Pratite nas

Na razgovoru za posao kod Ninoslava Pavića

Objavljeno

na

Dopizdilo mi je što mi svi seru da sam lijen, neambiciozan, da ništa ne poduzimam u životu, da samo ležim i serem kako je sve sjebano i kako se ništa ne može poduzet jer živimo u ovoj jadnoj Hrvatskoj.

Otišao sam kod Ninoslava Pavića na razgovor za posao, da mi dade da bilo što radim u Jutarnjem listu, Globusu ili Gloriji.

Da bi me uopće primio, morao sam hrpu ljudi ispotezat za rukav, čak se uplela i moja stara koja s Pavićevim sinom surađuje u vezi onog priloga u Jutarnjem, Dodo doktori. Da, i moja stara je u tim Dodo doktorima, bruka, ali boli me kurac.

Pavićev ured nije ništa posebno raskošan. Najvrednija stvar u njemu je nekakva Murtićeva slika za koju nemaš pojma šta predstavlja, neka apstrakcija, može bit ždrijebac u propnju, a i Tito. Koji si kurac, pomislio sam, ne stavi u ured onog Vehabovićevog kitona, pa bi bar znao šta ima na zidu. Paviću bi neko trebao reći da apstrakcija više nije u modi, da se vratio realizam, Jergović bi mu to trebao objasniti, on to prati, on je dosta sretan zbog tog povratka realizma, kao što su FAK-ovci devedesetih bili sretni što su vratili realizam u hrvatsku književnost, ne bez pomoći ovog istog Pavića pred kojim sam ja sad, dvadesetak godina kasnije, sjedio u uredu kao neki supijani kum koji je debelo zakasnio na vjenčanje, pa sad telastog, zamagljenog pogleda zuri u matičara koji pred kraj radnog vremena sređuje papirologiju, a onda će zaključati ured i pokupiti se doma.

Pavić se zavalio na kauč, jednu ruku prebacio je preko naslona, slično kao kad ga je Bolković došao intervjuirat za 2u9. Ja sam sjedio u fotelji. Tutnuo sam mu svoju knjigu. Bezvoljno ju je pogledao, odložio na kauč.

– Reci – izustio je ni ljubazno, ni grubo, već nekako umorno, kao da sam mu upao na kraju radnog vremena, nakon jebeno napornog dana.

– Slomljen sam. Sve sam nekako bacio na vas, tu neku nejasnu nadu da mi vi možete pomoći, da date neki smisao mom životu, da me pogurate, da nešto napravim od sebe. Mene sad samo zanima prema čemu ja kao ja uopće idem, što želim postati? To bih sad već morao znati, godine mi pušu za vratom kao Zoran Predin onom nevoljnom ukrajinskom sucu kojeg je taj nježni, slovenski kantautor pičkasto izudarao s leđa, kao što će i mene život ako se ne trgnem, ako mi vi ne pomognete…

–  Kako ti ja tu mogu pomoći? – Pavić je popravio kragn od košulje koji mu je izvirio iz ovratnika tamnoplave miki maje kao što onaj Stojkin krivi zub zna nekad izvirit između usana.

– Ne znam… Da nešto pišem za Jutarnji, da vi i ja zajedno radimo, da vam postanem drag, da osjetim da imam tu neku zaštitu i poticaj… Volio bih se družiti s vama i Jergovićem, da me uvedete u svoju priču. Tako mi se to nekako sve čini zanimljivo. Uvijek sam čitao Jutarnji, pogotovo kad ste imali kulturni prilog, onaj veliki utorkom. Imam osjećaj da ste vi spasili puno sjebanih tipova koji nisu znali što bi sa sobom, imali su samo neku nejasnu želju da bi mogli postati pisci, novinari, Čadež na primjer… Vi ste ih usmjerili, dali im dobre plaće, teme za pisanje, ugled u društvu.

– E, joj…

– Molim vas…

– Ne moraš me molit, nisi u crkvi.

– Ipak, ja vas molim… Jako sam loše, ili ćete me vi prihvatiti ili ću završiti u ludari, skočit ću tu kroz prozor kao ona bijednica što joj Glembajevi nisu htijeli kupit šivaću mašinu…

– Pričekaj.

Nekog je nazvao. U ured je ušla tajnica.

– Pročitao sam skoro čitav Jergovićev Rod, ostao mi je još samo onaj dio Mama Ionesco – nastavio sam. – Malo sam se obavijestio prije ovog razgovora, iz pouzdanih izvora saznao sam da Jergovića smatrate najvećim piscem i da ga najviše gotivite od svih vaših uposlenika, da ga smatrate maltene književnim Murtićem, da je vaš ljubimac… Kad bi meni bar dali trunku te ljubavi koje dajete Jergoviću, ja bih skupljao mrvice sa stola… Recimo da je Jergović Krleža, ja bih bio epehaovski Vjekoslav Majer, ubogi sitni pijanček koji piše naivnu prozu, feljtone koji griju srca običnog čitatelja…

– Za to imam Tomića.

– Ali Tomić je za Split, Kaštela… Ja bih bio isključivo za Zagreb, išao bi svaki dan na Dolac, skupljao teme, pisao „Zabilješke tržničkog puža“… Kao, ja sam puž koji svaki dan puzi po Dolcu u potrazi za ostacima povrća i usput sve bilježi što čuje od kumica kojima pak dolazi ugledna klijentela ala Silvije Degen, Sanja Doležal, Igor Mirković koji kupuje isključivo kupusnu vodu za rasol… Molim vas! Ni meni kao Tomiću uopće nije neki preveliki  problem ako me neko zalije govnima zbog mojih kolumni… Dobro je rekao Tomić, u Rusiji su pisci, novinari prolazili puno gore stvari.  Meni govna nisu nikakav bed… Možete me iskušati… Ako je netko nuždio maloprije tu negdje u zgradi, možete poslat teklića po te izmetine, neka ih donese u kanti i neka mi ih slobodno iskrca na glavu, ja se neću bunit, to su samo govna, nisu ni čekić, a bome ni bomba… Mogu bit meka i tvrđa, ali i ona tvrđa su kao da ti neko na glavu baci frišku, u mlijeku lagano razmočenu kiflu, ništa to ne boli. Dok se nabacujemo govnima, još je sve dobro, u granicama normale, može se normalno raditi, pisati, primati honorare – navio sam se.

– Ajde, vidjet ćemo – promrmljao je Pavić.

– Što, to za govna? – smeo sam se.

– Ma, za tu kolumnu – sad će već pomalo iznervirano Pavić

Njegova tajnica gledala me s teškim prezirom, ako ne i gađenjem.

– Ne mora to bit ni prava kolumna, nisam ja toliko zahtijevan… Mogu to biti i zapisi običnog puža golaća… Mogu pisat i tako kao da uopće nemam kućicu, kao da sam totalno ubog, bez ikakve vlasti nad ikim. Pročitao sam vaš intervju u Lideru u kojem kažete da je za čovjeka najbolje da nema nikakvu moć, ni ugled… Znači, najbolje da je puž golać – trkeljao sam.

Tajnica me izvela van na hodnik i zapisala moje podatke. Rekla je da će mi se javiti ako nađu nešto za mene.

Tek vani na svježem zraku sam shvatio koliko sam se ponizio. Pitao sam se da li se ikada itko od FAK-ovaca tako ponizio pred Pavićem ili sam ja napravio presedan. Bilo je u tom poniženju i neke sladostrasti. Puno sam se bolje osjećao, kao da sam napravio nešto veliko u životu. Teško mi je to objasniti… Jebeno iskustvo. Kao da sam napokon probio neke skučene okvire u sebi, razbio taj neki kretenski ponos kojeg nikad nisam ni imao.

Možda se uskoro dogodi da moja fotka zamijeni onu Tanje Torbarine na prvoj stranici Globusa.  Torbarina već petsto godina piše istim stilom tu svoju kolumnu i uvijek za naslov ima jednu riječ, valjda ih je u ovih četrdeset godina sve već po najmanje pet puta isponavljala: „Konj“, „Čekić“, „Krpa“, „Vukovi“, „Lopata“. Koji kurac ne započne nešto novo, nešto sasvim drugačije. Ja, da se prezivam Torbarina, svoju bih kolumnu taj čas nazvao Torbanje. U toj njezinoj kolumni sve se ubuđalo, ostarilo, osim fotke. Na toj fotki Tanja je svakim brojem sve mlađa i mlađa, kao neka ženska inačica Dorijana Greja.

Navečer sam išao stražariti pred zgradu EPH, gledat hoće li se slučajno pojavit Globusova novinarka Mirjana Dugandžija. Kopkalo me je li i uživo zrači erosom kao na onoj fotki na naslovnici njezine knjige „Indijačeva noć“. Ta knjiga izazivala mi je erekcije kao ambrozija napade gušenja. Sinoć sam pred san čitao nanovo njezinu knjigu. Zadnja rečenica koju sam pročitao prije nego sam usnuo, bila je: „Usne su mu postale pune dječje pohote, kao i prsti kojima je krenuo na moje udubine. Bila je to infantilna igra, i doista, on na trenutak odmakne lice od mojeg i otvori oči“. A ja pak, kad sam ujutro otvorio oči, na svojoj fotirnoj piđami, u predjelu međunožja ugledao sam široku vlažnu mrlju nalik onoj kakvom je na svom krznu imala Jergovićeva mačka Korina.

Književna Groupie/arteist.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

Takozvanim antifašistima na tzv. Partizanskom groblju oteto cvijeće

Objavljeno

na

Objavio

Grupa maskiranih osoba napala je jutros na tzv. Partizanskom groblju u Mostaru delegacije UABNOR-a i SDP-a koje su došle položiti cvijeće povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Ljudevit Marić glasnogovornik MUP-a HNŽ-a za Bljesak.info je potvrdio kako je došlo do verbalnog napada na pripadnike UABNOR-a i SDP-a.

”Grupa osoba s kapuljačama napala je verbalno članove koji su došli položiti cvijeće. Incident se dogodio jutros oko deset sati, no brzom intervencijom uspjeli smo zaštiti članove UABNOR-a i SDP-a”, kazao je Marić, ističući kako se ovo javno okupljanje nije najavilo, piše Bljesak.info.

Službeno okupljanje i polaganje cvijeća najavljeno je za sutra, 25. studenog, no članovi koji su danas polagali cvijeće, no policija nije bila na mjestu događaja za vrijeme polaganja jer inicijatori nisu najavili ovo javno okupljanje, pojasnio je Marić. Novinska agencija Patria piše kako su ‘maskirani huligani mostarskim antifašistima oteli cvijeće i vrijeđali ih’.

Iz delegacije UABNOR-a istaknuli su za agenciju Patria da su u prvi mah pomislili kako se radi o grupi mladića koji su došli da im se pridruže u obilježavanju jednog ovakvog dana, ali ubrzo su shvatili da se radi o, kako su kazali, najobičnijim crnokošuljašima, koji su antifašistima poručili ”da partizani ovdje ne mogu biti”.

Zastupnica u Skupštini HNŽ Vesna Saradžić iz SDP-a kazala je za NAP da je danas svjedočila pravom fašističkom napadu na dan kada se treba odati počast svim onima koji su u državnost ove zemlje ugradili svoje živote. ”Danas je trebala biti vijest da je položeno cvijeće na Partizansko groblje, a vijest je da je oteto cvijeće. To je strašno. Svjedočimo da se fašizam ponovo budi u cijelom svijetu, a evo vidimo i kod nas.”

Ovakve stvari ne priliče jednom demokratskom i civilizovnom svijetu i svi zajedno moramo ustati protiv ovakvih pojava ”, kazala je Saradžić. Predsjednik Udruge boraca i antifašista NOR-a Mostar Sead Đulić je nakon incidenta pozvao policiju, piše NAP.

Đulić je poručio da današnji napad nije ništa drugo nego rezultat politike Dragana Čovića i HDZ-a koji su “stvorili takav ambijent da u Mostaru cvjetaju samo fašizam i neofašizam. “, prenosi Bljesak.info

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Predsjednica: Hrvatska treba štititi identitet i interese pripadnika hrvatskoga naroda izvan državnih granica

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla je u petak da Hrvatska treba štititi identitet i interese pripadnika hrvatskoga naroda izvan državnih granica, jer je to njezina obaveza, ali i zalog napretka i opstojnosti hrvatskoga naroda.

“Hrvatska vas nije zaboravila, ali zasigurno možemo i moramo učiniti još i više. Danas, kada smo suverena i samostalna država, tako se moramo i ponašati prema zaštiti identiteta i interesa pripadnika hrvatskoga naroda izvan hrvatskih državnih granica. To je naša obveza, ne samo kao dug prema prošlosti, nego još više kao zalog napretka i opstojnosti hrvatskoga naroda”, poručila je Grabar-Kitarović otvarajući 23. Forum hrvatskih manjina na temu “Tradicijska kultura u hrvatskim manjinskim zajednicama – prošlost, sadašnjost i budućnost”.

Forum je organizirala Hrvatska matica iseljenika (HMI), a nazočili su mu i izaslanik premijera i državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske Zvonko Milas, predstavnici institucija i udruga hrvatskih manjina iz Italije, Srbije, Slovenije, Mađarske, Austrije i Slovačke te predstavnici diplomatskog zbora zemalja u kojima naše manjine žive.

Istaknuvši kako je odnos između domovinske i iseljene Hrvatske u žarištu njezine politike od početka mandata, Grabar-Kitarović rekla je i da je to jedno od područja državne politike za koje moramo imati izoštren senzibilitet i u kojemu trebamo pokazati maksimalno jedinstvo.

“Stoga želim dati potporu i poticaj svima koji izravno rade na tom području, u čemu Hrvatska matica iseljenika ima važnu i neizostavnu ulogu”, kazala je.

Naglasila je i da među hrvatskim iseljeništvom, čiji se broj procjenjuje na najmanje tri milijuna, hrvatske manjine u europskim državama pripadaju najstarijem valu iseljavanja. Pritom, ponegdje je prisutnost Hrvata, primjerice u Gradišću ili Moliseu, duga najmanje petsto godina, dok je, primjerice u Boki kotorskoj, gdje su Hrvati posve autohtoni, dulja od tisućljeća.

Grabar-Kitarović istaknula je i važnost očuvanja tradicijske kulture Hrvata u pojedinim zemlja, napominjući da je ta baština izvanredno vrijedna, ne samo zbog svoje raznolikosti i identitetske važnosti, nego i stoga što tradicijski običaji kućnoga i društvenoga života, kako vjerski, tako i svjetovni, često čuvaju vrlo stare jezične i materijalne sadržaje, pa i neke koje više ne nalazimo u Hrvatskoj ni u BiH.

Naglasila je i značaj hrvatskog iseljeništva u jačanju gospodarske, kulturne i političke suradnje između domicilnih država i Hrvatske. Pozvala je i hrvatsku diplomaciju da pojača napore kako bi u državama u kojima hrvatska nacionalna manjina još nema status priznate nacionalne manjine dobila takav status na visini dobrih europskih standarda, a ako je moguće i više tj. na razini koju nacionalne manjine uživaju u Hrvatskoj.

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske pokušava riješiti najveće izazove, rekao je Milas navevši da je u Austriji prioritet učinkovita implementacija članka 7 Državnog ugovora Austrije iz 1955. godine koji se odnosi na uporabu jezika, u Bugarskoj bolja organiziranost zajednice, u Crnoj Gori briga o Bokeljskoj mornarici i drugoj vrijednoj kulturnoj baštini, dok se u Češkoj zalažu za završetak Hrvatskog doma Moravskih Hrvata u Jevišovki, a u Italiji vode brigu o manjinskom statusu kao i u Makedoniji.

Kako je istaknuo, na Kosovu se zalažu za opstojnost Hrvata nakon više od šest stoljeća života na tim prostorima, u Mađarskoj za obnovu i proširenje Hrvatskog kazališta.

Navodeći kako su prava Hrvata u Rumunjskoj na dobroj razini ali se suočavaju s iseljavanjem stanovništva, Milas je rekao i da se u Slovačkoj treba pronaći trajno rješenje za smještaj hrvatskih kulturnih institucija, a u Sloveniji, nažalost, Hrvatima nije priznat manjinski status. U Srbiji bi, naglasio je, trebalo osnovati katedru hrvatskog jezika te osigurati predstavničko zastupanje Hrvata na svim razinama.

Napominjući kako Hrvatska pridaje veliki značaj manjinama, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika (HMI) Mijo Marić istaknuo je da HMI već 66 godina nastoji poboljšati položaj manjina i unaprijediti odnose s većinama, kako bi se manjine osjećale sigurno. (Hina)

Hrvatska predsjednica poziva na Pantovčak Hrvate iz BiH

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari