Pratite nas

Kolumne

Na temelju povijesnog iskustva znamo što Pupovac hoće

Objavljeno

na

Ilustracija

Koga ili što u svojim javnim nastupima zapravo zastupa Milorad Pupovac? Srpsku nacionalnu manjinu? Ili vladajuću koaliciju? Ili nekog međunarodnog subjekta? Državu? Transnacionalnu strukturu? Mrežu? Labrador? Duboku državu? Socijalističku internacionalu? EPP? Na unutarnjem političkom planu Pupovac se uz pomoć HDZ-a afirmirao ne samo u najvažnijega „društvenopolitičkog“ arbitra opće prakse, već i glasnogovornika hadezeove vladajuće koalicije, a u nekim segmentima i glasnogovornika Plenkovića osobno („suho zlato“, M. Pupovac) i samog HDZ-a. Primjerice, ono što Plenković i HDZ zbog daljnjega gubitka glasova i vjerodostojnosti ne može ili ne smije odgovoriti Penavi, vrlo dobro odrađuje Pupovac. To je na djelu ta hrvatsko-srpska koalicijska sinergija. Od nje trpi država i nacija, mentalno zdravlje i budućnosna perspektiva, a u ovom trenutku ponajviše predsjednička kandidatkinja HDZ-a, jer je postalo bjelodanim kako je glas za nju, glas za spas Plenkovića u HDZ-u, a glas za spašenoga Plenkovića siguran je glas za daljnje arbitriranje Pupovca.

U mogućem novom dijeljenju karata na Balkanu, a to vrijeme sigurno dolazi, Hrvatska s Pupovcem i Plenkovićem na čelu ne može ostati stabilnom. Naime, Pupovac nedvojbeno gura i promiče politiku Beograda, Plenković politiku Bruxellesa. Biti u takvom raskoraku znači biti nacionalno nestabilnim. Pravo je pitanje gdje je tu politika Zagreba, ako uopće postoji tko ju danas definira.

Na temelju povijesnog iskustva znamo što Pupovac hoće

Najnoviji Pupovčevi glasnogovornički biseri glase: „Ja ne kritiziram ovo što radi gospodin vukovarski gradonačelnik, samo izražavam najdublju brigu što će se događati s ovom zemljom, ne što će se događati sa Srbima u Hrvatskoj i ćirilicom. Znamo što je cilj, cilj je do sljedećeg popisa stanovništva da ništa ne bude od ćirilice, razvuci, rastegni da ne bude i da ih u međuvremenu što više ode. Drugi je cilj vladati Hrvatskom na temelju antisrpstva, to je smisao, dočepati se vlasti i vladati njome. Određivati kako će raditi sudovi, DORH, kako će se poštovati Ustav. Vi ocijenite što je to. Vi nađite historijsko iskustvo s kojim to možete usporediti, ja ga znam“.

Takvim se muljanjima mora parirati. Redom: 1. Unatoč svim negativnim povijesnim iskustvima „ova zemlja“ je Hrvatska. 2. U njoj postoji srpska nacionalna manjina, a ne „Srbi u Hrvatskoj“. 3. Ćirilica je uz latinicu službeno pismo Republike Srbije, u Hrvatskoj je službeno pismo latinica, tko to ne uvažava taj ne poštuje Ustav, pa bila to i ova ili ona vlada, domaća ili inozemna. 4. Prvotni je srbijanski cilj vladati Hrvatskom, i to kao jedan od dva suverena naroda s pravom teritorijalnog odcjepljenja, kako pokazuje povijesno iskustvo vladati na temelju protuhrvatstva, dakle, dočepati se vlasti na bilo koji način pa i diskriminacijom većine, onako kako se vlasti dočepao Pupovac i kako vlada kroz inkluzivnu vladajuću koaliciju na izborima nikad nepotvrđenu. 5. Vladati, dakle, tako da u bitnome određuje kako će raditi državne ustanove i pritom osuditi svakoga drugoga tko pomisli osvojiti vlast u stranci ili državi, dakle, političke neistomišljenike. 6. Ocjenjujem na temelju povijesnog iskustva, da je takvo vladanje državom Hrvatskom po mjeri Republike srpske Krajine i Republike Srbije, te da je u suprotnosti spram volje i težnja hrvatskoga naroda. I Ustava, dakako.

Srbizacija Vukovara: Preduvjet za prelazak iz nacionalne manjine u suveren narod

Neproglašeni glasnogovornik vlade nastavlja: „Nije tu Penava sam, imate i druge aktere istaknute s naše političke scene i ne samo političke, koji hoće od Vukovara učiniti cijelu Hrvatsku, koji hoće u nekom smislu po ratnom iskustvu i osjećaju povukovariti cijelu Hrvatsku u kojoj će vokabular, duh i politički osjećaji koje promovira gradonačelnik Vukovara biti pravilo za cijelu zemlju, zato se govori ‘Zagreb ne razumije’. Žele da Vukovar zbog svojih stradanja bude politički centar hrvatstva i to nije problem više samo za Srbe nego za cijelu Hrvatsku i demokraciju“. Pupovac smatra da se ništa ne postiže u pogledu ratnih zločina jer se to ne želi već se želi „proganjati civile i političke neistomišljenike“. Kaže da trenutačna situacija vodi onoj kada su blokirali Kolonu sjećanja.

Vokabular, duh i politički osjećaji koje promovira Pupovac postaju pravilo za cijelu Hrvatsku. Zato se on protivi svakome tko ukazuje na to da Vukovar ne može biti „veštačko“ središte beogradske politike u Hrvatskoj i time postati podloga za nove pokušaje „oslobođenja“ od ugroženosti „ustaške države“ i „prisajedinjenja“ fašiziranoj Srbiji.

Stoga, opet, redom suprotivo muljanjima: 1. Penava doista nije sam, to može smetati samo velikosrpskom projektu, uz njega je bilo hrvatskoga naroda, iako je napušten čak i od vlastite, nekad stožerne stranke, pa slijedom toga i od vladajuće koalicije, baš onako napušten kao što je i volja hrvatskoga naroda, zaključno: Hrvatsku treba povukovariti, ostatke HDZ-a bilo bi, čini se tako, dobro penavizirati, dok bi srpsku nacionalnu manjinu sto posto trebalo depupovizirati i destanimirovićizirati, kako bi se mogla integrirati u Republiku Hrvatsku. 2. Ćirilica u Vukovaru jest pokušaj posrbljivanja Vukovara, ne postoji, naime, povukovarenje Hrvatske samo zato što su Srbija, Crna Gora, JNA i pobunjeni Srbi iz Hrvatske (i BiH) na Vukovaru slomili kralježnicu, no, da nisu dobili vukovarsku porciju, Hrvatska bi bila posrbljena (u tom slučaju, u razdoblju neoproštene pobjede Pupovac bi vodio vladu a Plenković mu bio glasnogovornikom). 3. Zagreb razumije Vukovar, i onda i danas, ali ga ne razumiju vlade neoproštenih nam pobjeda od 2000. do aktualne. 4. Nije dokraja jasno, ali postaje sve razvidnijim, želi li samo glasnogovornik Pupovac, ili cijela inkluzivna vlada (poput Milanovićeve), da središte srpstva u Hrvatskoj postane Vukovar, onako kako je to bio Knin do 1995., i to je doista problem cijele države, pa i demokracije kao vladavine većine.

5. Posljednje proganjanje civila na teritoriju Hrvatske dogodilo se na okupiranim područjima od strane agresora: Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjene srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i BiH), njihovo protjerivanje civila završilo je 1995. Olujom i 1998. procesom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a zaustavljanje pravosudnih progona progonitelja i zločinaca sve do danas (2019.) politika je mirnodopske agresije na pravnu državu Republike Hrvatske.

6. Trenutna situacija, stoga, dakle, vodi obnovi jugoslavenskih odnosa u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, koji su doveli do agresije na Hrvatsku, a nikako blokadi Kolone sjećanja u Vukovaru u kojoj Pupovac, iako je postao ključna inkluzivna karika vladajuće koalicije, nikad nije sudjelovao za razliku od srbijanskih derneka na kojima se Oluja naziva pogrom Srba u Hrvatskoj, k tomu ove godine ima odličan izgovor za izbjegavanje Kolone sjećanja, budući da će imati važnijeg posla, naime, oko ugošćavanja Europske pučke stranke s Vučićem u Zagrebu – u Hrvatskom saboru (od 19. do 21. studenoga).

Beogradske Knjižnice grada Zagreba

DnevnikRazumije li Zagreb Vukovar? Mislim da razumije. Oba su grada u istome problemu, usred obnove jugoslavenskih odnosa i oba su pod režimom neoproštene pobjede, koju poražene snage pretvaraju u hrvatski poraz i zločin. Tamo dio srpske nacionalne manjine vjeran Pupovcu provocira ćiriličnim pločama i ćiriličnim Statutom. Ovdje Knjižnice grada Zagreba, provodeći državnu kulturnu politiku inkluzivne vlade pozivaju na „Književni petak“ (25. listopada 2019.). Tekst poziva pod naslovom „Film i(li) istina“ prenosim u cijelosti:

Dva hrabra i važna filma, jedan dubinski i povijesni problem našeg društva. Bliska i dalja prošlost pred filmskim kamerama nastavljaju biti temelj autorima za njihovu filmsku priču. Dnevnik Diane Budisavljević trenutno putuje hrvatskim kinima i vraća nas u doba Drugog svjetskog rada, koncentracijskih logora i bezglavog ubijanja. Vraća nas i u doba kad se nekolicina hrabrih suprotstavila zločinačkom sistemu i uspjela ga pobijediti. Srbenka pak ne ide toliko daleko u prošlost. Devedesete su kod nas značile novi rat i nove zločine protiv čovječnosti, ali i konkretnih ljudi. U oba slučaja, a s time i u oba filma, govori se o stradanju pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj.

Filmovi su to o teškim traumama našeg društva, ali istodobno i sjajni recentni naslovi kroz koje se može postaviti vječno pitanje o odnosu filma i povijesnih činjenica. Nebojša Slijepčević, redatelj i scenarist Srbenke te Silvestar Mileta, povjesničar iza scenarija Dnevnika Diane Budisavljević sudjelovat će u dekonstrukcijsko-filmaškom Književnom petku o istini i(li) filmu. (H. P.)

Redom se i ovom muljanju treba parirati: 1. Knjižnice grada Zagreba nisu beogradska ispostava velikosrpske agitacije i propagande mitova i krivotvorina. 2. Knjižnice grada Zagreba provode kulturnu politiku hrvatsko-srpske vlade. 3. Knjižnice grada Zagreba velikosrpski lažu i ne poštuju Ustav kad kažu: „Devedesete su kod nas značile novi rat i nove zločine protiv čovječnosti, ali i konkretnih ljudi“, naime, tko je u Hrvatskoj, konkretno, zbog obrane od velikosrbijanske agresije osuđen za zločine protiv čovječnosti?, k tomu među službene agresore na Hrvatsku spadaju i „pobunjeni Srbi iz Hrvatske“, dakle, oni su dio agresorskih snaga, a ne žrtve hrvatske agresije. 5. Film Dane Budisavljević režimski je poduprt s tri milijuna kuna, iza njega ne stoji nikakvo ozbiljno istraživanje, pa stoga ne začuđuje da mu je i sadržaj takav kakav jest, to jest čista agitacija, iskrivljavanje i propaganda. 6. O filmu Srbenka sve govori njegovo ime. 7. Tko je ovlastio Knjižnice grada Zagreba da promoviraju srbijanske teze izvučene iz njihovih strateških državnih dokumenata i srpske mitove zaostale iz totalitarne Jugoslavije, je li ih ovlastila kulturna javnost Zagreba, ili državna politika Beograda, neka prosude čitatelji, ovdje se može samo konstatirati da Zagrepčani plaćaju srbijansku propagandu u Zagrebu.

Oprez! Imamo Pribićevića, a na Balkanu ništa nije riješeno…

I tak, dok se u Hrvatskoj događaju nevjerojatna čudesa, u svijetu se kroje novi odnosi. Možda se i zbog njih u Hrvatskoj događaju čudesa kako novim odnosima ne bi mogla parirati, već ostati politički paralizirana, kao recimo 1945. Naime, kaj. Francuski predsjednik E. Macron ponudio je, piše inozemni tisak, novu ideju za Balkan. Takozvani „specijalni (posebni) status“. Stvar se svodi na slijedeće: Odustanite od punopravnoga članstva, a mi (EU) dat ćemo vam lovu. Gdje je tu Hrvatska s obzirom na to da je već punopravna članica EU? Ovdje: Čimbenici neoproštene hrvatske pobjede trebaju učiniti sve da ona i dalje bude jednom nogom u Bruxellesu, drugom u Beogradu, to jest nigdje u vanjskopolitičkom pogledu, a na unutarnjem planu da bude pupovčevizirana, inkluzivirana, pasivizirana i pokorna glede politike neoproštene pobjede, što znači šutljiva na stalnu paljbu Beograda i na stare im pretenzije na hrvatski teritorij, u što treba ubrojiti i pomoćna sredstva kao što je ćirilični Statut Grada Vukovara i kulturni program Knjižnica grada Zagreba. I sličnih gotovo svakodnevnih provokacija. Zabavljajte se muljanjima dok se karte dijele i kroje odnosi!

Macron je „otvoreni protivnik proširenja“ EU na države jugoistočno od Hrvatske. Njegovi protivnici kažu pak da bi time EU „ostavila Balkan na cjedilu“ (Deutsche Welle), upozoravajući da se Balkan prepušta Rusiji, Kini i Turskoj. Ovaj tjedan u Beogradu je njemački ministar energetike istaknuo da je razočaran francuskim stajalištem i da će se Njemačka zalagati za nastavak proširenja: „U interesu je svih nas da cjelokupan zapadni Balkan bude u EU“. Za hrvatsku političku elitu već je odavno definiran strateški cilj – što brži ulazak Srbije u EU.

Nedvojbeno je da su poražene snage u Hrvatskoj na strani Njemačke, to jest da kroz proširenje punopravnoga članstva u pogodnim okolnostima vide dobru mogućnost krpanja neke jugoslavenske državice u bilo kom obliku. Macronov prijedlog kvari im igru. Bude li prihvaćen, Hrvatska ostaje za duže razdoblje izvan „specijalnog statusa“ (koliko god se njezine politelite trudile da bude trajno u specijalnom statusu raskoračena između Bruxellesa i Beograda), a pitanje je koliko još biološki i idejno poražene snage mogu ovdje izdržati gurajući Titovu „lokomotivu Zapadnoga Balkana“ (S. Mesić).

S druge strane, Timothy Less, prosrpski orijentiran bivši djelatnik britanskih vanjskih poslova, kaže da je Balkan na rubu nove reorganizacije, „koja će označiti kraj ‘postjugoslavenskog ustrojstva’“. Naime, da će se po reorganizaciji Srbija i Albanija proširiti, a da će Srbi i Hrvati u BiH, kao i Albanci iz Sjeverne Makedonije dobiti „de facto“ priznanje. U svom predavanju na Cambridgeu Less je, naveliko piše beogradski tisak, naveo niz mogućih geopolitičkih scenarija za rješavanje spora Srbije i Kosova, statusa Srba, Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, te stanja u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji, o čemu se više može potražiti na Internetu. Ono što je važno odnosi se na sljedeće: Na Balkanu ništa još nije riješeno, moguća su različita rješenja i Balkan je opet u središtu pozornosti svjetskih sila. Nešto se u pozadini kuha.

U tom pogledu sve što se događa u okruženju može utjecati i na Hrvatsku. Stoga nije svejedno kakve se unutarnje politike u njoj vode i čemu teže. Sve da u okruženju vlada nirvana, (ili da svi „meditiraju“ odnosno bave se yogom), nikako za unutarnje prilike, pa i u odnosu na susjednu Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, nije dobro da se u Hrvatskoj stvara kult novoga Pribićevića, s čime je započeo Sanader, a nastavio Plenković. Hrvatska je i 1918. imala Pribićevića. Oprez! Ni tada na Balkanu ništa nije bilo riješeno, a znamo kako je završilo.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako su se hrvatske enklave u Središnjoj Bosni branile više od godinu dana u potpunom okruženju

Objavljeno

na

Objavio

Da HVO u Središnjoj Bosni nije uspio obraniti hrvatske enklave i da su Hrvati iz tog dijela BiH tijekom opsade, pristali na evakuaciju ili da su ih sve protjerale snage Armije RBiH, humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” ne bi imao ni kome ni gdje doći.

“Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, na današnji je dan, 10. prosinca 1993., sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora krenuo put Lašvanske doline gdje se u okruženju gotovo godinu dana nalazilo oko 80 tisuća Hrvata.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” sa 167 osoba – liječnika, medicinskog osoblja, novinara, humanitaraca i franjevaca, u Lašvansku dolinu i Središnju Bosnu, osim potrebnih medikamenata i prehrambenih namirnica donio je nadu kako će opsada Središnje Bosne biti okončana.

“Bijeli put” – svijetla epizoda u grotlu ratnog pakla 

Sve ono što se događalo godinu dana ranije, točnije, 11 mjeseci prije dolaska “Bijelog puta”, ali i tri mjeseca nakon, dokaz je kako je “Bijeli put” tek jedna epizoda – svijetla točka u tom grotlu ratnog pakla  kojeg su  preživjeli Hrvati u Središnjoj Bosni.

Dolaskom “Bijelog puta” u Središnju Bosnu, iako je na samo nekoliko dana prekinuta prometna blokada, stigla je i nada da Hrvati Središnje Bosne nisu prepušteni sami sebi. Međutim, ti su osjećaji, a i percepcija o stvarnosti, trajali svega nekoliko dana. “Bijeli put” tek je prividno zaustavio “ratna djelovanja” i “zamrznuo” sumornu stvarnost – opsade i borbe Hrvata za gole živote-

Opsada i okruženje u koje je Armija RBiH dovela HVO počela je u siječnju 1993. godine kada su prekinuti putni pravci i veze prema Hercegovini preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja.  Osim tog prekida veza s ostatkom svijeta, Središnja Bosna je tijekom četiri jake ofenzive Armije RBiH kroz 93’. godinu i unutar podijeljena i rascjepkana u enklave – Lašva, Lepenica, Bosna.

U Lašvanskoj dolini su godinu dana “živjeli” i bez vode i bez električne energije. Jedina bolnica koju su imali bila je ona improvizirana bolnica – crkva u Novoj Biloj koja se i sama našla na prvoj crti bojišnici, nekoliko je puta granatirana.  Drugih zdravstvenih institucija nije bilo – osim improviziranih ratnih domova zdravlja i stacionara, a ranjenici HVO-a i hrvatski civili s područja Žepča i Lepeničke doline, liječili su se u bolnicama u Banja Luci, Tesliću i Ilidži što se masno plaćalo Vojski Republike Srpske.

Mudžahedini preko Zagreba u Zenicu – glavna postrojba u progonu Hrvata  

Hrvati i Bošnjaci su u Središnjoj Bosni skupa ratovali protiv JNA/ VRS-a tijekom 1992. godine iako danas, službene politike obje sukobljene strane, uglavnom jedne druge optužuju za izdaju.

Dojučerašnjim saveznicima, ipak, nije puno i dugo trebalo da upere puške jedni protiv drugih – protiv donedavnih prvih susjeda. Već u lipnju 1992. godine, izbili su prvi incidenti između Hrvata i Bošnjaka u Novom Travniku, a dodatne napetosti izazvao je i veliki priliv bošnjačkih izbjeglica iz Bihaćke krajine čime je demografska slika u Središnjoj Bosni uveliko promijenjena.

Također, tijekom 1992. godine u Središnju Bosnu i Zenicu došli su mudžahedini – islamski dobrovoljci, elitna postrojba u protjerivanja Hrvata koja se “proslavili” svirepim zločinima, ritualnim ubojstvima, kampovima, a nakon rata i terorističkim aktivnostima u BiH.

U svega nekoliko mjeseci, do sveopćeg pakla u Središnjoj Bosni, mudžahedini su organizirali kampove, zatvore i logore za Hrvate, a bili su i glavna postrojba u protjerivanju Hrvata iz tog dijela BiH.

O tomu najbolje svjedoče sudbine strijeljanih Hrvata na Bikošima nadomak Travnika za čijim tijelima institucije BiH i danas navodno tragaju. Mudžahedini su “pripomogli” osnivanju 7. Muslimanske brigade, najpoznatije po broju zločina nad Hrvatima, a za koju bošnjački dužnosnici u Središnjoj Bosni i danas kažu kako je “donijela slobodu svim građanima gdje god je došla”.

Slobodu je donijela, ne samo ondje gdje je došla, da se poslužimo, tim riječima, nego i tamo gdje je ostala – iza 7. muslimanske brigade, nekakve light verzije odreda El – mudžahid ostajali su svirepo ubijeni civili, masakrirani ratni zarobljenici, spaljene kuće, uništena privatna imovina i natpis “Arrivederci in Roma” (Doviđenja u Rimu), napisan u franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.

Gorka je to i bolna činjenica za Hrvate u Središnjoj Bosni danas – franjevačke samostane, brojne katoličke crkve i baštinu jednog naroda, čak i grobove predaka, uništavali su i devastirali mudžahedini, razulareni dugobradi ratnici koji su u njihova sela dolazili u automobilima sa zagrebačkim registracijskim oznakama.

Da je konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba prošao, Hrvati bi izgubili rat 

Sve do proljeća 1993. godine,  službeni je Zagreb naoružavao Armiju RBiH, iako je rat između Hrvata i Bošnjaka već bio “ozbiljnih razmjera”.

Prvi zločin nad Hrvatima počinjen je 26. siječnja u selu Dusina između Zenice i Busovače u kojem su pripadnici 7. muslimanske brigade i mudžahedina ubili 9 osoba hrvatske i srpske nacionalnosti, a zapovjedniku lokalne postrojbe HVO-a, Zvonku Rajiću, izvadili su srce. Nakon toga uslijedili su zločini nad petoro Hrvatima koje su mudžahedini također masakrirali u selu Miletićima kod Travnika i progon 15 tisuća Hrvata iz Zenice.

Bez znanja i odobrenja državnog vrha Republike Hrvatske, najveći konvoj naoružanja za Armiju BiH, došao je u svibnju 1993.  do Hercegovine. Armiji RBiH trebao je biti poslan očigledno, ne iz nekakvih “dobrosusjedskih interesa i pomoć”, nego iz isključive materijalne koristi. Tomu u prilog ide i tvrdnja Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, koji smatra kako je neprolazak i zaustavljanje tog konvoja uzrokom rata Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Taj je konvoj, osim što je dogovoren bez znanja državnog vrha Hrvatske, zaustavljen kasnije u Hercegovini na njihovu inicijativu jer je, valjda, konačno bilo jasno u kakvoj bi se “klaonici” Hrvati u Središnjoj Bosni našli, da je, ipak prošao.  Ili kako je to slikovito Sefer Halilović, još u veljači ’92. najavio “ili put pod crnu zemlju ili u Hrvatsku”.

Dakle, na zagrebački Zapadni kolodvor, vjerojatno, odakle je “Bijeli put” krenuo mjesecima kasnije. Da je konvoj  naoružanja prošao Hrvati bi još u ljeto ’93. Izgubili Središnju Bosnu, kao i one dijelove Hercegovine koje su kontrolirali i na koncu rat: bio bi to sveukupni poraz HVO-a i teško da bi se oslobodili okupirani dijelovi BiH i Hrvatske sredinom 1994. i 1995. godine.

Jedina veza Središnje Bosne s ostatkom svijeta bio je helikopter  

Hrvati tijekom opsade ne samo da nisu imali vezu s Hercegovinom pa tako i s Republikom Hrvatskom, nego nijedan vojnik HV-a nije bio u Središnjoj Bosni tijekom rata. Čak su i pripadnici PPN-a “Ludvig Pavlović”, jedine brigade koja je neko vrijeme pomagala HVO-u  Središnjoj Bosni, “upućeni” na uskopaljsku i ramsku bojišnicu.

Dakle – isključivo srednjobosanski Hrvati, njih oko 15 tisuća u Operativnoj zoni HVO-a Središnja Bosna borilo se protiv 60-ak tisuća vojnika Armije RBiH i oko 2 tisuće islamskih dobrovoljaca.

Jedini link prema svijetu ostvaren je tek od jeseni kada su počeli prvi letovi helikoptera koji je vozio, uz odobrenja i pod nadzorom UN-a isključivo na dvije lokacije – ranjenike iz crkve-bolnice u Novoj Biloj na splitske Firule i Logistički centar HVO-a u Posušuju.

Toliko o “logističkoj” spremnosti HVO-a da uopće vodi rat protiv Bošnjaka. “Ratovati protiv Muslimana u ovim je uvjetima ludost”, bilješka je jednog od HVO-ovih obavještajaca još iz proljeća 1993. godine.

No, u toj zaista, ludosti, HVO je, ipak, uspio do Washingtonskog sporazuma, sačuvati hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i preko 150 tisuća Hrvata ostalo je tamo živjeti, iako ih je, kako je rat odmicao, protjerano 110 tisuća.
Sve i jednu ponudu o evakuaciji iz Središnje Bosne, Hrvati odbili

Iako logistički potpuno “nespremni”, kraj rata s Armijom BiH, HVO je dočekao s tek 10 granata, hrvatski su branitelji, kao i inače, ljudi tog kraja, odbijali u nekoliko navrata “nemoralne ponude” međunarodne zajednice i političkih predstavnika u institucijama Hrvatske Republike Herceg – Bosne.

Nekoliko su puta “nuđena” iseljavanja – prinudna, tzv. evakuacije, kako ne bi došlo do masovnog pokolja, međutim, svakog su   puta takve ponude, bilo da su se odnosile na Usoru, Žepče, Kiseljak, te Lašvansku dolinu –  Hrvati u Središnjoj Bosni  odbijali. Evakuacija i napuštanje Središnje Bosne, ako je suditi prema dostupnoj dokumentacija, za HVO u Središnjoj Bosni nikada nije bila opcija.

Četiri velike ofenzive Armije RBiH kroz siječanj, travanj, lipanj, prosinac rezultirale su progonom Hrvata Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice, Bugojna i Vareša u studenom. Protjerano je oko 110 tisuća Hrvata, a njih više od 3 tisuće “logoraški” je “staž” steklo u 269 logora pod kontrolom Armije RBiH.

Hrvati su se u Središnjoj Bosni obranili zahvaljujući, prije svega, njihovim, nije nimalo pretjerano reći, nadljudskim naporima i istrajavanjima da ne odu iz svoje zemlje i da ne napuštaju svoj zavičaj.

Ipak, sve to ne bi bilo tehnički mogući da nije bilo, pokazalo se kasnije, strateške prosudbe vrha Republike Srpske i Vojske Republike Srpske. HVO u Središnjoj Bosni opstanak jest platio brojnim životima, ali i enormnim novčanim iznosima uplaćenim Republici Srpskoj koja je logistički “osiguravala” HVO.

Naoružanje preko Republike Srpske: Skupo plaćeno, uz političke ucjene  

Osim dobro naplaćenih “usluga” u naoružanju i streljivu, VRS je naplaćivala i smještaj hrvatskih ranjenika iz Kiseljaka i Žepča po bolnicama u Banja Luci i Ilidži.
Bila je to, najblaže rečeno, “suradnja s neprijateljem iz nužde” za koju HVO, zapravo, ni u jednom trenutku nije mogao znati kako će i koliko trajati, te u kojoj je mjeri sve to pouzdano jer je srpska strana neprestano manipulirala i politički ucjenjivala padom Središnje Bosne.

Predstavnici VRS-a nisu jednom tražili/prijetili da se za obranu Središnje Bosne, predaju hrvatske enklave u Usori i Bosanskoj Posavini – Ravne – Brčko i dijelovi oko oraškog džepa. Istovremeno, VRS je na gotovo identičan način “opskrbljivala” Armiju RBiH u dolini Neretve dok je trajao sukob s HVO-om.

Uoči dolaska “Bijelog puta”, Hrvatima u te tri enklave, prijetila je nova runda zločina i progona, te se čak razmatralo i izmještanje crkve- bolnice u Novoj Biloj koja se nalazila na prvoj crti obrane.  No, s time su snage Armije RBiH sačekale čak 48 sati kada je napadnuto Križančevo selo, 24. prosinca ’93. i izvršen pokolj nad ukupno 74 hrvatska branitelja.

Svi koji su došli s “Bijeli putem”, prema dogovoru Rasima Delića i Ante Rose, načelnika glavnih stožera Armije RBiH i HVO-a, morali su se s njime i vratiti. Konvoj je po dolasku na području Gornjeg Vakufa pretresan nekoliko puta. Džemal Merdan, dozapovjednik 3. Korpusa tražio je od Slobodana Langa da HVO preda Središnju Bosnu. Po povratku, konvoj je napadnut i ubijen je Ante Vlaić, vozač jednog od kamiona.

Zločini nad Hrvatima i nakon “Bijelog puta” 

Iako je kroz ta tri dana koliko je konvoj uopće boravio u Lašvanskoj dolini, pomoć poslana i Bošnjacima u Zenicu, te naselja Mahalu i Kruščicu, potpisano primirje se prekršilo, a bajka “Bijelog puta”, kao što to obično s bajkama i biva – vratila se na početak – nastavak ratnog horora u Središnjoj Bosni.

Nakon “krvavog Badnjaka” i zločina u Križančevom selu, dan kasnije, na Božić,  napadnuta je kota Pješčara – strateški najvažnija kota za Lašvansku dolinu koju je tada već šest mjeseci ranije od 3 tisuće elitnih specijalaca Armije RBiH branilo tek 300 hrvatskih branitelja.

Pješčara je, tijekom te godine rata, u nekoliko navrata, u jednom danu, bivala pod kontrolom i HVO-a i Armije RBiH. O naravi bitke za Pješčaru govori i činjenica kako su se vojnici na tom lokalitetu borili “prsa u prsa”, ili kako su mi brojni vojnici opisivali “gledali smo se u oči i pucali”.

Bitke za Pješčaru i Zavrtaljku: Obrana Središnje Bosne promijenila tijek rata i  u BiH i Hrvatskoj 

Nakon Božića, počinjen je i zločin nad Hrvatima u selu Buhine kuće – selu 100 metara udaljenom od Ahmića (gdje su pripadnici HVO-a u travnju likvidirali 116 bošnjačkih civila) gdje su ubijene 24 osobe, a najmlađa žrtva bio je  dvogodišnji dječak.

Napadom na Buhine kuće, snage Armije RBiH, htjeli su razbiti i vezu Viteza prema Busovači, no odgovor HVO-a uslijedio je na Zavrtaljci, 28. siječnja 1993. kada je, osim rasterećenja lašvanske bojišnice, HVO pod kontrolu stavio Lepeničku dolini i točno godinu dana nakon prekida – spojio teritorij Kiseljaka i enklave u Lašvanskoj dolini.

Zahvaljujući otporu hrvatskih  dragovoljaca i činjenici da je u prijelomnom trenutku najveći konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba, ipak, zaustavljen, te umješnim pregovorima s Republikom Srpskom, Hrvati u Središnjoj Bosni su opstali i ostali.

Očuvanjem hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni, došlo je i do primirja HVO-a i Armije RBiH, potpisivanja Washingtonskog sporazuma te zajedničkih oslobodilačkih operacija HVO-a, HV-a i Armije RBiH u BiH, te na koncu i oslobađanja Republike Hrvatske 1995. u VRO Oluja. Armija RBiH, kao ni VRS, nisu uspjele “dobaciti” do Jadranskog mora i Neuma, a HVO je uspio sačuvati enklave u Središnjoj Bosni i stratešku Dubravsku visoravan u dolini Neretve.

Washingtonski sporazum HVO dočekao s 10 granata 

Godinu dana opsade i okruženja, bez vode i električne energije, uz jednu improviziranu bolnicu, obrane u nemogućim uvjetima protiv najmanje osam puta snažnije Armije RBiH, nekoliko mjeseci logistički “opskrbljeni” od VRS-a, kraj su rata, Hrvati u Središnjoj Bosni dočekali s 10 granata.

“Bijeli put” jest velika humanitarna akcija, dokaz kako i u najbesmislenijem od svih ratova, onog između Hrvata i Bošnjaka, postoje šanse za mir, no nažalost, nije postao prekretnicom u povijesti tog sukoba. Ili kako je to, bolje od svih generala i vojnika, opisala baka Kata Kesten koja je tijekom rata svakodnevno ranjenicima u crkvi bolnici u Novoj Biloj donosila vodu:”Mi smo imali samo Boga i vojsku, u tu smo se uzdali.”

Gloria Lujanović / dnevnik.ba

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari