ja sam Ratko Mladić”, kazao je policajcima bjegunac koji je tad imao izgled oronulog starca no ipak je kod sebe navodno imao dva pištolja iako ih nije pokušao koristiti

Srbijanske su vlasti Mladića ICTY-u izručile 31. svibnja 2011. godine, a dokazni postupak u Den Haagu počeo je godinu dana kasnije i trajao je do kolovoza 2016. godine. Svoje iskaze tijekom procesa dalo je 377 svjedoka obrane i optužbe. Sudsko vijeće u obzir je uzelo i pisane iskaze još 214 svjedoka.

Ključne točke optužnice temelje se na izravnom Mladićevom sudjelovnju u genocidu u Srebrenici u srpnju 1995. godine kada je ondje ubijeno osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka, odgovornosti za široku kampanju progona, deportacija, mučenja i ubojstava nesrpskog stanovništa tijekom 1992. godine u najmanje sedam općina u BiH, osnivanje logora “Omarska”, “Keratern”, “Manjača” i “Trnopolje” u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati, teroru nad civilima tijekom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine te uzimanju za taoce pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) u svibnju i lipnju 1995. godine.

Optužnica protiv Mladića uz osobnu odgovornost sadrži i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu na čijem je čelu bio Karadžić s ciljem uspostave države u kojoj bi Srbi imali prevlast i s čijeg bi teritorija trajno uklonili Bošnjake, Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo.

U optužnici su potanko opisani zločini poput ubojstva 144 osobe u mjestu Ključ, više od 200 zatočenika u zatvoru u Foči, ubojstvo 150 osoba u logoru Keratermu te 140 u logoru Sušici kod Vlasenice, kao i zatočenje tisuća Bošnjaka i Hrvata u logorima poput onoga na Manjači osmišljenim tako da dovedu do njihova fizičkog uništenja.

U točki koja se odnosi na genocid u Srebrenici, Mladiću su stavljena na teret masovna ubojstva više od tisuću zarobljenih Bošnjaka u selu Kravica te još tisuću kod škole u mjestu Orahovac. Tu je i opis “bezobrzirnog uništavanja” privatne imovine i javnih dobara te spomenika kulture i sakralnih objekata.

U djelu optužnice koji se odnosi na teroriziranje Sarajeva tijekom opsade grada, spomenut je zločin na tržnici Markale iz veljače 1994. godine kada je ubijeno 66, a ranjeno više od 140 osoba.

Točno 10. svibnja 1992. godine Mladić je preuzeo dužnost zapovjednika Druge vojne oblasti tadašnje JNA, da bi samo dva dana kasnije i formalno postao zapovjednikom vojske bosanskih Srba. Ostat će zabilježeno kako je on u noći 28. svibnja izravno zapovjedio topnički napad na civilne ciljeve u Sarajevu.

“Tuci Velušiće (Velešiće – op.a.). tamo nema srpskog življa mnogo”, zapovjedio je Mladić radio vezom podređenom časniku zaduženom za bitnicu iz čijih se topova tada gađalo Sarajevo.

“Snage koje su sudjelovale u napadu na Sarajevo granatirale su i otvarale snajpersku vatru na civile dok su ovi obavljali svakodnevne aktivnosti. Ljudi su ranjavani i ubijani u vlastitim domovima. S obzirom da nije bilo plina, struje ili tekuće vode, ljudi su bili prisiljeni izlaziti iz svojih domova čime se povećavao rizik od smrti”, jedan je od navoda iz dijela optužnice koji se odnosi na troipolgodišnju opsadu Sarajeva tijekom koje je ubijeno više od deset tisuća građana, među kojima i 1600 djece.

Golemo zanimanje u BiH

Najavljeno izricanje presude Mladiću izazvalo je ogromno zanimanje u Bosni i Hercegovini, a gotovo sve bitnije televijske i radijske postaje najavile su posebne programe za 22. studenoga, odnosno izravne prijenose iz Den Haaga.

U udrugama koje okupljaju članove obitelji ratnih žrtava vjeruju kako je za Mladića jedino moguća doživotna zavorska kazna, ali neki pritom upozoravaju kako i takva kazna nije dovoljna s obzirom na težinu počijenjenih zločina.

“Toliko je zla počinjeno da nijedna zatvorska kazna nije dovoljna. Tim zločincima bolje je u zatvoru nego meni koja sam ostala potpuno sama”, kazala je lokalnim medijima Hatidža Mehmedović, predsjednica udruge Majke Srebrenice.

Među bosanskim Srbima i njihovim udrugama očekivanja su potpuno oprečna i svi očekuju kako će Mladić biti oslobođen.

Uvjeren u to je i Mladićev sin Darko koji tvrdi da krivnja njegova oca za ratne zločine na suđenju uopće nije dokazana.

“Bilo koja presuda osim oslobađajuće neće biti pravedna i za nas kao njegovu obitelj bit će potpuno neprihvatljiva. Sve pravne analize pokazuju da tužiteljstvo u Den Haagu nije uspjelo dokazati navode iz optužnice”, kazao je Darko Mladić za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN).

Bez optužnice za Škabrnju

Iako je “najpoznatiji” po zločinima koji se vežu za njegovo ime u BiH, Ratko Mladić je svoj krvavi pohod počeo u Hrvatskoj, kao zapovjednik Kninskog korpusa JNA.

Njegove postrojbe napadale su Šibenik, Zadar, Vrliku, Kijevo i Škabrnju, u kojoj je 18. studenoga 1991., istoga dana kada je pao Vukovar, ubijeno 43 civila i 15 vojnika.

Kolonom sjećanja “Korak po korak”, u kojoj se okupilo više od 15.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, prekjučer je u Škabrnji obilježena 26. godišnjica tog masakra.

Marko Miljanić, ratni zapovjednik obrane Škabrnje, kazao je tim povodom za HTV da je “Ratko Mladić u Škabrnji ispekao zanat”. Haški sud, ali još niti hrvatsko pravosuđe, za to ga nisu optužili. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari