Pratite nas

Kolumne

Na udaru istočnjačkih strategija

Objavljeno

na

Demografski opustošena Hrvatska, čiju unutarnju sudbinu u svojim rukama drže nelustrirane strukture bivšega jugoslavenskoga komunističkog režima, teško se može sama othrvati najezdama strategija s istoka, koje su već prodrle u njezino nacionalno i državno tkivo

U pozadini dvaju migrantskih smjerova preko tzv. balkanske rute skrivaju se različite političke strategije. Tu je ponajprije agresivna islamistička strategija sa sve intenzivnijim valovima svojih migranata s Bliskoga istoka. Navalnom taktikom Islam kolonizira „umirući“ zapad i parira zapadnim silama, koje pod svojim nadzorom nastoje održati postojeće stanje na Bliskom istoku ili pak na njemu proširiti i još više produbiti svoj utjecaj.

Kao podvrsta u sklopu tog nastupanja žustro se izborila i neoosmanska politika, čiji je primarni cilj „zavladati“ prostorom što ga je nekad nadziralo Osmansko Carstvo u jugoistočnoj Europi i srednjoeuropskim dijelovima kontinenta, a odatle onda postati pokroviteljem muslimanskih useljenika u državama Europske unije.

Nasuprot ovakvim islamističkim nastupanjima, europske države zasad nemaju neko suvislo rješenje. U nedostatku zajedničkoga racionalna rješenja države koje su se našle prve na udaru bliskoistočnih strategija, poput Mađarske, Češke, Poljske i Slovačke, da bi obranile vlastite identitete, morale su ući u sukob s Bruxellesom, odnosno Berlinom.

Mađarska je pak svoje južne granice osigurala izgradnjom svojevrsne zaprječne žice te promjenom cijeloga niza zakonskih akata. Bez obzira na opće kritike, kojima je zasipana mađarska vlada, Budimpešta je praktično zatvorila prirodno najlakše nastupanje ilegalnih migranata prema srednjoj Europi i tako na simboličan način izbjegla katastrofu novoga Mohačkog polja.

Stratezi pak etničke i vjerske zamjene europskih identiteta, nakon dvije i pol godine, osmislili su novi smjer islamističkoga nastupanja prema Zapadu, koji umjesto dosadašnjih prirodnih uvjeta, ovaj put rabi etničku i vjersku dimenziju što lakše migrantske propusnosti.

Naime, umjesto puta dolinama rijeka i širokom ravnicom od Makedonije preko Srbije i Mađarske, ovaj put smjer kretanja ide preko muslimanskih dijelova u Makedoniji, Kosova i Albanije, Sandžaka te BiH, jer muslimansko stanovništvo tih država ne samo da ne pruža otpor prema migrantima, nego ih dočekuje i ispraća sa simpatijama.

Premda se migranti u tim državama ne žele zaustavljati, u slučaju BiH bošnjačka ih politika koristi i za etničku prevagu na prostorima gdje su, kao primjerice u Mostaru, muslimani manjina.

Tim smjerom migranti nastoje doprijeti do najužega pojasa Hrvatske i preko njega se dočepati Slovenije i Austrije, a onda i dalje na zapad.

Može li se Hrvatska ovaj put othrvati na svom simboličnom Krbavskom polju invaziji s istoka ubrzo će pokazati vrijeme!

Paralelno s islamističkim, odvija se i proces širenja ruskoga utjecaja na području Balkana i srednje Europe. Samo što Rusija, umjesto demografskim viškom stanovništva, nastupa onim čime u izobilju raspolaže – energentima i gospodarskim preuzimanjem posrnulih korporacija te opetovanim ideološkim pokroviteljstvom po obrascu solidarnosti s „bratskim“ slavenskim i pravoslavnim narodima, što zasad najveću potporu ima u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH, kao i među vladama država na čijem se čelu nalaze sljednici bivših komunista, poput dojučerašnje vlade u Sloveniji ili pak svojedobno Milanovićeve vlade u Hrvatskoj.

Ulaskom ruskih banaka u vlasničku strukturu Agrokora, Moskva će imati sve snažniji utjecaj i u Hrvatskoj, čije probitke u hrvatskom političkom životu, posredno pod pokroviteljstvom Beograda, zastupa predstavnik srpske manjine u vladajućoj koaliciji Milorad Pupovac.

Uloga velikosrpske politike u ruskoj strategiji, naravno, poput one islamističke, realizirana alatima liberalnih demokracija, bit će sve snažnija poluga u rukama različitih protuhrvatskih nastupanja.

Srbija je raspadom bivše SFRJ dobila južnu Ugarsku i dio hrvatskoga Srijema, što definitivno želi potvrditi simboličnim i stvarnim useljenjem četničkoga vojvode Vojislava Šešelja u nekadašnje veliko hrvatsko srijemsko selo Hrtkovce, kako bi se iz njega, ne samo potisnulo malobrojne preostale Hrvate, nego i na simboličnoj razini uputila nova prijetnja Hrvatskoj.

Na svojevrstan način Srbija je dobila i polovicu BiH, koja je po svojim geopolitičkim značajkama prvotno bila zamišljena kao svojevrsni kordon od islamističkoga nastupanja prema zapadu, a ujedno i trajna prijetnja opstanku hrvatske države, uz čije je granice i uspostavljena.

Širenjem turske gospodarske moći u Srbiji, protuislamski značaj Republike Srpske sve će više kopnjeti, a povezivanje Beograda i Sarajeva izgradnjom suvremene autoceste, koju će, po najavi, financirati Turska, dodatno će ublažit u novoj realnosti međusobne bošnjačko-srpske protimbe.

Tim više, jer je Vučić, na svoj način Srbiju gospodarski podredio Turskoj, što je Ankari omogućilo širenje utjecaja među svojim nekadašnjim osmanskim podanicima. Sve i kad bi se određena količina animoziteta među Bošnjacima i Srbima zadržala, strategije Ankare, Beograda i Moskve u njima uvijek mogu pobuditi zajedničko interesno nastupanje proti Hrvatskoj, odnosno Zapadu, kojeg u BiH ponajprije predstavljaju Sjedinjene Američke Države te Hrvatska kao članica NATO saveza.

Demografski opustošena Hrvatska, čiju unutarnju sudbinu u svojim rukama drže nelustrirane strukture bivšega jugoslavenskoga komunističkog režima, teško se može sama othrvati najezdama strategija s istoka, koje su već prodrle u njezino nacionalno i državno tkivo.

Nedostatak ljudstva pokadšto u teškim stanjima nadopunjava snažna svijest cjelokupne skupine.

Mladi Hrvati upravo zbog nedostatka javne svijesti napuštaju zemlju jer u svojoj državi, koju su stvorili i obranili njihovi očevi, ne mogu biti ono što jesu – Hrvati!

Zato će ostanak biti moguć tek ako se i kad ti uvjeti promijene! Dotad bi vlast, umjesto vođenja nepotrebnih i skupih svjetonazornih ratova, a ponajprije onih o čovjekovoj naravi, bar trebala ozbiljnije razmisliti o stvaranju preduvjeta za ostanak ostataka hrvatske mladosti bez koje nema ni hrvatske države.

No vlast obično ne voli razmišljati!

Ivan Svićušić/Kamenjar.com

PLAN BOŠNJAČKE POLITIKE: Migrante registriraju u Mostaru da bi ih ostavili u HNŽ-u

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Lovro, Lovro, gdje će ti duša, na usnama Isus, a u srcu – Soros

Objavljeno

na

Objavio

Čudna neka vremena. Kada je izabran za papu, Franjo se pojavio pred masom vjernika i pozdravio ih: Dobra večer!
Kada je prije par godina postao ministar uprave, Lovro Kuščević pozdravio je novinare na presici: Hvaljen Isus!

Papa, koji je Isusov par excellence, nema potrebe kao neki naši političari “izgovarati Ime Gospodnje uzalud”, sasvim mu je bilo dovoljno u “nastupnom govoru” vjernicima zaželjeti dobro, a da ne izgovara Ime Isusovo. Možda zato što nije HDZ-ovac, jer i čestiti Milijan Brkić, također jedan od stožernih HDZ-ovaca, poznat je po tome da je u političkom kontekstu pozdravljao s “Hvaljen Isus i Marija”, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

No, Brkiću potom nije problem bio zagovarati koaliciju s “Pusićkinom djecom” i strankom, HNS-om, čija je šefica prva rekla da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Brkićevu (i moju) Hercegovinu i Bosnu. Stranka koja je, “Hvaljen Isus, Milijane”, zagovarala, među inim, izbacivanje vjeronauka iz škola. I Brkić i Kuščević, recimo to jasno, manipuliraju Isusovim imenom, katoličkom vjerom, u političke svrhe, a čine i grijeh, ako su vjernici, jer stavljati Isusa u politički kontekst ide i u kategoriju kršenja Božje zapovijedi, zabrane “izgovaranja Božjeg imena uzalud”. Jer i jedan i drugi ne služe Isusu, već svojim osobnim i stranačkim interesima, što je legitimno, ali onda, brate mili, pusti Isusa i njegovu Mater na miru i nemoj biti papskiji od pape. Ne manipuliraj svetinjama, drži se Vrdoljaka i Pupovca, a Isusa ostavi na miru.

Referendum

Eto, ministar uprave Lovro Hvaljen Isus Kuščević pustio je u javnu raspravu Zakon o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma.

Taj zakon, prije svega okrenut protiv naroda i narodnih referenduma, sve je suprotno Isusu, jer je u sebi nasilje nad demokracijom, implicitni oblik represije nad ljudskom slobodom, slobodom javnog izražavanja, a referendum je upravo takav demokratski institut koji građanima omogućuje kontrolu političkih oligarhija i izravno sudjelovanje u ključnim odlukama za državu i društvo. Da, referendumi se mogu zloupotrijebiti, no u slučaju ovog novog zakona radi se u zlouporabi političke moći. Hrvatska, kada su uvjeti održavanje referenduma u pitanju, i do sada je imala najstroži zakon u Europskoj uniji, a Lovro Hvaljen Isus Kuščević ga ide dodatno pooštravati kako bi zaštitio političke kaste od opasnog naroda. Hvaljen Plenković, a ne Hvaljen Isus, to je Kuščevićeva agenda.

Nitko nema ništa protiv da se postave jasna referendumska pravila, ali bit ovog zakona to nije, svrha ovog zakona je referendumske inicijative de facto učiniti nemogućim. Tretirati pak građanske inicijative kada su financije u pitanju kao političke stranke je sumanuto, jer se političke stranke financiraju iz proračuna, dok se građani donacijama sami organiziraju, i to kada političari ne žele provesti promjene koje traže ne samo građani, već koje je i Ustavni sud tražio, a to je promjena izbornog zakona koji, aktualni, pogoduje korupciji, klijentelizmu, sauchizaciji političke scene te daje faraonske ovlasti šefovima stranaka koji postavljaju liste na principu lojalnosti vođi metodom uprknuća. Zato smo tu gdje jesmo. K tome, svaka privatna osoba koja da novac za neku referendumsku inicijativu sada može računati da će joj se policija pojaviti pred vratima, ili da će biti izbačena iz stranke. Zato ne čudi da se SDP i HDZ, Kuščević i Arsen Bauk slažu oko ovog prijedloga zakona.

Ni tvrtke u državnom vlasništvu ne smiju donirati, a privatni poduzetnici ovdje su izreketareni, jer, ako pomognu neki referendum, mogu zaboraviti na eventualne poslove s državom, dok braniti Crkvi donacije, pogotovo kada to radi klerikalac Hvaljen Isus Kuščević, to je totalitarni relikt gdje se vjerske zajednice žele isključiti iz sudjelovanja u društvenim procesima. Što bi tek bilo da Lovro nije Hvaljen Isus ministar. A zapravo nije. Zašto?

Lovro i Soros

Hrvatska od osamostaljenja nema svoje autentično civilno društvo, kada su ljudska prava, građanske i političke slobode u pitanju, već uvezeno, koje se financira izvana od stranih država, vlada i zaklada, među kojima je najizdašnija bila ona Soroseva, i koje sve vrijeme kleveću ovu državu. Sjetite se samo što su sorosevci iz HHO-a radili u procesu protiv Gotovine, koliko su lažnih podataka iznijeli o oslobodilačkoj akciji Oluja.

Mnoge države stoga takav NGO sektor tretiraju, uključujući Državu Izrael, kao parapolitičke, špijunske ekspoziture ili kao ideološke kolonizatore. Taj tzv. nevladin sektor, kako je donio bivši ministar Linić, iz inozemstva na godišnjoj razini dobije tri milijarde kuna. E, sada, Kuščević neće zabraniti njihovo financiranje izvana, ali će zato isto zabraniti referendumskoj inicijativi, i to kada smo konačno dobili autentično hrvatsko (!), a ne uvezeno civilno društvo, u liku udruge “U ime obitelji”, sastavljene od – katoličkog laikata.

Slikovito: Lovro, Lovro, gdje će ti duša, na usnama Isus, a u srcu – Soros. Hvaljen Zoran Pusić i Vesna Teršelič, Lovro čestiti, i pozdravi Dragana Zelića.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Zabranjuju financiranje referenduma iz inozemstva! Zabranimo i financiranje udruga iz inozemstva!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Ideološke izmišljotine o ‘džamiji u Neumu’ i ‘bosanskom primorju’

Objavljeno

na

Objavio

Nacionalislamisti dobro znaju da gradnju Pelješkog mosta ne mogu zaustaviti, ali njihova fiksacija na Neum i “izlaz na more” i dalje traje. Ono što nisu ostvarili ratom, pokušavaju ostvariti na druge načine

Tek što su krajem srpnja 2018. predstavnici kineskog konzorcija China Road and Bridge Corporation preuzeli gradilište Pelješkoga mosta, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je da je gradnja mosta “flagrantno kršenje suvereniteta” Bosne i Hercegovine zbog čega će on “poduzeti odgovarajuće korake pred međunarodnim institucijama”.

Izetbegović je ustvrdio i kako Republika Hrvatska “ignorira protivljenja bosanskohercegovačkih vlasti, krši odredbe Konvencije UN-a o pravu mora i ugrožava pravo BiH na pristup otvorenome moru”. One koji to osporavaju proglasio je “petom kolonom”.

Iako se ponaša kao da je BiH bošnjačka nacionalna država čiji je on predsjednik ili točnije prijestolonasljednik, Izetbegović je ipak relevantna politička osoba pa njegovu izjavu treba uzeti u obzir. Osim njegove, mediji prenose i izjave političkih marginalaca koji su radikalnim i besmislenim provokacijama pokušali dobiti malo pozornosti i eventualno poneki glas na predstojećim bosanskohercegovačkim izborima.

Posebno su zapaženi istupi odnosno ispadi aspiranta na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. On računa isključivo na bošnjačke glasove, a ima u vidu i neskrivenu mržnju koju njegova biračka baza pokazuje prema Hrvatskoj i Hrvatima, posebno onima koji žive u BiH. Ta mržnja i pokušaj uzurpacije funkcije člana Predsjedništva ruše mostove između Hrvata i Bošnjaka, ali ne mogu srušiti odnosno spriječiti gradnju Pelješkog mosta.

Komšić ispravno rezonira da će bošnjačku podršku za izbor na željenu funkciju, koju je već obnašao u dva mandata, dobiti samo ako svoje potencijalne birače nadmaši u mržnji. Zato početak gradnje Pelješkog mosta ocjenjuje kao “izravni napad na BiH” u kojem “nam pred očima otkidaju komad po komad naše države” te uspoređuje hrvatske dužnosnike u BiH s Antom Pavelićem. Zna on da je za izbor na željenu presudna podrška “međunarodne zajednice” pa naglašava i “direktno podrivanje interesa NATO-a na ovim prostorima”. Eto šeste flote u obranu Demokratske fronte.

Fiksacija na Neum i “izlaz na more” nije od jučer, to je već odavno predstavljeno “vitalnim nacionalnim interesom”, a bilo je i važna točka u bošnjačkim ratnim planovima 1992. odnosno 1993. godine. Neum je do prošloga rata bio mirno turističko mjesto, uznemiravano tek aferama s vikendicama komunističkih funkcionara BiH.

Prema popisu iz 2013., u Neumu živi 4653 stanovnika od kojih je 98% hrvatske nacionalnosti. U jesen 1991. godine, kao i ostala mjesta južne Dalmacije i jugoistočne Hercegovine s hrvatskim stanovništvom, došao je na udar JNA i srpskih dragovoljaca. Nakon ljeta 1992., kada su stabilizirane crte obrane prema Srbima, Neum je postao točka novih prijepora, sada između Hrvata i Muslimana.

Njihovi su se odnosi pogoršali, i to prije svega zbog suprotstavljenih političkih koncepata. Hrvati su pokušavali zaštititi svoj identitet i politički subjektivitet, a Bošnjaci su nastojali dovršiti proces nacionalnog konstituiranja izgradnjom svoje nacionalne države. Ne smiju se zanemariti i islamisti sa svojim planovima. U Sarajevu je u prosincu 1992. održan “Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca” s oko 800 sudionika.

Glavne teme izlaganja ticale su se identiteta Muslimana, budućnosti i obrane. Jedan od izlagača arheolog prof. dr. Enver Imamović, tada vrlo utjecajan unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, rekao je: “Može se s pravom reći za sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.” To se, naravno, odnosilo i na teritorij, pa i na more. Naime, država Bosna i Hercegovina ima izlaz na more, i to u Hercegovini, u Neumu. Ali to nije bosansko more, pa se onda teško može odnositi “na ovdašnje Muslimane”. Problem je što izlaz na more nema Bosna, nemaju ga Bošnjaci, te je započela potraga za rješenjem.

Drugi bošnjački kongres održan je krajem 1993., u vrijeme pokušaja nacionalnog razgraničavanja unutar BiH, kada se govorilo o Bosansko-muslimanskoj Republici. U sklopu takve politike konstruirana je teza o tzv. bosanskom primorju, koja je iznesena i na tribini “Vijeća bosanskomuslimanskih intelektualaca” 18. prosinca 1993. Nakon tribine, u siječnju 1994., objavljena je i brošura pod nazivom Neum i bosansko primorje, u izdanju Press Centra Armije BiH.

Tamo piše i da oko 300 kilometara jadranske obale od ušća Cetine do Bokokotorskog zaljeva “prirodno i istorijski” pripada Bosni i Hercegovini. Radilo se o tipičnoj ratnopropagandnoj akciji u sklopu koje je konstruirana i legenda o “džamiji u Neumu”. Ona je trebala legitimirati teritorijalne pretenzije, i to po logici preuzetoj od Srba – tamo gdje je džamija, harem ili barem stećak, to je bošnjački etnički prostor, odnosno Bosna (Hercegovina u njihovim projekcijama ne postoji). Međutim, ideološko-politički zahtjev za džamijom u Neumu zadao je ozbiljne brige nacionalnim djelatnicima odnosno “znanstvenicima”. Morali su “dokazati postojanje” nečega što nikada nije postojalo.

Naime, puno ranije, dr. sc. Galib Šljivo u svom magistarskom radu odnosno knjizi “Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. -1878.” objavljenoj 1977. godine napisao da je u prvoj polovini 19. stoljeća na području neumske općine u naseljima Klek i Neum živjelo samo 16 obitelji i sve su bile katoličke vjere. Nije bilo muslimanskog stanovništva niti ijednog objekta koji bi im pripadao.

Ovdje je važno napomenuti da je Šljivo po nacionalnosti Bošnjak, a da je Neum većim dijelom devetnaestog stoljeća bio tek brdsko seoce s nekoliko kuća. Nigdje traga lukama, džamijama i haremima. Šljivo je samo potvrdio već poznate činjenice. Usprkos njima, u novoj političkoj situaciji, bez ikakvih novih dokaza, Hivzija Hasandedić, inače jedan od boljih poznavatelja hercegovačke muslimanske baštine, napisao je 1997. godine da je u Neumu “za turske uprave sagrađena džamija”.

Na to je dodao: “Ne zna se ko ju je i kada sagradio kao ni kakve je dimenzije imala”, i zaključio: “Priča se da je džamija do 1927. godine djelomično bila očuvana i da ju je te godine potres srušio. Kasnije joj je svijet raznio kamen i potpuno dokrajčio, pa se danas ne zna ni gdje je bila.” Začuđujuće neznanstveni i neodrživi zaključci doneseni na temelju ocjena tipa “ne zna se” i “priča se” za inače pedantnog Hasandedića. Još je čudnije to što je “džamija” za koju se ne zna tko ju je i kada sagradio, niti se zna gdje je bila – jer je nikada nije ni bilo, ušla 2005. godine na popis “zaštićenih nacionalnih spomenika BiH”!? Radi se o tipičnom primjeru “izmišljanja tradicije” s očitim nelegitimnim i agresivnim političkim ciljem.

Kako materijalizirati ideološku izmišljotinu pokazao je, u stilu Sai Babe, mostarski muftija Salem Dedović, koji je u kolovozu prošle godine s proslave otvaranja neke druge džamije, negdje na istoku Hercegovine, poručio: “Bosna i Hercegovina je pomorska zemlja. BiH ima pomorski grad Neum i 24 kilometra morske obale. Bosni i Hercegovini ne mogu oduzeti pravo da imamo izlaz na međunarodne vode, da imamo pristup otvorenom moru. Neum je dio BiH. Neum je dio Mostarskog muftijstva. Neum je jedan naš džemat! Tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, u njega ljudi dolaze odmarati…” Valjda u vjersko-političkom zanosu, Dedović je “otkrio” i najvećim stručnjacima nepoznate artefakte. Ruševine kuće hrvatske obitelji Glavinić, odnosno ostatke nekadašnjeg austrougarskoga “filanačkog” objekta, proglasio je “ostatcima džamije”.

Nakon toga preostalo je samo prisiliti lokalne vlasti da “vrate” parcelu islamskoj zajednici BiH i prihvate besramnu podvalu kao stvarnost. U suprotnom su “islamofobi”, “fašisti” ili nešto slično. Dedović je zapravo nastavio djelovanje svoga prethodnika Smajkića, a u tome ih je podržao i izaslanik reisu-l-uleme bihaćki muftija Makić koji je sve prethodno potvrdio i zaključio: “To je od velikog značaja za Bošnjake muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe.” Naravno, ne radi se tu o ona 63 Bošnjaka popisana u Neumu 2013. godine, od kojih su neki, a možda i svi, vjernici, nego o značaju za nacionalislamističke projekcije budućnosti BiH i okruženja, u skladu s Davutogluovom “strategijskom dubinom” i sličnim još dubljim i dubioznijim strategijama.

Ono što nije ostvareno ratom, a to je prije svega ovladavanje dolinom Neretve do Neuma, pokušavalo se, i još uvijek se pokušava, ostvariti na druge načine. U jesen 1992. upravo u vrijeme kada je i započela aktualna priča s Neumom, policija HVO-a zaustavila je u središnjoj Bosni grupu naoružanih arapskih državljana mudžahedina.

Kod njih je pronađena veća količina propagand­nog materijala i nekoliko pisama/letaka u kojima se spominje Neum: “Ovo pismo će skicirati naš projekt ponovnog uspostavljanja muslimanskog suvereniteta na 12 km širokom prostoru kopnenog koridora od Jadranske obale ka unutrašnjosti, inače zatvorene Bosne i Hercegovine.

Ovaj koridor je djelomično okupiran od hrvatskih (rimokatoličkih) snaga…” Taj “okupirani” koridor “sveti ratnici” nisu uspjeli osvojiti vojskom te ga sada pokušavaju zauzeti drugim sredstvima. Most je u svemu tome manje važan i oni dobro znaju da je ta bitka od početka izgubljena. Ispod mosta će se ionako moći nesmetano prolaziti, nešto drugo je važno.

Naime, od “velikog je značaja” da propagandni i svaki drugi materijal može slobodno i ni od koga kontrolirano pristizati iz bliskoistočnih zemalja, baš kao što su kao svojevrsna prethodnica nedavno stizali turski ratni brodovi.

Sva dreka oko gradnje mosta služi tek za kompromitaciju, slabljenje, nametanje osjećaja krivnje, omekšavanje i discipliniranje “agresorske” hrvatske politike koja bi nakon svega morala biti popustljiva barem pri gradnji džamije na moru. Jer, ona je, kao što reče reisov izaslanik, “od velikog značaja za Bošnjake-muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe”.

Teško je nakon svega ne sjetiti se parole koju je plasirao turski predsjednik i politički skrbnik Bakira Izetbegovića Recep Tayyip Erdogan: “Džamije su naše kasarne, minareti su naši bajuneti a vjernici naša vojska.”

Pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i vjernicima. Ona je zamišljena kao kasarna, bajuneta, svjetionik i orijentir; simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH.

Ivo Lučić / GLOBUS

 

Raguž: Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata, to je više od udruženog zločinačkog pothvata

 

 

Ivan Vukoja: ‘Bošnjački unitaristi izveli su udar na državu i Dayton’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari